Mjesečne arhive: Juni 2015.

Urod smokve

urod smokve

KUM VEJO

Kum Vejo je poludio u osamdesetoj, dvadeset godina nakon smrti kuma Dušanke, sam i napušten. Našli su ga sredinom januara, golog, pored nezapaljene peći, ukočenog i crnog, u položaju nekog tko se grije na vatru, ispruženih ruku i dlanova. Oko kuće bilo je metar i pol snijega. Posljednji put u selu su ga vidjeli u novembru, rekao im je – sve bih vas zapalio da se ne bojim vatre.

GERILNOST VODE

Sav naš znoj u pozorištu, Radenko, vrijedio je usoljenja kostimske košulje sušene na vjetarnjem zvuku, toliko slijepom od starosti, da se zavukao u škripu odvaljene karniše.

KĆER U ŽIRIJU

Ona je u žiriju publike, ima majicu s Micky Mausom, kaže da se zove Zehra, i dugo govori nakon zeničke predstave po tekstu Mate Matišića SINOVI UMIRU PRVI. Nisu joj još našli u ratu ubijenog oca, ona osuđuje i temu prodaje i trgovanja kostima i tijelima, i tekst, i Matišića, i kaže da ih sve skupa treba da je sram. “Dosta je kostiju, ne volim krvave šekspirijanske krajeve. Ja sam za komediju pa čak ako babu i ne nađu nikada.”

DONORI

Foto desetgodišnjaka, nasmijanih, za Facebook, nakon doniranja kose za perike oboljelima od raka, nakon teških terapija. Ciklinim sokom prokisne zimnica, ohrabrena ružom u vazi.

SMOKVA

TV Nacional Geografic Wild – emisija o šimpanzama na nekom pacifičkom otoku. Dvije skupine, svaka na svojem teritoriju. Ali, jedni postaju uljezi i penju se na razrođenu smokvu, tešku od plodova ali na tuđoj zemlji. Druga skupina opkoljava tiho uljeze i počinje pokolj. Najmlađeg od uhvaćenih uljeza raskomadaju i – pojedu.

Onda mirno jedu smokve.

Pitomo gledaju u postavljene kamere i smiju se. Pomisliš da ne znaju da su snimljeni.

Svici su tvrdokrilci, čak i kada nose meke fenjere.

IGRE U JAJCU

Desetine napuštenih pasa lutalica, uređen park uz Plivu i vodopad. Na malom glavnom trgu dva Indijanca s gitarama pjevaju. Iza je kineska prodavaonica i dječak, Kinez,  gleda Indijance. U Jajcu.

Pored je tabla – grad je oslobodila nekagardijska. Trojica staraca s ahmedijama na glavama čuče uz ogradu džamije na trgu.

Traje motociklijada i motoristi bi da prođu centrom, prijeko trga, ali prolaze djevojčice umotanih glava, prijeko ulice ulaze u dvorište džamije i prometni policajac im, dakako, daje prednost.

Njemački turist me pita, noseći ogroman fotoaparat – znam li gdje je ovdje bio Tito?

Bio sam u Jajcu Boris Davidovič, Radenko isljednik Fedjukin, bio sam ovdje Raskoljnikov, Radenko Porfirij Petrovič.

Ovim je dokom šetao i Đilas i Lola, jedno jutro pred smrt.

Tu su kazališne Igre.

Između bajkera, umotanih curica, dječaka Kineza, Indijanaca s gitarom, njemačkih turista i zapišanih partizanskih spomenika.

Otimanja za šešir

U hospicijskom domu negdje u Njemačkoj imali smo seminar o etici umiranja, priča profesor filozofije Bosto.

Sjedili smo u dnevnom boravku umirališta, okruženi keramičkim pločicama sa zekama, kao u dječijim vrtićima.

Puštali su nam Brucknerovu VII simfoniju i vodili nas da gledamo dvije debele hospicijske medicinske sestre, s gumenim žutim rukavicama, kako kupaju baku unezvjerenu Alzheimerovim sindromom. Našem stolu popodne je prišao stariji gospodin u fraku i bijelim cipelama.

Pitao nas je jesmo li vidjeli, osim ovih na zidovima, kakvoga bijelog zeca što nosi veliki džepni sat i ulazi svima u sobe, točno na vrijeme.

Jedna ga djevojčica nestrpljivo čeka, šapnuo nam je.

Prespavali smo na trećem katu hospicijskoga doma na periferiji. Dakako, ujutro se ispostavilo da nitko osim mene nije vidio gospodina u fraku, dovršio je profesor Bosto – ali sam doznao da je te noći, nakon agonije umrla djevojčica imenom Alisa.

david u dijelovima

ZAKOPAVANJE SESTRE

dječak i bazen

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

BURYING OF A SISTER

I met Aida my friend from school for the first time after the war in year 2001
She was living in the Netherlands and was married to a German
Their daughters were all grown up
Towards the end of that year they informed her they identified
Her brother's remains in a mass

So she buried a couple of bones

I met her for the second time in 2005
Again they found her brother

Then they called in 2008 – in a newly discovered mass grave
They dug her brother up some more

This year in 2015 she was calm and much older
They found him again she whispered and glanced around

How long will this go on, every four or five years?
What am I going to do my friend from school if next year they find
More of my brother?

Now that my mezar is fulI

( na engleski prevela Jugoslava Ilanković )

BEERDIGUNG DURCH DIE SCHWESTER

Aida, meine Schulfreundin, traf ich das erste Mal nach dem Krieg im Jahre 2001.

Sie lebte in den Niederlanden, und war mit einem Deutschen verheiratet.
Sie haben zwei schon erwachsene Töchter.
Am Jahresende bekam sie die Nachricht, dass man ihren Bruder im Massengrab identifiziert hatte.

So beerdigte sie einige Gebeine.

Das zweite Mal traf ich sie 2005.
Wieder hatten sie etwas von ihrem Bruder gefunden.

Sie riefen dann 2008 noch einmal an – aus dem frisch gefundenen Massengrab haben sie noch Gebeine von ihrem Bruder ausgegraben.

Heuer, 2015, wirkte sie ruhig und viel älter.

Wieder haben sie ihn gefunden – flüsterte sie und schaute um sich herum.

Wie lange wird das andauern, alle vier fünf Jahre immer wieder?

Was mache ich, sag mein Schulfreund, wenn sie nächstes Jahr noch mehr von meinem Bruder finden?

Denn mein Grab ist voll.

( na njemački Blago Vukadin )

34. Kazališne/Pozorišne Igre u Jajcu/ Promocija MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, Darko Cvijetić

Jajce, Igre 2015

34. Kazališne igre u Jajcu

Jajce će u periodu od 06.06. do 14.06.2015. godine biti domaćin 34. po redu Kazališnih/ Pozorišnih Igara BiH

U ovogodišnjem stručnom žiriju Igara su Darko Cvijetić, Irina Dobnik i Tanja Miletić-Oručević, dok će okrugle stolove  voditi doc. dr. Almir Bašović

Ključ grada Jajca ove godine biće uručen prof.dr. Sulejmanu Bosti.

PROGRAM 34. POZORIŠNIH/KAZALIŠNIH IGARA BiH U JAJCU

06.06.2015. godine (subota)

19:00 sati – Izložba plakata DERVIŠ SUŠIĆ NA SCENAMA BH PROFESIONALNIH TEATARA, autora Hasana Džafića i Nedžada Fejzića (Hol Doma kulture)
19:15 sati – Izložba fotografija GLUMAC JE… GLUMAC JE… GLUMAC, autora Muhameda Tunovića – Badija (salon Doma kulture)
19:30 sati – Ceremonija svečanog otvaranja 34. Pozorišnih/Kazališnih igara BiH u Jajcu
20:00 sati – Bosansko narodno pozorište Zenica, SINOVI UMIRU PRVI, Mate Matišića u režiji Bobana Skerlića

07.06.2015. godine (nedjelja)

18:00 sati – Izložba POČITELJSKA PRIČA 2015, radovi sa jubilarnog 50. Saziva Internacionalne umjetničke kolonije Počitelj 2014. (Gradska galerija)
20:00 sati – U.G. Hrvatski teatar „Soli“ – Teatar Kabare Tuzla, GILGAMEŠ, sumersko– babilonski ep u dramaturškoj obradi i režiji Vlade Keroševića

08.06.2015. godine (ponedjeljak)

18:00 sati – Promocija: U MRAKU, drama Svetozara Ćorovića (salon Doma kulture)
20:00 sati – Narodno pozorište Tuzla, 39 STEPENICA, Patricka Barlowa, Johna Buchona i Alfreda Hitchcoca u režiji Nine Kleflin

09.06.2015. godine (utorak)

19:00 sati – HOMMAGE SAFETU PLAKALU (salon Doma kulture)
20:00 sati – Kamerni teatar 55 Sarajevo, TEFERIČ, Derviša Sušića u režiji Aleša Kurta

10.06.2015. godine (srijeda)

19:00 sati – HOMMAGE SULEJMANU KUPUSOVIĆU (salon Doma kulture)
20:00 sati – Narodno pozorište Sarajevo, DIVLJE MESO, Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića

11.06.2015. godine (četvrtak)

15:00 sati – Dječije pozorište RS Banja Luka, PALČICA, Hansa Kristijana Andersena u režiji Aleksandra Pejakovića
20:00 sati – Predstava: GLUMAC… JE GLUMAC… JE GLUMAC, Zijaha A. Sokolovića
22:00 sati – Promocija knjige: GLUMAC… JE GLUMAC… JE GLUMAC, autora Zijaha A. Sokolovića (salon Doma kulture)

12.06.2015. godine (petak)

18:00 sati – Promocija: MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, autora Darka Cvijetića (salon Doma kulture)
19:00 sati – Dramska skupina Srednje strukovne škole, VREMENSKI TUNEL, Nenada Veličkovića u adaptaciji Josipe Bogić i Amele Kavazbašić (salon Doma kulture)

13.06.2015. godine (subota)

18:00 sati – Promocija MONOGRAFIJE O GLUMCU ADEMU ČEJVANU, autora Slavka Podgoreleca (salon Doma kulture)
20:00 sati – Narodno pozorište RS Banja Luka, MREŠĆENJE ŠARANA, Aleksandra Popovića u režiji Egona Savina

14.06.2015. godine (nedjelja)

19:00 sati – Ceremonija svečanog zatvaranja Festivala, dodjela nagrada i priznanja
20:00 sati – U čast nagrađenih: Bosansko narodno pozorište Zenica, GLUHA SVADBA, Hasana Džafića & Lajle Kaikčije & Grupe autora u režiji Lajle Kaikčije

via –  http://kritika.ba/?p=1084

Darko Cvijetić: Pisanje je pokušaj da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju

STRANE FOTO

INTERVJU ZA PORTAL STRANE – razgovarao ALMIN KAPLAN

STRANE

Nedavno je izašla vaša nova knjiga poezije pod naslovom Mali ekshumatorski eseji. I u ovoj knjizi, kao i u dvije prethodne, pjevate o ratu i o onome što nam je taj rat ostavio… U vašim pjesmama često su prisutne slike masovnih grobnica…

CVIJETIĆ

U slici uništenja koja nas baštini već dvadesetpet godina, mi smo skriveni među ruševinama i odatle pjevamo. Ekshumatorstvo je naš majstorluk, ekshumatorluk, naša izvitoperena arheologija, zanat u kojemu smo dali sve od sebe nihilirajućoj sili svijeta. Kaže Celan – „Svijet je otišao, moram te nositi.“ To je temeljni stih postholokaustne Europe, i ovdje još nije prepoznat. Rat nam je ostavio konačan gubitak svijeta i osvijetlio nam tuđinu zavičaja s beketijanskim nesporazumima. Jezik se raspao, Stranac šeta obalom s revolverom u džepu. Svatko živi svoju parahistoriju, dok se sadašnjost zbiva negdje drugdje. Temeljno se ne razumijemo, temeljno se i ne slušamo. Kada jednom sebe otkrijemo, kada se na kraju autoekshumiramo, probuđeni ćemo otkriti da je 2041. godina, da se historija događala dok smo mi zidali spomenike i plakali zbog njih do sumraka. Progorijevanje granica u izgovorivom – posao je poetskoga, i čovjeku treba puno samosti, puno odvojenosti od svojeg stada, da uoči prazno nebo nad sobom. Pri iščahurivanju leptira, krv se u larvi naglo upumpava u tanušna krila, zvuk te pumpe je poezija, poziv svijetu da pogleda u boje koje se rađaju po krilima. Ljudi ovdje ništa drugo i ne rade već stotine godina, samo ekshumatoruju, broje, prebrojavaju, čiste kosti na gomilama, i čišćenje opjevavaju, dok ga ne stvrdnu u glavosiječan mit.

STRANE

Koliko je vaš stil vezan za vašu temu?  Koliko je njome uslovljen?

CVIJETIĆ

Stil je kršenje kućnoga mira unutar pjesme, narušavanje sigurnosti u riječima. Raspad stečenog jezika sam po sebi je stil, buka urušavanja višesmjernosti smisla riječi. Odgovor na srušeno tek čeka velike pjesnike na našem malom jeziku. Trebat će ukloniti krv, spaliti odjeću, ukloniti tragove, prenijeti dragocjenosti, pa da se tek onda pojavi pjesnik na jeziku iz kojega su uklonjene kenotafne brazgotine. Do njegovoga dolaska, do pojave takvoga glasa, valja nam krčiti mu put sanitarnim radovima na spaljenim značenjima, napraviti prostor za Heideggerovo „nadolazeće u jeziku“. Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i njegov će glas znati pronaći tu hladovinu.

STRANE

…jer vaše pjesme izgledaju kao da su slagane od krhotina… Kao da ih je neko, poput tijela iz masovnih grobnica, rasparčao, a vi ih onda ponovo na jedno mjesto sakupili?

CVIJETIĆ

…o toj sanitarnosti i govorim, pokušaju da se krhotine uviju u gazu i sačuvaju. Rasparčan i profanisan, jezik vjeruje da je profitirao ubijanjem svojih varijacija, jezik koji ne vidi da je umrvljen, da je rasut. Bit će više svijeta, kada se pokupe krhotine. Bit će dubljeg jezika, kad se podavljenom imenovanju vrate nasilno pravljena značenja i posakrivane kosti. A sakrivanje kostiju pseći je posao. Prebrojanost kostiju ne zavisi od naše gomile, no to shvatimo tek kada na nas navale dovoljno zemlje, i kada naša krhotina također postane nenađenost.

STRANE

U jednoj od pjesama spominjete i to kako je Danilo Kiš, kad je došao primiti nagradu Skender Kulenović, posjetio kopove rudnika Tomašica… Samo šest godina poslije, to je mjesto postalo logorogrobnicom… koje li ironije

  

CVIJETIĆ

Vidimo finiš kojim se ispunjava Danilova sudbina, logorološka sudbina, vidimo sjenčenje njegove muke – Danilo s rakom na plućima dolazi tijelom proreći nov masgrob.

Ili, ovako – pisao sam priču o golobradom mladiću, koji iz sobe, (neke i negdje, jedući sendvič što ga je mater spravila s jaretinom, ujutro, drhtoruka), navodećim dronom pogađa povorku djece na nečijoj svadbi u Pakistanu. Zatim spava na krevetu uz zid i sanja kako se sedam jarića iz one bajke guše u zapaljenoj štali. Budi se zakašljan i opečen. Dovršio sam priču, sklopio svezak. U prvim poslijeponoćnim vijestima, javili su o pokolju devet dječaka, na nogometnom igralištu pored kojega je prolazila svadbena povorka, u Pakistanu. Razneseni raketom navođenom dronom.

Ispunjavanje sudbine naopake bajke o jarićima.

STRANE 

Kad uzmemo u obzir da se Tomašica desila nakon jedne knjige kakva je Kišova Grobnica za Borisa Davidoviča, kako onda gledati na onu Sartreovu da je funkcija pisca uvjeriti ljude da niko nije nevin?

CVIJETIĆ

Prije da je funkcija pisca uvjeriti nevine ljude da ne postoji funkcija pisca. Svako se stratište dogodilo točno na vrijeme. Ekshumacijske nakane očito su bile u nama i prije nego smo se počeli ubijati. Boris Davidovič Novski jest onaj kojega neće sudski rehabilitirati, jer ideja pijuna koji zavidi topu na rokadi s kraljicom, nije sudski rehabilitiva. Iako samo pijun do isteka borbe može postati kraljica. Žrtvopis Grobnice za Borisa Davidoviča je palimpsestan, uvijek će se pod imenom jedne grobnice, kao i jedne revolucije, nazirati ime druge. Jasenova šuma može olistati i na napuštenim kopovima rudnika.

Prije nego ga iznesu iz sinagoge, jedan se sveštenik nagne nad umrlog i kaže mu – znaj da si mrtav. Odličan običaj, rekao je Novski, piše Danilo u Grobnici.

STRANE

Kiš je govorio da se spremao za pjesnika, ali da to nije mogao postati jer je bio isuviše racionalna osoba. Vi ste pjesnik, ali pisali ste i prozu?

CVIJETIĆ

U gimnazijskom maturalnom radu na temu radova Marine Abramović, moja kćerka Danja piše o racionalizaciji, pa pominje igru „nadbečivanja“, iz djetinjstva nas rođenih pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća – kad smo se gledali u oči, u igri tko će koga „nadbečiti“ tj. Nadgledati. U toj igri odrastanja, onaj koji duže gleda u oči drugoga jeste jači, uvjereniji u sebe, čvršći, hrabriji, s jasnim pogledom u budućnost, koju ovi „nadbečeni“, ovi Nadgledani, nisu u stanju izdržati i zato obaraju pogled. Kada Marina Abramović u MOMA-i poziva ljude da se „nadbečuju“ s njome po dvadeset minuta, piše Danja o racionalizaciji u maturalnom radu, ona ih poziva da im svoju Nadgledanost daruje, da im omogući da ne budu ni od koga Nadgledani. Marina im se sama „podbečuje“. Svakome tko želi. Ona podaruje moć supremacije, i ljudi plaču, i odlaze sretniji – ipak nisu toliko ništavni, i oni mogu usmjeriti svoj pogled u nekoga. I zato je beskonačan red ispred galerije u New Yorku, jer se pobjeda u Nadgledanju više teško može dobiti i pri jutarnjem brijanju ili čupanju obrva, piše moja kćerka o racionalnom kod Marine, u gimnazijskom maturalnom radu. Moji su tekstovi sukus Nadgledavanja sa sobom, prelomljeni su u tom pogledu. Potom skliznu na papir. S puno rana po sebi.

STRANE

Kako teče vaš proces pisanja? Kako se dešavaju vaše pjesme? Koliko vam je važno nadahnuće i šta ono u vašem slučaju predstavlja?

CVIJETIĆ

Mislim da se i stih mora uniziti da bi se pojavio i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje. U kozmosu Nešto se ponizilo do karnalnosti, umanjilo se do tjelesne objave e da bi iznijelo svoju istinu i prihvatilo svoju smrtnost. Četrdeset godina pišem i samo na našem malom jeziku, po nekoliko sati dnevno. Jednom je na ratištu doplivao leš neprijateljskoga vojnika. Izvukli smo ga iz vode i pokopali na rubu livade uz groblje. Kada sam nakon dvadeset godina potražio to mjesto – bilo je prazno – razmijenjen za tijelo nekog momka iz obližnjeg sela. Te prazne rupe su kontraekshumatorska mjesta. Ne uspijevam ništa suvislije napisati o tome. Možda – promašeni vojnički grobovi. Dobra pjesma bi morala biti takva na koncu. Promašena kao prazni vojnički grobovi.

STRANE

U vašem životu važnu ulogu igra i pozorište. Vi ste i glumac, a bavite i režijom?

CVIJETIĆ

Bio sam Boris Davidovič. Bio sam i Raskoljnikov. I Estragon i Clov Beckettov sam bio. Ovdje, u Prijedoru. I Čehova sam uspio nagovoriti da svrati ovamo. Ove zime smo u pozorištu morali mijenjati daske na pozornici. Zbog njih.

http://strane.ba/darko-cvijetic-pisanje-je-pokusaj-da-se-krhotine-uviju-u-gazu-i-sacuvaju/