Pokrivene dame gambit

1.

Ovako smo efendija Omer, imam čaršijske džamije, i ja razgovarali na pokopu deda Rade, 16. studenog 2015. :

Nije nam dato znati. Imamo stablo s lišćem – i jedan će list otpasti prvi a jedan posljednji, i možda su jedan do drugoga, a dijeli ih polugođe vjetrova, kiše. Sebe treba dati dok se ima šta dati, prije nego postanemo zemljom; onda ne treba, i neće je nitko, i ne treba nikome. Uvid u taj vjetar koji će odnijeti posljednji list, ipak bi netko trebao da ima. I ima, ima, zar nisi rekao da je pokojni deda išao na puno pokopa. Pa vidi onda koliko naroda ne vidiš, a svi su se od vjetra skrivali. A i vjetar sav od straha noćnih promrzlih dina, straha za izmjenu svojeg oblika prvim povjetarcem. List otpadne i kada ne puše, samo što to nama izgleda kao da se dogodilo istom listu još prošle godine. Idemo sutra na kavu, da te pitam – a na koje si drvo mislio?

2.

Dragan David Dabić ( Radovan K.) uhapšen je oko 23 sata u okolici Beograda 2008. godine a tokom trinaest godina skrivanja bavio se alternativnom medicinom i telefonom liječio ljude. Uhapšen je u Batajnici, u autobusu, kojim je krenuo na more. Stan koji je iznajmljivao bio je u Ulici Jurija Gagarina 267 u Novom Beogradu. Stalno je odlazio u kavanu ispred svojega solitera, u kojoj su okačene velike slike njega i Mladića i tu je povremeno u društvu igrao šah ili pjevao uz gusle pjesme o sebi. Alternativni liječnik David Dabić tako je travnju 2008. sudjelovao na predavanju – ZDRAV ŽIVOT JE SRETAN ŽIVOT, u Novom Sadu na TV-u, u programu uživo gdje je obrazlagao svoju temu – ISTOST TIHOVANJA I MOLITVE. Imao je svoju internetsku stranicu na kojoj je sebe nazivao “harmonizatorom bioenergije!” Nudio je figurice protivu seksualnih smetnji ili za zaštitu od demona, slao ih poštom kao i drvene krstiće i kožne osveštane ogrlice, pouzećem.

3.

Za Borgesom – moje riječi ne znaju da ja postojim. Tko me mrtav kaže – ponesem mu svijet.

Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja. Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – TOALETIKA. Tako i izmet, kao i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života. Izmet je odbojan jer približava smrt na opasnu blizinu. Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo. Dakle, možemo govoriti smrt. Ispraznim govorom približenu smrt. Sebi ne govorimo naglas. Sebi smo uvijek psalm. Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti. I konačno – taj izraz – “ne kenjaj”, “nemoj srati” – ili još konačnije – “nemoj mi filozofirati”. Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom.

4.

Sloterdijk piše da svaki prakticirajući musliman svakoga dana je u obaveznoj molitvi pet puta dnevno (salat) – svaki puta sedamnaest klanjanja i dva puta prostiranje po podu, što znači da svaki prakticirajući musliman svakoga dana osamdesetipet puta klanja Bogu i deset puta se baca na pod pred Njim – u lunarnoj godini to je – 29.090 klanjanja i 3 504 prostiranja na pod, uz recitiranje molitvi. U kršćanstvu takva revnost pripada samo monaškim posvećenicima.

Šah je sotonska igra, kao i pijenje alhohola, fetva je velikog saudijskog muftije. Klanjavi pijun, prostire se pred crnu, pokrivenu damu. Fetvu je šeik Abdulaziz al-Šeik bacio telefonom, jučer, gostujući u jednoj TV-emisiji uživo, piše New York Times, i to nakon što je neki slušatelj postavio pitanje te igre. Tihovanje, meditacija, gambit bombom. Damin gambit, po definiciji, jest otvaranje šahovske igre, radi se o “bijeloj ponudi žrtvovanja pješaka, a radi bržeg razvoja figura i napada na crnog.” Žrtva pijuna, prije svega. Damin gambit definiraju potezi 1. d4 d5 2. c4 Šeik zapravo ima posla s crnom, pokrivenom damom, koja u svoje gambitiranje unosi pojas sa eksplozivom i mogućnost da cijelu tablu s figurama digne u vazduh, u paramparčad. (Mat jest kraj igre, ali ako postoje figure kojim je on moguć; bez njih, šah bez figura, bez figurica, jest vječni pat, odnosno beskrajna melankolija kraljeva i topova naizmjence.) Šeik baca fetvu kao praznu slamu, izmetuje retoričku smrt baš kao ZDRAV ŽIVOT JE SRETAN ŽIVOT Dragana Davida Dabića, nad snajperom reznesenom glavom djeteta u Sarajevu 1993. godine.

Balzamiranje Lenjina

 

 

Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.

Sinegdoha

 

Kopajući po googlovim rafama za podacima o nesretnoj slikarici Mariji Novaković (1885 – 1960), svuda nailazim na njezine promašaje – kao operna pjevačica, kabaretistkinja, kao Mahlerova ljubavnica, kao portretistica, kao spisateljica, voditeljica dnevnika na njemačkom.
Njezine radove čuvaju ludnice, prikupljaju muzeji.

“U Parizu je Marijin crtež vukova.”

Bila je u čuvenim ludnicama bečkim, berlinskim i pariškim, trideset godina provela na Vrapču, posljednje i prikovana za krevet.
Bernhardova muza, ta Marija.
Idealna kakva Wittgensteinova nećakinja.
Maestro Mahler ostavio mladu Mariju, jer mu je umrla petogodišnja kćerka – Marija.

Anđeo promašaja, ta Marija.
Ima izložbu crteža, od 29. siječnja, u Zagrebu.
U Muzeju suvremene umjetnosti.

Ipak, svuda nalazim da podaci o njoj počinju poput pjesme:
kino – pijanistica Marija Novaković.

Kino – pijanistica Marija i takt nijemog filma iznad, komadići smrti Mahlerove djece.

Grimmov kolac

 

Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.

Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..
A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.

Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.

Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.

Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.

Pokrij se

 

Lokalni običaji pri pokopu u selu porijekla moga oca, Bjelajci: kada se položi sanduk s tijelom u zemlju – prekriju ga prvo veliki bijelim vezenim stolnjakom, a potom debelim zimskim kućnim ćebetom. Nakon toga postavljaju bijelu svježe izblanjanu dasku, preko cijele dužine sanduka.

Tek tada ide zemlja. Negdje pri polovici posla zatrpavanja, kad se više od zemlje i ne vidi kovčeg s tijelom, grobar siđe u raku doslovce ugazi zemlju, izgazi je kao da gnječi bosim nogama grožđe, isto i zadihan, isto i znojan.

Pa drugi sloj zemlje. Strina Gospava ima jednostavan odgovor na moje pitanje zašto se stavlja debelo, zimsko ćebe i mirno veli – da se ne čuje kako zemlja udara i dobuje o sanduk i da poslije kostima treba ćebe, kasnije, kad pravo zazimi, ovo je ništa.

A zašto vezen stolnjak, strina? Pa za trpezu veli, onako sićušna i uplakana, poput pahulje neozljeđene ičijim očima. A vino otplače ugnječeno grožđe čim ga tko guta, dodade strina Gospava prije nego sam uopće stigao išta da zaustim. Da zaustim, tetovažu istog imena na različitim rukama.

Prelasci

 

Znam riječi koje hodaju u noćnim haljinama. Nikad nisu vidjele zarez ali znaju da mina u višnjiku čeka svoj red, i elegije u Devinu da čekaju. Tko me sada sanja, praporci mu isušuju oči. Oko koljena zažedni most obalu. Prepoznaj svoju pukotinu, smjesti svoje dozivanje. Mlazovi svjetla s lica infantkinja odlaze. Eno ih na blogovim fotkama, selfie sa zaklanom životinjom.

Bogolomnik nema ni dasku na vodi.Smole u smrekama otpuste kaiševe, odlaze u kolonicama niz koru. Ime, raspeto tolikim pominjanjem, napušta svoje dozivanje. Hamvaš piše o zarobljenim majmunima po kavezima, koji se nakon dugog klauniranja naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe. I to tako da svi oko kaveza brzo odu. Potkliniš svoja vrata na nebu, svedeš im škripanje na cijeli kavez.

Zarozanih nogavica u vodi, postavlja poteznu minu na mjestu gdje bi se mogao nalaziti gaz preko vode. Nasmijan, takvog ga pamtim. Naginje se i iz džepa košulje ispadaju dvije cigarete i voda ih grabi i odnosi. Par godina iza rata, vlak ga je smrvio u autu – njega i ženu i dvoje djece. Ugasio mu se golf na prelazu. Preko pruge. Preko vode. Ofinger s epoletiranom košuljom, to je ostalo, pomislio sam.

Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom. Mater hrani crvom preostalu dvojicu. Raskomadaju crva na dvoje, na troje. Onaj koji je pao, zarozanih nogavica, u vodi, nasmiješen, osluškuje tutnjajući vlak.

U jednom broju beogradskog nedjeljnika VREME, Ivan Ivanji opisuje doček Nove 1945. godine u konclogoru Buchenwald. “Nekih sat ili dva pred izdisanje, samrtnika napuštaju vaši, bježe, odlaze u bijelim mrljicama.” Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje.