Mjesečne arhive: August 2014.

Farme, kože, rebalans

Pravi Oskar Schindler

Ne Spielbergov

Odmah iza Drugoga rata pobjegao je iz Njemačke

U Argentinu jednim od onih

Pacovskih kanala

 

Nije trebalo mnogo

Da se sa emajliranog posuđa

Schindlerjudena

Prebaci na novi biznis –

Farmu pilića i odraslih argentinskih dabrova

 

Posao je išao odlično

Njemačka mu je oduzela državljanstvo

Kao istaknutom članu SS i dabrovi su isprva

Bili izuzetno traženi:

 

Neki ženski vratovi vole blagu odranu nježnost

U odraslih dabrova

 

Pilići pak cijeli životić provedu u komorama

Toliko zbijeni da nikada ne uspiju raširiti krilca

 

Žezlom im otupljuju kljuniće

Da se međusobno ne osljepljuju i ubijaju u

Takvoj i tolikoj blizini i krilima

 

Njemačka mu vraća državljanstvo

Kao istaknutom industrijalcu i spasitelju

Okreće se tako emajlirani tanjur i

Posao mu propada

I sve mu dabrove ubiju

 

Moše Bejski dovodi Oskara u

Jeruzalem

Sada je heroj 1200 ljudi je spasio njihovog sopstvenog dima

 

Oskar počinje piti i praviti užasne scene

Kraj Mrtvoga je mora imao ljubavnicu imenom

Eva Kiš

 

I spašeni ga izbjegavaju

I pijani Oskar

Sada maše kladioničkim tiketima

Kao nekad izuzetim imenima s klaoničkih listi

 

I samo ponekad

Uz košer piletinu

Osjetio bi onaj emajlirani svrab

Gadni svrab na vratu

 

Kao od dabrova krzna iz Buenos Airesa

 

 

Obućar kod Grimmovih

Odmah iza smrti staroga mlinara

Kada su zapravo sve raspodijelili i mlin i magarca

Svu zaostavštinu

Sinu najmlađem pripade samo mačak

 

Nemoj brinuti rekao je mačak

Meni trebaju čizme i torba pa da te učinim

Markizom od Karabasa

 

Čim divovi opet postanu miševi

 

Naših je bilo četiri dječaka u rovu

Njihovih nasuprot trojica

Sasvim se dobro vide između nekih sedamdeset metara

 

Svako jutro iz njihovog jedan

Čistio čizme

Čistio čizme temeljito pažljivo premazivao pastom

Stavljao na grudobran na vrh da se suše na suncu

Da se ucakle

 

Svaki dan tako

Onda je Mali iz našeg predložio da mu maznu čizme

Da ih uzmu s rova i prestrave ih

 

Pa je Mali otpuzio iza podneva

Do njihovog rova tih sedamdeset metara

 

Dohvatio rukom čizme s grudobrana

Dopuzio natrag

 

Primirje je predvečer prekršio nesretni gubitnik čizama

Bijesan i bos

 

Naredna se tri dana povremeno pucalo

 

Mali je rekao da bi momku trebalo vratiti čizme

Da nije u redu

Da je jedan njihov bos a mi svi obuveni

 

Prepuzio je u polumraku padanja noći

Istu rutu ponovno

I vratio tuđe čizme ostavio ih uz grudobran

 

Mogao im je ukotrljati bombu

Ali ova se stvar ticala sunca cakljenja i čizama

 

Trojica su se tamo skamenili

Izašli su iz rova dovikivali mahali pokazivali cigarete

Zvali na kavu smijali se

 

Mali je uzeo puškomitraljez i pobio ih

Svu trojicu

 

Uzeo je te čizme

Uzeo i četke i torbu

I veli mačku –

Dobro hajde učini me sada Markizom

 

funeralije5

 

Golem u klupku

Ona će se sagnuti, dohvatiti niti

Ugrudvane u klupko, sve ponijeti sa sobom

Jer za povratak, jer za povratak –

Klupko mora biti klupko, predugačka nit

A ne igračka kakve mačke

 

I vratit će se nasmijana Arijadna

Labirint je onaj koji će ostati sam

 

Strvine leptira u noćnoj lampi

Starice s tečaja valcera u provincijskoj kino dvorani

 

Počelo je pohvalom

Mački koja se igra s klupkom:

 

Sva crvenjenja nemaju više moje lice

 

Igra s crnim klupkom

Miša zapravo lišava žrtve

 

Nepotrebnost miša

Čini Golema od klupka još više mišom

Još nitnijim

Još cijučnijim

 

Otud je igračka

Sablasna tako poslije igranja

Napeta nakon odbacivanja

 

Podariti nemar nekoj upotrebi

Biti sat valcera

Na kojem mlada mater pleše trudna s tobom

 

U provincijskoj kino dvorani

 

Biti

Napušteni labirint u pobijeđenom klupku

Naseljavan povratcima

Funeralije iz ‘93.

Srđan Sandić pišući o Rolandu Barthesu zapisuje

Kako Barthes opet pominje Werthera

Gdje ovaj ističe plemenitost koja odlikuje

Svako samubojstvo

 

“Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja

Koji kada ih odviše zagriju i iscrpe jahanjem

Sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali

 

Meni je često tako:

Želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila

Vječitu slobodu”

 

Kada je brat bio u rovu

Bilo me je stid spavati u soliteru

 

Pa sam pisao

Prebrisavajući sebi kosti:

 

– Tenkovi ulaze u slike budućih veterana

– Smotao sinoć njezinu fotku u filter za joint

– Splet vena na brončanom konju kraj ulaza

  gnjije i rasipa se

– Reveruju ružom

  trudnicu

  u nečijim ratnim svatovima

 

Kada brat dođe

Jašemo plemenite konje

U dolini

Tjeramo ih da se dobro zagrijufuneralije3

photo: MIŠO MIRKOVIĆ

Rane u genizi

Na hebrejskom genizah znači “pohranjeno”

I može biti soba u sinagogi

Gdje se odlažu islužene Tore i svete knjige

I može biti mjesto na groblju

Gdje se nečitke knjige sahranjuju

 

Jer bi u njima ipak

O ipak

Moglo biti zapisano božje ime

 

Znam za božansvenost koja se metkom

Nadahnjuje

I njegovom prolaznošću

 

Onaj koji je pisao knjigu nazvao je La Commedia

Samo komedijom dakle

 

Bio je temeljit i precizan i zidao 14 000 redaka

U tercinama

Između 1308. i 1321.

A djelo je objavljeno tek 1472. u Folignu

Imenom La Commedia

 

Radi se o Uskrsu iz 1300. i putu na kojem je

Vodič najprije Vergilius Publius Maro

Kroz Inferno i Purgatorio

A onda i Beatriče kroz Raj

 

Pridjevski epitet “božanska”  dodat je tek 1555.

Inicijator Boccacco

Dodavši svoj tekst U SLAVU DANTU

 

Posljednja je riječ svih pjevanja – zvijezde, stelle

 

Biskupsko sjemenište Lavovi kod Kotora

Franjevačko

Donijelo je odluku da u godini 1910.

Objavi prijevod La Divina Commedia Dantea Alhigieria

Uskršnjeg tog putnika iz 1300.

 

Braća su franjevci te 1909. također odlučili da se ne može

Epitet “božanstvena” dodavati kako se komu prohtije

Ne može božantveno uz svaku riječ drhtati

 

Sljedbenici su se asiškog ptičjeg sugovornika

Dogovorili

Da komedija nikako ne može božanska biti

 

Te su u Kotoru 1910. u sopstvenoj nakladi

Biskupskoga sjemeništa dakle

Tiskali u prijevodu Frane Ticića Uccelinia

Danteovu LA DIVINA COMMEDIA kao – DIVNA GLUMA

 

U genizama prostruji napetost

Kao kada imenicama pucaju himeni pri samoizgovaranju

 

(DIVNA GLUMA, Dante Alhigieri

Biskupsko sjemenište Lavovi, Kotor

Format 25puta17 cm tvrdi uvez broj stranica 594

Kuna 350, 00

Antikvarijat, Preradovićeva 5, Zagreb)

 

Takav jedan primjerak DIVNA GLUMA

Bio je pohranjen u antikvarnici nepoznatoga

Knjižara u Sarajevu

 

Sudeći po vlasničkim insignijama na prvoj stranici

Žigovima i pečatima

Knjiga s Danteovim tercinama bila je potom u

Osobnoj knjižnici slikara Ivana Tabakovića

 

U junu/lipnju 1993. na gradačačkom ratištu

Gdje je bila i Gradska brigada iz Prijedora s profesorima i slikarima

I glumcima

Knjigu je na zgarištu pod ruševinama župne crkve

Ledenice Donje

Našao ponovno slikar Veso Sovilj

 

Pokazuje mi okreće knjigu

Danteova La Divina Commedia u izdanju Biskupskoga sjemeništa Lavovi

Probušena puščanim metkom

Točno po sredini gotovo matematički precizno

 

Mogli smo se gledati kroz Dantea

Posljednja je riječ svih pjevanja – zvijezde stelle

 

Onda Sovilj otklopi naslovnu koricu

Ukaza se originalna posveta tiskana ušivena:

 

“Posvećeno slozi i ljubavi Hrvata i Srba,

istojezične i krvne braće!

Kotor, 1910.”

 

Metak je prošao kroz

Pakao Čistilište Raj

Posvetu tiskanu u stranicu

Ime Danteovo

I otišao

Nepreveden neprevodiv

Za knjigu i cijev kroz koju je prošao

 

Metak je genizu ranio

Božanstvenu neizgovorivost doslovce preveo u – šuplju komediju

 

I slikar i ja se gledamo kroz Dantea

Blatnih čizama

Već nečitki mrtvi ozbiljni

VITEZ, HRAST, MIRIS VAFLA

(na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)

 

 

Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža

smiješnim mačem

Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput

i takvim mačem

Raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema

Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i –

 

“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”

 

Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen

Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta

neće ni biti

 

Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem

 

Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti

objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s

česmom zvanom Jereza

Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata

Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa

ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog

sudije Bože Cikote

 

Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i

njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među

ustaškim činovnicima

 

Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i

čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana

Partizanski avion se spustio pored čaršije

Komandant je bio Josip Mažar

zvani Šoša

U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji

i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju

 

Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad

 

Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru

Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima

Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu

Tukli su je

Pred kćerkom

Kod Henića dućana

U Crnoj kući, u Banja Luci

 

Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić

Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?

 

Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor

Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru

Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo

nad česmu zvanu Jereza

 

Pa su partizani pobijedili

 

Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili

pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu

Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više

naroda, buke i bijesnih povika

 

Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan

Pravljen je i drugi puta

 

Hrast je posječen

Jednoga proljeća pred novi rat

Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,

pored željezničke stanice

 

S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,

spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom

komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije

 

Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i

hrast, s trga preko puta

 

Hrast se sručio na zemlju

Pred novi rat

Čokolada je mirisala

 

I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime

Nakon novog rata

I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru

Nakon novog rata

Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA

Nakon novoga rata

 

Nova je i česma, nekada zvana Jereza

 

Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio

njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski

šestmetarski krst, u metalu i bronci,

spomenik palim srpskim

borcima

Nakon novoga rata

 

Hrast je pao

Isječen potom

 

Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst

 

I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,

s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava

 

RAZVAJANIM vidom

 

Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,

i hrast,

od kojega su možda stolice pravljene

Za neka novovješanja na trgovima i trgićima

 

Hrast je jednom sađen

I na provjeri slupan

Ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu

 

Umjesto njega

krst je sađen drugi puta

I provjere neće biti

 

Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast

 

U bronci i metalu uscvjetao,

neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta

 

Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga

s česmom zvanom Jereza

(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)

 

čeka Sretena

 

Da ga odmrzne

Da odu

Ponesu smiješne mačeve