Mjesečne arhive: April 2015.

Charles Simic na ručku u Beogradu

Djevojčica na klupi
Raščupana uprljana sjedi uz mater
Prosjakinju što zaspiva na suncu

Netremice me gleda kroz izlog
Restauranta gdje ručam
Ima veliku kovrdžavu masnu kosu
Kaljave ručice ogromne oči

Probušenoj nečijoj lopti
Koja je sada očito njezina lutka
Šapuće – vidiš kako on jede
Bio dobar naprosio dovoljno

Lutka lopta
Budući i sama bunovna
Zauzeta je vađenjem pijeska iz trbuha
Ima ga puno i veli djevojčici – ma kakvi

Taj otima riječi
Dželatovim molitvama

To on jede

CHARLES SIMIC AT THE LUNCH IN BELGRADE

Girl on the bench
Dirty, with messed –up hair sits next to her mom
A begger that sleeps under the sun

She stares at me through the window
Of the restaurant where I was
Girl has thick, curly, greasy hair
Dirty hands and huge eyes

To someone's torn-up ball
Which now clearly acts as her doll
She whispers – look at him feast
He was good, progged enough to eat.

Ball – doll
Being muzzy on her own
Busy picking sand from belly
That she has plenty, to the girl she's saying – You wish

He snatches words
From executioners prayers

Those are his dish

na engleski prepjevao – Đorđe Bilbija

Palimsestarina

“Eritrociti opstaju dvadesetjedan dan.
Onda, krv ne valja”

(Varlam Šalamov, Priče sa Kolime)

Tri starice
Grohotom se smiju
Na klupi u gradskom parku

U tek ptičene kaveze
Još bez usute vode
Tako zalutava pjevanje
Tako iščezava ničijost

Jatanje ptica

U filmu THE PRESTIGE Christophera Nolana iz 2006.

rađenom po noveli Christophera Priesta

mađioničar izvede trik s nestajanjem ptice iz

kaveza na stolu

No jedan dječak zaplače što je Majstor ubio pticu

Zato priđe dječaku i nježno samo za njega dovrši

trik i dječaku otkrije pticu na dlanu

skakutavu pjevljivu sićušnu

Dječak neumoljivo plače – to je sestra ubijene ptice

Majstor slegne ramenima

Vidimo ga potom u garderobi dok pakira spljošten

kavez i u smeće baca smrvljenu pticu

Da bi trik bio trik

smrvljena ptica mora ostati neviđena

Da bi trik bio trik

Nezgnječena ptica ožali spljošten kavez

Agniezska Žuchowska – Arendt, Darko Cvijetić, Dwie kości syna

Agniezska Žuchowska – Arendt

Darko Cvijetić

Dwie kości syna

Pewna kobieta
Pochowała
Dwie kości syna
Pierwszą znaleźli w górze
Krótszą
W badylach za winnicą
Innych kości
Syna
Nie ma
Pogubili kryjąc się
Jego matka
Mówi nam:
I teraz pójdę
Zobaczy
Czy nie wypadło
Tam
Gdzie padli od razu
Ale nie ma
A skąd
No to mówię
Czy mogę zostawić
Trzy kosteczki
Dwie kostki
Żeby choć
Przyzwoicie wyglądało

DVIJE KOSTI SINA

Jedna
Ispratila
Dvije kosti sina
Prvu našli u brdu
Kraću
U grabi iza
Vinograda
Drugih kostiju
Sina
Nema
Krijući pogubili
Mater mu
Priča nam :
I sad odem
Vidjeti
Da nije ispalo
Tamo
Gdje su pali odmah
Al nema
Kakvi
Pa reko
Mogu li ja ostaviti
Svoje dvije tri kosti
Da bar
Pristojno izgleda.

(na poljski prepjevala  Agniezska Žuchowska – Arendt)

https://agnieszkazuchowskaarent.wordpress.com/

Peter Semolič, Darko Cvijetić, CIFRA, GRB, CIFRA

PETER SEMOLIČ

Darko Cvijetić

CIFRA, GRB, CIFRA

Napisal je mami
Pismo iz jarka

Če umrem
Mi reče pred napadom
Daj ji ga naj izve vse

In ne umre

Vrne se raztrga pismo
Zažge ga smeje se

Na večer ga snajper

Nisem ga odprl
Niti besedice ne poznam

(Danes sem srečal mamo
Upehana starka
Počasna komu sinko kar naprej nosiš te
knjige)

PISMO, GLAVA, PISMO

Napisao on materi
Pismo iz rova

Ako poginem
Veli mi pred napad
Molim te daj joj neka sve zna

I ne pogine

Vrati se podere pismo
Zapali ga smije se

Uvečer ga snajper

A nisam otvorio
I ne znam niti riječi

(danas mu sreo mater
starica dahtava spora
kome stalno sine nosaš te knjige)

Darko Cvijetić

Pesnik, pisatelj, igralec, režiser in dramaturg Darko Cvijetić se je rodil leta 1968 v Ljubiji v Bosni in Hercegovini. Prvo pesniško zbirko »Nočni Gorbačov« je objavil leta 1990, sledilo ji je še pet pesniških zbirk, za zdaj zadnja, z naslovom »Majhni ekshumatorski eseji« , mu je izšla letos, leta 2000 pa je objavil zbirko kratkih zgodb »Manifest Mlade Bosne«. Njegove pesmi so prevedene v več tujih jezikov, v revijalnem tisku so izšle tudi v slovenščini in sicer v reviji Literatura leta 2014 v obsežnem bloku »Iz sodobne bosanske poezije«. Darko Cvijetić živi v Prijedoru, kjer je zaposlen v tamkajšnjem gledališču.

Krikovi nad ponorom i literatura i svjedočenje, Nikola Vukolić

NIKOLA VUKOLIĆ

KRIKOVI NAD PONOROM

I LITERATURA I SVJEDOČENJE

Darko Cvijetić: MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,

                   (Zadužbina Petar Kočić Banja luka – Beograd, 2015.godina)

            Određujući razliku između epskog i lirskog djela, jedan kritičar je ustvrdio da poezija predstavlja vrednovanje svijeta, za razliku od epike koja pruža informaciju o svijetu.

Umjetničko djelo uvijek proizlazi iz svijeta, iz života, iz čovjeka čiji doživljaj, misao, emociju, bogatstvo intimnih, intelektualnih, psiho-emotivnih sadržaja želi da obasja ne poričući da su oni, ma kako bili lični, uslovljeni i kontekstom konkretnih okolnosti, socijalnih, istorijsko-geografskih koji predstavljaju njegovo opipljivo okruženje, stvarnost koju, u sebi, može strasno da negira, ali od koje ne može pobjeći.

Kako umjetnost želi da odrazi čitavog čovjeka, to je razumljivo da čisti oblici svjedočenja ili tumačenja nisu mogući nego da se ta dva oblika približavaju i prožimaju potencijalima svog estetsko-humanog učinka.

Zbirka Darka Cvijetića svojom gustom, gotovo zastrašujućom teksturom kao da objedinjava dva zahtjeva: obavještenje i tumačenje i sve to podignuto na ekstremnu potenciju prividno objektivnog istorijskog preslikavanja, sažižuće vatre bola i gnjeva, pomame i urlika koji se preliva preko papira i ulazi u oči, uši, pore, u mozak izazivajući strah, ali, kako reče jedan pjesnički potentan ocjenjivač ove zbirke, i gađenje i mučninu. U svakom slučaju, radi se o poeziji intenzivnog učinka u kojoj se slike upravo završenog rata rasprskavaju u svom užasu ništenja i zatiranja svega ljudskog, u krvavom besmislu sveopšteg ubijanja. Svuda ratni užas, poživinčenost (i sa jedne i sa druge strane) jer je za rat potrebno najmanje – dvoje. Cvijetić se u opštem košmarskom krvoliptanju ne stavlja ni na jednu stranu, ni za naše ni za njihove već se opredjeljuje za čovjeka, onog koji je u bestijalnim vremenima sačuvao u sebi makar mrvičak humaniteta.

Cvijetić nije želio da jedino on svojom ličnošću, glasom, svojom istinom zastre čitav prostor životnih zbivanja i sve ljudsko dešavanje. On je na mahove u svoj tekst utisnuo određenu istorijsku dokumentarnost. Istakao je tačan datum nekog događaja koji je zapamtio ili u njemu učestvovao

Zabilježio je i tačan datum kada je Danilo Kiš dobio Skendera Kulenovića nagradu (1986.), datum smrti (19. 10. 1992.) Koče Popovića, a nije propustio ni da zabilježi datume prijedorskih premijera itd. Po stranicama knjige, po drvlju i po kamenju, gaze,poput Ujevića, stazom varke, u dramatičnim okolnostima rata koji zapravo i ne prestaje, nego samo mijenja oblik i intenzitet agresivnosti, mnogi junaci sa kojima se autor susretao u životu i literaturi: savremenici i saputnici, ličnosti koje su obilježile jedno doba ili anonomni usamljenici, patnici, bolesnici, zločinci i žrtve, oni koji su prešli granicu između života i literature, prekoračili iz književnosti u život .

Stihiji sveopšteg rastakanja ne mogu da se odupru ni najznačajniji među ljudima jer je rat stanje koje traje. On je, doduše zakrivan metaforičkim vrelom, prisutan čak i u slikama sačuvane djetinjske nevinosti, prisutan je i u nekim drugim prizorima koji je u Cvijetićevoj pjesmi dobio svoju užasnu, ovovjeku ratnu interpretaciju.

Shodno Brehtovoj izjavi: Ili pravite tetatar/ili prodavajte karte Cvijetić je u svemu što radi pokazivao krajnju predanost, dar i snagu koncentracije, strast za postizanjem maksimalnog učinka. To je, razumije se, teško postići jer se ovaj autor sinhrono ispoljava kao pjesnik i svjedok, glumac, režiser i teoretičar drame. U svemu je temeljan i odgovoran kako onda kada objašnjava Danteovu strpljivost i gotovo vjersku fanatičnost cizelisanja 14.000 tercina Božanstvene komedije tako i onda kada, korak po korak, otkriva nove kvalitete Eshilove tragedije koja polazi od mita, ali u njemu ne ostaje približavajući se jednom, gotovo modernom tumačenju ljudske komedije i psihološke zasnovanosti čovjekovih postupaka.

Ono što posebno impresionira u ovoj poeziji to je upotreba govora, snaga riječi, tehnologija rada na jeziku koji zadržava prepoznatljivost, komunikativnost, ali i novu obličku organizaciju, i nove smisaone valencije. On ne voli toliko metafore, simbole ali želi da stvarnost, ogoljenu do srži, prikaže upravo riječima koje su, kao i stvarnost, deformisane, iskrivljene, poškropljene krvlju i suzama, blatom i iscjetkom iz rane, svodive na krik, ropac, neartikulisano grumenje očaja.

Sve to Cvijetić postiže riječima koje je povjerio papiru, ali još više onim koje je u svojoj glumačkoj interpretaciji digao do nivoa izuzetne sugestivnosti, spajajući čin rađanja teksta i čin njegovog glasom, intonacijom, ritmom, mimikom, disanjem i temperaturom ovaploćenja u živi organizam teatarske predstave.

Cvijetićeva knjiga užasava, ali i očarava!

PREDSTAVA DARKA CVIJETIĆA „FENIČANKE, MATERIJALI“ NA 14. FESTIVALU BH. DRAME

fenicanke-premijera 3Pozorište Prijedor dobilo je još jedno priznanje za svoj rad.

Naime, predstava „Feničanke, Materijali“ reditelja Darka Cvijetića koju igraju članovi ansambla Pozorišta Prijedor, odabrana je u takmičarski program 14. Festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica/Sarajevo 2015. zajedno sa još 7 predstava.

Selektor ovogodišnjeg Festivala bh. drame, Nedžad Fejzić, istakao je da se ovogodišnje prijavljene predstave ističu prema svojim umjetničkim dometima i da se na određeni način bave istorijom našeg balkanskog prostora.

“Izbor predstava za 14. Festival bh. drame napravljen je na osnovu dva kriterija: onog ‘opšteg’, koji, prije svega, naravno, podrazumijeva mjeru estetske ostvarenosti, teatarske uvjerljivosti scenskog ‘glasa’ pozorišne predstave kao složene umjetnosti, kvalitet dramskog teksta ( nota bene : Festival je kao primarni cilj postavio njegovanje domaćeg dramskog teksta, podsticaj za razvoj i afirmaciju domaćeg dramskog stvaralaštva), pozorišne poetike koje ‘pričaju priču’ koja nas se, jednostavno, tiče, koje imaju umjetničke, društvene i intelektualne ambicije ozbiljnog, društveno angažovanog „umjetničkog teatra“ čija estetika uvijek poziva i na etiku, s jedne strane, i kriterija koji je, pak, ovogodišnja ponuđena festivalska pozorišna produkcija svojim tematsko-značenjskim sličnostima naprosto „otvorila“ selektorskom oku”, rekao je Fejzić.

„To je svakako odlična vijest, i naše drugo pojavljivanje na ovom festivalu, nakon Djelidbe Skendera Kulenovića koji zapravo unapređuje bosanskohercegovačku dramu i predstave po autorima iz BiH. Lično sam vrlo ponosan jer je ovo prvi put u istoriji našeg pozorišta da nastupamo kao autori dramskoga predloška, odnosno autorski projekt. Osobito mi je drago zbog sjajnih mojih koleginica glumica koje su napravile zavidne glumačke kreacije u predstavi Feničanke, materijali“, rekao je Darko Cvijetić, autor predstave Feničanke, Materijali.

U takmičarski program XIV festivala bh. drame i autorskog teatra Zenica – Sarajevo 2015. uvršteno je ukupno osam predstava:
1.Darko Cvijetić, Feničanke, Materijali, reditelj Darko Cvijetić, Pozorište Prijedor
2.B. Vidosavljević/A. Lugonić/D. Bevanda, Kokoš, rediteljica Selma Spahić, Internacionalni teatarski festival MESS, Sarajevo
3.Derviš Sušić, Teferič, reditelj Aleš Kurt, Kamerni teatar 55, Sarajevo
4.A. Imširević/D. Basha/ A. Bašović, Balkanski rekvijem, reditelj Stevan Bodroža, Wien Kultur, BMUKK, Trembles Verein fur freies Theater, Hundstrum, Bosansko narodno pozorište & Internacionalni teatarski festival MESS
5.Dragan Komadina, ‘Ajmo na fuka, reditelj Dragan Komadina, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru i Narodno pozorište Mostar
6.Almir Imširević, Kad bi ovo bio film, rediteljica Bilge Emin, Istanbul State Theatre, Turska ( u dogovoru/izboru sa koselektorom Festivala)
7.Amir Bukvić, Ko je srušio Berlinski zid, rediteljica Aida Bukvić, Bosansko narodno pozorište Zenica
8.Selma Spahić & M.Milosavljević/D.Pešut/V.Grbić/M.Peković/M.Vejnović/M.Makivić: Natatorijum, rediteljica Selma Spahić, Narodno pozorište/kazalište Subotica, Srbija

Ovogodišnji, četrnaesti po redu Festival bh. drame održat će se u periodu od 7. do 17. maja.

Tekst i foto – Depo.ba i Aleksandar Drakulić – http://www.prijedordanas.com

O drhtavim prstima Ane Larin

DARKO CVIJETIĆ

O DRHTAVIM PRSTIMA ANE LARIN

Nacrt impresije o suvremenoj mladoj bosanskohercegovačkoj
kratkoj priči

U eseju o pismu koje stiže na svoje odredište, Slavoj Žižek piše o
Nikolaju Buharinu, koji u Staljinovom kazamatu, u zloglasnoj Lubyanki,
čekajući strijeljanje 1937/1938. usporedno ispisuje knjigu o filozofiji,
marksističkoj dakako, knjigu o socijalizmu i kulturi, potom jedan roman,
knjigu stihova i pregršt pisama za svoju voljenu ženu Anu Larin.

Buharin je preko svojih čuvara sve slao Staljinu, htijući eto da zadivi velikog
Josifa Visarionoviča svojim briljantnim intelektom.

Staljin je napisane knjige sačuvao !
Nedavno su se pojavile na engleskom jeziku.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene, do dana današnjega.

Revnosna pisma koja je Nikolaj pisao ženi Ani Larinoj, u pauzama zapravo
između pisanja onoga što bi trebalo zadiviti Vođu, stigla su joj.
No, tek 1992.
Iz sovjetskih tajnih arhiva koje su se otvorile pri samoraspadanju.

Buharin je Ani pisao da je on nevažan, i da je jedino važna “velika sovjetska stvar”,
koja je vječna, neshvatljiva i bezvremena.

Kada je Ana dobila pisma, točno na vrijeme, upravo je prestala postojati
“velika sovjetska stvar”, i pismo je, slijedstveno svojoj vremenosti, isporučeno kako
valja, precizno i točno, najsigurnijom poštom.

U rukama starice Ane L. zadrhtala je nanovo objavljena nada, prodrhtala je volja
i moć, nanovo se ispisala istina.

Zimus sam čitao preko dvije stotine kratkih priča mladih bosanskohercegovačkih
autora, anonimnih, do trideset godina starosti, koji su svoje radove pod šifrom
poslali na natječaj dnevnog lista Oslobođenje.

To je pismo koje još ne zna definirati svoje odredište.
To se pismo još ni sebi nije probudilo, još ne zna artikulirati svoje razloge.
Nedostatak, kakav je recimo nepoznavanje sopstvene forme, toliko je vidljiv
da većina napisanog klizi van domena kratke priče i guši se u formi
srednjoškolskih pismenih sastava.

Ili je pismo plagiranje novinarskih radova s libidom pripovjednog ili recimo
pismene zadaće koje nalikuju crnim kronikama i želji da se impresionira učiteljica.

I to će pismo upućeno nekim Anama Larin, nekih četvrt stoljeća kasnije, govoriti
o nasilju u obiteljima u ime “velike sovjetske stvari”, o siromašnima i ratom
poniženima, govorit će o tinejdžerskom tranzicijskom fatalizmu odgajanom u
militantnom duhu punom plitkog domoljublja i pervertirane religioznosti.

Najbolje priče imaju fini ironijski dodatak, imaju humornu distancu o impresioniranju
Vođe i vođinih pratitelja.
Najbolje priče razapinju licemjerje postratnih funeralija.
Najbolje priče čine pismo fino njedrenom boli.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Ima Borges onu podjelu po kojoj postoje samo četiri teme koje književnost
beskrajno varira –
prva je o ratu vođenom zbog lijepe žene,
druga je o povratniku iz rata,
treća o čovjeku koji je ponio križ spasenja
i četvrta o potrazi za zlatnim runom.

Naše će pismo Ane Larine otvarati na laptopovima i telefonima, i pitanje je hoće li
pismo pojesti “veliku sovjetsku stvar” ili će pak svaka , pa i sovjetska stvar, uvijek iznova
obezvrijeđivati pisanje o sebi.

Zato je važno da se mlada bosanskohercegovačka književnost izvuče iz fabulizama
sapuničkih serija i inih tv banalnosti, da se oslobodi želje za dopadanjem sada, i da osvjesti
svoje odredište.Treba se možda složiti sa Sloterdijkom koji pjesnicima predlaže da pišu
po sopstvenoj koži.

Evo predlažem – čelo.

I prostor je malen, to čelo mislim, i prostor je dovoljno bolonosan.
I, najvažnije – nepalimsestan !

Uz rizik da ćemo naslove najboljih pjesama nalaziti po čelima,
ali sakrivene vojnim šljemovima i šapkama sa oznakama.

Samo su pjesme Buharinove izgubljene.

Pismo naše još se piše.I pišu ga i Halid Bulić, Boris Lalić, Ernad Osmić, i tinta se sporo suši
dostavljena u psetarnike Lubyanke ili predgrađa Vareša, Sarajeva, Mostara, Gradiške, Dubice
ili Gradačca.
I bit će poslano, i netko će ga sačuvati.Možda baš on, neki Vođa, sačuvat će sve ono što ga je
trebalo impresionirati.
Odredište : treskavi prsti starice na dostavljenom rukopisu !
Potpuno prekasno.
Potpuno na vrijeme.
Jer ni velika sovjetska stvar nema drukčije vrijeme od ruku Ane Larine.

Naša velika tema povratnika iz rata stvrdula se u velika slova, e da bi zlatno runo ostalo
dovoljno daleko, svakoj pošti nedostavljivo.

Samo su pjesme izgubljene.
Nije ih ni Gulagotvorac sačuvao.
Nisu ni Ani L. došle.Izgubile se u velikim sovjetskim stvarima, u iščeznućima.

A ja volim eto misliti
kako ih upravo ispisujem.
Za svaku nenađenost.

BOSANSKA VILA, br. 65, Sarajevo,  2015.