Mjesečne arhive: Februar 2015.

Ivanov, svršeci teksta

ivanov, svršeci teksta

Izašao je Anton Pavlovič, sav u groznici, krišom izašao tog 19. studenoga 1887. prije svršetka

predstave, iz Ruskog dramskog kazališta F.A. Korša.

IVANOV je još trajao, Čehov se naslonio na zid, mokroga čela i košulje na leđima.

Nisam razumio Nikolaja Ivanova, šaptao je.

Nisam ga smio pustiti tek tako da umre u starosti, morao sam ga ubiti,

da, ubiti ga je trebalo.

Uvijek sam se brinuo o svojem strahu da se drame prelijavaju sa scene, pomisli.

Tako je 2003. malo kazalište u Prijedoru spremalo GALEBA – mladu Ninu Zarečnu,

što se zaljubljuje u Velikog umjetnika iz Velikog grada i odlazi s njim postati glumica, da bi je

on uništio i ubio kao lovac galeba hicem – igrala je mlada glumica koja se zaljubila u Velikog

umjetnika iz Velikog grada Banja Luke i otišla s njim postati glumica, da bi izgorjela u autu

koji je on vozio, i iz kojega je izašao neozljeđen, pomislio je Antoša još uvijek znojan i

zadahtan.

Morao sam ubiti tog Ivanova.

Godine 2014. ujesen, u tom istom malom kazalištu u Prijedoru, postavljali su i

TRI SESTRE.

I, eno:

Prvo im je stari Čebutikin počeo govoriti da smo svi mrtvi, da ne postojimo, da je i on mrtav,

da je ionako sve već otišlo u paramparčad i da je prekasno…

Zatim im taj glumac teško oboli, pomislio je opet Čehonte, s metastazama sa pluća na mozak,

koje su ga gotovo oslijepile.

Jedna od sestara, Maša, u predstavi im na kraju, kada vojska ode – zatrudni, pa im i glumica

zatrudni u dane premijere.

Baron Tuzenbah prosi drugu sestru Irinu, a kod njih glumac barona Tuzenbaha, isprosi,

tri mjeseca kasnije, glumicu koja igra Irinu, šapnuo je sebi u grudi Anton Pavlovič.

Deset sam dana po Koršovoj želji, izoliran,  i za novac, pisao tog Ivanova, i zaboravio sam ga

ubiti.

Sada znam, uzdrhta, da će uvijek napisano sa scene silaziti u publiku, na užas onih koji vide.

Noćas ću Ivanovu tutnuti revolver u ruku i kada ga budu drugi puta premijerno igrali, u St. Petersburgu,

31. siječnja 1889. u Aleksandrinskome kazalištu i u režiji Fjodora Jurkovskog, on će istrčati iz

sobe i ubiti se, na aplauz gledališta.

Dobro će promisliti tko će me igrati, reče gotovo glasno i uputi se preko bulevara u hotel.

U Prijedoru ne igraju Ivanova, ne igraju ni u Velikom gradu, da se što ne dogodi Velikom umjetniku.

A, ne igraju, dobri moji, ni Višnjev sad, valjda se boje sjekira po kućama i prodatih i spaljenih,

raskrčenih i osvećenih obiteljskih voćnjaka.

Tlo u tekstu

“Sine Jovo jel ti zemlja teška?
Nije mamo zemljica mi teška
Već su teške daske javorove” (song iz predstave SRPSKA DRAMA)

Od jučer majstori skidaju potrošene javorove daske sa scene
Čupaju stotine hiljada eksera ukucavanih godinama
Izgaženu polutruljivu jednu kanim čuvati
Sa sobom ponijeti
Na klijalište

Kada smo radili SRPSKU DRAMU zasuli daske zemljom vrućom
Ili Čehovljevog GALEBA pa pravili na njima jezero
Sve im se sada vidi –
Strah u piljevini škripavost cakljenje na sjekirama

Govorili su mi da se noću
Kada u pozorištu nema nikoga
I kada je na pozornici pravi mrak
Ne međuscenska tamnina

Može čuti jasno i tihano
Jecanje
Cviljenje odigranih likova

Koje tako razdvoji tekst od daske
Da se u daskama javi posječeno drvo
Dok olistava

A u tekstu zine posječeno grlo
Dok izgovara

I u gledalištu pustom
Mukovi nagrizaju naklonske aplauze

 

Unca bronce

image

Među nedobivim partijama šaha
Lauferi
Kao smrznute maline
Predali svoj sok
Nemaju poteze nemaju ploču

Feha je čistio u Opštini i prao spomenik
Dr Mladena Stojanovića ispred
Punih dvadesetčetiri godine

U jutro kada su se u gradu vodile borbe
Feha je najnormalnije došao u
Opštinu na posao

Nije zapravo ni stigao jer ga je
Metak oborio kod spomenika
Na metar dva dva i pol

Ne zna se čiji metak
Otada na Mladenu prljavom snijeg sam
Otapa
Feha šehid
Feha laufer

Remake

Srećem N. nakon puno godina nismo se vidjeli nakon
Onog ranjavanja kod Bihaća

Metak mu prošao kroz podlakticu
Rasuvši mu tetovažnu ružu

Kao iznošeno iznoženo grudno zečje krzno

Zavrće rukav pokazuje ožiljak smije se ništa to nije kaže zaraste sve
Izuzev moje ruže

U onom ratu metak mojoj materi prošao kroz sisu pa nas je
Petoro jednom dojkom izdojila

A brat i ja sad imamo mljekaru smije se N. i istim
Rukavom briše umrljan stol

Frem po fem usporavajući

Kada bih taj film premotavao unatrag sve do bihaćkog ranjavanja
Vidio bih da sebe snajperist s druge strane
Drži vrtlarom

Pa je samo plijevio svoj vrt
Odstranjivao staro cvijeće bolesnu dojku

 

Filc s pilota Josepha Beuysa

tri sestre mišo

Kao što se vođa nacista u Novom Sadu zove

Davidović, Borise Davidoviču, vidite dragi, tako u

Samovaranju vode čajnošću

Ima obične ugrijanosti

Pioniri su Titovi

Poplavljelih petokraka

I raznesenih trbušnih crvenih marama

Bratokoljnici

Bratokoljni ćelavi dječaci postali

Slijedom iste ugrijanosti

Kao da čaju u takvom

Samovaranju

Nije dovoljno u samovaru i ostati

Tako i tom sinu pasjem

Ne ostaje se samo psetom

On bi i njuškao svoj čopor

I s vođama

Izlajavao pa izlajao

Svaku revoluciju

Tom bola

beba par sekundi nakon poroda

TOM BOLA

njezin promukli glas kojim u mikrofon
godinama govori brojeve u zadimljenoj sali

ima 31. već je sijeda i rak pluća drži je za vrat
kod kuće curice od 4 i 6

šapće: kako je bogu dok je od nas vjerovan
a kako kad se vjerovanost smanji za malo nas?

kad mu se vjerovanost umanji za nas jel da
on se dovjeruje
našom sjenom

našim dahtanjem u mraku
dovjeruje

pa zavjeri

BELA

U Zavodu za slijepu i slabovidnu djecu u

Derventi dvojica slijepih dječaka

Dijele sobu

Na stolu vaspitačevom tiket

Za francusku ligu

Iznad kalendar s manastirima

I knjiga Bele

Hamvaša iz nje im čitam kaže

Ponekad eto taj je

Hamvaš u prošlom stoljeću radio

Kao željezničarski skretničar

Supruga je sačuvala njegove rukopise

U kutijama za cipele

Puno je puno koračanja

U tim kutijama

To mi kažu obojica kad

Sklopim korice