Mjesečne arhive: Oktobar 2015.

Sjenogeničan, za sjenku pogodan

volfgang1

volfgang5

volfgang3

Ili već tako nekako, pokušao sam pojasniti tu riječ gospodinu doktoru Petrichu. Izgledala je kao lagana riječ, a eto pokazala se samo fotogeničnom, i teško pojašnjivom. S doktorom dakle u nedjeljnoj sunčanoj, jutarnjoj šetnji čaršijom, dok nas snimaju kamerom i hvataju mikrofonom dvojica dvadesetpetogodišnjih realizatora snimanja našeg razgovora.
Za njemačku televiziju, s doktorom Wolfgangom Petrichem, o dvadesetgodišnjici mira u Bosni i Hercegovini. Mladić s kamerom je Kinez i doktoru Petrichu se obraća na njemačkom. Razgovaramo pak na srpskohrvatskom.
Odmah smo se oko toga složili. Na čemu pričamo.
Austrijski Slovenac ili Slovenački Austrijanac, nekadašnji Visoki predstavnik UN-a za Bosnu i Hercegovinu, te nekadašnji veleposlanik Austrije u Beogradu. Govorim doktoru Petrichu o robnoj kući PATRIJA, na trgu, ruiniranoj i praznoj, o metafori imena robne kuće i njezina prijevoda s latinskog – Patria/Otadžbina/Domovina.
Kažem da bi napuštenu, zapišanu zgradu Domovine/Otadžbine/Robne kuće, trebalo ostaviti tu, upravo takvu, kao spomenik nekadašnjoj zemlji.
Ispred PATRIJE, djed prodaje kuniće. U kavezima. Po deset ili petnaest konvertibilnih maraka za jednog zečića.
Ispred ruinirane Domovine/Otadžbine, na trgu s imenom heroja iz posljednjeg rata, kraj Koledža od hotela Balkan – kunići. Trojica.
U tri zasebna kaveza. Konstitutivni kunići u samosvojnim kavezima. I gleda ih bivši Visoki prestavnik UN-a za BiH. Zečevi promrzli, prepadnuti, bježe po slami, jedan bi drugome, da se ugriju, ali ne ide to tako, drage moje zeke.
“A koja je vaša domovina, Darko, ne zaboravite ja sam i Slovenac?” pita me doktor Petrich. “Moja je domovina Jugoslavija, gospodine doktore, ona što je nekad postojala. Što je sad već kao san. Možda će jednom taj san – kada sva ova geografija bude u Europskoj Uniji – ponovno naći svoje sanjače, neke druge dječake. Ali, znate i sami, domovine su takve, imaju osobinu da iznevjeravaju.”
“Ovi kunići su uvijek tu na trgu, ili samo danas?” još dodaje doktor Wolfgang.
“Ovi kunići, gospodine doktore, samo danas.”
Sjenogenični, prijedoreskni kunići, puni golubarničkih ideja o nebu i nošnji pisama.

Ježena kožica

brankova kuća

JEŽENA KOŽICA

za Branka, “za decu i osetljive”

(“Poći ću s tobom jer volim šalu

Hoću da vidim ježa – budalu!”)

Obnovili kućicu, bijelu rodnu kuću
Branka Ćopića, kraj Krupe u selu Hašani
Izgradili kuću, svezali i lovčeva Žuću
Obnovili i groblje novcati krstovi i nišani
Došli političari sve na otvor kuće
Vuk crn, nasmijan, u jagnjećem gunju
Medo s pčelama odveden od Guče
Svinja divlja skrivana u žbunju
Rastvorili kućicu i vele za Branka –
Kako je bio velik i Srbin u Srba
Podigli krov, kolo, rakijica tanka
Vezali peškire, frulica i truba
Na kraju još kažu pripjani i ljuti:
Branko reci koju, brate samo šutiš
Branko onda reče, ježene mi kože:
Dragi moj Zijo odavde se više ni pisati ne može
Mislim nešto Zijo brate
Sve da i imam kože
Šta će meni kućica, bunari i ovce
Kad je sve što valja utjerano u svoje Jasenovce
Gledam ove hulje donio ih vrag
Na ručak meni došli i donijeli mi prag
Napravili kućicu, napravili stan
Za sve pare dao neki Afganistan
Zato dragi Zijo ne vraćaj se vamo
Od prodaje koke kuće ne zidamo
Od cjelcate šume ovdje samo lija
I mrtvi bez kožice – i ti Zijo i ja

Izdvojeni

izdvojeni

Za vrijeme rata on je bio “izolant”. Tako su zvali ljude, nesrbe, muškarce, koje su hapsili i prisilno odvodili na kopanje rovova na liniji ratišta ili na prisilan rad po gradu. Prije rata bio cijenjeni mladi inžinjer u Rudniku. Nekada smo zajedno ljetovali u Biogradu. Sada, njih petoricu, odjevene u radničke prljave kombinezone – sprovodi na nekakav rad, dvadesetpetogodišnji delija, naoružan puškomitraljezom. Jutro je, idu pognutih glava. Čisteći ispred kafića gdje sam konobarisao, kažem mu – dobro jutro, čika F. Zapanjeno i zbunjeno me pogledao i išaptao – sine…Iza šanka sam cijelo jutro plakao. Već pet ili šest ljeta viđam ga u ogromnom džipu, u centru čaršije. Na moje – dobro jutro, čika F. – sada je kazao da me ne poznaje, pitao me šta hoću i treba li mi para? U “Kralju Learu” Edmund sam za sebe kaže da se – iskopilio. Iskopilio se – izolant.
. . .
Piše novonobelovka Svetlana Aleksijevič, o ženama u Crvenoj Armiji, koje su ravnopravno s muškarcima četiri godine ratovale u “Otadžbinskom ratu 40-45”, četiri godine bez grudnjaka, u muškim gaćama…”Na četrdeset kilometara dugim marševima, žene smo raspoznavali po tragovima. Krile su menstruacije i krv im je curila niz noge u čizme, iz čizama na mlad snijeg” veli starac-heroj pretrpan ordenjem. Na Trgu. Položena olovka u tintu. Unutarnja klonulost maske, izvrijeđana licima.
. . .
Momak iz druge čete, što je onomad na ratištu dijelio oružje. Sad starac u pedesetoj, prodaje jabuke na pijaci. Neće niko, buraz; ja ih onda razdijelim, ko puške nekad. Ko ona baba u Snjeguljici.
. . .
Neki me dan zaustavlja poštar na ulazu u soliter. Ne može kaže, naći Adema Ć. a mora mu uručiti poziv od geodeta, da mu izmjere zemlju van grada. Ne možete ga naći, mirno mu objasnim, jer su ga strijeljali u zgradi, na devetom, prije dvadesetri godine. Još ga nisu pronašli u dosadotvorenim masovnim, tako da ne znam koju zemlju da mu izmjere. Ima van grada puno zemlje. Sva je sad na njemu.

Filipa malog smrt

ludnica

FILIPA MALOG SMRT

Labud prekopava vodu
Podno mosta

Oba svijeta šute
Na leptira u sobi
Ručnik kojim se obrisao
Sumrak
Dopola vlažan i vruć

Sijeno se raspakira
Djetelinom
I otac ponovno ustaje zorom

Opranih nogu
Ruža napušta vrt
I glođu se u njoj crvenila
Trn po trn

Ujutru ti u očima vidim
Žito
Iz tvojeg sanjanja kruha

Mast koja curi niz zid.
Vijenac
Koji se spusti na koljena
Po haljinu

SCENOTAF

samovaranje vode u čaj
kao inicijali ušivani u rub trbušne maramice
kao ručica
zabršljana paučinom u prozoru
pri mahanju onome tko odlazi
na dugo

kao bogorođenčetova guza
kojom dindoni
babičin dlan po sobi
krvav od raskikane placente

Muha se mogla čuti u tebi/Zvjerinje

ena1

biti uvodna sekvenca u filmu
beztitlovna slika
razapinjano bijelo platno
strašnost lutke pokožena šaptanjem
biti limeni lijevak o žicu obješen na munaru
prepunjen
tkoznakad snimljenim glasom mujezina:
izkrkljavati svaku treću riječ –
o utopljenom dječaku
oko kojeg
meduze ostave petrolejke
o neutvrdivom broju gnijezda
u strahu od ičijeg ptičenja
o ruži rukom vrtovanoj
napuštenoj zdravim
puškonošom
o zviždaljki progutanoj u Chaplinu
koja je pištala dok štuca
zatraženoj natrag
u rolnu Svjetla velegrada
ZVJERINJE

Na zaboravljene brojeve pušaka napokon dođe nekazivost iz slova
Pucketa uginjavanje u uglju
Riječi jedna drugu plaše iznutricama
Skica govora za stričev pokop – sve što je ostalo od ljeta
Dovršim stvari :

Jedan kosio seosko groblje i hranio stoku
Selo zavidilo – ne pristoji da samo svoju stoku hrani travom sa svih naših
Napravio on dva stoga sijena; selu jedan jedan svojem blagu
Ali seoska stoka nije htjela jesti grobljano sijeno
I groblje zaraslo zaraslo
Zaraslo se