Mjesečne arhive: Januar 2015.

Semezdin Mehmedinović

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ

Nešto kao hranjenje pismonoše

Da ti pismo jednom ode

Reljeforija

Kojom Harms dlanom drži lice

Plače pred strijeljanje

Samo na mjestima

Odakle je netko otišao

Budućim svicima

Prigrije se petrolej

KRALJ ILIR

Na popodnevnoj kavi s mladim svećenikom, drugim po naslijeđivanju velečasništva
od ubijenog svećenika Tomice M., koncem rata, u okolici P.
U mobilnom telefonu nosi, pokazuje mi, sliku upokojenog Wittgensteina na odru, i
portret Leonida Andrejeva u tridesetinekoj.
Nisu mogli, te ubojice, ta vojska, da ubijene svećenika i njegovu majku i oca, ubace kroz otvor bunara jer je bio uzak.
Pa su im mrtvima polomili ruke i noge da ih mogu uvući u bunar.
Odozgo su nabacali smeće i uginule mačku i psa.
Onda šutimo.
Obojica služimo u postpokoljištu.
Šta radiš u pozorištu, imaš li kakvu ideju za režirati, vidim imate novu scenu, pita dobronamjerno, osmjehne se.
Još se spremam, gotovo da kopam, na jesen ću (akobogda – dodajem dramatično)
postavljati dramu mlade autorke Radmile S.- Bunar.
Opet šutimo.
U Kralju Learu, u prvom činu, Edmund sam za sebe kaže da se iskopilio, napišem uvečer u dnevnik.

NOKTANJA

Ovih će se dana, čim okopni snijeg, početkom proljeća 2015.
navršiti četrdeset godina od prvih useljenja u novoizgrađeni soliter 101
u ulici Save Kovačevića na broju 15.
Liftovi su se raspali, pređena je davno stotina mrtvih od prvih
stanara iz 1975.
Oko zlosrećne grdosije sa stotinu i četiri stana, za tih četrdeset
godina se igralo, pjevalo,strijeljalo,
pratilo u vojsku, peklo jagnjad i prasad,
hapsilo, igralo loptom.
Iz solitera se iznosilo mrtve i bolesne, ubijene,
iz solitera se izgonilo ljude,
iz njega se išlo u rat, na vjenčanje, na rađanje, u njemu su pravljeni današnji
srednjevječni ljudi, s njega se padalo i ginulo, sa solitera se pucalo i
snajperisalo, iz njega se odlazilo u logor i u Ameriku.
Među nastarijim sam stanarima, s punim 40-godišnjim stažom, domorodac
soliterižanin, onaj što je u njemu.

Majka jučer priča, na rođendanu Žute Ruže, kako sam bio ružan
kada sam rođen, bez obrva i trepavica, pjegav, bez noktiju na rukama.
“Rođen si prije vremena, i baš sam se prepala.
A te je noći, u Ljubiji, napadao prekrasan snijeg, do iznad koljena,
škripav pod obućom.
Brzo su ti narasli nokti, naravno, i preselili smo u Prijedor,
u novosagrađeni soliter.”

Peća i vuk, da Capo al Fine

PEĆA I VUK, DA CAPO AL FINE

Danonoćna artiljerijska sonata
Za aerodrom Sergej Prokofjev u Donjecku

Tinta se pustila u
Posvudašnjost –
Kasnovečernja pjevanja
Obrijane dječurlije po logorima

Neutvrdiv broj gnijezda
Stidi se ptičenja
U ovakvoj šumi

U izgorenom luna parku
Dva konjića
Sad već i bez nogu

Posuđuju nečiji čajnik

Komsomolački potiljci
Klikću oroze na kalašima
Od miline
Nokat mi stari na prstu koji puca

DJEČAČNOST/KNABENHAFTE

Žene iz Nove Gvineje počele su da ubijaju svoju mušku
Djecu kako bi okončale međuplemenski rat
Koji traje već dvadeset taloga prašine
Žene obaju plemena složile su se
Da je to zapravo jedini način da opstanu –
Ubijanje muške novorođenčadi

Prema riječima predstavnice jednoga od plemena
Kipijane Belas
Djeca i onako umiru od gladi
Plemena su desetkovana

Potom se orosilo još jedanaest
Slojeva prašine
Dakako da još ratuju
Ne primjećujući da su odavno promijenili i spol i broj
Skratili gladovanja

Charlie Hebdo

Radenko i ja smo u rani septembar 1995. čistili puške uz rov, uz Unu.

Dobro smo nauljili cijevi i mehanizme za opaljivanje zrna.

Zoka ključar napravio je muštiklu za cigaretu od čahure metka za AK-70.

Šesti s nama u rovu bio je tada 45-godišnji tip koji je “imao napismeno

da ne smije nositi oružje”.

Držao se po strani i crtuckao u blok

Jednom sam s njim raznosio municiju duž čitave linije.

Nismo ni riječ progovorili.

Prekjučer šeta gradom, ne prepoznaje me.

Nakon jednog izvođenja ČEKAJUĆI GODOTA, Radenko je kazao da ga je

vidio u publici.

Nenaoružan, s muštiklom bez cigarete.

Prstići

Aida i ja smo išli u osnovnoj u isti razred.

Bio sam beznadno zaljubljen i jednoga proljeća, možda 1978. ili 1979. napisao sam joj pismo.

Volim te najviše na svijetu, pisao sam joj i pozvao je na izlet u visibabe u predgrađe.

Odgovor je poslala po prijateljici, s kikama, na hodniku na odmoru.

Lažeš da me voliš najviše na svijetu, pisala mi je.

Najviše na svijetu voli me moj tata a u visibabe sam išla s Josipom.

Tridesetšest godina kasnije, u porti hotela PRIJEDOR, ljetos, pijemo kapucinere.

Eh, moj Darko, starog sam našla samo koščice prstiju u Tomašici.

Sjećaš se, kaže Aida, tamo smo jedne godine išli u visibabe, bili smo klinci.

Pokažem joj užasnutoj to pismo.

Josipa nisu ni našli.