Mjesečne arhive: Novembar 2013.

DobrovoljačkaTweetDay

 

Tko zna
Leći u pijesak

Zna pijeskom leći na pijesak
Zna vodom leći na pijesak

Tko zna
Leći u pijesak
Zna glinom na pijesak

Zna mesom
Zna kosticama
Uniformom Prve proleterske

Kako se u koroti
Okolje grlo

Crnom maramom

I zna
Zategnuti pijesak

Za sobom

Ekshumatorova

Jednom smo našli
Presađeno srce
U tuđem skeletu
Kako ne truli

Da vidiš:
Još kuca i zakucava
A kako nema krvi
Pa nema što pumpati

Aorte zvižde
Komore klepeću

A ljubavna strijela (ona iz bajke)
Masna
Tobolči se
U pleteru vena

I uzmemo ga
Šta ćeš

Možda neka mater
Zna
Čiji je grudni koš

Sekundarni srcegrob

Zimski portret Kaina

 

Očišćen brauning
Vaza od ruže
Mreže na doku
Kišom dugo rasoljavane

U samovarima
Voda se naježuje
Na ikebanama niti to

Nema više
Mjesta
Za otpali trešnjin list

O kažiprsna jagodice

Pa ti bi i da
Put pokazuješ nekom
Kao kost na kojoj si

O vrelokrvna
Obaračem izbrušena

RIKVERC

1.

I, odmah, čim je ušla Crvena Kraljica (u čijoj zemlji pejzaž putuje unatrag) naglasi – “da bismo ostali na mjestu, moramo trčati što brže možemo.”

2.

Znaš, jebemu, aj ti meni tetak objasni – što ovi ljudi kače krstove i križeve baš na retrovizore; ako je za sreću što ga brate ne omotaju oko mjenjača, ne znam oko motora pod haubom, oko kotača, što baš na retrovizor, pita me Dimitrije, mladi desetogodišnji gospodin?

3.

Iz vojničkih grobnica na planini O. ukradeno preko sedamnaest tijela, vele u novinama, i to pod naslovom TJELOKRADICE – i onda ti pišeš crnu poeziju i tražiš nove strašne riječi, zatvara novine kćerka.

4.

Kad su ih našli

Oni još postrojeni

Ordenje im propalo na pluća

I raspela se njišu

U grudnim košnicama

 

A Crvena Kraljica

Ah ta krasna dama s karte

 

Kad sve

Ađutanture svrše

 

S vlaka silazi na narednoj stanici

 

Alice ostaje sama

Oznojena

Košulja tjelokradice

Demonovina

 

Mama mojeg raznesenog
Druga Duleta iz voda
Od Humanitarne pomoći dobila
Vreću đubriva

I vojničke košulje
Ispeglane

(Toliko od domovine)

U kladionici
Osvojim mobilni
I 100 maraka na računu
100 poruka full
Priključci folovi

A broj isti
Kao na zatvaraču
Puške u ruci

(Toliko od đubriva)

Otac i sin

U Derventi je jedan otac ubio sina s četiri hica,
u osam ujutro, na grobu majke.
Sin je bio bolestan, liječen, nije se odmicao od materina groba.
Nakon ubojstva,
sam je pozvao policiju i htijući i sebe ubiti, ranio se.

A pored Prijedora, jedan sin, u trošnoj kućici na periferiji, prošle godine,
tri dana je hranio mrtvu, preminulu mater.
Narod zvao policiju, lud je on još od rata, rekla je susjeda.
Sreli su se u ludnici Jakeš, kod Modriče.
Nitko ne zna ni kako su se zbližili i postali nerazdvojni.
Kada je otac umro, isto tako ujutro, jedva su ušli u sobu po tijelo.
Novi sin ga je hranio, prinoseći žlicu s čorbom drhtavom rukom do već
treći dan otvorenih usta.

PIAZZA

 

Stajala je isprva samo

Jelena na

Trgu heroja

Šutjela ogledalo držala u

Prijedoru

 

Onda se i

Petar Pjotr Pavlenski

Zakucao jajima za

Crveni trg u

Moskvi

 

Jelena je odnijela

Šutnju

Pjotra su pokrili

Odkucali odnijeli

 

Samo je bez jaja

Ostao razlog

 

Toliki su pjesnici

Stihovali –

Na Crvenom kod mauzoleja

Valja jaja sačuvati

 

Ne zakucavati ih

 

Pa da

U trgu ekser

Svijet drži u bjelanjcu

Otava, Kristallnacht 2013.

 

PRVA KOSIDBA

   
Lamedvavnik

Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36. 36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.

Što to sad znači, taj “dvostruk život”?

Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima tredeset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, a ponekad možda i za sebe same. Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrita anonimnost koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili. Jedan od njih je, možda, Mesija i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”

Tzadik Nistar! Skriveni pravednik! 

Onaj od čije je biti neodvojiva anonimnost.
 
 
DRUGI OTKOS (OTAVA)
Miris
Miris Prijedora iz mojeg djetinjstva, bogati miris iz tvornice keksa i vafla, koji se za jake jugovine širio cijelom čaršijom, blago pomiješan s reskim i oporim mirisom celuloznog dima iz tvornice papira, pa se u grlu mogao osjetiti ugriz crne prašine.
Poslije, kada su gorjele kuće, crijep pucao od vreline kao puškopucanj, miris celulozni već nije postojao, jer hartija i krovovi neće više trebati nikome.
Sada se od Tomašice širi zadah davno mrtvih, prepokopanih u masovnom grobu, njih preko tisuću u jednogrobu velikom kao Olimpijsko selo, na 3000 metara kvadratnih.
Masgrob u kojem ima karboniziranih, bijelih očuvanih tijela (i žena i djece), satova, obuće, naočala, dokumenata, papuča…ostaci kristala noćnog.
I danas se razlio miris keksova slada.
Sjevercom raspršivan, ne jugovinom, vaflov parfem razliven po tomašičkom noćnom kristalu, parfem posut po kundakom oznojenom pazuhu…
Tebanci šute, Tebljani, Antigonini sugrađani, Kreontovi podanici.
Oni kojima je voda zaudarala na kostopranje željeznim oksidom… 
 
Sjevercima i nije do nošnje mirisa, sjeverci nose važnije, centurijske mirise, i zvukove pjesama zaklinjalica…
Otud samo vjetrov fijuk, bezmirisan, rezak u svojoj hladnoći i bezočici.
A vjetar možda ime dobije, ne po strani dolaska, nego po blagomirisu lamedvavnika, onoga koji će sigurno doći.

MINOTAUR S LIROM

Tetak moje majke predavao je violinu u muzičkoj školi.
Obiteljska tajna bila je tetkova sestra, hidrocefal, mlađa samo godinu od njega, o kojoj se u potpunosti brinuo.

Živjela je u posebnoj sobi.
Slušala je njegovo sviranje, znala mu svaki ton.

Ipak, ostali smo svi iskreno iznenađeni, kada je nekoliko sati nakon njezine smrti došla vojska i pokazala tetku papir po kojem ona ima doživotnu mirovinu, u zamjenu za njezin pristanak da joj se, post mortem, kako su naveli, odstrani toliko velika glava, “dekapitira posmrtni ostatak”.

Sestra je svoju glavu prodala, vojsci zavještala.

Odmah potom, mladi potpukovnik, očito znanstvenik na Institutu, pokazao je tetku novi dokument, prema kojemu tu penziju u cjelosti, a sve zato što ju je zbog posla “užasno zapostavljao”, njegova nesretna sestra poklanja, dakle, muzičkoj školi, da dovede za te novce drugoga profesora violine umjesto njezina brata, da tetak nema posla i ostaje kod kuće, i svira.

POSLJEDNJA PJESMA O VATRI

 

U Norveškoj

Za jake zime

Moraju grijati zemlju za grobove

 

Koliko bi morali Imati vatre

Za ugrijati glinu

Da otvoriš par masovnih

I iz te

Zaledine

Povadiš kostohrpice?

 

A još sam vidio

Najlonirane herojeve kosti iz 94

 

I na njima komade uniforme

U džepu

 

 

Upaljač pun plina