Mjesečne arhive: Maj 2014.

 

ZEČJI NASIP

 

Poplava odnijela minsko polje

I vojničko groblje

 

Mine u groblje

 

Sada im nitko ne smije prići

Mirno tiktakaju

Po grudnim koševima

Umjesto srca

 

Danima nakon povlačenja vode

Kada su otišli demineri

I ekshumatori

 

Tu smo nalazili:

 

Ostavljena krila s tko zna čijeg angela

Iscijeđene detonatore

Plivaću kožicu među prstima snajperiste

Ljudomrsnih svetaca osmjehe

Guljene s fresaka

 

Ordenje s heroja

Na vreći s pijeskom

Dva govora

I

 

Priča mi mati –

Pred tebeporod

Sva ti se smrt ušćućurila

 

Strah je

Da te neću roditi

 

Svi se poslije držali za ruke

 

Selotejp

Maše rukavima

Oduvane osmrtnice s lipe

 

Slon

Sveden na klavirsku tipku

Pritisnutu

U posljednjem duru

 

I vidim ja –

Iste vam već i okice

I usta i nokti

 

Isto mi se u stomaku

I mrdate

 

Samo ti više pištiš

Uzdaš se u kliktaj više

 

 

 

 

II

 

Došao Anđelo što je s mojim bratom

Bio u rovu

Raznio se kraj Sane krajem rata

Bombom u ustima

 

Veli –

 

Isusov grob nije prazan za tebe

Ti si u njemu

I to je jedini iz kojeg ćeš izaći

Iz kojeg možeš izaći

 

Onaj grob što te čeka

Vrt  bi od tebe

Pa sve vodu kupi da se pođubreno

Ugrije

 

Na tom mjestu kraj Sane

Dvadeset godina kasnije

Dva ribara čiste

Obezglavljene ribe

 

I bacaju ih

Još trzave u kantu

 

Punu krila

 

 

 

BLOGOJAVLJANJE

 

Pismo mi se tako

Sonećuje

Zamori se od ranica

Oranica

Pogubi velika slova

Pa tumara među rimenovanjima

 

A rimenje se

Po tekstovima zateže škripi

Ide u stripove

 

Kažem

U grlu žiletima –

Za kliktanje i za stenjanje

Ista je pidžama

I u njoj noć

MINOPAUZA, MENOPAUZA

 

 

Zatezanje pijeska za sobom:

 

Grad ovaj, Prijedor, ima 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam) osuđenih

ratnih zločinaca (“za zločine protiv čovječnosti”), što je najveći broj osuđenih

ratnih zločinaca, u “nekoj lokalnoj zajednici” u historiji.

 

Osuđenih, za zločine protiv ljudskosti, jedan razred.

 

I gotovo svi su se vratili.

Publika u teatru, jedinstvena u svojem potencijalu.

Takvu publiku nema niti jedan grad na svijetu.

 

Zamislim kako ta publika dolazi da pogleda Frljićevu “Aleksandru Zec” i

uplakani, duboko dirnuti, izlaze u tišini iz aule gradskog teatra, nakon

prijedorske izvedbe.

 

Amfiteatar ispunjen tom publikom bez daha, kako se veli.

Zamislim i predstavu za tu publiku, za njih 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam),

koliko ih već u glavu ima, u stolicu precizno, predstavu jednu.

 

Koji je to text?

I tko je na toj sceni?

 

Je li to interaktivna predstava, sudjeluje li publika aktivno u činu teatra?

Oni možda Brechta vole, čujem kako bih šaptao, kada bih tražio texturu za

tu publiku, haški upristojenu?

Ili kakvu komediju, dosta im je jada okolo?

 

Koga bi to gledati voljeli osuđeni, pomilovani, ratni zlo-činitelji u pozorištu – kakvu golu curu

brižljivo umotanu u zastavu, takvo nešto – čujem kako sebi u bradu odgovaram?

 

A tek taj aplauz za izvedeni čin umjetnosti, koji jest veličanstven u svojoj

besprizornoj uprizorenosti, nakon svih prizora.

 

Taj aplauz garniran i pokožen poklonom glumaca, saginjanjem njihovim

pred publicumom.

Aplauz, škripa ubistvenih dlanova, lišen svake metafore.

 

Tim dlanovima aplauz.

Tih dlanova pljesak, neboudaranje, tiktakanje, planetni drhat.

Tim dlanovima zemlja se ne lijepi za znoj.

 

Dlanovi te publike direktno proporcionalne gladijatorstvu.

I te samuraje glumce mogu vidjeti, zamislim, kako u naklonu vrtoglavicom se drže

za svoje mučnine u stomaku.

 

Ne gubi vrijeme.

Nezacjeljivost te rane na svijetu, uzaluđuje tvoje oružje.

 

Nakon zatezanja

tom pijesku treba vode –

 

i za dizanje plažnih zamaka

i za elsinorske tunele

snabdjeti krikovima.