Izašao je Anton Pavlovič, sav u groznici, krišom izašao tog 19. studenoga 1887. prije svršetka
predstave, iz Ruskog dramskog kazališta F.A. Korša.
IVANOV je još trajao, Čehov se naslonio na zid, mokroga čela i košulje na leđima.
Nisam razumio Nikolaja Ivanova, šaptao je.
Nisam ga smio pustiti tek tako da umre u starosti, morao sam ga ubiti,
da, ubiti ga je trebalo.
Uvijek sam se brinuo o svojem strahu da se drame prelijavaju sa scene, pomisli.
Tako je 2003. malo kazalište u Prijedoru spremalo GALEBA – mladu Ninu Zarečnu,
što se zaljubljuje u Velikog umjetnika iz Velikog grada i odlazi s njim postati glumica, da bi je
on uništio i ubio kao lovac galeba hicem – igrala je mlada glumica koja se zaljubila u Velikog
umjetnika iz Velikog grada Banja Luke i otišla s njim postati glumica, da bi izgorjela u autu
koji je on vozio, i iz kojega je izašao neozljeđen, pomislio je Antoša još uvijek znojan i
zadahtan.
Morao sam ubiti tog Ivanova.
Godine 2014. ujesen, u tom istom malom kazalištu u Prijedoru, postavljali su i
TRI SESTRE.
I, eno:
Prvo im je stari Čebutikin počeo govoriti da smo svi mrtvi, da ne postojimo, da je i on mrtav,
da je ionako sve već otišlo u paramparčad i da je prekasno…
Zatim im taj glumac teško oboli, pomislio je opet Čehonte, s metastazama sa pluća na mozak,
koje su ga gotovo oslijepile.
Jedna od sestara, Maša, u predstavi im na kraju, kada vojska ode – zatrudni, pa im i glumica
zatrudni u dane premijere.
Baron Tuzenbah prosi drugu sestru Irinu, a kod njih glumac barona Tuzenbaha, isprosi,
tri mjeseca kasnije, glumicu koja igra Irinu, šapnuo je sebi u grudi Anton Pavlovič.
Deset sam dana po Koršovoj želji, izoliran, i za novac, pisao tog Ivanova, i zaboravio sam ga
ubiti.
Sada znam, uzdrhta, da će uvijek napisano sa scene silaziti u publiku, na užas onih koji vide.
Noćas ću Ivanovu tutnuti revolver u ruku i kada ga budu drugi puta premijerno igrali, u St. Petersburgu,
31. siječnja 1889. u Aleksandrinskome kazalištu i u režiji Fjodora Jurkovskog, on će istrčati iz
sobe i ubiti se, na aplauz gledališta.
Dobro će promisliti tko će me igrati, reče gotovo glasno i uputi se preko bulevara u hotel.
U Prijedoru ne igraju Ivanova, ne igraju ni u Velikom gradu, da se što ne dogodi Velikom umjetniku.
A, ne igraju, dobri moji, ni Višnjev sad, valjda se boje sjekira po kućama i prodatih i spaljenih,
raskrčenih i osvećenih obiteljskih voćnjaka.
