Mjesečne arhive: Februar 2014.

CITATSTATICI

ČIKA MILE NA GROBLJU

Čisti oko groba svoje nesretne mladoumrle kćeri, i čisti, i sunce

kasno, zimsko iza leđa mu se obara.

I čisti čika Mile pognut, s metlicom crvenom u ruci, u tamnoplavoj

vjetrovki čisti, teško diše, duboko diše.

I zaboravi se – cijelu grobljansku asfaltiranu cesticu čisti, metla je

pogrbljen, mrmlja u bradu.

I čitavo groblje očisti.I opere ga.

I cakli se groblje.

Čika Mile napokon završi, oduspravi se, odahnu, znojan.

Na tako čisto groblje noć neće da padne.

I samo slaganje knjiga na policu jest kritičarski posao,

veli Borges.

PSI KOD BOLNICE

Čopor raznosi bolnički otpad:

Nečiju jutros mastektomiranu dojku,

u kutiji za penicilin

nedovršen sendvič glavne sestre.

Tako je to, veli Brecht,

Ili pravite kazalište,

ili prodajete karte.

MEGAHERTZ

Sin lokalnog tajkuna, prije tri mjeseca, ubio je djevojku

koja ga je ostavila.Odmah potom i sebe.

Danas na autoradiju slušam reklamu – u restoranu njegovom,

tatinom, organiziraju proslavu Dana žena.

Vrlo povoljno.

Ljubav vas zove, obrušava se glas reklame.

Alija Isaković negdje piše – čovjek se može opredjeljivati samo za

ono što nije.Nikako za ono što jest.

ISUSOLOVKA

Pred soliterom pet djevojčica igraju lastiš.

Pozna je godina rata, zadnje mu ljeto.

Igraju, smiju se između izbjegličkih traktora.

Crnokosa šestogodišnjakinja vješto igra oko zategnute

lastiš gume i u ritmu pjevuši –

Muhe su na tebi

muhe su na meni

na Isusu nema muha

nema muha na Isusu.

Zatim zategne lastiš i pobjedonosno podvikne –

muholovka!

Sveti Augustin je priznao kako ni on ne može da shvati

božiju volju da stvori muhe, navodi Charles Simic.

 

RASPLINJAVANJA

Slijedom pokojnikove oporuke kojom odbija s gnušanjem sve
počasti države, obitelj Koče Popovića, nakon njegove smrti 19. X 1992.
heroja i pjesnika, srela se i s odlukom države da uzvrati –
te da odbija snositi ikakve troškove ukopa.
Potom je i krematorij saopćio obitelji da nemaju plina potrebnog za
kremaciju, da je ratno doba, te da ga moraju sami nabaviti.
Sedam je dana Koča čekao plin, a onda je na ljutitu intervenciju
dr. Isidora Papa, Kočinog ratnog druga iz rata prije, krematorij
pozajmio tri boce, odnekud, iz Zrenjanina.

Bodidarma je jednom zaspao meditirajući.
Da mu se to nikada više ne bi ponovilo –
odsjekao je očne kapke
i bacio ih u prašinu.

 

Spaliteljova oda

 

A samo sam sunčev posjed možda onaj mali lončić

Bijeli

S velikim crvenim tačkama

 

Pun mlake, prljave vode

Neisparavani nagib u pahulji

 

Dovršavao bih rečenicu – ima pravde u tome što su Maxa Broda kremirali

Kad on nije Proces

 

Mrlje juhe na plahti

 

Sletjeli pismonoša

S dilemama zareza

 

Loše sjenčen portret

Diktatorova sina

 

I još sam radost

Što ptice i zrikavce

Nitko ne može išibati

Pet sestara

 

Već su mi sedmi dan na odjelu, govori liječnica, pedijatrica.

Imaju sedam, devet i jedanaest godina.

Majka spava s njima.

Primljene su gladne, šugave, neuhranjene, prebijene.

Puno spavaju.

Umorne su.

Gotovo da i ne pričaju.

Otac ih sve četiri premlaćuje.

Bivši ratnik.

Dvaput ranjavan.

Tata nas čeka, govori stalno mater.

 

Ne znam šta da radim s njima.

(U Moskvu.U Moskvu.)

 

A meni neki dan izvadili i jajovode i maternicu

Sve mi izvukli.

Pa sad prazna hodam.

Šupljeutrobna.

 

Svakoj dolazećoj riječi

Prethodi

Ispljuvavanje dude.

Iz ratnog dnevnika

 

Noćas pacov na ničijoj zemlji
Aktivirao protupješadijsku

Nađen raznesen
Uz rijeku granicu

Uzbuna još na snazi
Pacov napravio sranje i nama
I njima veli komandir

Dobro da je mrtav

Nisam se usudio pitati zašto
Dobro za moral dodaje

Tako tako sve je bolje
Kada se objasni

Popodne nam ispalili granatu

Šta je falilo da pacov ostane živ
Zapisao sam
Šta je falilo da komandir ostane živ
Zapisao sam

Moral
Moral u granatama

Cvijetić: Antička priča na novi način

Cvijetić: Antička priča na novi način 08.02.2014 08:37 | Snežana Tasić

Prijedor – Ansambl Pozorišta Prijedor pojaviće se u novoj predstavi čiju režiju potpisuje glumac i reditelj iz ovog teatra Darko Cvijetić.

U komadu igraju Jelena Seksen, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Zorica Jojić, Zlata Kogelnik, Tatjana Binjaš, Rade Stupar i dječak Miloš Romčević.

Cvijetićev autorski projekat je peta predstava u 61. sezoni prijedorskog teatra.

– Komad će vjerovatno biti naslovljen “Feničanke” po motivima Euripidove tragedije, s tim što je to nama samo polazište za predstavu – kaže Cvijetić.

Dodaje da rad na ovoj predstavi zahtijeva posvećenost glumaca i svih ljudi koji su uključeni u projekat.

– Sve članice ansambla imaće po jedan monolog od 10 minuta, a oni će činiti jednu cjelinu. Njihove priče su ovdašnje i sadašnje, ali govore i o sudbini žene još od antičkih vremena – ističe Cvijetić.

Naglašava da veoma dobro sarađuje sa glumačkim ansamblom.

– Prvo radim sa svakom glumicom pojedinačno, a tek onda ćemo sklapati slike. Rad je takav da se ne može precizirati kada će premijera predstave biti, jer jednostavno ne želim da zaustavim cijeli taj proces. Riječ je o mnogo segmenata koje treba uklopiti u jednu cjelinu – kazao je Cvijetić.

Čitav projekat je, kaže, nastao poslije godina izučavanja dramaturških postupaka koji već dvadesetak godina vladaju u evropskom teatru.

– Ovo je dramaturški pristup teatru na jedan potpuno drugačiji način, gdje sam pozorišni tekst ne mora biti uvijek predložak za predstavu, već se može ići iz potpuno suprotnog ugla, odnosno krenuti od pozorišne predstave prema piscu – objasnio je Cvijetić.


EURIPID
 Euripid je između 485 – 406 godine pne, živeo i stvarao u Atini. U zlatno doba (Periklovo doba, V vek) dosta se polagalo na javni život kao sliku demokratije. Samim tim i na pozorište koje se smatralo načinom obrazovanja slobodnih muškaraca koji su učestvovali u državnim poslovima. U njemu se čistilo od straha i drugih negativnih afekata (deo definicije katarze), upoznavalo sa mitovima, istorijom, učilo o moralu. Aristofan, komediograf i satiričar, kaze malu decu uči, zna se, učitelj, a za odrasle pesnik je to. Organizovana su takmičenja u tragedijama u kojima su učestvovali svi koji su pisali, a do danas je ostao neprikosnoven trio: Sofokle, Eshil i Euripid. Na tim takmičenjima Sofokle je odneo dvadesetak pobeda, Eshil trinaest, Euripid samo pet . Zašto?
On je bio pesnik novog doba. Vreme u kom je živeo je vreme krize atinske demokratije kada se uz staru generaciju onih koji su junaštvo, zajednicu, osvajanja, mitove smatrali i dalje stubuvima društva, pomalja i nova generacija, onih koji zauzimaju kritički stav prema tradiciji i robovskom uređenju. Euripid, deo nove generacije, nije bio ateista, vec protivnik samovolje antropomorfnih bogova. Napravio je zaokret od kolektivnog ka individialnom, od teodiceje ka atropodiceji i psihologizaciji likova. Prikazivao je ljude kakvi jesu, ne kakvi treba da budu, zanimao se za subdine potlačenih, narocito žena koje nisu posedovale prava u antičkom svetu.
Kao takvog, odbacili su ga mnogi. Aristofan ga je smatrao rušiteljem morala i u svojoj komediji  Žabe u kojoj se bavio velikom krizom pozorišta posle smrti velike trojice, u kojoj se Dionis spušta u podzemni svet da bi spasio jednog, Eshila ili Euripida, iz Hada je spasio Eshila, jer je smatrao kao i Eshil da poroke pesnik mora da skriva, ne u stihove da izliva. Eshil u istoj komediji podrugljivo za Euripida kaže: Al da kurve stvaram, Fedre razne, Stenobeje, Zevsa mi, u takve stvari upušto se nisam nikad.

Optuživan je poput Sokrata za kvarenje omladine. Otisao je u Makedoniju  gde je i sahranjen.

FOTOGRAFIJA I SMRT
Fotografija koja je Bartesu po volji najviše je ona koja hvata onaj osetljivi momenat kada nije ni subjekat ni objekat, već subjekat koji oseća da postaje objekat – tada doživljava mikroiskustvo smrti, postaje utvara. Fotograf je taj koji se stalno bori da fotografija ne postane smrt stavljajući je, na primer, u spoljašnju sredinu koja je življa. Ali ona uvek predstavlja predmet, drugog, otvorenog za razna učitavanja, spremnog da ga uvrste u kartoteku. Smrt je eidos Fotografije, jer na njoj ne vidimo osobu u njenoj suštini, kakvu je poznajemo možda, već samo jednu, uglavnom neprirodnu pozu. Zato on umesto pojma fotografisan koristi pustio je da bude fotografisan. Mi retko vidimo subjekat, to je svojstvo najvećih fotografa koji su u stanju da uhvate tren kada osoba postaje poza. Upravo tak momenat koji se može uhvatiti genijalnošću ili elementom iznenađenja uz punctum Bart najviše u fotografiji ceni. Poza, a ne ličnost na fotografiji može se nazvati maskom, a ona je smrt. Kada se uhvati duša, fotografija postaje ono što tražimo. Nakon smrti svoje majke on ju nije pronašao ni na jednoj od brojnih fotografija, sem na jednoj kada je imala svega pet godina.
Nijedan fotograf nije uhvatio njega kao subjekat (možda i nije ono sto misli o sebi?), ali tek kada se radi o voljenima rizik je prebolan. Rizik da možemo ostati bez prave slike.
Nepokretnost fotografije je poput rezultata nastrane konfuzije dva koncepta: Stvarnog i Živog: svedočeći da je predmet bio stvaran, fotografija potajno navodi da se veruje da je on živ, zbog one varke koja navodi da Stvarnom pripisujemo apsolutno vrhovnu vrednost, skoro večnu; ali premeštajući to stvarno prema prošlosti, ona sugeriše da je ono već mrtvo. Fotografija u htenju da sačuva život proizvodi Smrt, čime fotografi postaju, a da nisu svesni, agenti smrti. Ona preuzima funkciju spomenika (večna uspomena na život) ali je ustvari trošna, komad papira koji nastao kada i istorija koja ništi mitsko vreme i ima sličnu svrhu – priprma našu vrstu na nemoć trajanja. Ona je pouzdan svedok događaja koji pomaže našoj vrsti da uskoro postane neosetljiva na simbolično, čuvstveno, trajanje.
„Mladi Luis Pejn je pokušao 1865. da ubije američkog državnog sekretara Sjuvarda. A Gardner ga je fotografisao u ćeliji; čeka da bude obešen. Fotografija je lepa, maldić takođe:to  je studium. A punctum: on će umreti. U isto vreme čitam: to će biti i to je bilo; sa užasom posmatram prošli futur čiji je zalog smrt. Dajući mi potunu prošlost poze (aorist), fotografija mi kazuje smrt u futuru. Ono što me probada je jeste otkriće te ekvivalentnosti. Pred fotografijom moje majke – deteta, kažem sebi: ona će umreti; zadrhtim poput Vinikotovog psihotičara, on nesreće koja se već desila.Bilo da je subjekt na njoj već mrtav ili ne, svaka fotografija je ta nesreća. “
Ne postoji živa fotografija, ona nije animirana, ali ona animira gledaoca, a to je ono što čini avanturu. Gledalac traži operatora, namere koje animiraju njegove postupke i doživljava ih unazad. Čita mitova ne verujući sasvim u njih. Ona želi da informiše, iznenadi, da želju, a spectator to prihvata ili ne.
FOTOGRAFIJA I POZORIŠTE
R.Bartes veruje da je fotografija ušla u umetnost preko pozorišta, a ne slikarstva. A sličnost je upravo smrt. Prvi glumci su se odvajali od zajednice igrajući ulogu Mrtvih – maskirati se bilo je označiti se kao telo koje je istovremeno živo i mrtvo. Beljena bista totemskog pozorišta, čovek naslikanog lica iz kineskog pozorišta, šminka na bazi pirinčanog testa u indijskom Kata Kali, maska u japanskom No pozorištu. Taj isti odnos nalazi u fotografiji:živa onoliko koliko se trudimo da je shvatimo, fotografija je kao prvobitno pozorište, kao Živa Slika, slikanje nepokretnog i namazanog lica pod kojim vidimo mrtve.

 

Edip : Dođi sada sa mnom, Jokasta.Koliko te čekam.U smrti oči ne trebaju.

A vi, građani moje otadžbine dične, pogled ka meni, Edipu, skrenite! Ja zagonetku riješio sam slavnu, u Tebi čovjek od ugleda bio. Moć Sfinginu, skrših. A sad obeščašćen, sažaljenja dostojan, iz zemlje sam protjeran! Al tužaljke našto, čemu plač zaludan? Zakonima božjim čovjek pokoriti se mora!
Eto, Pobjedo, sveta i silna, životom ti upravljaj mojim, vazda vijencem ovjenčaj me novim!

Dođi, Jokasto, samo mrtva si mojom družicom, i samo mrtva majka i sinova i ratnika.

SAVLOVA

 

Kaže

Sve stvari kada ih staviš

Okomito

Jednu preko druge

Tvore križ

 

Jedino čovjek

Kada ga staviš okomito

Preko drugog čovjeka

Ne bude križ

 

Nego dva križa

 

Ako trećeg dodaš

Eto gomile

Eto svastike

Eto polomljenih ruku