Mjesečne arhive: Decembar 2015.

Infernotes

kuća fride kahlo

 

Teoretičari nastanka univerzuma govore o Plankovom zidu, granici nakon koje prestaje da važe zakoni dostupne nam fizike. Tamo, iza Plankovog zida, koji označava “nepojamno mali dio sekunde po stvaranju”, naša sva znanja o zakonitostima nebesa postaju bezvrijedna i uzaludna. Koliko je to od boga, ne tako daleko izgleda, nepojamna malost dijela sekunde iza stvaranja. Enciklopedije govore o Đin Ši Huangu, imperatoru koji je dao sazidati sedam tisuća kilometara dug Kineski zid, ali kojeg, napominje Borges, povijest kani upamtiti kao onoga koji je spalio sve knjige prije sebe. Tako se iza Zida, kojim se opasati može Zemlja, planina pepela ugomilavala, rukopisanja prije Đinovog dijela sekunde. Kad europljani žiletnu žicu napletu žiletima, oziđujući svoje izbrijane bijele obraze, oni samo dodaju ugarak bezdana neprezidivog svojoj nepojamnoj malosti. Gledajući s Mjeseca vidi se Kineski zid. Ispod Plankovog pak, tihi podzid, kojim planinu pepela možeš urukopisati opet, svijetom prije sebe.

Jednopjegana strana kocke

mali slatki anđeo

 

Dlake uz smrt.
Kada je Radi S. počela opadati kosa od treće kemoterapije, probudio se ujutro na jastuku punom svoje kose. Jebeš kosu, stari moj, rekao sam i otišao se ošišati na nulu, vratio se, da mu pokažem. Poslije sam pustio bradu, nisam je dirao do nakon četrdesetdnevnoga mu pomena. Pun jastuk brade.
Dlake niz smrt.
Nabrala je punu šoljicu jagoda. Šoljicu na crne pjege. Djevojčica Anka, sa sindromom Dawn. Ispala joj je i jagode su se rasule. Počela je plakati da jagode boli, to rasipanje. Dok sam ih podizao, crne pjege na šoljici sve su radile da joj se učine isto kao ubrane, pa rasute.
Jambova igra.

Arondisman za mrtvi jezik

madone i jaja

Ekscept /(lat.) izvadak, ispis iz nekog djela, sažeti sadržaj i sl./ eseja o gušenju na srpskohrvatskom, povodom Danila Kiša

 

– Tog jezika nema. Na njemu se ne piše i ne misli i ne govori. Kao ni sanskrita, ili jidiša ili latinskog. Nema ga. Na njemu pisao Kiš. “Mogu reći da istinski znam samo jedan jezik – srpskohrvatski (…) A ono što ja tvrdim – da ja nisam srpski, ni hrvatski već jugoslovenski pisac. Tako možete zamisliti da sam ja jedini jugoslovenski pisac ovoga sveta.”

– Kiš je govorio da će se odgovornost svih pisaca ubuduće mjeriti njihovim odnosom prema logorima. Odgovornost pisca je u jeziku. Odnosu jezika prema logoru. Kojeg jezika? Kojeg pisca? Kojeg logora? Bilokojeg.

– Izdahnuo je srpskohrvatskom. Kao Jugoslavija što je roptala, krvoliptala ravno iz grla na štokavskom. Samo da je par kemoterapija poživio Danilo, sam bi sebi iščupao raskošno katrančena krila s plućem.

– Na poljskom jeziku klepsidra istodobno znači i nekrolog i sat. Ali i klepsidra mora naći ruku da je preokrene. Prevratni moment pješčanika – “danas kada se opraštamo” ili “otišao je zauvijek” ili “prah prahu”.

– Prvo lice srpskohrvatskog nekrologarija. Prozivka pred glinu, izvikivanje imena posljednji put i ta ruka i okrene klepsidru – vrh pijeska, zadnje pijeska bude prvo novog pijeska. Izmjenjuje se zapravo samo ruka, pijesak miruje.

– Kiš i Zid su pali zajedno, 1989. Danila su uklonili, reći će Borislav Pekić, Kiša su ubili, Kiš i nije umro, ubili su ga a potom zloupotrijebili, reći će Pekić. I Zid su tako. Suvenirno ga umrvili, razmrvili, učini ga prašinom, a prašina se ne može preskakati. Tako da znate, Borise Davidoviču, uzalud skačete, pijesak je nepreskočiv.

– Komesari su urlali – odmah razdvajajući svoja urlanja na urlanje na srpskom, urlanje na hrvatskom, urlanje na bosanskom, urlanje na crnogorskom. Danila nije imao tko urlati. Nitko ga ne bi imao čuti ni da je urlan. Komesari su se zaurlali, izurlali, odrali grla kao Mikša, “Onaj koji odire”.

– Nekrologistika. Klepsidra s uravnjenom prašinom. Tik-tak, Europica, Krležica, Žiletžica. Nekrolog kao trajnost i sat povremenosti. Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.

– Kiš : A šta, tukla te? Eva (Panić): Pa da naredila da legnem a onda sve žene iz barake me pregazile. Kiš : I, nju si videla? Eva (Panić): Nju, 1971. u Beogradu na ulici; kažem Miši – vidi je, ona me na Golom otoku tukla. A Miša kaže javi joj se. A ona pogurena kao sjenka, ima rak kože, očigledan, pola joj lica pojedeno, ali ja bi je poznala da joj je cijelo lice pojedeno rakom. Ne gleda. Gloda me očima, ogromnim, gloda me, istanjuje. Kiš : Lepo si to rekla.

– Danilo je dobio Skendera 1986. za knjigu o grobnici, tri godine pred smrt. I pošto su rudari davali novac za nagradu vodili Danila u Tomašicu. Tri godine nakon Danilove smrti 1989., u Tomašici rudari napravili veliku grobnicu s rudarima, s petoro samo od Kulenovića, od Skenderovih. Da su 1992. virnuli i vidjeli da je Eduard Sam isto obrezan, odveli bi ga. I ovako su ga odveli. Pukovnik Čeljustnikov okađuje lijes pristigao pocinkan s leta Pariz – Beograd, ispod mantije mu čizme boje ucrvane masline.

– Vezanog za cijev radijatora, mlatili su ga, Borise Davidoviču, u ime srpskohrvatskog. Ne tučem ja vas, dragoviću, zbog sebe, nego zbog vas, zbog Jugoslavije u vama. Crvene pinirske marame preko cijelih pluća. Kunu se mesom.

– U centru grada, na Trgu heroja, ćaskaju trojica osuđenih ratnih zločinaca, sve delije iz ovdašnjih logora. S pravoslavnim drvenim krstovima oko vrata. Na privremenoj slobodi. Za katolički Božić.

– Neka je mater, Daliborka R. (pišu evo sve novine) jučer ovde u gradu ubila svoje novorođenče u kadi kupatilskoj, stavila ga potom u plastičnu običnu žutu kesu i dala petogodišnjem sinu da odnese u šumu i zakopa. Sin se zove Lazar. Otišao je zamišljen s kesom u grad.

– Inspiracija je odsustvo gađenja prema literaturi, rekao je Danilo Kiš. Sad leži stiješten u betoniranoj masovnoj – Aleji velikana. Skoro su širili Aleju. Pa su prekopali nedaleko napušteno dječije groblje. Pacovi kao golubovi mira, potomci. Pitomci.

– Posljednja scena Kubrickovog EYES WIDE SHUT jest u prodavaonici igračaka, nešto kao brzo smrkavanje o kojem je govorila majka. Fantaziraju književnici na srpskohrvatskom, Borise Davidoviču, a izvjesna je samo zemlja u ustima, pa u grlu. I sve dublje u klepsidru.

Hasidska priča o uvijek istom dječaku

“Pa bih vidjela. Da muža možda prebacim, iskopam ga, ako kupim to novo grobište, malo sjevernije. Sad je u tuđem grobu. U tuđem, ne gledaj me tako, na tom su mjestu pokopavana mladoumrla djeca njegove bake, materine matere, ne znam više koliko njih – troje, petero, svejedno, to je bilo davno, kad mu je mater bila dijete. On ti je sada u dječijem grobu, ukopan među kosti davnoumrlih malih ujaka, među ujkice. Žao mi da je tu, šta će tu, sam. Pa ću vidjeti, ako ga i iskopam, neću velim ti daleko ga prebacivati… Par desetina grobova sjevernije, gdje su pokopali mlade željezničare koje su ustaše strijeljale u onom ratu.”

Kaže tako supruga mog umrlog školskog druga, drži njihovog mladog sina za ruku. Mene zemlja pustila i strmoglavim se u nebo. Vi ćete razumjeti, draga grofice, kao lopta među ratnim vojnim invalidima, nije ona više lopta, sada je obogaljiva, i odskakanjem samo sunce podsjeća na nešto obećano. Rječju, ljudomora. Nemir među ujkicama. Mir među strijeljanom željezničarskom balavurdijom.

Jaje je simbol šutnje, i u hebrejskoj tradiciji, poslužuje se nakon povratka s ukopa. I nešto soli…

Mandeljštamljen kaput

Slikara Žige smrt u kanalu Puharske; samotnik iz Radničke, preko puta Sovilja i Tenisa; pijan upao u kanal…Kronika protekle noći koju pročitaju ujutro na radiju kao servisnu informaciju.
Trbuh mi se lagano puni zemljom. Kao vukov kamenjem, u priči o Crvenkapi. Mora se čuvati meso sebe. Plesno mene i jest prenošenje zemlje. Nasipavanje, rušenje nasipa, potkopavanje nasipanog.
Ovako : vratiti zemlju sebe – zemlji, ali punu neba, da zemlji od toliko neba bude stid ostati zemljom.
Ponovno mi objašnjava – u hebrejskom, dočetak EL označava i kreativnost, plodnost, stvarateljstvo. Tim slijedom, svi Arhangeli ga imaju – RafaEL, MihaEL… Tako i SatanEL, sve do pada, kada gubi EL, gubi moć stvaranja. Postaje Satan, bez EL. Nestvaratelj. Shvatio sam, velim, zvončić viška u tišinama, prva prašina u utroblju, gašenje zvijezdožuđenja.
Opet se muha mogla čuti u meni, naseljenom promašajima. Položiti olovku. Ohromljenih očiju otkidati od slika ono što još nije u magli. EL krvi, ili kako bi kazao Hamsun – sjenke izazvane jednim dahom, kao kada se dune u somot.
Nema tko slikara Žigu ni pokopati. Dva su dana trebala da identificiraju nađeno tijelo licem u vodi, zagledano u dno kanala Puharske. Kada su devedesetpete “arkanovci” u gradu hapsili sve preostale muškarce, šišali ih na nularicu kao dezerterske izdajnike i vezali po parkovima za stabla preko puta Mladenovog spomenika, i Žigu su. Jer nije bio na ratištu. Tukli ga u parku, a on tako šutio da su se prepali oni s palicama.
Da sam imao boja naslikao bih još jedan svijet. Obukao crn kaput, i otišao niz Radničku, kraj Tenisa i Kanafe, do vode u Sani, oprati kistove.
Oprati kistovima dlaku od ulja.
SEKONDHEND, S TVOJOM KOŠULJOM

Nemam više što sebe umoriti. Sve sam poizmarao – pluća, jetru, oči, sluh, dodir…Primoravam ovo mjesto da stari od mene, da mnome oronjuje, nečitano.

Rabin, zadužen za Zapadni Zid, dođe dvaputa u godini, uoči Nove godine, pred Rosh Hashana dakle, i u proljeće, pred Pashu. Pokupi sve ceduljice, poruke udjenute u Zid, i nepročitane ih stavlja u torbe i zakopava na Maslinskoj gori. Zid se četkama i palicama očisti, opere. Na stotine tisuća poruka u desetinama vreća nosi se u svoju genizu, na svoje truljenje, na svoje pomno iščitavanje u mraku.
Pred Sekondhendom mater, curica od neke četiri godine i otac. Djevojčica je gluhonijema. Otac parkira crvenog golfa keca. Puno tišine. Predomišljaju se. Kao u sobi prepunoj prepariranih ptica. Sat na zidu. Među punjenim pticama. I svakih šezdeset minuta izleti kukavica iz sata. Zakukava smrt. Jedina mičuća ptica u sobi.
U ogledalu izloga Sekondhenda mogu je vidjeti noću kako vrišti. A ne čuje svoje kriktanje. Tako u grobovima s ceduljama molitava, tuga puno ljudi truli svojim riječima, naočigled rukopisa.

Vrtnost

cvijeta karikatura zaklana

 

Rukopisanje kao savijanje prstiju oko olovke lagano nestaje. Jer je bolno zapravo. Tolika stoljeća pišemo a tek se nazire doba opstajanja rukopisanja dodirivanjem, jagodičnim idejama o povratku.

Onda su, rekla je, dva dana nakon pokopa, iz bolnice javili da dođemo po neke dedine stvari koje su nečijom greškom ostale u ladici. Dali su nam ostatke pribora za brijanje i njegove zube, vještački porculanski gebis, umotan u platnenu maramicu. Nitko nije niti pomislio da smo dedu pokopali bez zuba, rekla je. Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.
Zato još računam na vrtanje svoje olovke pod vratom.

I to je posljednje što sam joj kazao o ocu.

 

BUNAR NA ZIDU

 

Ne misliti, ne osjetiti publiku vode, a biti kap koja se cijedi niz bunarev zid. U Našem Malom Pozorištu četvrti zid nije prema Auto moto savezu, kako je geografski okrenuto gledalište, nego prema crkvi svetoga Josipa, nadesno od scene, suprotno Muzičkoj školi. Taj četvrti zid, pozorište dijeli s crkvom. Dotiču se tako i u delanju izolovanja scene od sale, učvršćivanja četvrtog zida kao bastiona teatralnosti koji se ne da zauzeti. Četvrti zid ili rampa, termin je koji postoji u teatru Konstantina Sergejeviča Stanislavskog (1863-1938) u kom je četvrti zid – publika, na koji glumac ne treba da misli dok je na sceni.
(Sveti Josip, Josip od Kuće Davidove, Josip Zaručnik, Josip Radnik, Josif Pravedni poglavar svete Obitelji; ništa mu o smrti nema zapisano. Znak mu je štap s pupoljcima ljiljana, tesarski alat. Zaštitinik je bolesnih i umirućih. Josip je s hebrejskog “neka bog pridoda”. Angeo mu se javio: Josipe, sine Davidov, Marija je tvoja trudna, rodit će dječaka, daj mu ime Isus i budi mu otac.)
Župna je crkva podignuta 1896. uz sadašnje Naše Malo Pozorište.Uz četvrti zid. Ime dobila po tome svetome Josipu, zemaljskome Isusovom ocu. U kasno ljeto 1992. vojska je diže u zrak, uz bok pozorišne zgrade, koja i jest nekada bila Hrvatski dom, i pripadala crkvištu.Komadi kamenog Isusa doletjeli su na pozornicu, komadi glave, prstiju, komad butina oblivenih krvlju, dio brade…Sva stakla na pozorištu od miniranja crkve – porazbijana, krov zijevnuo. Stakla pun hol, srče, komadića haljine Isukrstove matere. Štitio nas četvrti zid. Ranjeni župnik bježi iz grada. Pored pozorišta odjednom livada. Tu je prve zime bio privezan bijeli konj i zid se crnio na Tarkovskog i Rubljova.
U proljeće stigao novi župnik, mladi Tomislav Matanović, rodom odavde, sam se javio na službu, napustio Zagreb i s roditeljima stigao. Nekad je ovdje išao u gimnaziju Esad Midžić. Sada je vodio Caritas i mise za desetak preostalih baka i ponekog stranog vojnika. I tako tri godine. Naše Malo Pozorište davalo mu struju, kroz četvrti zid, jer su redovito isljučivali s mreže župnikovu kućicu kraj livade s praznim crkvištem. Tamo gde je bio vezan bijeli konj. Čitavu jednu ratnu zimu. U noći 20. IX 1995. vojnici su ga odveli, s ocem – Josipom i majkom – Božanom. Do prvog praznog sela, bošnjačkog, spaljenog. Deceniju kasnije, našli ih, vezane u bunaru sve troje, na suhom dnu. Sve troje su ubili, polomili im ruke i noge jer nisu mogli proći kroz otvor bunara, na njih bacili leševe stoke…Srušili na njih i četvrti zid. I svijet.
Danas je na mjestu minirane – nova crkva. Nama na premoštavanje dat četvrti zid pored. Novi je i kameni Isus, manje raznosiv. Ima sve prste, cijelu bradu i butine. I Naše Malo Pozorište sada ima novi krov. Mladi župnik Matanović i njegovi roditelji iz bunara, Josip i Božana, leže u istome grobu iza kapelice, na Katoličkom groblju pored bolnice. Kamera im snima dvadesetčetverosatno grobove, jer su im križeve čupala valjda djeca iz novosagrađenog naselja, zid pored.
Na bunaru, pustinja se upravo zaplašuje s tri kapi bačene u nju. I tesarom, koji uči tuđeg sina cedar blanjati.
Vezanih ruku.