Mjesečne arhive: Oktobar 2013.

Đerzelezova smrt

 

Drvo se vratilo

 

Sve još ne zna

Da više nije od drveta

 

Nokti rastu brada raste

Kosa

Dlake pazuha

 

Drvo se vratilo:

Nema šume

Nema sjekire

 

Nema što biti držalo

Što biti sječivo

 

U istoj šumi

 

Drvo se vratilo

Gnijezdima se grančice

Zamijene za kljunove

I piljevinu

 

Možeš mater vidjeti

Kako u maramicu sipa sol

 

Žumance za puta

Nema nadanja među noževima

Veličina slova: 

Photo: Stock

Darko Cvijetić, glumac, pozorišni reditelj i pisac, objavio je početkom 2012. godine četvrtu zbirku pesama “Masovne razglednice iz Bosne” (“Besjeda” i Pozorište Prijedor). Pesnik se u ovoj knjizi poigrava rečima, stvara nove kovanice (“antigonalna”, “slovomuk”, “caligulag”, “krležište”, “kafkanje”, …), ali ta jezička virtuoznost ne preti da uguši sadržaj koji pesme nose. Cvijetić, budimo do kraja jasni, ne nastoji da, poput tolikih svojih kolega ovdašnjih, stilsko umeće upotrebi kao sredstvo za eskapizam i skrivanje u larpurlartističkoj kuli od slonovače, o čemu svedoči i naslov zbirke. Ljubaznošću autora čitaocima e-Novina predstavljamo nekoliko pesama koje su, kako je Cvijetić rekao u intervjuu za Buku, pesnika “dugo napuštale i izranjavale”

Irwin:Bosnia

Sinovi prve zguljene jagodice

Na prstima. Još orošene

Od očeva rafala.

Sada tek sve postaje dovoljno

Udaljeno. Možeš reći

Pokloni me mojem lovu za nož.

Riječ dijete

Sasvim se oporavila.

 

Došetao žedan jelen

Iz slovenske poezije

Osamdesetih.

Krznom lisice, ženskim vratovima,

Ponovo prođe nelagoda.

Psi se drže za lance –

Obeshrabruju kućice.

Ništa se više ne može

Obećati.

Bolnice smrde groblja mirišu.

 

Samo se križevi njišu

Okačeni na auto retrovizore.

I imaju

Brazgotinu na licu.

 

 

Photo: Todor Skakić

* * *

 

Kupanje Kaina

Odmah nakon pucanja, on je ušao u kupatilo.

U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je

Frenda iz građevinske ,

Uniformiranog i u čizmama,

Raznesene glave. Ruka je držala Magnum

Viseći.

Kromirani kolutaš, trofejni.

Oči su bile otvorene, vrat je pulzirao, rat se

Točio.

 

Srećem ga nekidan na buvljaku.

Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične

Magnume na vodu.

Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.

Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.

Ušao sam u kadu u čizmama,

I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.

* * *

Preplišani medo

Na svoj šesti rođendan

Maša više nije mogla trpjeti bol

Lijeve ruke zbog kojeg je jedina

Gologlava na odjelu.

Zovnula je Ivana od sedam godina

Da joj otkine ruku ili je nekako zadavi.

Ivan nije imao bubreg

I govorio je Maši da joj treba ruka.

 

Kad su svi došli s Mašinog ukopa

Ivan je noću svim lutkama iščupao po

Ruku i zakopao Maši u zemlju.

Na svoj deveti rođendan

Kada je umro Ivan sav ćelav i bez

Drugoga bubrega.

Maša je noću došla.

Imala je obje ruke pletenice i dlanove

Sa dva dječija bubrega.

Ali se nije imala čemu smjati

Niti čim.

 

Photo: wordpress.com

* * *

Antigonalna

U pripravi zimnice

Odbačen most sačuvava jesen.

Raskikava li se još

Beba ispod trbušne marame?

Mladi konjički kadet

Iz orgazma moje bake.

Duž krvnih osveta praporuju

Bešumne

Kuglice snijega. Jezero

Veslom oduspravlja slike za sebe.

Zatim

Ta navika orlova

Da s gordošću i prezirom

Ne ometaju pismonoše.

Nema nema nadanja među noževima.

Koliko neba treba –

Ako ga i oni traže

Koji su skrivali grobišta?

* * *

Kafkanje u mjestu

Sigurno je i da Bećković jeste čitao
Weiningera i to kako se medvjed u
Rusiji samoubija u klopci.
Otud kaže mi ta pjesma o vuku
Koji liže nož. I sigurno je da
Južni Slaveni šetaju oko Strossmayera.
I sigurno je da si bio budala u
Rovu. I da su svi uzalud poubijani.
I da je opasno biti knez u
Košutnjaku. I imati čajdžinicu u
Centru Sarajeva. Da filozofe
Atentiraju kao i prijestolonasljednike.
Da za života možeš biti general u
Dvije vojske. Da je opasno imati mješanu
Krv. Da se križ i krst mrze na užas
Starog Iše. I da je Ćosić napisao i
Kosovo i Vreme smrti. I da je gadno
Biti isprebijani Pekić u Vreme čuda.
Sigurno je. I da je Kovačević diplomat.
I da je Basara diplomat.
I da je umro Izet Sarajlić pokopavši
Sve svoje mrtve. I da smo Ćopićevu kuću
Spalili. I da je Hilandar izgorio.
I da Mostar ima novi most. I da će se
Vuk uvijek oblizivati o nož. Da. I to je
Sigurno. Da ćeš i ti strašno šutjeti o svemu.

 

Photo: tylerbell.net

* * *

Repetiranje tišine

 

Zima na goblenu

U bakinoj sobi.

Ode kost ode kost

Kucati pod cvijet.

 

Užas postupno hladne vode.

Orozi ostave rafale

Na jagodicama.

 

Buncizmi dječaka u

Rovovima

Puni ženske kose.

 

Glinovit.

Takve riječi.

Ispuzale iz matere kao

Iz starog ribnjaka.

 

Isušen angeo

Obasjan humorom.

Ode cvijet ode cvijet

Zalutati u kost.

 

Photo: 29.media.tumblr.com

* * *

O pasjim sinovima, Borise Davidoviču

Sva zapravo tminost,

Za opis onoga

Tko se umiva u lavoru meda.

Prvo je njoj kazao

Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo

Da su mu to

Najdublje

Izvađene oči.

* * *

Leži za tobom, ćićo

Par podataka:

Trščani dio rečenice.
Jeziku je vruće u ustima.

Zvijerima se ne ide.
Sol u njima
Ne pamti
Pomijanje majke.

Između dvaju tama.
Rane se vrate u rupe na šljemu.

Eleazare ustaj.
Vidi

Sobi u dudu.
Lopatama u
Plodovoj vodi

Svima nam se
Nada
Presačmila
Iz ptice u pušku.

* * *

 

Photo: gradprijedor.com

Sevdalinka ćićina

Heroji noću dođu u grad.
Razgledati svoje spomenike.

Labudovi prozebli od
Leda.
I one od njih.

Udarne se igle uračunaju
U šivanja.
Sitost psa
Izmjerena kostima.

Dragi ćićo na Pinokijevu pokopu lijes bio
Od mesa.
Djed Mraz ljeti sadi mrkvu.

Da krv na nos ide
Snjegoviću.

Voda zavlači zaboravljene.
Da sve će jednom
Postakliti
Dragi bog.

* * *

Bijesna jesen

Ledenine

Odustaju

Od stakla.

 

Sve te mrazarije

S prozora.

Riža ruži

 

Skrleće u asonance.

E pita F za razilaziti.

Pijani izviđač

Nađen kako recitira

 

Rimbauda

Nigerijskim unproforcima.

 

Sterline se gaze

Osjete na pijesak i otvrdinu.

 

Vidi ćićo.

Dudovi će i ove godine

Odgoditi

Pinokia.

* * *

 

  

Photo: weheartit.com

Maljević, Kazimir

Oficir je sve žene postrojio na mlad snijeg.

Bijesno je nju izdvojio. Cijev pištolja je

Lagano uvlačio u nju

Gledajući je u oči.

 

Kada je cijela cijev nestala

Povukao je obarač. Nije opalio.

Iz šupe su gledale kako

Jeca pijan klečeći u snijegu.

 

Zemlja se zatresla. Granata je

Jedino njega raznijela.

Ona već šesnaest godina vuče

Drvenu kutiju gotovo starica.

 

S kutijom (to nitko ne zna) umotanu

U maramicu vuče lubanju onoga

Koji joj je uzeo čednost. Isprošen

Kruh danima krije u njegovoj slijepoočnici.

 

Riječi joj se ucuruju u oči.

* * *

Krkljanje ćićino

Obiteljske fotke

Sasute u marame i akvatintu.

Šake beba

Uvećaju ljepotu

 

Svog mesa svijeta.

Oznojavaju

Biljojedi u crkvi.

 

Razdaljina i metal

Logikom hica

Odgode

Dva tri fetusa

Za jesen.

 

U parku se penzioneri

Boćaju

Smrznu

Dječaci s rančevima.

 

O mrak…

Sava raka tini.

Bija baja.

Tamna

Sava raka.

Tini bija

Tika taka bum.

 

Photo: Stock

* * *

Psi kod Tarkovskog

Pile moje u šarenom jajetu

Od mesa

Kucni uskrs kucni uskrs

Ljuskicama lijesa.

 

Pile moje pile

Moje iscuri žumanjce s mesa

Da ti krilom da ti perjem

Nasolim nebesa.

* * *

Dispanzer u Sheweningenu

Sada je svejedno.

Mrve na podu pučke kuhinje.

Ili praporak

Na šamanskom tirzosu.

 

Počneš

Zapuštati rukopisanje.

Pod tušem shvatiš

Da su ti i testisi sijedi.

 

Grč nečije donje usne

U publici.

Neprecizan i mokar kao

Zadnji Dan republike.

 

U limfovode

Više ne zalazi sumnja.

I sve više o nebu mislim

Praznoruk i u pidžami.

* * *

 

 

Photo: RSE

Lozinke, webovi, haikui

Tetrijeb tenk Tetovo

Kozara kamen Karlovac

Mostar more Moskva

 

Kos kostur Kosovo

Ban bostan Bosnia

Blues kosa Wietkong

 

Mraz nož Filoktet

Vijek vrijeme Vojska

Tikrit tišina Tarkovski

 

Mandeljštam krčag Majstor

Posao češljanje leševi

Košare crvenjenje jagode

 

Crvenjenje crvi šavovi…

* * *

 

Reći ćićo na srpskohrvatskom

Mater.

A zna se da sva djeca

Ne nagazuju mine.

 

Grobnica dolazi u

Jajce.

Putuje čeličnim kavezom po

Bosni.

Vozač se pozorišnog busa

Ubio.

 

 

 

Photo: EPA/Fehim Demir

Kuća koja je

Otišla

Prenoćiti sva svoja slova.

 

Doći će mrak

Svakoj

Godini svjetlosti.

 

Među metalima

Postade glasno

Šaptanje:

Bronca, bronza, srebrenica.

 

Pljuvačka svuče

Ljuske s imena.

Neka oteknu na zraku.

 

U već vidim kukce.

Makazice i nakazice.

 

POVEZANI ČLANCI:

Alan Pejković o zbirci Darka Cvijetića

Intervju: Darko Cvijetić, pesnik i glumac
Tamo gdje je vrijednost “mi”, “oni” su neprijatelji
14/10/2013 | 22:58
 
Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi.
Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po vojnim rodovima: Darko Cvijetić

– Pisanje barata opsesijama, i samo je zato trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst, pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto beščovječje i u haustorima i u rovovima – kaže u intervjuu za Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog ansambla u tom gradu.

Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni kritičar Alan Pejković, “pedset nijansi crnog”. U svojim stihovima – neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput “slovomuk” ili “caligulag” – pesnik stvara slike koje čitaoca istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što je prvu zbirku poezije “Noćni Gorbačov” objavio još 1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20. veka – ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni identiteti … – Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u pet zbirki. Naslednica prethodne knjige “Masovne razgeldnice iz Bosne” (2012) je zbirka “Konopci s otiskom vrata”, koja se, umesto na knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom formatu.

Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi, svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor počinjemo upravo tim pitanjem.

KONTRA: Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?

Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog, ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje. Ničije. Pa niti moje, dakako.

KONTRA: Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na pitanje iz naziva debate.

Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike (Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

U stotinu godina…U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje “poslije rata”, ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih stotinu godina? Pa primarno – ratničko! Militantno u svakome smislu.

Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratnonapadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti – svejedno je.

KONTRA: U “Konopcima” se pojavljuje nekoliko pesama, poput “Mačića” i “Volandove godišnjice”, čije ste priče prethodno ispričali u proznoj zbirci “Manifest Mlade Bosne”. Posebno je upečatljiva i jezovita priča o smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u “Volandu”. Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?

Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. “I dalje idem tim liftom.” Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti, koje razvozi žive ljude.

Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme – potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put.

KONTRA: Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?

Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku – nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju.

KONTRA: Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?

Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica, novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti žedne, kao što i umiru – od ustiju!

KOTRA: Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme “Grobograđanska”. Jesu li “grobograditelji” trijumfovali na ovom području?

Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi ili na obuvenost.

KONTRA: I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?

Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje. Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Ćićo je imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.

Ćićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.

KONTRA: Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: “Anđeli uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama”. Izgleda da su danas i oni izgubili krila?

Cvijetić: Ćićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač nad Auschwitzom.

Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.

KONTRA: Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer možemo navesti pesmu “Šaptačica vučjaku” u kojoj klinci palicama do smrti tuku štence.

Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo, bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor. Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i brzog militantnog odgoja za opstanak. “Šaptačica vučjaku” je odličan primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin fatum kerempuhovski – “ni med cvetjem ni pravice”.

Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.

“Konopci” su i tako pjevanje djece – Dražena (Erdemovića), Srđana (Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) – daleki odjek leleka nečije matere na Balkanu.

KONTRA: U jednoj od pesama “Antigona ekshumira, ne zatrpava”. Da li je to uloga umetnika i umetnosti?

Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop, ministar… Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka – jer izmiče distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo, svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.

KONTRA: U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?

Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu, nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je Sofoklova priča.

Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan – sakriven zemljom. Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.

Sad slijedi pitanje – a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa? Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na brata, ovdašnja je skida.

Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u “vječitom vraćanju istog”…

KONTRA: Pesma “U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove” tematizuje snimanje filma “Sveti Georgije ubiva aždahu” koje se pre nekoliko godina odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume – ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?

Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od stvarnosti – možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA Đerdap, Kozara, Pešter, Vukovar…), odgajanje rana… Količina nevjerojatnosti slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati – normalnost! (Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed, nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako ga je ona učinila ravnim orangutanu.)

Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski… Pećinski.

KONTRA: Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?

Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i uvijek… O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. “Razglednice” u sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.

Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.

Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.

KONTRA: Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?

Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u “normalnom” društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao pripadnike njihovog krda.

Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji nadniči za litar mlijeka, baka koja umire – svi oni su – srpsko dijete koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade, romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.

Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.

A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI…

Zato se popišimo.Unesimo se u NJIH…

Darko Cvijetić: U listopad, u blagu jesen

Written by | 27/10/2013

darko_cvijetic03

U listopad, u blagu jesen

 

Na ovakav dan

Vjerujem da se poginulost

Dijelila po četama

 

Da se može pudrati vrat

Za doba tuđeg giljoćenja

 

Da je limfa glasovod

 

Da crnošinjelsko ordenje

Omršavi usitni se

Na baki u bijeloj košulji

 

Da nogu svoju drvenu

Kad zapalim

Mogu ugrijati na svoj korak

 

Da metak

U krznu

Okrzne nišan

 

I rikošetira

Iz cijevi u crijev očnu

Blog Darka Cvijetića

U listopad, u blagu jesen

Na ovakav dan
Vjerujem da se poginulost
Dijelila po četama

Da se može pudrati vrat
Za doba tuđeg giljoćenja

Da je limfa glasovod

Da crnošinjelsko ordenje
Omršavi usitni se
Na baki u bijeloj košulji

Da nogu svoju drvenu
Kad zapalim
Mogu ugrijati na svoj korak

Da metak
U krznu
Okrzne nišan

I rikošetira
Iz cijevi u crijev očnu

Dobro jutro, Duško Radoviću

JKP Novo groblje Beograd prekopalo je staru dječiju parcelu preko puta Aleje velikana.
Preko dvije stotine dječijih grobova je preorano i dječije kosti rasute.
Proširuju, navodi se, naime, parcelu za zaslužne građane. Djetetovinom đubrena djetelina.
U Francuskoj, specijalna jedinica policije zaustavlja školski autobus, i pred prestravljenom djecom hapsi djevojčicu, Romkinju, radi deportacije iz zemlje, s cijelom porodicom. Išla je ilegalno u školu, navodi se.
U obližnjoj novootkrivenoj masovnoj grobnici, starija gospođa forenzičarka stoji, u bijeloj odori, s maskom preko usta i lica, u desetmetarski dubokoj grobnici, među kostima četrdeset ljudi. Izdvaja jednu podlaktnu kost, pokazuje mlađem vještaku u žutim čizmama, i govori o više dječaka.
U Kabulu, piše pod fotografijom dječaka sa šmrkom, dok vodom spira krv svojeg brata, koji se samoraznio za domovinu. Crnolik, nasmijan, vruće je, voda je dobrodošla.
Majka momka iz treće čete, koji je poginuo onaj dan u akciji za brdo s dvije kuće, s još dva studenta, nema za infuziju. Plače kod stepenica, ispred Doma zdravlja.

 

Eh, djeco, djeco.

  • Solmizacije

    Vidiš, rekoh, u ovoj zgradi, evo tu dolje u prizemlju, bila je muzička škola, i baš ovdje smo išli na solfeggio, ranih osamdesetih prošloga stoljeća.

  • Negdje pred sam rat, muzičku su preselili u zgradu Specijalne škole, a u prostoriju gdje smo učili note uselio se Savez gluhonijemih. 
  • Plaši me što je tu sada mesnica, dovršim.
  • Šta te tu ima plašiti, pita.
  • Po toj logici, jednom kasnije, tu će biti rađaonica.
    Da, ubijedio sam ga dok veli – ili barutana, minoodlagalište.

Verona, balkoni

Care care govedare kolko ima sati?

U Kokinom gradu dovikuju se djeca

 

S prozora

Povijen preko simsa

Dječak hidrocefal promatra ih već

Dvadeset godina

 

Majka i on

Govori nitko ne sluša

Nikad ne sluša ne gleda ga

Postavila mu jastuk na prozor

 

Ne raste

Desetljećima isti sad sijed

 

Jednom ga nije bilo tjedan

Pojavio se u crnini

Bez jastuka na prozoru

Strašan kao voće zimi u kadi

Na ulici nikoga

 

Ni djece nikoga sve odraslo

Dubokim glasom delartovskog neženje

Zapjeva s limenog simsa:

 

Crve crve govedare

Imam li još sati?