Mjesečne arhive: Juni 2014.

UČENJE IGRE ŠAHA

 

“Sva slova stvaraju odsutnost.

Tako je bog dijete svojeg imena.” Rabbi Tal

 

 

 

 

Jezik nema kosti

I lubanje su lišene govora

 

Ipak

U usnoj šupljini

Sve nekada izgovoreno

I dalje biva

 

Zauzeto tintoliptanjem

Niz

Čeljusnu kost:

 

Riječ umakla pjesmi

Dok se propinje i pocrnjava

 

Sve iscuruje

 

Jer nema jezika

Da oglođuje kazivano

I premrvi ga zemljom

 

Nema jezik kost

Da ga se sahranjuje samoga

Kao nadlakticu

 

Izvučenu iz masovne

 

Pismonoša

Sporotruljiv uz ružu

Uz damu i topove

Five poems by Darko Cvijetic

 

Translated by Mirza Purić

 

SORTIE AT DAYBREAK

You can hear the dreaming of a bird
The close-eyed water

Every moment a sound
A soundlet
Leaves the heart

The lamp dissolves the skin of someone’s shadow
By the chair leg

And you’re the eye of a calf

God may approach you

The Cantos inhabits
Ezra
Dead men have no mothers

(I’m feeling uncountable
relax relax darling
after all these years)

I’m pregnant she says

There is more
Soil in me than usual

 

DAUGHTER SLAUGHTER

Platoon stopped
killed and roasted calf

Eating

Cow mooing
howling heaving
disturbing cannot eat

All shoot cow
then eat in silence
eat in peace in silence

Next morning
two get killed

The rest then capture
flock of sheep
lamb
bee
village
hospital

 

BREATHES IN THE FOREST

You hear a doe breathing
in the forest —
everythingechoes.

So breathes,
in an abandoned bandoleer,
a word of negation.

And an orchard
round a landmine.

Laid down swords,
old ladies’ vaginas,
robes of angels.

At any rate, you know:
everything
can’t hear the shot.

Nor the squeekage of the meat hook.

 

EXHUMER’S POEM

Once we found
A transplanted heart
In a skeleton,
Not rotting

Should’ve seen it:
Still beating and thudding
And as there was no blood
It had nothing to pump

Aortas wheezing
Chambers rattling

Love’s arrow (the one from the fairy tale)
Greasy
Quivered
In a skein of veins

So we took it
What else can you do

Perhaps a mother
Knows
Whose is the rib cage

The secondary heartgrave

 

KITTENS

First you capture five rats
and toss them in an empty barrel.
You don’t give them food and water
for at least four days.
One will survive and you
release him in the trench.
He now eats rats only
and will extirpate them in two days.
Then he too is killed.
There are no more rats
in the trenches now
and you can shoot in peace.
When they captured
the five of us in the trench
they brought a big barrel.

Blockältester

 

 

Toliko hladnoće

Da se u mišolovkama

Sasušio sir

 

Jedino tama

Ima deblje

Konačno ćebe

 

Puževoj kućici

Urušeni strop

Pao na dječiju sobu

 

Po igračkama

Na posljednjoj kemoterapiji

 

Imao je 36 kila i šaputao

Da zna gdje je masovna

 

Nikog da čuje

 

Lopate se zaoslanjale

Na novoniklo bilje

 

 

 

Kajdanke

 

 

Svaki dan, bez obzira na kišu ili vrućinu, negdašnji profesor muzike Mihajlo G.

lagano prošeće do Gradskoga groblja, da posjeti svoj mramorni grob.

Malo i posjedne na klupu.

Potom dočita dnevne novine, pa se dugo zagleda u onu drugu fotografiju,

sa te strane mramorne ploče gdje je postavio klupu, dakle odostraga.

A na njoj je baš mlad.

Oficir mlade armije u jugoslavenskoj luci na Jadranu, vođa zbora neke

jednocifrene klase pomorske Akademije.

Ona pak, da velim – naslovna fotografija, na pročelju mramora – od skoro je,

ili je već i njoj bar tri godine.

Sjedi tako profesor Mihajlo G. sam, svježe izbrijan, zbunjen i tih, samac i

neženja, odavno već u mirovini i nekim prstom ludila dovršava svoj život

ovdje, baš ovdje gdje muzike već godinama nema.

Onda profesor ustane, dosta je, kao da veli.

Nečujno se oprosti od svoga groba i krene polako niz groblje ka

gradu, sve do sobe u nekoj austrougarskoj zgradi, zadnji put

krečenoj u Jugoslaviji.

Grob ostane sam.I prazan.

Mladi duh profesora Mihajla, već odavno za sve umrlog, uzme onda te

Večernje zaboravljene na klupi i njima izbriše već umrljanu sliku, onu

mladog zborovođe okruženog nasmijanim ljudima, s onu stranu mramora.

Malo još posjedi i fućka.

Pa siđe opet čekati.

DEKONSTRUKCIJA GARNIZONSKE SVEČANE AKADEMIJE

(taksonomija o “Aleksandri Zec” Olivera Frljića, HKD Rijeka,
gostovanje u Narodnom pozorištu Republike Srpske, Banja Luka)

Mogla je svakako biti garnizonska gala.Neka proslava vojne obljetnice, osmoljetka pobjede kod Salamine, recimo.
U prvim su redovima prvoborci, dakako, heroji bez udova i komandanti, svježe su oprane zastave i pozornica, prizorište za prvu napisanu dramu koju historija pamti – PERZIJANCI.
Pisac, oh pisac, Eshil (Aiskhylos, grč.) u blagoj je nervozi, iza zadnjega reda viri na atenske građane, većma vojne prvake, svoj ovovečernji, prvovečernji zapravo kazališni publicum.
Prva je drama, naravno, ratna.
Prva napisana drama morala je biti ratnička.
Ali, drago sklopljeno oružje, prva napisana drama je empatijska!

Grčki su glumci, grčki gledatelji, pisac grčki (još i borac s prve linije), ali tema je perzijanska, likovi suparnički kraljevi, protivničke princeze i glasnici, neprijateljev zbor staraca.

Ali naša je pobjednička armada podavila perzijanske pse u talasima kod Salamine, čemu sad pjevanje o podavljenoj tuđoj vojsci – pita se kakav major, brigadni general u prvome redu?

“Mrtvaca samih pun je salaminski žal.”

Tako se garnizonska svečana gala, u čijem se sklopu dogodila praizvedba prvodrame – postala okvirnim svjedokom velikog javnog milosrđa; potreba za javnim milosrđem rodila je dramski tekst.Pred Atenjanima jeca neprijateljski kralj Kserks, žaluje i sjena njihovoga oca Darija, njihov Glasnik dojavlja njihovom narodu zlu vijest – našu pobjedu, moja gospodo.
I još ti leševi plutaju.
Od vode nabrekli, može ih se u gledalištu napipati.Bol raste jer zrno bi da se pokrije nebom.
Jasno je, morali smo tada pobijediti, branili smo Peloponez, branili slobodu od barbara.

Ali, oni plaču!Vidi ih.
Njihova kraljica mater nariče.

Iz bitke završene i odlučene prije osam ljeta, uklizili smo u teatar, u tminu govornog izvođenja, u predstavu tužaljku, u kojoj žalobnost samo raste, scena se natapa jecanjima.

Što je grčka pjesma o brodovima, perzijanska je saga o davljenju.

Kserks drhti.Gledamo ga.Garnizonska publika ne diše vidjevši im kralja kako plače.Mogao se i uzdah oteti beznogom heroju u loži ili bezrukom mineru u parteru s kćerkama.Mrtvi otac Darije zaziva sina na stratišnici, zborovi staraca bezubi cvile:

Sve su pobjede krvoliptanja, krvoskoci i pošalice čelika u noževima.

Eshil, borac-pisac, stavio je i maske na glumce, lica im plagirao i u gledalištu svečane vojne akademije morao se prolomiti prvi aplauz, talas buduće oluje nakon predstave.
Zavjesa još nije pala, a atenskoj publici (koja napokon izmiče imenu akademijske) sve je žalije izginulog poroda Darijevog, silne te podavljene i poklane vojske, tih barbara što se usudiše da nas izazovu.
I aplauz biva počast milosrdnosti.To je Grčka sebi aplaudirala, jer je upravo naučila silu napisanog pokoriti igrivom na daskama.
Tako se dogođeno u napisanom rafiniralo iz osjećanja pobjede u viši čin – estetiku suosjećanja.!

Prvi pljesak otišao je protivnikovoj Žrtvi!
Naš je borac-pisac oplakao im stradanje za vječnost, Klali smo ih po volji njihovih bogova.
Mač je naš bio samo naoštrena ideja njihove smrti.

Kada se publika smirila, pisac-borac-dramatičar sa Salamine, Aiskhylos, Eshil, iza zavjese najprije je provirio a onda i posve hrabro istupio, zadovoljan pošao u foaje s vinom, gostima, sušenim mesom i ciliktanjem escajga.

Onda su glumci, njih pet, uzeli lopate i glumicu koja je igrala ubijenu djevojčicu Aleksandru Zec, potpuno i doslovce zatrpali zemljom, koja je cijelo vrijeme na pozornici, mirišljava i teška.
Pa su došle četiri prave dvanaestogodišnje djevojčice i ručicama otkopale ubijenu Aleksandru Zec.
Pa su tako na prosceniju razgovarale.

Pita mrtva Aleksandra Zec ostale (žive) djevojčice – znaju li one tko su oni koju su nju ubili?
Znamo, kažu dvanaestogodišnje djevojčice.
A da upalimo svjetlo u sali, kaže mrtva Aleksandra Zec, da vidimo da nisu i sada ovdje, u publici, možda gledaju predstavu “Aleksandra Zec”?

I, tako, svjetlo su lagano upalili i mi smo u publici počeli zagledati jedne u druge.
Mrtva Aleksandra Zec otišla se otresti zemlje i presvući.

Lopate su ostale u holu, među Atenjanima.

O KUCANJU U KORNJAČIN OKLOP

 

1946. ljudi su poslali prvi radio signal na Mjesec.

Talas se odbio i vratio neku sekundu, dvije kasnije.

Čulo se: din – don.

Poput zvona kakve seoske crkve.

Eshilova glava, na koju, po legendi, orao greškom, misleći da je kamen, baca kornjaču da bi joj razbio oklop, jest glava dramopisca,

prvoga napose, koja je ratovala za Grke kod Salamine, a pisala Perzijance, žaleći ih.

Orlu je ta glava kamenu sličila.

Dovoljno jakom da usmrti kornjaču.

I ta Eshilova smrt –  bio je bat, uzvratni gong, radiotalasni udar u glavu koja je odaslala prvu pisanu dramu.

Neka pravednost u povredi, žrtvovana kornjačom.

Nepopijeni lijekovi na prozoru, nakon njegovog ukopa pored razvonjene seoske crkve.

PERZIJANCI, KRHOTINE

 

I vidio sam kako

Upjevavano grlo priča

Da je Eshil ovako umro:

 

Orao je zamijenio

Njegovu proćelavu glavu

S kamenom

 

Te tako na nj greškom

Ispustio kornjaču

 

Kako bi razbio njezin oklop

 

Upjevavano grlo

Upucavana puška

Ukoljavan nož:

 

I sve te silne kornjače

Kao mete orlovima

 

I to nesretno kamenje

Zbog kratkovidosti u

Orlova

 

Zamijenjeno za lubanju

Punu tragedija

 

 

SNAJPERISTOVA MATER

 

Skida sa štrika

I pegla košuljice

Mecima

 

(Zavoju već ide

Jod na usta)

 

Predvečer

Jede jagode:

Dijete će bolje vidjeti