SELFIE S BERHARDOM

 

Na GradPrijedor.com/Portal grada Prijedora, kratka vijest – ” Gradačac je pred svojom

publikom sa 32:23, poprilično lako, savladao Prijedor, i tako osigurao opstanak.”

U ligi.

Ali to tek otvaranjem linka postaje jasno.

Rukometni klub Gradačac i Rukometni klub Prijedor, u Rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine, 26. kolo.

A eto, 1992. do 1995. sve do potpisivanja kraja rata, prijedorska je vojna brigada

Vojske Republike Srpske bila na položajima oko gradića, gradačića – Gradačac.

 

Gotovo tri godine.

Na brdima oko čaršije, s topovima, iz nečijeg vojnog ludila i imbecilnosti.

Tih je godina u Prijedoru ne otići “na Gradačac bilo vrh”, da te ne dopreme u sanduku sa zastavom.

Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama.

Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.

Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.

Na prijedorskom vojničkom groblju gotovo je polovica s Gradačca – mali Rambo Mrša, Lida, Baja, Miki…

Sad sinovi vojski rukometiraju.

Dobacuju se tvrdom loptom, uguravaju se u sedam metara igrališta, ograničeni branjeni prostor.

 

Nakon utakmice rukometaši Gradačca pozvali su rukometaše Prijedora na zajedničku večeru.

Gradačačani su uz pjesmu proslavljali opstanak.

U ligi. 

Večeri je, negdje u kutu, morao prisustvovati neki Altzheimerom pogođen bog, koji se šunja po gradićima Bosne, neki ostarjeli Stalker.

S dobačenom loptom u rukama.

 

Vijest je na portalu GradPrijedor.com jedini komentirao neki Stefan P. ukazavši na posvemašnju grubost

rukometne igre i čestitavši Gradačcu opstanak.

Izboren na granici ispadanja.

PRILOZI KRITICI KNJIŽEVNE NAGRADE SKENDER KULENOVIĆ

 

Dali su kabanicu onome koji je pokazao gdje se nalazi masovna grobnica u Tomašici

Koji je šutio dvadesetdvije godine

Jer je žestoka kiša padala kada je pokazao – evo ovdje, rekao je

Petnaest metara duboka

Gotovo hektar s hiljadu tijela

 

Ali ja tebi pišem Havo

Kojoj su jučer javili da su joj našli u njoj i tijela šest sinova  i oca im

Havino brdo kostiju

 

Mater moja Stojanka rekla bi da voćnjak naš posiječem i dam ti samo za daske

Za tabute i nišane

Šest tvojih utroba

Mogli su ih ne naći

Mogli su ih s rudom željeza na vagone pa u peći visoke u Zenici i Sisku

Mogli su šipke čelične postati i postave za brodove

Mogli su se vratiti jednom rosfrajni ucakljeni navareni jedan na drugi

 

I svemu bi se otad uzimala – sonetnina

 

I dlanovima koji su milovali kuniće

I zrnevlju u golubljoj utrobi

I kruhu ukuglanom pod jezikom

 

Tebi pišem Havo Trnopoljko majko šest lubanja dvanaestoro očiju dvanaestero ruku

Eno se tamni i Knešpolje i Briševo i Zecovi i Mrakovica

Pišem ti ja Stojankina ostarjela kćer

 

I bista Skenderova na kiši drhti pod krstom

Iščupava joj se kosa al nema ruku nema čim

 

Tebi Havo čija ruka kabanicu daje

Onom djetetu nečijem

Da ne kisne

 

Petnaest metara iznad svoje razbacane djece

 

* * *

 

Contributions to the Skender Kulenović literary prize critique

 

A raincoat’s been given to the one who showed
where the mass grave in Tomašica was
To the one who’d been silent for twenty-two years
For heavy rain came down when he showed it – there, there it is, he said
Fifteen meters deep
Nearly an acre with a thousand bodies

But I am writing to you, Hava,
you who was told yesterday they’d found the bodies of your six sons and their father in it
Hava’s mound of bones

My mother Stojanka would have said to cut our orchard to give you the planks
For tabuts and nisan tombs
Of your six wombs
They could’ve failed to find them
They could’ve loaded them on wagons with iron ore
and then off to blast furnaces in Zenica and Sisak
They could’ve been smelted to rods of iron and shipbuilding plates of steel
They could’ve returned once, in Rostfrei, polished, welded one onto another

And then everything would be subject to sonnet-tax

The palms that petted rabbits
The grains in a pigeon’s belly
And the balls of bread under the tongue

I am writing to you Hava of Trnopolje, the mother of six skulls, twelve eyes, twelve arms
There, as Knešpolje, Briševo, Zecovi and Mrakovica darken with night
It’s me, Stojanka’s aged daughter, who’s writing to you

And Skender’s statue shivers in the rain under the cross
Wishing to pull its hair, but it’s armless, handless, with nothing to pull it with

To you, Hava, whose hand gives the raincoat
To that child of someone
So he wouldn’t get wet

Fifteen meters above her scattered children

 

na engleski preveo Zoran Vuković

 

 

 

 

 

TALIJA, PSETARNIK

 

Viđao sam ga u bifeu teatra najmanje deset ili trinaest godina, gotovo svakodnevno.

I to sretanje porodilo je poznaničko pozdravljanje – šta ima, dobro jutro, pozdrav momci i slično.

Nikada ga nisam vidio u gledalištu, na predstavi, uvijek i samo u bifeu.

Vlasnik je pozorišne kavane teniski trener, te je on zato dolazio u kavanu kazališnu.

Sportski duhovi, teniserski razlozi.

 

Onda su mu jedno jutro maskirani specijalci upali kroz prozor u stan.

Tijekom procesa, nesporno je utvrđeno da su on i još dvojica, u ljeto 1992. upali u obližnje selo.

Muškarci su već ranije odvedeni u logore i u selu su ostale žene, djeca i starci.

Izvlačili su ih iz kuća, potom strijeljali ispred seoske džamije, koju su zapalili.

Komadi džamijske buktinje padali su na strijeljana tijela i zapaljivala ih.

Svjedoci, preživjeli, potvrđuju da je to on.

 

Više ne idem u pozorišnu kavanu Talija.

Tenis kadet dobio je 21 godinu zatvora.

 

Kada sam prije pet godina u pozorištu igrao Borisa Davidoviča, pred neku probu sam sjedio za šankom.

Došao je pored.Teniser.

Nije znao da sam Novski, revolucionar, diverzant, ubojica, da će me baciti u psetarnik.

Bilo mi je neugodno.

 

Činilo mi se da brauning, koji nosim ispod crnog čekističkog šinjela – viri.

I da ga uzalud krijem.

Drška (od ružinog drveta?) revolvera se vidjela kroz rascijepanu svilenu postavu.

Cakliv znoj na njoj.

 

PARTIZANSKO GROBLJE

 

Sve što se rimuje, ima mlaku vodu između

Niti pčela nije toplokrvna, a med je vreo

Zemlja za moju visinu udaljenija od neba

Na kućni prag odvuče se tanka sjenka neprijateljevog sina

 

Svjetlucanje ide pod suhu trbušnu maramicu

Praznoutrobna starica – rezervna municija u borbenom rancu

Uz konzervu ribe

Onaj čiji se šapat gasi u susjednoj sobi

Koji se još nada mojem, nečijem uhu

 

Ponovimo

JKP Novo groblje prekopalo je staru dječiju parcelu

Preko puta Aleje velikana

Više od dvije stotine dječijih grobova

 

Proširuju parcelu za velikane

I prvi velikan nekidan legao

 

U prostrane krevete zavuče se cviljenje miševa

Skidanje uniformi –

Civiljenje miševa

 

 

Oda lijesodjelji

 

Iz biografije:

mladi redatelj, rat je, godina 1993. režira DUPLO DNO Gorana Stefanovskog, u Prijedoru,

godinu nakon logora.

U kabinetima za biologiju gradskih osnovnih škola traga za vještačkim kosturima, koje kani

vješati u dnu scene, na zadnje cugove, kao aktivni dio scenografije.

Nalazi jedan

u kabinetu za biologiju Osnovne škole Mira Cikota.

Potpisuje revers.

Nosi kostur kroz čaršiju, do pozorišta.

Na ulicama svi bježe od njega.

 

Od obojice.

 

Nakon rata sav je fundus s rekvizitom pretražio.

Nigdje kostura iz DUPLOG DNA.

Kojega je dužan OŠ Mira Cikota.

 

Pa je škola promijenila ime.

Potom su oko grada počeli pronalaziti hiljade njih;

kostura.

 

U riječima za opisivanje nema dovoljno joda.

Nema ni kalcija u vještačkim kostima.

Ničijeg DNA nema.

 

Kosti Mire Cikote, koje su bile obješene dok su bile ona, odmah su iza rata (prošlog, svjetskog)

prenešene na

Partizansko groblje.

 

Lijesodjelje su u Bosni, usljed toliko exhumiranja i lažnih kostiju – nepoželjni.

Kao neki Đepeto koji je napustio drvodjeljanje i ušao u biznis s mesom.

 

Zauvijek neozbiljan pred svakom piljevinom.

 

 

KAP ANUŠKINOG ULJA

 

Dok smo te godine, 2008. radili u gradskom pozorištu ZLOČIN I KAZNU, Dostojevskog, po Vajdinoj adaptaciji i u režiji Gradimira Gojera, pored nas, u tzv. stvarnosti, izvjesni Rade Radinović (27) ubio je djevojčicu Doris (23) u kukuruznom polju na periferiji grada.

Rade Radinović.Rodion Romanovič.

(“Ubio si!Ubio! – uhvatila se rukama za lice”)

U Pozorištu, ispred Crvenog krsta, sjekiravi Rodion izmučen nesanicama i davitelj Radinović. (“…23 godine, Doris je nestala u subotu 12/13. IX 2008. nađena četiri dana kasnije, četvrtak, 17.IX 2008. zadavljena…) koji je odmah po hapšenju i dovođenju u ćeliju zaspao, pored zapanjenih specijalaca.

Patrijaršijski park.Premijera predstave ZLOČIN I KAZNA, petak, 17. listopada 2008. 20 sati pred prepunom salom.

Upravo te noći, u KPZ Tunjice kod Banja Luke, u svojoj se ćeliji ubio Rade Radinović.

Još dok je trajao aplauz Rodionu Raskoljnikovu, koji su u ćeliji preobratio, Lazara otkrio, spasio i sa Sonjom otišao u sumrak, kao u loše završenom stripu, Rade Radinović  pojeo je omču žičanu i otpremio se s onu stranu kazne i kažnjavanja, pretuđen i proklet.

Raskoljnikov se naklonio publici.

Radinovič se naklatio sam.

Na premijeru nam se ubio, govori Porfirij, istražitelj, u garderobi, još znojan i našminkan.

Kakva raskošna pustoš se zadimila nad tek pražnjenim gledalištem, i samo još Doris, Jelizaveta i svečano odjevena lihvarka sjede u loži.

Možda da ih pozdraviš, Rođa, a dragi?

 

 

DRUGI OBRAZ

 

Iz novinskog napisa, povodom nekog od jubileja, o Tarkovskom saznajem da je imao nakanu snimiti film HAMLET, ali bez texta.Naprimjer sječa stabala na koju naiđe mladi princ Hamlet, jašući u smiraj dana.

Snažni mirisi tek posječenog, narezanog drveta.

Lokve piljevine pod kopitama.

Mač u korici pridrhti, laertoubojan, još posve slab.

Ovo su moje slike, koje vječna nedogodivost filma dopušta da ga popune.

Ili Čehov, pričao je isti Tarkovski – čim završi neku priču, u smeće baca prvu stranicu, odbacujući tako motivaciju, konstruiranu uzročnost.Ili je bez prve stranice svaka priča?

Odmetak od prvotne brbljivosti po bjelini.I što s tom prvom stranicom?S tim prvim stranicama uopće?

U prologu filma OGLEDALO (Zerkalo) Tarkovskog, ima dokumentarna sekvenca s dječakom koji muca.Koji na jedvite jade izgovori JA – MOGU – DA – GOVORIM.

Odmuca to.Tek potom počinje film.

Jedna stranica otpadne.

Jedna scena.

Možda ona u kojoj je Jorik nasmijavao malog Hamleta citatima iz Biblije.

Jednoj su majci jučer saopćili da su u masovnoj grobnici u Tomašici našli njezinih šest sinova i muža.

Zašto nema Skendera da zagrli tu majku?

Kako je Stojanka Knežopoljka postala prva stranica, sekvenca JA – MOGU – DA – GOVORIM?

 

Princ okrene konja, niz šumski puteljak, dalje od tog drvopokolja.

Laertoubojni mu mač u korici već ojačao, sve jači i tuđiji…

ESEJ O MRVLJENJU

 

Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Bogu, te odmah potom nestaju u ništavilu.Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.

Takav krug činim s ogledalom, s textom.

Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.

To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.

Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saxa beznogog crnca.Neodsviranost, notni umor.

Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.

Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put.Već jagodicom pipa oroz puške.Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj.Biti svoja odsutnost u pjesmi.

Jedan će mladić, u Canadi, magistrirati na mojoj poeziji.Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.

Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijanska ispiranja mesa nakon obdukcije.Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.

Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u textovima.Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.

Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor.Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.

Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku.Samo zaboravnost dozvoljava da text ostane.Zaboravan bog i u anđelima vidi meso. Da ga mogu strašnije ispjevati.