Mjesečne arhive: Oktobar 2014.

Opis Portreta devojčice u beloj haljini, Save Šumanovića, 1939.

Kada su pet dvanaestogodišnjih riječkih

Curica

Na sceni banjolučkog Narodnog pozorišta

Republike Srpske

Iskopali ispod kubika zemlje

Aleksandru Zec

Ferid Marko i ja smo u prvom redu

Zaplakali

I Aleksandra je zagrlila male Hrvatice i

Malu Srpkinju

I u boje očiju nahvatava se prvi put

Prazno dvorište

Nikad milovano meso

Ne želi u Banjoj Luci razbuđenu iskopanu

Aleksandru Zec

Pipnuti više od petsto dlanova

Trebao sam pozvati matere iz

Prijedora da napune gledalište

One znaju

Kako otkopani prvo skinu zemlju

U sebi

Pa govore kako su danas mogli imati

Svoje dvanaestogodišnje curice

Samo da nije

Samo da nije

U igri obilježenim kartama

Ponestalo dama

Na račun vojske u makovima

Radijalne niti paučine su ljepljive

Treba biti s boka otkopavan

Prvo prst i kist

Bijeli obrazi stiđenih

Bez bora

Od smijeha

 sava šumanović

Paraolimpijska himna

paraolimpijska

Pitam H. zašto u logoru nije bilo samoubojstava? Vidiš, ne pretvara se u životinju samo onaj koji ubija nego i onaj koji je ubijan, veli. Klaonice su pune nebunećih životinja, čovjek ih mirno konzervira, puni borbeni ranac. Tako othranjujemo kuniće i oni se igraju. Reći ću ti i da je Ahil pošao na Hektorov pogreb. A jest jedan mali kod nas, pred zoru kad su ga prozvali, zaletio se glavom u zid kao kad led razbijaš čekićem u limenom lavoru. Tako se čulo. Strah ljuske nakon isteturavanja ptice.

Brajevo pismo

Između buncanja i mucanja

Ličinke cvrčaka

Prenose violine na prstima

Zbog mrava

Već u ranu zoru

Razdvajali smo danas

Djevojčice na ulici

Dvije tukle

Slijepu malu što prosi:

Jedino

Orezivost u ružama

Drži laticu

Brodoizumitelj sanja

Jedro prevučeno po soli

Bunca o

Cipeli punoj prstiju

Koji su pokazivali na jug

Šaptanje Minotauru

Lovci odsjekli srneću glavu

Stavili je u kipuću vodu u

Loncu

Prokuhavaju rogovi

Vlaže labirintske

Posteljine

Hospicijske plahte već

Prihvataju nov znoj

Kad se raskuhano meso

Odvoji

I u rogovima pokipi

Davno nakupljana kiša

Sve u lovcima ljepljivo

Razdvojit će se

I srna će to jutro na proplanku

Ostati nepogođena

PROZOROVI, PRIZORI OSTAJANJA

(Jod uz dramaturški skalper – TRI SESTRE, Anton P. Čehov)

za Ferida Karajicu, za Marka Misiraču

Bilijar nikuda ne vodi i nikuda ne ide.

Stoji na pozornici igre ostajanja.

“Dok se zemlja još okreće”, kugle se nemičući samoubijaju o sopstvene matrinele.

Od dim na slikama.

U Moskvu, u Moskvu – takt je za ostajanje, veliko je kliktanje nemicanja.

Jer otići se ne može.

Godot neće doći isto tako, i ostaju samo prividi i međusobna laganja.

Nijedna sestra Prozorova neće nikuda – “dok se zemlja još okreće.”

I nijedna neće imati djece jer biće da stalno rađaju, djecu koja nestaju…

Sva su njihova pomicanja samo marionetareva htijenja, bilijarski paradoks o laganju

odlaženja.

U malom provincijskom ratnom utočištu, gdje se odmaraju i provode bataljondžije, gdje se

brloži oficirština.

I to srednje rangirana oficirština – potpukovnici, poručnici, isluženi vojni doktori (možda akušeri,

poslije, u penziji), izlapljeli osiromašeni njemački doseljenici na radu pri vojsci…

To su sve kugle na bilijarskome stolu u provinciji, možda i ovdje, na čohi skorenoj od sperme,

žudnje, straha, strasti, rata i pogibije, kugle s marionetarevim prstima na vratu.

Pansion kod Tri sestre, odmorište kod Prozorovih, utočište madam Anfise na crvenom tepihu –

tako bi zvučala reklama o njima.

Melankolično kraljevstvo-sestrinstvo triju generalskih kćerkica.

Prizorište je bilijarsko, i u njem dječija roba, igračke, benkice, kapice, pelene, haljinice –

djeca se tu akušerski pobacuju, sve tu ima nestati već začećem.

I taj starac- otac među njima, Čebutikin, vojni liječnik, zato i jeste tu, istrošen i nepotreban.

Kod Prozorovih nema prozora, nema ni vremena.

Ima smjenjivih vojski, ima uplakanih curica, ubojica ima.

Napolju je rat ili požar ili poplava…

Izvana se zemlja još okreće, unutra sve stoji, već godinama, već desetljećima.

Topovi se čuju, zavoji vise, pominju se izgorjele ulice, ali laž da ih nema je veća.

Veća fijukom, veća volumenom.

Između tri sestre sve atrofira.

Ne može uspjeti ni brat među njima, vajan od njihovih iluzija, varan od svojih strasti.

Svana može samo voska doći, jer je ta vojska kod Prozorovih zapravo oduvijek, i drugoga

svijeta one i ne znaju pa Moskvom zovu svoju smrtnost.

Nikuda vojska nije odlazila još od generala oca, još dok je Ferapont bio mlad i željan

svoje Moskve.

Jedan je konopac, moja gospodo, za koji se svi držimo.

Za njega se držeći maršira vojska za Poljsku, iz Poljske, za Irak, za Libiju, za Gruziju, za Siriju,

za Moskvu, iz Moskve…

Prostor bez majki.

Majke su Madam; majke su beketovske ruševine.

Odmaraju se ratnici, zavoji se oprani suše preko cijelog bilijarskog prizorišta.

Kod Tri sestre se melakolično filozofira, zaljubljuje, šampanjira, pleše valcer a neki

vladajući civilni Protopopov sve to brižljivo nadzire.

Uvijek neki Kuligin bilježi se policijskim štovanjem da se svakovrskoj prostituciji

dade civilni oblik, da joj se prizna građanski duh.

A tuge su u dimu, u slikama koje dišu u dimu, guše se u dimu, rasplinu se, prije nego se

i dovrše u bilo kojoj agregaciji.

Na maskama je da se bore za lice pod sobom.

Kod Tri sestre se sanja između snošaja, dvoboja, ljubavi i topovskih salvi.

Jer i u bilijarskim rupama je tama.

Svejedno, i bijelim kuglama je tama.

Jedino ako bijele kugle ne ukotrljavamo u krv, usirenu ratnu krv.

Jedino je volja za vladanjem – volja.

No, to je već dan, isti dan, kada Nataša, postajući nova vladarica, nova Madam Anfisa

još ne zna da taj tron nije nikakav tron, već invalidsko sjedište, veliki privid za bilijarsku

kuglu koja se osjetila odlazećom.tri sestre 2