Mjesečne arhive: Mart 2014.

1383576_10201475530025199_1775284315_n

Darko Cvijetić: Umjetnost nam je u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu

1782064_10202261891683749_513942101_nPotrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Darka Cvijetića nije najjednostavnije predstaviti. Ponajprije glumac i kazalištarac iz Prijedora (što samo po sebi već vuče neke vrlo malograđanske asocijacije o “pjesniku/umjetniku iz provincije”, pa nas zrcalno suočava s vlastitom snobovskom pozom), pa ipak prije svega pjesnik. Čovjek s kojim teško možete voditi razgovor o svakodnevici, a da on ne postane propitivanje dublje paradigme, onoga iza, onoga što se nalazi iza/izvan kulisa. Možda upravo zbog toga što se radi o čovjeku od teatra, možda je upravo zato toliko interesantno to što se nalazi iza kulisa, dakle, što gledatelj ne vidi.

Bloger, kolumnist (na tacno.net), književnik, umjetnik širokog zamaha, Darko Cvijetić je jedan od onih suradnika koji vas drže u stanju budnosti, ne dozvoljavaju da potonete u san. Njegova je ratna poezija, odnosno poezija s motivima iz rata puno više od samoga rata, ona je ono granično grozničavo stanje u kojem postavljamo ultimativna pitanja našega ja. Potreseni svime što smo u stvarnosti vidjeli, ali tek sada obradili mentalno, dolazimo i do ovoga razgovora.

Milan Zagorac: Darko, mene je nekako pogodio u pleksus vaš opus vezan uz rat, nisu to samo Mačići… Radi se o toj potrebi/poziciji Antigone, o pokopavanju mrtvih koji trebaju biti odžalovani, oplakani, pokopani, e da bi se moglo naprijed. S druge strane, čini mi se da poeziji dajete jedan težak zadatak, iako joj naglas odričete sposobnost mijenjanja ovakvog svijeta… Možete malo čitateljima našeg portala pojasniti ove izuzetno teške pojmove?

Darko Cvijetić: Pa jeste – dajem poeziji pretežak zadatak, a to je da ima tu moralnu antigonalnu drskost, da brani čovještvo usprkos svemu. Nešto kao anđeo koji sjedi i promatra ratnu razmjenu poginulih. Vjerojatno je užasnut. Onim što čuje od onih koje razmjenjuju. Ali je zato anđeo.

1970366_10202423690368615_1493358988_nMilan Zagorac: Kako, onda u današnjoj Bosni, ovoj sada, kako, dakle, u toj zemlji odnjegovati taj JA koji može postati MI, dakle, ne hrpu nula svrstanu na ovu ili onu stranu (entitetsku ili neku drugu), nego pojedince koji čine MI… Čini mi se da ste vi jedan od najdubljih baritona suvremene beha književnosti, pomalo izvan onih političkih i “nevladinosektorskih” tzv. mirotvornih glasova, pravi glas vapijućeg u pustinji, dozvolite mi tu slobodu.

Darko Cvijetić: Čim se JA oformi, čim se uspostavi, probudi kao JA, ono više nema potrebu za MI, nego za drugim JA. A ta je potreba potreba suodnosa s Drugim, Drugačijim. Onim pored sebe. I taj je odnos poetski čim se doda malo svjetla iznad. No, KAKO odnjegovati probuđene ljude željne slobode i deprovincijalizacije odnosa sa svijetom – to je sigurno temeljno pitanje svakog društva. Kako ono ide Konstantinovićevo – “Iskustvo nam je palanačko”…

Milan Zagorac: Povelo me prema tom “palanačkom iskustvu”… Dobro, notorno je to da smo i mi u Hrvatskoj na neki mentalni način “odvojeni od”, znam da ni u vas nije neka velika razlika. Odmah se postavlja dodatno pitanje: je li moguće uopće da umjetnost sudjeluje u toj deprovincijalijaziciji, kada je automatski i umjetnost nešto odvojeno od ljudi, nešto što će čovjek odbaciti s podsmijehom, kao “ono nešto što troši pare, a ne daje ništa”… znate ona koja je kod nas dovedena do apsurda o cvrčku i mravu, gdje je cvrčak neradnik, a mrav mudar radnik… samo, bojim se da su oba zalutala u mračnu šumu…

Darko Cvijetić: Potrebu za umjetnošću ima samo biće koje osjeća i žudi slobodu, koje se osvijestilo da postoji. Umjetnost je kao potreba bivanje u svijetu koji je deprovincijaliziran. Već u toj potrebi iscrpljuje se priča o cvrčku i mravu, jer ta se potreba ne može tržiti. Odvojenost od ljudi traje samo dok se ne razbudi JA. Čim množina nestaje rađa se potreba za umjetnošću, tako i za pjevanjem.

Milan Zagorac: Nije li cijeli Balkan, cijeli postjugoslavenski prostor ostao totalno nespreman na novi svijet a) ne priznajući samoga sebe, ne cijeneći se i b) ne zna što bi radio u velikom svijetu…

Darko Cvijetić: Naravno cijeli postjugoslavenski prostor uopće ne učestvuje u historiji sopstvenog vremena. To je ključna palanačka paradigma nas ovdje i sada. Još nismo u XXI stoljeću, ideje ovoga vremena još uvijek ne dodiruju ove ljude ovdje. I to usprkos svoj mogućoj tehnologiji i umreženosti svijeta. Uzalud, naša viđenja svijeta ostaju unutar maloseoskih imitacija ideologija. Rat je bio samo matematički odgovor na naša plemenske potrebe. Kako smo ga samo spremno dočekali, pjevali mu, ode pisali, igrali za njega oro u blatu s leševima. Plašimo se u kutku šatora, ispod svadbarski nesređenog stola, bojimo se progovoriti od straha. Takva nam je i umjetnost. Sva u opčinjenosti množinama i vračevim bojama na licu.

Milan Zagorac: Vi ipak vjerujete u to da umjetnost može preobraziti, promijeniti, transformirati čovjeka. I da, posebno se to odnosi na BiH stvarnost ovoga trenutka: koliko je to moguće i ukoliko je moguće, koliko to iscrpljuje, koliko traži, koliko vas uzima. Vidim da ste onaj pomalo leonardovski širok um, u mnogo ste područja i u svima ste dobri. Koliko sve to skupa troši čovjeka? Koliko ostavlja prostora za sebe?

Darko Cvijetić: Nemam više nijednu iluziju o ovoj nesretnoj geografiji. Presijed sam danas. Sve je jasno. Davno sam svoje pjevanje shvatio kao namucavanje na nisku promašaja. Godine 1996. u Beogradu sam, u tadašnjim RASKRŠĆIMA, ediciji čuvene Književne omladine Srbije, objavio stihozbirku koju sam nazvao HIMENICA. Neologizam od Imenice i Himena, zapravo je potraga za Riječi, toliko nevinom da bi se na njoj moglo plakati. Ta, Nevina riječ, možda je Neizgovorivo, ona Riječ s početka Evanđenja po Ivanu. U dvadeset godina ruinirali smo Jezik. Uništavali smo ga kako smo htjeli – palili ga, minirali, sjekli, kopali, davili… gotovo da nema Riječi koja nije prošla teror banaliziranja i ubijanja jednoznačjem. Otud, odmah po ratu, moja žeđ za prariječju, za nevinom imenicom, onom koja je još ostala u neizgovorenosti i tako se spasila od južnoslavenskog jezikoubijanja. Lijepi jezik, lijepo gori. Na njega se mogu lijepiti slike upaljenih sela.

Milan Zagorac: Dakle, ovo sasvim otvara pitanje krivnje. Nevinost-krivnja, ne ova sudska, pravnička, ne neka kriminalna krivnja, nego baš ova edipska, evanđeoska, biblijska (adamovska), krivnja koja je s one strane, ona metafizička: oprostite što pitam tako direktno – jesmo li mi/vi umjetnici tu da je razriješimo, osvijetlimo, otpustimo… jesmo li mi ti edipi, te oedipe maas…

Darko Cvijetić: Meni je najbliže osjećanje poraženosti, tup osjet izigranosti. I to izigranosti upravo od ljudskog. Moguće je da se moj jezik hrani tim porazom, tim osjećanjem promašaja. Jezik ozlijeđivan ratnim pokličima, kojeg pokušavam restaurirati, oporaviti, doraditi za jedno više pjevanje. Naravno da smo krivi. Proces se uspostavlja spram sebe i vječito traje bez obzira jesmo li mi zločinci ili ne. Osjećanje zlo-činstvenosti imanentno je probuđenom ja. To zna svaki pjesnik, za taj hod po tamnom u nama. Taj pokličima juriša i rušenja ozlijeđeni jezik, pun je krivnje. Valja ga čuvati, gazama je još povijen. Doći će oni koji će Dobro pjevati na istom ovom jeziku, i tada će to ovdje biti ode, panigirici, ali barem neka ne odjekuju kasarnama.

Milan Zagorac: Koliko objektivno procjenjujete svoj doseg, svoj utjecaj. Ima vas u e-medijima, imate sigurno utjecaj u Prijedoru u kojem i režirate i glumite, sigurno vas poznaju u medijima u cijeloj regiji, pa koliki je taj utjecaj, jednostavno rečeno, ima li ljudi koji na vas reagiraju, koji se mijenjaju, koji postavljaju prava pitanja. Vaša je poezija puna esencijalnih pitanja, a vaš teatar pun uloga koje su mitske, duboko metaforičke. Pitam i zbog performansa Jelene Topić iz Prijedora koji je bio viralni hit i koji nije nikada baš postao jasan: o čemu je bila zapravo riječ.

Darko Cvijetić: Taj utjecaj, o kojem govorite, mislim da je vrlo mali, kazavši objektivno. Ponekad radim s mladim ljudima koji dođu u Dramski studio našeg pozorišta. Taj bliski kontakt, prijenos emocija, jasan govor o problematici vremena u kojima im se odvija djetinjstvo – mladost, jest način na koji se može utjecati na njihove senzore. Zahvaljujući internetizaciji svaku večer možete konzumirati npr. filharmonijski koncert uživo iz kakve metropole. Možete sjediti i na glečeru, a blogovati na platformama svjetskih listova. Ta dostupnost vrhunske duhovne baštine ljudskoga roda jest zapravo nevjerojatna. FENIČANKE, MATERIJALI je predstava koju sam skoro radio u Pozorištu Prijedor i ona se odigrava pred pedesetak gledatelja. No, ništa vas ne spriječava da snimite projekt, pustite u Mrežu i u roku nekoliko mjeseci predstavu pogleda 20 hiljada ljudi. Možete dakle i u Prijedoru proizvoditi kazališnu umjetnost za par desetina hiljada ljudi. Važno je da taj Proizvod bude umjetnički validan i da vas svjedoči u svojem vremenu. Samo tako nekome u Mađarskoj ili Finskoj može ponovno pasti na pamet da pogleda vašu kazališnu umjetnost, stvorenu na nekoj planetnoj točki čije su koordinate geografski nebitne. Tzv. slučaj Jelene Topić, i njezina šutnja na Trgu u Prijedoru, upravo tu pogađaju.

Milan Zagorac: Evo još jedno pitanje, a čini mi se da time zatvaramo krug od početka do kraja: nije li onda pisac jedna vrsta proroka i to onog proroka koji nosi neki evanđeoski sadržaj ljudima koji nisu spremni na njega. Sav sam u takvim dojmovima, nisam ni teolog ni klerik, ali jednostavno mi ostavljate takvu impresiju, morate me ispričati. Je li riječ o tome da je pisac, ali s velikim P, dužan širiti taj sadržaj, pa makar i po cijenu vlastite ovozemaljske štete. Širiti tu “evanđeosku misao, riječ” koja djeluje kao obraćenje, spasenje… Pa, sad, ako uspije, uspije, ako ne, nema veze, uvijek dođe neki novi prorok među djetinjaste. Ili se pak integrirati i postati dio sustava? Djelovati iz sustava, pa makar i prikrivajući svoj pravi identitet

Darko Cvijetić: Mislim da spisateljstvo nema misiju. Da pisac s velikim P ne postoji… Poziv na pjevanje, poziv da se uđe u sebe i otkrije svijet, podjednako čudovišan kao i sloboda darovana nam udisanjem, poziv je na bivanje… Poziv da se oprljujemo na najvećim vatrama duha, da budemo dobri ljudi, da bivamo, da jestamo kao oni koji jesmo, jest poziv da ostavimo sopstvene ribarske planove, da ostavimo obalu i obogatimo ovaj svijet i sobom. Tako je i Apostolima kazano. Uvijek smo dijelom sustava, ali sustavu ne bi smjelo biti svejedno tko ga čini i koja snaga ga pokreće. No, naše je da budemo original. Da svedočimo sebe i po sebi. Da svoj prah ponosno ponesemo, ovako pozorno zaliven vodom i da njegovo mrvljenje, koje nas nahodi, bude zvuk dostojan bivanja vodopada ili ruže.

Milan Zagorac: Darko, bilo mi je izuzetno drago razgovarati s vama.

Darko Cvijetić: Bilo mi je čast razgovarati s Vama za Književnost uživo…

TRAJNO PONIŽENJE RATNIČKIM SVIJETOM

 

Intervju OSLOBOĐENJU

 

Piše: Đorđe Krajšnik

 

Na sceni Pozorišta Prijedor sinoć je premijerno izvedena predstava “Feničanke, Materijali”. Riječ je o autorskom projektu Darka Cvijetića u kojem učestvuju Jelena Seksen, Tatjana Binjaš, Mirela Predojević, Sabina Halilović, Zlata Kogelnik, Zorica Jojić, Miloš Romčević, Rade Stupar i maestro fotografije Igor Motl. Cvijetić spada u red onih umjetnika o kojima se u bh. javnosti ne govori mnogo, ali čiji stvaralački opus, teatarski i pjesnički, ostavlja ogroman trag na cijelom postjugoslovenskom kulturnom prostoru. Njegova knjiga pjesama “Masovne razglednice iz Bosne” jedan je, sa sigurnošću možemo tvrditi, od najsnažnijih pjesničkih zamaha koji se u našoj književnosti javio u posljednjih dvadeset godina. U razgovoru za KUN govori o svojoj adaptaciji Euripidove tragedije, njenim simbolima, povezanosti sa našim aktuelnim trenutkom, te o svojim posljednjim knjigama poezije

Knjiga pjesama “Masovne razglednice iz Bosne” Darka Cvijetića jedan je, sa sigurnošću možemo tvrditi, od najsnažnijih pjesničkih zamaha koji se u našoj književnosti javio u posljednjih dvadeset godina. Na sceni Pozorišta Prijedor postavili ste predstavu “Feničanke, Materijali”, riječ je o Vašem autorskom projektu. Možete li nam reći kako ova klasična tema funkcioniše danas u Vašoj izvedbi?

 

– Tema funkcionira, nažalost, vrlo aktualno, jer u našem predpolitičkom i plemenskom društvu antičke paralele otkrivaju dubinu i suštinske naše dvojbe oko najelementarnijih pitanja. Priče koje Feničanke čuju u Tebi, o njezinoj zloj sudbini, priče su ratno-poratne. Sve se već odigralo. Scena je prepuna nesretnika, uplakanih sestara i nepokopanih vojnika. Naše je društvo, s ovolikom količinom patrijahalnosti – moralno degeneriralo do plemenskih odrednica – naprimjer – treba li mrtve uopće pokopati, ako nisu “naši”  mrtvi?

U razgovoru prije intervjua rekli ste mi da se niste držali Euripidovog teksta, da je tekst Vaših Feničanki nastajao zapravo na probama kroz deformaciju izvornog teksta.

– Ako smo i krenuli od Euripidove priče iz ciklusa drama o Edipu, vrlo brzo smo na probama uočili da ovdašnja tebanska apokalipsa ima identičan narativ, vidljiv svakome tko svoj vid preusmjeri unutar sebe, kao Edip na koncu. Naše Feničanke nisu nipošto prepričavanje Euripidove naracije, nego transponiranje totaliteta, te priče u ovdašnje i prepoznatljive kodove. Arhetipove se ne prepričava, ako ih se dotiče.

Šta je u konačnici nastalo kao krajnji oblik ovog, da tako kažemo, teatarskog eksperimenta?

– Posljedice tog transponiranja su slike, svjesnom dekonstrukcijom izazvane slike – metapriča o pet ženskih istina, dječaku, starici i starcu. To bi mogli biti Euripidovi likovi ovdje i sada – od vojske silovana mater, sestra raznesenog brata, neobješena Jokasta, Antigona koja bi da pokapa, dječaci zaigrani municijom, Edip koji stresa zemlju s kostiju svojih sinova, dječak koji rastavlja automatsku pušku i citira Brechta, ili puni tegle za zimnicu čahurama, govoreći imena ovoratnih mrtvih i njihove godine – praveći IMENOZIMNICU (možda za zimu naših sjećanja na sve te izginule ljude).

Takođe, pomenuli ste da su namjesto teksta zapravo proizvedena emotivna stanja na sceni. Možete li nam to pojasniti?

– Emotivna stanja su izvirala nakon što smo uklonili tekst kao tradicionalno uporište za glumačku kreaciju. Glumstvenost je iz likova izvlačila zagledanost u dubine sebe. Nije bio rijedak slučak da na probama, u procesu rada dođemo do suza ili krikova kao jedine moguće konkluzije iz premisa ovdašnjih “tebanskih situacija”. Okružili smo se u jednom dijelu scene ribarskom mrežom, kao kakvom Brechtovom zavjesom – i zaigrali se na crnome najlonu (kao i svi prenošeni leševi). Dobili smo pušku u perju, cabarett i nar koji curi iz usta uplakane sestre, zemlju u šljemovima, kao da se neko dijete bog razigralo na forenzičkoj pustopoljini nakon antičke drame.

Imajući to na umu, koliko Feničanke odražavaju duh vremena u kojem živimo?

– Značenje napisanog, znamo, uvijek se mijenja u ovisnosti od izmjene konteksta. Ja ne znam što bi značilo postaviti Euripidove Feničanke tradicionalno. Ovo je društvo, ovako temeljno opustošeno, konstanta naše frustracije ratom i nacionalističkim diskursom. Bosna, Prijedor je TEBANIZIRAN. Militariziran prostor je svuda i Feničanke su trajno ponižene jednim ratničkim svijetom. Taj, ženski diskurs, zapravo je pretapanje vojničkog svijeta u svijet etičnosti; civilne etičnosti. Ove Feničanke vraćaju smrt imenima ubijenih, to i jest antigonalan posao, to posipanje zemljom. Feničanke su posao humaniziranje žrtve, prije svega.

Tu su takođe, u predstavi, forenzičke rukavice i hor koji je sav u čahurama. Šta nam to govori?

– I forenzičke rukavice i diskrepancija između čahure i imena, krede i vagine silovane, zemljice u kacigi i udarne igle u perju, starice i njezinog sjećanja razorenog Alzheimerom, pregutane riječi i novooformljenog krika u grlu, fotografije i njezinog pokreta fremovanog umorom…

Pozorište Prijedor, iako mala teatarska kuća, iz godine u godinu pruža, zaista, pažnje vrijedne predstave. U čemu, da tako kažemo, leži recept uspjeha ovog pozorišta? Koliko su oklonosti u kojima teatar danas opstaje nakonjene ili ne naklonjene ovoj umjetnosti?

– Pozorište u Prijedoru pokušava da fenomen teatra održava budnim u odnosu na stvarnost. Samo teatar koji se kinestezira u svojem vremenu – ostavlja tragove. Estetika pozorišta poziva društvenost na etiku. Naš je teatar u ovoj sezoni proizveo osam pozorišnih projekata koji mogu biti na repertoaru svake teatarske kuće u regionu. Od “Ničijeg sina” Mate Matišića, “Helevrove noći” Ingmara Vilkvista ili “Draga Jelena Sergejevna” Ljudmile Razumovske, ili” Večere budala” F. Webera… Svaka umjetnost u ovoj nesretnoj zemlji, pa i umjetnost teatra, postoji gotovo kao incident. Recimo to potpuno ogoljeno – ako bismo sva kazališta ovdje i zatvorili, mislim da to ne bi primjetili niti svi glumci.

Da pomenemo na kraju i Vaš književni rad. Objavili ste protekle godine dvije knjige poezije: Karatvit – zbirka sevdalinki i tvitovki i Konopci S otiskom vrata. Poetički one su nastavljači Vaše knjige Masovne razglednice iz Bosne. Čini se da još uvijek ne odstupate od istog ritma?

– Konopci i Karatvit su sigurno ista metrika i isti mizanscen kao i u Masovnim razglednicama iz Bosne. Ponekad riječi djeluju otriježnjujuće i u stanju su da vas smrve naglom spoznajom, naglim uvidom. Iz mojeg kratkotrajnog grumena blata – poušavam iscijediti vodu u jezik i ogledati komadić neba u njemu. To su mucanja spremljena u GENIZU, u onaj kovčeg u kojem Židovi čuvaju stare i nečitke knjige, jer bi u njima, ipak (o, ipak) moglo biti zapisano Božje ime. (Izvor: oslobođenje.ba)

1dc3

 

Judina mater

 

Čimpanze iz zabave dohvate

Čimpanzu iz čopora pored

Skaču mu po trbuhu i prstima mu

Vade oči vrište mlate ga

Poslije tužni

Oko leša plaču žale kaju se

Jedan lišćem pokriva mrtvog

 

Ujutro

Kao da ništa nije bilo

Jedu lišće s njega

Gledaju se i mrze u tišini

 

Kada odu

Ustane ubijeni čimpanza

Bez očiju prosutih crijeva

 

Uđe im u čoporski totem

Smišljati nož

Prizvati prvi kavez

Skupljanje zimnice

 

Gledam tako –

Vatra u brašnu uvijek je u zrnu

 

Sinoć sam autom

Ubio vjevericu

Vozeći iz Banja Luke

Izašao sam

Kratko je pokrenula ispucalu usnu

 

Ostavio sam je

Na islužene pružne pragove

Zanoktica krvavih

Od vlakova

 

Jutros je vidim ukočenu

Valjda se

Htjela oduspravljati

 

Bogoljubna

Kao izblanjavan križ

Slovoslagačeva

 

Znoj

S drške noža

 

Darovan

Uškaranoj ruži

 

Rukavicom vrtlara

Ukratko o ratu

 

Umorno sam gledao kako uvečer 31.V 1992.

Gori gradska džamija

Od vojske zapaljena

S prozora solitera vidio sam munaru

Kako pada u oganj

 

I 2008. godine s istoga prozora

Još umorniji gledao sam kako

Džematlije veliki vatromet

Prave

Kroz staklo vidio sam rasipanje

Svjetla ispaljenog

Oko munare optočene sijalicama

 

Puno je to vatre

Kažem mladom imamu

Uz kavu u centru

 

Da Allah je veliki odgovora

Zato na tvojem soliteru i imaju

Umorni prozori

Darko Cvijetić – Pocztówki masowe z Bośni

Jubileusz Wolanda

 

soliterGdy winda w Czerwonym Mrówkowcu odcięła głowę sześcioletniej

Stojance K. był lipiec 1992. i trwała wojna.

Prądu nie było od wielu dni.

Potem włączyli na cztery godziny

 

Dwie dziewczynki bawiły się na klatce na drugim piętrze.

Trzecia jeździła windą i usłyszawszy głosy

Zatrzymała windę na drugim.

city-portraits-darko-cvijetic-9834-600x300Tam w ciężkich drzwiach rozbito szkło.

Stojanka K. nie otwierała drzwi.

Wychyliła głowę przez wybity otwór i wołała koleżanki.

 

Ktoś wezwał windę.

Stojanka K. była zbyt lekka by wykazać obciążenie.

Lampki na piętrach pogasły.

 

Dekapitowane ciało jeszcze drgało w kabiniesoliter 2

Gdy ten (ktoś) otworzył drzwi z zamiarem wejścia.

 

Za dwa dni minie 19 lat od tej chwili.

Wciąż nie starto krwi

Która i teraz tworzy ogromną czerwoną plamę.

Trudno ją rozróżnić we wszechogarniającym brudzie ścian między piętrami.

 

A on.

Który obmacuje zasuszone jaja i zgniata w nich

Upadłe anioły

Siedzi na dachu windy i trzyma w buteleczce olej.

Z uśmiechem wymachuje ogonem i spogląda na tamte dwie

Teraz młode kobiety

Jak dokańczają makijaż w windzie

Przed wyjściem na miasto.

 

Czerwony Mrówkowiec (oryg.: Crveni soliter) – 19-piętrowy budynek mieszkalny z czasów socrealizmu (1974.)  w centrum Prijedoru (Republika srpska, Bośnia), owiany złą sławą ze względu na dużą liczbę samobójstw dokonywanych poprzez skok z jego dachu. (przyp. tłum.)


 

September song

 

Czyjś dziadcvijetic 2

W kasku motocyklowym na głowie

Wyciąga ogryzek z kontenera na śmieci

 

Zwierzęta rzeźne

Noszą swoje nacięcia

Pod siekiery.

 

Sąsiada Adema zabili

W dziewięćdziesiątym drugim w mieszkaniu.

Wczoraj listonosz przyniósł

Do niego list.

 

Z wydziału geodezyjnego.

W sprawie pomiarów gruntu.

Pod daczę.

 

Ster

Wykonany z

Głowy Pinokia

 Tnie falę potylicą.

14

O moim skremowanym wujku

 

Sól zadaje rany wiatrom

Ciemniejąc.

Przy opisie celowania

skąpi się na papierze.

I gładkich powierzchniach.

 

cvijetic 3Za przymkniętymi drzwiami

Znika wołanie na werandę…

 

I wypite mleko

Znowu zamierza wykipieć.

 

Sarny ze skraju lasu

Naprawdę odchodzą

W gobelin twojej matki.

 

U wielu ptaków jest taka przestrzeń.

Ta szorstkość:cvijetic

Dziewczynki grają w klasy

Granaty na oku.

 

Obraca się ziemia

I głowy

Umarłych pozostają

Po słonecznej stronie. 

 

Oracja podtrzymuje słowa 

Nierymowane.

 

 

Darko Cvijetić

Darko Cvijetić (ur. 1968) – aktor i reżyser w Teatrze w Prijedorze (Republika srpska), poeta, autor tomików: Noćni Gorbačov (Nocny Gorbaczow, 1990) , Himenica (Beograd 1996), Masowne razglednice iz Bosne (Pocztówki masowe z Bośni, 2009), zbioru opowiadań: Manifest Mlade Bosne (Manifest Młodej Bośni, 2000) oraz zbioru tekstów krytycznych: Passport for Sforland (2004.)

MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, 2012. Besjeda, Banja Luka; KONOPCI S OTISKOM VRATA, 2013. Centar za kritičku misao, Mostar; Knjigu kratkih priča – MANIFEST MLADE BOSNE, 2000. – See more at: http://darkocvijetic.blogspot.com/p/darko-cvijetic-11.html#sthash.AVSO5sku.dpuf
MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE, 2012. Besjeda, Banja Luka; KONOPCI S OTISKOM VRATA, 2013. Centar za kritičku misao, Mostar; Knjigu kratkih priča – MANIFEST MLADE BOSNE, 2000. – See more at: http://darkocvijetic.blogspot.com/p/darko-cvijetic-11.html#sthash.AVSO5sku.dpuf

 

ESEJ O TEBI

 

(iz režijskog koncepta – FENIČANKE, MATERIJALI)

I

Idući dakle k Apolonu, feničanske djevojke su zbog izbijanja rata morale zastati u Tebi.
Tu čuju strašne priče iz rata.
Prokletstvom je počelo:
 
Dječak Krisip bio je tako lijep da se u njega zaljubio kralj tebanski Laj. No u krasnoga dječaka i sam bog Apolon je zagledan. Kralj Laj, strašću obuzet, otme dječaka Krisipa. Apolon, bijesan, proklinje ga – neka Laj ni ne pokušava imati djece, jer sin će ga njegov – ubiti!

Vremenom, prošla je Lajeva strast za lijepim dječakom i on se ženi Jokastom.
Krug se tu otvorio, staza se za Edipa ukazala, pokošena.
Rod će se Edipov, sina Lajeva, međuubojstvom sinova i ugasiti, kao duplje u glavi, u kojima bivšim očima suze uzalud kucaju.

Euripid veli da su Feničanke tamnopute, da su slučajno u Tebi i uspoređuje ih sa zlatnim kipovima.
Feničanke su one koje pokušavaju shvatiti razloge tolikog užasa.
Vrlo su strpljive; Euripid je pjesnik potisnutih, pjesnik robova, prognanih, progonjenih i pjesnik – žena.
 
Feničanke su pjev i sućut, strpljivost i milost slušanja.
Euripid traži silovite i bizarne strasti kao Fedrina ljubav u Hipolitu ili demonska Medeja, on razobličuje rat iz ženskih kutova.

Feničanke su tragedija bez nesretna ishoda.

Ona je opjev, zborski opozit radnji. Euripid prvi problematizira religiju i moral, on je svakovrsni inovator, zagovornik drastičnog smanjenja korskih numera i oslabljenih veza s radnjom.
On je i modifikator mita kao što je smještanje Edipa u tamnicu, odakle na sinove baca novo prokletstvo – “da će naoružanom rukom dijeliti nasljedstvo”.
Taj starac slijepi, Sfingin krvnik, stalno je tu, on zamračuje tragediju.

Kada je Edip izvadio svoje oči, puno se slika sasušilo na dlanovima.

Simbol Tebe je krava. Bikova izabranica.
Tamnopute su Feničanke, od zemlje su. Apolon im je bog, on ih i čeka u Delfima, isti Apolon koji je volio dječaka Krisipa. Između dječaka i slijepostarca smještene su ratne priče za djevojke od zemlje.
Djevojke u gradu mlijeka, od zemlje.

Feničanke u Tebi slušaju: nijedan sin nije bio dostojan Tebe, Grada – ni Polinik ni Eteoklo.
 
Krisip koji se igra puškom.
Krisip kojem čahure upadaju u tegle i postaju zimnica.
Imenozimnica.

Krisip koji je puška sama, čahurina prethodnica.
Krisip koji je snajperist te pjevne tragedije bez nesretnoga kraja, snajperist iz Bosne – Tebe.
 
Feničanke i u BosnoTebi znaju – nijedan nije bio dostojan Grada – ni Eteoklo, ni Polinik!
Feničanke su vidjele kako hramovi lete u nebo, sela kako gore na brežuljcima, majke kako zapomažu silovane, dječake kako plaču po kasarnama, zemlju tebansku kako se sporo sliježe nad grobnicama.
 
(Sada nema lijekova u Tebi, dvadeset godina kasnije, za djecu oboljelu od raka jetre i leukemije.
Četvrt stoljeća kasnije – Krisip umire od leukemije. Cvili na onkologiji.
Edip je već starac, možda je već i u pidžami. Apolon, eno ga, visoki je svećenik i više ne gleda dječake – “siječe se grana koja plod ne daje” – viče, i maše zlatokrižjem, prijeti zlatnim kipovima.)
 
Krisip donosi zemlju.
Krisip odnosi zemlju.

Krisip pjevuši – tamo na brijegu ima kuća mala…

Ulji pušku.
Dječaci ovdje umiru najbrže.
Krisipa su prvoga i zatekle u gradu.
S drnčom u čuturi. S čistom, prečistom puškom.
Nema više vojske Eteoklove, ni Polinikove.
Čahure su već zarasle u zemlji.
 
Nema krede za pisati tatino ime, veli Sabina Feničanka, koju je otac vojnik zlostavljao.
To je Ismena, mlada Antigonina sestra, željna majčinstva, bijesna na rat…
Kako porod spasiti tebanske kletve da je slobodan tko se ne rodi u mlijekogradu?

Krisip ra-stavlja pušku.
Krisip joj mazi oroz.
Čahurama bude usko od tebanskih baruta.

Tatjana Feničanka davi sina.Antivojnika sina, jednorukog… Da vojnik ne postane, da dječakom ostane. TanjaAntigona čiji je Polinikoeteokl retardirano neregrutsko čudovište, Tebi nepotrebno i strano.
Malforirani dječak – to je tako je netabanski, nespartanski, neslavenski, nevojnički, nebosanski, nedelfski…
Ali sin je bio mali, sin je bio dobar, pjevao bi kor da još ima grla.
I za toga sina Krisip nauljava AK 70.
Puškodječak Krisip, drhtavac nad izginulom djecom, malac iz Dobrovoljačke.

U stolici ljuljašci alzheimerom opustošena Jokasta, neobješena.
Sa Zoricom, Antigonicom, koja zemlju odgaja za braću.
Evropu Jelenu, Helenu otetu, eno siluju, da se mit o Labdakidama razvije.
Glas je to koji od svakoga teatra čini zavjesu.
Mrežu krpu, na vjetru. Tebanskome vjetru, sastruganom s jedara na feničkim brodovima.
Sol na krpi od zavjese.

Tako je to, veli Brecht.
Ili pravite teatar.
Ili prodajete karte.

 II

U procesu dekonstruiranja Euripidove naracije, rasla je emocija, lišena potrebe za verbicidom.
Za silnim govorenjem.
Text kao uporište je izmaknut.
Ostanu mucanja, sličice, fragmenti, krikovi, imena, krhotine, čahure, prljavi zavoji, nazivi ljekova…
Uposebili se snovi, sanjanja se preselila u utrobice, čim je govorni narativ obezglavljen.
U utrobici svake priče – trauma, kao ishodište drame, kao praesens, iscjedak ratnih iskustava.
Kondenzat nekazanog.
Ispljuvci ratnih emocija, suze iz isplakanosti jednog višeg oka, jednog drukčijeg gledanja.
FENIČANKE su zajecavanja.
Nesretne sve te žene iz svijeta poniženih ratnika.
Te silovane djevojčice, te sestre braće kojima je granata odnosila polovice lubanja, te starice bez sjećanja – Mnemozine sakaćene Alzheimerom, curice iz susjednih kontejnera (na kojima još piše UNHCR) smrzlih očiju. Bezmedne pčele, zemljanice, sestre vojničkih smrti…

FENIČANKE su distopijska antička tragedija bez nesretna ishoda, konstatira Euripid.
Iskopana tragedija iz slike, zvuk prerade krvi u jetri, izdijeljen na udarce u stomak.
Ekshumirani ženski sat, koji još tiktaka na forenzičarevom dlanu.
 
Nečije vrijeme vrije iz zemlje.
A nema karata.

Darko Cvijetić, 8. mart 2014.

 
Darko Cvijetić

Sjevernjača

 

Muzika je jedina umjetnost čija su sredstva

Izvan svjetlosnoga svijeta

Govori mi Danica

Ima 11 i išla je u muzičku prije

Na Odjelu je jedina muzikalna i ćelava

 

Ali je svemir ipak tih

Jer nema zraka da prenese zvuk

 

Muzika ne može bez zraka

 

Svemir je bez tona veli

Uzalud onoliko svjetla

 

Uređaj koji na strop projicira

Zvjezdano nebo košta deset maraka

I bio bi dovoljan za mrvicu humanosti

Navodi prof. pročelnik dječije klinike

 

Ističe potrebu

Da djeca umiru humanije

A ne bez topline bližnjih

I s pogledom uprtim u stropne neonke

 

Bez zraka

Bez muzike

Okačene na svemir

STEĆAK O TESLI

 

Kremiranje je

Posao nekoga tko nema zemlje

 

Ožiljci naneseni šibicom

Palidrvce po palidrvce

 

Meni je još strašno

Da se mesnice zovu

Srna ili Milica

 

Težim 52 kilograma

I za dva dana

Imat ću osamdesetsedam godina

 

Nemam čime postojati

Meso me napušta

Prelopatano

 

Dok je tišine u borbenom rancu

Mete ne mogu

Biti među nišanjenima

penn 5678