Mjesečne arhive: Novembar 2015.

Dronova meta

Sva u šakama, strovaljuje se bjelina s neba, jedanaesti dan po deda Radinoj smrti. Put se već stazom potrbuške usmrćuje šuštav i nakoračan. Na snijeg dopadao angeo lutanja, angeo izbjeglih. Ušiva si usta. Da jezik ne može van, preko granice. Odustaje i od zidova i od vrata, samo vrata još može doškrinuti koncem i iglom, vrućom od plamena upaljača. U kičmu si usjekao tabutnu dasku od javora izgladnjivanog gnijezdima. (Na javoru bilo puno gnijezda i javor ih trpio. Manje zbog njih granao i rastao. Gladnio od njih, uzmršao se svojim gnijezdima. I tako od javora blanjana tabutna daska – izgladnjivana gnijezdom.) Ušiva usta iz očaja i šuti na ničijoj zemlji, između Makedonije i Istoka. Šuti, na zemlji sjedi, hladno mu je, nema čarape. Krv curi niz “rupicu na bradi”, po usni se cakli, po usni se usirava i skorenuje. Crn konac, kao za vidanje carskih rezova i carskih brazgotina. Šije usta, ruku odlaže niz trup, u makedonsku prašinu. Na licu onoga koji se smiješi i zašivenih usta, tamnuju oči zapravo, ne usne, ili zategnut obraz. I jezik odonud, iznutra njega, govori kroz nezašivene oči, kroz neproštepane kapke. Iz stražarske kućice pogranične policije čuje se tihi jazz s radija. I doista bi mogla biti 1939. Benjamin ustade, na natkasnu odloži naočale, čak se kratkim pokretom začešlja. Potom dohvati iglu. I ampulu, ne konac.

Drondriver

Pet sam godina svako jutro odlazio u Centar na obodu gradića
Neugledan uz trim stazu upravljao dronovima sve do pauze za
Ručak. Pisao sam – pogođen 1442 puta cilj obično samo
Bljesne nešto prašine malena prskalica nečiji mesoplov
Uvečer sam se vraćao kući posljednjim vagonom metroa
Gledao kroz prozor kako se šine ulazeći u grad brzo
Zamrsuju. I tanka mi se vena od umora u sljepoočnici
Nadtiktakuje s kazaljkom po polovicu noći
Rudnik je imao radničko odmaralište u Biogradu na moru
Pored je bilo bolničko kupalište za obogaljenu djecu
Otac me ujutro vodio do mora učio me plivati leptir
Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je umila more

Vitesse de libération de l’être/Brzina oslobađanja bića

brzina oslobađanja

Kažu stari i sad po selima – kiša kome u lijes pada, taj je bio dobar čovjek. Iz meneiskopina cure potočići kao iz naguranih kišobrana u porti crkve. Desni s vještačkim zubalom sve su mi hladnije od vode koju gutam i mesa koje žvačem. Otkad je moj prijatelj s nerođenima ili otkad sam u godinama kad se prestaje sebe gledati golog u zrcalu – otada više vjerujem svojoj sjenci i njezinu crnilu. A crnilo – žiletikava žica kojima se europljani štitimo od plutajućih sirijskih dječaka, mali skladni žiletići urolani u bale i namotaje. Prsti su mu umorni od nemanja brojanice među njima, tom crnilu. Glas mi je za riječ sporiji od rečenice koju bi da izgovori. Neće je niti izreći, poluispisuje je, zaustavi se, iza ustavi se. Sedmoga je studenog bila dženaza mladoumrloj Sari G. (30) na gradskom mezarju. Dok su čučeći muškarci molili oko njezina umotanog tijela, s druge strane groblja, preko kanala, neki momci dovikuju : Turci!! Jedan se skinuo do koljena, mašu, skaču, viču. Ženu polože u mezar. Iz meneiskopine opet curi, sabira se u jednu lokvicu, kao na linoleumu po hodnicima. U hodniku. Ili kod nečijih vrata. Liježe Sara u zemlju (oj, tabutu, mili krevetu – tako se pjeva u drami Mate Matišića) lopate se cinkaju na zubatu suncu, momci dovikuju, kažiprstima režu si vratove.
U fizici, brzina oslobađanja zove se brzina koju tijelo treba postići da se oslobodi gravitacije drugog tijela, da izbjegne njeno gravitacijsko privlačenje. Slovo Ajin, 16. slovo hebrejskog alfabeta, označuje brzinu koju mora imati biće (l) da se oslobodi gravitacije drugog (*l), tj. da se beskonačno udaljava (zagrada označuje udaljenost). Drugim riječima, “Ajin s indeksom l je ona dana brzina l-u koja će povećavati udaljenost između l i *l u beskonačnost” kaže Laurent Derobert (1974.) u proizvodnji egzistencijalne matematike.
Trećim riječima, Saro, oni su također od blata, udaljeni od tebe za čitavu ideju što uopće s šakom blata, čemu udahnjivati oblik, unositi vodu. Sad mogu da vidim rečenicu koju kasnim. U njoj je jesenski sumrak. Sarina mater povraćala je s onu stranu ograde mezarja, okružena staricama.
Tako je s nerođenima, svaki im sanduk prazan, svaki pun kiše.

Krv u stolici

car

Ostarjeli pedesetgodišnji snajperist
Obično bi u pozadinskoj bazi čekao da ga pozovu s prve linije
Što je značilo da je s druge strane njihov snajper i da treba početi
 
Dugonišanski mali rat njih dvojice
Nad glavama nad rovovima u krošnjama
 
Dvadesetri su godine prošle sad ide na rektoskopiju
Zvali ga s onkologije – ta linija znate taj ugrušak kojeg vidim sitnog
Treba ga eliminirati rekao je
Rektoskopist bivšemu snajperisti
 
Poslije puši cigaretu u parku bolnice
Zna da ga već uračunat zanosi
Blagi vjetar zdesna
Između njega i smrti

Druga omča

orah

Stari Boško je spalio orah
Nije ga sasjekao sjekirom nego traktorom dovezao
Balu slame uvezao je oko stabla do vrha krošnje
Popeo se lotrama na najvišu granu posipao
Odozgo sav orah slamom kao snijegom
Sve onda potpalio stearinskom svijećom plamen
Rastao cvilio gutao bučao drobio ječio orasi su naduli
Šištali raspuktavali pucali cičali na vatri
Poput mesa toploutrobice dim smrdio pekao
Ujutro rosa pala po skeletu crnog oraha
Po ugljenisanom srebrnastom lišću
Po čađi u rašljama i stari panjevinu naftom
Zalio dopalio dovršio pokupio pepeo dlanovima
Sve zakopao na kraju grada
Zemljom rukama zatrpao zapepeo
Svi su znali da se Bošku o to drvo sin objesio
Pa žena i da je zato orahu sjeme zatro
Donio sav iz kuće konopac i klupicu za stajanje –
Nema više oraha
Nemate se više čime dohvatati

Da li si umoran?

grafit

Ide moja majka
Nosi me na rukama dahće uporna
Ali sam starac puno stariji i od nje
Drhtav suh otvorenih usta

Bezub bez glasa vidim
Mater me ne prepoznaje

Niti joj mogu reći
Ništa samo zinem
Brezov vrat crveni se u sjekiri

Pored tanjura s jagodama
Pronosi me

Ispred solitera
Pjevaju da zna zora da zna zora

Nema nikoga da mojoj majci kaže
Da me spusti
Da odmori

Da ja i tako nemam kud

Svisvetski zapisi

svisveti

2014.

Otac i ja kupili porodičnu grobnicu
Na gradskom kraj ceste uz toplovodne cijevi
Za četiri osobe plus još dva mjesta
Mala suha betonirana
Privatna masovna
Na dva kata ni kapljice vode usprkos tolikim poplavama
Sve suho stari i ja silazili glas unutra odzvanja

Našao sam i blato sebe s neba sastrugano
Skroz u ćošku drhti boji se pitati da malo vani izađe
Da u kakvoj saksiji s balkonskom ružom
Pričekuje latice

2015.

Jezik i oko čuvaju tajnu utrobe, jer su jedini organi koji uspijevaju biti unutra i van tijela.
Pa su s obje strane granice, mokra kvaka s obje strane vrata.

Okom i jezikom možemo izmicati našu utrobu utrobi, i opet uvlačiti našu drskost natrag.
Jezik i oko su nekada, valjda u srednjem vijeku, pa sve bliže, pa sve brže, čupali, vadili, pržili, sjekli, tetovirali, usijecali, narezivali, spaljivali. Sve da se ne iznese tajna utrobe. I oko se može pokriti, uvući unatrag, skriti se iza zuba reklo bi se, samo što oko šuti ne oblizujući kapke i ne umokravajući slike. Oko i jezik mogu sačuvati tajnu utrobe.

Kad lingvistika svu gimnastiku treptanja uvuče u jedan pogled, dovoljno dug i vlažan, da se zaboravi na otvaranje usta. I jezik u njima.

Kad ne trepćeš oko ti isparava.
u neki oblak što će iskišati se na svijet.

Nebo ne stari, a ipak kiša ima posljednju kap, snijeg drugu pahulju, zvijezda zagledano oko, istreptano gledanje.
Klonu i psalmisti, računa se na buduća usta, krovove snovogradnje.