SELFIE S BERHARDOM
Na GradPrijedor.com/Portal grada Prijedora, kratka vijest – ” Gradačac je pred svojom
publikom sa 32:23, poprilično lako, savladao Prijedor, i tako osigurao opstanak.”
U ligi.
Ali to tek otvaranjem linka postaje jasno.
Rukometni klub Gradačac i Rukometni klub Prijedor, u Rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine, 26. kolo.
A eto, 1992. do 1995. sve do potpisivanja kraja rata, prijedorska je vojna brigada
Vojske Republike Srpske bila na položajima oko gradića, gradačića – Gradačac.
Gotovo tri godine.
Na brdima oko čaršije, s topovima, iz nečijeg vojnog ludila i imbecilnosti.
Tih je godina u Prijedoru ne otići “na Gradačac bilo vrh”, da te ne dopreme u sanduku sa zastavom.
Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama.
Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.
Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.
Na prijedorskom vojničkom groblju gotovo je polovica s Gradačca – mali Rambo Mrša, Lida, Baja, Miki…
Sad sinovi vojski rukometiraju.
Dobacuju se tvrdom loptom, uguravaju se u sedam metara igrališta, ograničeni branjeni prostor.
Nakon utakmice rukometaši Gradačca pozvali su rukometaše Prijedora na zajedničku večeru.
Gradačačani su uz pjesmu proslavljali opstanak.
U ligi.
Večeri je, negdje u kutu, morao prisustvovati neki Altzheimerom pogođen bog, koji se šunja po gradićima Bosne, neki ostarjeli Stalker.
S dobačenom loptom u rukama.
Vijest je na portalu GradPrijedor.com jedini komentirao neki Stefan P. ukazavši na posvemašnju grubost
rukometne igre i čestitavši Gradačcu opstanak.
Izboren na granici ispadanja.