Mjesečne arhive: Juli 2015.

Bombomnjera

 čahure
Specijalizant interne medicine, dvije godine na ratištu. Amputirao na ratištima tridesetosam studenata. Bog ptice raspoznaje po dubini gnijezda na računu pjevanja. Od čega kremirano, u šumi, iza linija – jedanaest nogu natkoljenično, sedam muških laktova u vojnim košuljama, dvadestčetvoro prstiju nauljenih drnčom. Vodi petgodišnju unučicu, puno kasnije, na novogodišnji vašar u centru, kupuje joj mehaničku samohodajuću lutku. Kad se navije ključićem – hoda, trepće, smije se, maše ručicama. Mala je gledala, pa joj s uživanjem poodkidala ruke, sve otkidivo.
Ali, ona maše dedi, ona dedi maše.

Kratki esej o Himenici

Notarim svoj inferno.
Infernotarim, grebem hartiju kao Kiril (Kyrillos, Ćirilo) – Iskoni be Slovo…, preveo je Ćiril prije puta u Moravsku Ivanov proslov Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος, καὶ ὁ Λόγος ἦν πρὸς τὸν Θεόν, καὶ Θεὸς ἦν ὁ Λόγος. „…i slovo bje u Boga, i Bog bje Slovo.“

Apostol Pavle u drugoj poslanici Korinćanima reći će: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ Slove ubija?

Koja Riječ? Koje Slove? Koja je Riječ postala živodajnom, koja je postala Njegovim tijelom, dajući se za postati meso.
Neka nevina Riječ, neka Himenica? Neizgovoriva, nezaknjiživa, neispisiva – sve što joj jamči nevinost.

Samo tako onaj što muca, još ima nevinosti pred onim koji izgovaranjem deflorira Imenice, kida himen na imenu, razdjevičuje neiskazivost; govori, naime.

Toliki smo tražili; Pierr Menard Borgesov, što je kanio Don Qijotea ispisati…
U svijetu neizgovora “sve je već rečeno”. Biblioteka “svega već rečenog”, zbira se u Himenici, be Slove.

U onome dobu kada nije bilo “sve već rečeno”, šutjelo se ono što se imalo umirati.

(U zagradi budi rečeno, hafiz, npr.. uči svetu knjigu napamet, ne samo da bi ju govorio, nego i da bi joj dao svoje tijelo, svoje meso, da bi Riječ uzela njega.)

Zapisničar sam potrage za Himenicom.Infernotar, stalkerov, šunjačev trag.

A potraga može samo nanovo nakaziti svijet, umnažajući riječi, govoreći sagorijevane Himenice, privide nevinosti.
Jer za pravu Riječ nije mi grlo doraslo, usta bi mi da ostanu prva pri ishrani i ne više; suha usna bi da odmori.

Zagrljivo je to Slove, što be iskoni Slove, i grla bi se otimala za zagrljaj s njim, s Adonajevim Imenom, za toplinu se otimala, samo da znaju gdje, samo da znaju kako, ogrliti svijet košuljicom svojega mesa.

esej o himenici

Iskapljavanje; o geometriji pahulje

gospa i svinjski butovi

PACOLOVAČKA ODA

Mongoli su ovako mučili zarobljenika: Ošišaju ga i obriju do glave, potom glavu oblijepe katranom, pa čvrsto uvežu kamiljom kožom. Kroz nekih sat, kosa počinje rasti, no kako ne može van, rasti počinje ka unutra, u lubanju, kroz moždanu vodu.Takav izokrenut Samson, govori nam o dlaci u jajetu i njezinom zamoru, o vremenu stada sa smjenjivanjem striženja i pokoljice, o draganinoj kosi vezanoj u ostarjelu kiku, o vjetru bola čuvanom u moždanoj ovojnici, o Dalilinoj namjeri da progovori o svemu.

Jad mladog trepvertera

stalkerova kćer 2
Na četrdeset dana od Radenkove smrti

“Trepverter” jest jidiš riječ, (“staircase words”), za riječi koje dolaze prekasno, kad smo već na stubištu, kako se veli. Crnokončići, što poslije poroda trunu po napuštenim carskim rezovima. Odavde gledajući, vidim davno umrlu zvijezdu i gledam svoju prošlost, bezmenicu; no, odozgo, iz motrišta zvijezde, mene još nema, daleko sam u budućnosti, sve je još predmenica. Gdje se sudare vid od zvijezde k meni i vid od mene k zvijezdi – točka je, tužna svetočka alefovska, kad smo već na stepenicama i korak traži pridržavanje za gelender.
Ima još smijeh, raskrovljen krivuljom usta, pa se trepverteri vide u grlu kao opožarene grede u dječijim sobama spaljenih kuća.
Imaju i lovci, koji ne pucajući posrnjavaju šume.

Miljenko Jergović – Darko Cvijetić : Iskupitelj

Pred javnošću ovih zemalja koja se nad otvorenim masovnim grobnicama inspirira za nove osvete i za uzvratne genocide, poezija je beznačajna. Pred divljim svjetinama koje jedne drugima riječju genocida psuju mater, poezija je beznačajna. Ali ako jednoga dana sve ovo doista pođe svom kraju, ako se na nebu pojave dva sunca, i zateknemo se u prilici da razmotrimo čije su svete knjige donijele vjerodostojniji opis Sudnjega dana, tada će u poeziji biti jedini spas.

Odavno već nije moderno, a ni umjesno prizivati iskupiteljsku ulogu pjesništva. Takve se pjesme ne pišu i ne čitaju. Ako se o njima katkad i govori, to se čini s nelagodom i potrebom ograđivanja. Iskupljenje je prepušteno na brigu svećenstva. Oni koji ne vjeruju obično niti ne znaju o čemu je tu, zapravo, riječ. O čemu je to i kome pisao u “Jami” Ivan Goran Kovačić? Zašto je, zapravo, Nazor ispjevao “Majku pravoslavnu”?
I o čemu govori ova pjesma:

Zakopavanje sestre
Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj
I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata
Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali
Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?
A meni pun mezar

Darko Cvijetić kazališni je redatelj, glumac i dramaturg iz Prijedora. Od Zagreba do Prijedora 160 je kilometara. Pođe se autoputem prema istoku, skrene kod Novske i Jasenovca, pređe Sava, i eto te, preko Bosanske Dubice, u Prijedoru. Darko Cvijetić rodio se u Ljubiji, rudarskom gradiću desetak kilometara jugozapadno od Prijedora. Tu se stoljećima kopala željezna ruda. U Tomašici, jednom od napuštenih kopova istočno od Ljubije, nalazi se najveća masovna grobnica iz ratova devedesetih. Najveća masovna grobnica u Europi nakon 1945. Blizu je i Omarska. Tu je u ljeto 1992. bio koncentracijski logor. Tokom Drugoga svjetskog rata ovo je bio prostor masovnih ustaških zločina. Ovdje je Kozara, ovdje Jasenovac i Gradina. Lijep i tužan kraj. Vrlo blizu, a nakraj svijeta. Ništa nije toliko daleko kao ono od čega okrećemo glavu.

Darko Cvijetić je pjesnik. Objavio je sedam knjiga pjesama, u Banjoj Luci, Beogradu, Novom Sadu. Prvu je objavio prije rata, godine 1990, zvala se “Noćni Gorbačov”. Bilo je to vrijeme prije nego što se još išta dogodilo. Sedmu, naslova “Mali ekshumatorski eseji” izdao je prvih mjeseci 2015. Tu knjigu (izdanje: Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka-Beograd) nećete naći ni u jednoj knjižari. U njoj je sve ono što bi čovjek trebao znati dok stoji nad velikom masovnom grobnicom naših domovina i zavičaja. Sve ono što bi ga moglo spasiti i iskupiti pred činjenicom što je živ, a oni su u Tomašici, u Srebrenici, na Kazanima i kojekuda, tako mrtvi.

Pjesmu “Zakopavanje sestre” Cvijetić je napisao nakon izlaska svoje sedme knjige. Jednostavna, svedena i narativna, tipična je za njegov pjesnički postupak. U šesnaest stihova odigra se drama sestre koja beskrajno sahranjuje brata. Riječi u toj drami su hladne, svakodnevne. Ispisuju se onako kako se i izgovaraju među ljudima koji su doživjeli ono o čemu pjesma govori. Za nas koji smo od jame dovoljno daleko, i zaštićeni smo, poput nojeva, mogućnošću da okrenemo glavu, to mjesto zove se masovna grobnica. Za one koji su blizu, i koji žive nad jamama i u jamama, to je kraće – masovna. Razlika između dva naziva, ili dva načina na koje ljudi nazivaju isto mjesto, bit je poezije. Cvijetić u svojoj pjesmi nijednom ne izgovori riječ grobnica, ona mu nije potrebna, jer nije potrebna likovima u njegovoj pjesmi, nije potrebna svijetu u kojem oni žive, nije potrebna žrtvama ni zločincima, braći i sestrama jednih kao ni braći i sestrama drugih. Riječ grobnica zatreba samo onima koji ne žive nad grobovima i u čijoj općini masovnih grobnica nema. Po odsustvu te riječi znamo u kojem je svijetu pisana ova pjesma.

Može li se književnim sredstvima Danila Harmsa i Eugenea Ionesca izreći suština jame, one Goranove ili one u Tomašici? Cvijetićeva post-antička tragedija u šesnaest stihova ili u stotinjak riječi blizu je odgovora na tako postavljeno, samo naizgled apsurdno pitanje. O fenomenu sekundarnih grobnica, i o seljenju kostiju s jednoga na drugo mjesto, e ne bi li se prikrio i poništio svaki zločin, govori se, ohlađenim stručnim jezikom, već skoro dvadeset godina. Rovokopač nije precizan, pa od jednog zahvati glavu, od drugog bedrenu kost, od trećeg vito rebro… Kako to jest, ili kako može biti iz perspektive sestre koja bi da sahrani brata, o tome govori pjesma. Ona je Antigona, a čitatelj sam zna tko bi tu mogao biti Kreont.

Cvijetiću ne treba mnogo riječi. Dovoljno je da kaže kako se sestra zove, pa da znamo kojeg je roda bio njezin brat, ali i kojeg je roda onaj kojem se pjesma događa. Taj može, ali i ne mora, biti sam Darko Cvijetić. Ali sigurno znamo da on nije istoga roda kao Aida i njen brat. Da jesu, pjesma ne bi bila na svom mjestu. Da bi postojala mogućnost empatije, oni moraju biti različita roda. Ako nije tako, nego ako Aidin sunarodnik sluša Aidu kako iz godine u godinu sahranjuje brata, tada se tragedija pretvara u samosažaljenje. I nema pjesme, nema iskupljenja.

Nad rastvorenim grobnicama Darko Cvijetić rastvara sudbine ljudi, onih sahranjenih i onih koji sahranjuju. Način na koji to čini neusporediv je u svim našim književnostima. Bez ikakve sumnje, on je najvažniji pjesnik toga nesahranjenog i nesahranjivog svijeta. Boris Dežulović opjevao je koncentracijski logor – i to iz perspektive zločinca – a Cvijetić opjevava one koji nisu preživjeli. Obojica pjesnika poveli su računa o tome da sebe i svoj rod oslobode pogube samosažaljenja. Zato obojica i jesu tako neusporedivi s ostatkom pjesničke vrste, i pripadaju antologiji ratne poezije od samo dva imena.

Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom. Bez toga neće se nastaviti život nad masovnim grobnicama. Poezija Darka Cvijetića u stotinama varijacija i inkantacija zaziva nastavak čovjekova života.

11. srpnja 2015.

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/darko-cvijetic-iskupitelj/

iz Kenotafarija

Poredani u bivšoj streljani, pod žaruljama, razmijenjeni poginuli momci iz III čete leže otvorenih utroba, bezdrobni, zjapeći, kao da se došaptavaju otvorenim stomacima. Odstranjenih testisa, na onkologiji, puno kasnije, major zadužen za razmjenu, priča oboljelim dvadesetgodišnjacima – po jedan je nedostajao sa svake strane i dogovorimo da dva prazna lijesa, bez puno priče pošaljemo s herojima. Beskosna dva sanduka, iznad kojih su počasno pucale dvije vojske.

Njih dvojica ostala u toj šumi, nenađeni; imaju i po ulicu svaki u svojem entitetu. Ulice im iskoračavaju u ugaženost.