Mjesečne arhive: Januar 2016.
Balzamiranje Lenjina
Izvade se pluća i jetra, svi unutarnji organi, pa mozak sa zadnje strane lubanje. Izvade se prave i stave istonijansirane umjetne oči. Dlake brade se voskaju, neće se više nikad ni kosa ukikavati. Poput ptice pred punjenje : ispere se unutrašnjost destiliranom vodom, antisepticima, acetinskom kiselinom, kloridom, formalinom, glicerinom, opet vodom, isperu se rebra, zasjaje se. Potom se uštrcava u rastegnute, sive i mrtve arterije osam litara balzama, i koža živne, prvo se malo crveni od stida, onda se umiri i oboji bojom slonovače i mrtvac bude lijep. Onda se ostavi malo dalje i gleda, kao Michelangelo Davida. Da bi Golijat bio taj što gleda, trebalo bi da nakon raspadanja ostane samo kamen iz bubrega, prebačen možda za pod glavu. Sve se na kraju kremira, ostane možda držalo budaka za Trockog. A danas bogati Rusi kupuju lijesove od kristala – pa kad se raspadnu, kosti im se cakle kao modra galica, na štoku prozora.
Sinegdoha
Kopajući po googlovim rafama za podacima o nesretnoj slikarici Mariji Novaković (1885 – 1960), svuda nailazim na njezine promašaje – kao operna pjevačica, kabaretistkinja, kao Mahlerova ljubavnica, kao portretistica, kao spisateljica, voditeljica dnevnika na njemačkom.
Njezine radove čuvaju ludnice, prikupljaju muzeji.
“U Parizu je Marijin crtež vukova.”
Bila je u čuvenim ludnicama bečkim, berlinskim i pariškim, trideset godina provela na Vrapču, posljednje i prikovana za krevet.
Bernhardova muza, ta Marija.
Idealna kakva Wittgensteinova nećakinja.
Maestro Mahler ostavio mladu Mariju, jer mu je umrla petogodišnja kćerka – Marija.
Anđeo promašaja, ta Marija.
Ima izložbu crteža, od 29. siječnja, u Zagrebu.
U Muzeju suvremene umjetnosti.
Ipak, svuda nalazim da podaci o njoj počinju poput pjesme:
kino – pijanistica Marija Novaković.
Kino – pijanistica Marija i takt nijemog filma iznad, komadići smrti Mahlerove djece.
Grimmov kolac
Ušli lopovi u minsko polje. I ukrali dvije mine.
Obezvrijedili, prevrednovali i ponizili minsko polje, vrtni nasmijani patuljci..
A jedan je pred skoro četvrt stoljeća brižljivo postavljao nagazne i potezne mine, mapu i sad čuva pod jastukom, kao osušenu molitvu.
Ismijali mu mapu, uvezanu u koži, njemu, ostarjelom mineru, zluradom smješkalu što je mislio čekati na zaraslu smrt između njihovih sela.
Tijekom Trećeg Raicha, nacisti su usvojili Grimmove priče u svrhu propagande. Recimo, tvrdili su da je Crvenkapa simbol njemačkoga naroda i čiste arijske rase, kojeg ugnjetava židovski vuk ili da Pepeljugu njezina arijska čistota razlikuje od sestara mješanki.
Tako je miner svoju bajku, svoju mapu čitao pred spavanje godinama, uvijek vjerujući da će Crvenkapa zaći u njegovu šumu. I kao Pepeljuga bosom nogom, zapeti.
Pokrij se
Lokalni običaji pri pokopu u selu porijekla moga oca, Bjelajci: kada se položi sanduk s tijelom u zemlju – prekriju ga prvo veliki bijelim vezenim stolnjakom, a potom debelim zimskim kućnim ćebetom. Nakon toga postavljaju bijelu svježe izblanjanu dasku, preko cijele dužine sanduka.
Tek tada ide zemlja. Negdje pri polovici posla zatrpavanja, kad se više od zemlje i ne vidi kovčeg s tijelom, grobar siđe u raku doslovce ugazi zemlju, izgazi je kao da gnječi bosim nogama grožđe, isto i zadihan, isto i znojan.
Pa drugi sloj zemlje. Strina Gospava ima jednostavan odgovor na moje pitanje zašto se stavlja debelo, zimsko ćebe i mirno veli – da se ne čuje kako zemlja udara i dobuje o sanduk i da poslije kostima treba ćebe, kasnije, kad pravo zazimi, ovo je ništa.
A zašto vezen stolnjak, strina? Pa za trpezu veli, onako sićušna i uplakana, poput pahulje neozljeđene ičijim očima. A vino otplače ugnječeno grožđe čim ga tko guta, dodade strina Gospava prije nego sam uopće stigao išta da zaustim. Da zaustim, tetovažu istog imena na različitim rukama.
Prelasci