Mjesečne arhive: Februar 2016.

Grlo Isaakovo

prozor

photo – Laerke Posselt

 

I
Dedi Enki našli neki dan sina nakon dvadestčetiri godine. Toliko i imao. Bio u tri masovne: trup i glava u jednoj, lijeva noga u sekundarnoj, obje ruke u tercijalnoj. Nakon kolektivne dženaze za njih stojedanaest dedo Enko šutio šutio i na noć veli – a šta će mu noga. Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po moju, kost je kost.
II
Sin nam se u subotu ubio. Ispred veteranskog doma, uz spomenik. Jučer smo iza kuće mater i ja zapalili veliku vatru i redom u nju bacali: tri košulje, pet džempera, par cipela, adidaske, kape, šal, pidžame, par papuča, sat, lopte, šorceve, traperice, knjige, ćebad, ruksak, vindjaknu, par skija sa štapovima i slike – iz vrtića, s mature, s ekskurzije, s rođendana, na moru, polaroidi s Plitvica, na zimovanju, sa zakletve. Zadnju sam nabacili uniformu, rukavi se ulijepili za polaroide, pa skupa precvrčuju plav dim. Onda me mater počela udarati štakama sina. Posljednje sam ih bacio vatri, kost je kost.

Izrada citre

william ropp

photo – William Ropp

 

Nikoli su zbog raka u grlu morali prvo zračiti, a potom i odstraniti glasnice, glasne žice, e da bi spriječili metastaze na mozak. Mjesecima nije govorio i nabavili su mu aparat koji je prislanjao na opustjelo grkljansko mjesto i preko mikrofona i zvučnika krkljao o svačemu. Teško slušljivi i razumljivi Nikolini krkljaji, iz vrata bez žica poput golovrate gitare.

“OM je izvor svega postojanja koje dolazi od vibracija, od zvuka”, pišu The Beatles, u fusnoti uz pjesmu ACROSS THE UNIVERSE ( JAI GURU DEVA OM ).

Nikolin se OM smanjio na pištanje, tiho, sve tiše, sve hrapavije i hrapavije, do konačnog umiruća. Kad god naiđe kakav pust vrat, preostao i napušten aparat se uzbruji, kao da je Nikola svoje sitnokrkljane molitve ušaptao u njega na čuvanje.

 

Gogoljavanje šinjelom

studentica

(photo Robert Frank
Mary With Large Daisy In Her Hair, ca. 1953.)

 

 

Ježe se pliševi na Slavenima. Nož je prerezan solju, laste se vratile u gravure na ibricima. Nestajem ti iz pominjanja, ocijeđuju se makaze s mojega imena. Kruna se prigasi, u grbu studno bude, u bjelanjku niču uvrede. Miriše odjeća, čuju se zvončići, oči su vruće od bjelančevine. Mlijeko traži udubinu u sisi bližoj srcu.

Tu bi tanke žilice da prave krug. U marami starica prvu noć raja nađe davni plod. Užasno nasmijan.

Moj je medo pogubio pliš crijevo po crijevo.
Mlin se u kruhu okreće nepovrijeđen.

Ćebadi sa stomačnog bola da je hladno.
Da ne griju prste.
Evo ide rečenica u kojoj će me zateći smrt. S tri točke u ustima.
Vjetar zavjesi rašije bodove mirisom.

Iz drugog zakona za snajperiste:
Nikada ne kasni kinoaparat. Uvijek film.

Odjekivanje u vazi

Narcisa nema niti na jednoj sačuvanoj slici na vazi. Nema ga na vazi, ali zato možemo ga nakidati u vrtu i ispuniti vazu stručcima narcisa. I sve u vodi vaze, dubini vaze, gdje je tamno i narcisi se neće stići ogledati do svojeg uvenuća. A što je Narcis mogao vidjeti u vodi zaljubljeno gledavši se? Ako je vidio sebe jeli u toj slici vidio i nebo nad sobom. Narcis, bezvazni, tako je iza sebe imao nebo. Veliki treba napor da se dozove od sebe onaj tko se tek otkrio. Sebenalazak je bolan – sebe u vodi, sebe u ženi, sebe u majci, sebe u djetetu, sebe u Drugome. U zrcalu vidimo svoju smrt, veli Cocteau….Koktopod objekta koji vidimo, pa bio to i odraz. Francis Bacon ima sliku “Narcis gleda u vodu”, a Ovidije u METAMORFOZAMA piše svoju inačicu bezvaznog mita, po kojemu je boginja Nemezida kaznila Narcisa i proklela ga da se zaljubi u svoj odraz, pa čak i nakon smrti, u Hadu, muči ga njegov odraz u rijeci Stiks – mrtvogled u svoje raspadanje. Problem bi mogao biti obrnut – Narcis je vidio sve izuzev sebe, jer on je sve, on je alfa i omega. Potraga za sobom pretvorila se u zagledanost svijeta u sebe. Stručak narcisa udjenut u vazu jest zapravo dolazak čitavoga svijeta u svoju istrganost iz zemlje.
Narcis A. bio je vojnik Vojske Republike Srpske. Iako Bošnjak, morao je biti i bio je gotovo neprekidno na prvoj liniji ratišta. Kad su vojnici Armije BiH napali u zoru, svi su iz toga rova zarobljeni, pa poubijani, samo se Narcis nekako uspio spasiti bijegom u kukuruze i četrdesetodnevnim lutanjem do srpskih rovova. Pa su ga pod sumnjom izdaje držali mjesecima u zatvoru. Poslije rata otišao je u Ameriku. Negdje na jug, rekao je, da sluša jazz i uživa pored kakve vode. Jednog ponedjeljka imao je saobraćajni udes. Nije bio kriv, žena se ogledavala u retrovizoru i direktno udarila u njegov kamion.
Kad se ujutro umiva ledenom vodom, Narcis A. kaže svojem odrazu u ogledalu: kako se više ne vidim?

Pozorišna priča

šuma u sobi

 

Za vrijeme rata naša glumačka četa vozila je u trapu autobusa zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA. Radenko je igrao majora Katunca koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, dršao je u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja treba vlage. Na granici nisu mogli vjerovati svojim očima da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, Obrad što mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su zemlja, premarširana i izgovarana. Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.

Buka intervju- Darko Cvijetić: Nama neće biti bolje, mi biološki nećemo dohvatiti bolje

Spooky Dollies
1947: Dolls’ heads in the doll factory waiting to dry. Original Publication: Picture Post – 4292 – Dolls Factory – unpub. (Photo by Merlyn Severn/Picture Post/Getty Images)

 

Očiglednost je da kriminalce iz zatvora voze u tv šou, da se ulicom kliče hitlerovski, da ministi kulture žiriraju na tim tv usraonicama, da specijalci orobljuju vozila banaka, da nema citostatika za djecu koja umiru od leukemije, da na odjelima onkologije nema klima uređaja i da ljudi umiru na plus pedeset u smradu onog do sebe…

 

Darka Cvijetića, glumca, pozorišnog reditelja, dramaturga i pjesnika iz Prijedora, nije potrebno posebno predstavljati. On svojim djelima, kako na pozorišnim daskama, tako i u svojoj poeziji, ukazuje na traumatičnost društva u kojem živimo, na sve posljedice posljednjeg rata, na nepravdu života koja nas je zadesila.

Cvijetićeva iskrena i bolna riječ mora dirnuti svakoga ko pogleda predstavu koju je potpisao ili onoga ko pročita poeziju koja dira najdublje dijelove ljudske duša, koja nakon toga može samo da ječi u spoznaji onoga što ju okružuje.

Potražite neku od Cvijetićevih knjiga “Noćni Gorbačov”, “Himenica”, “Manifest Mlade Bosne”, “Passport for Sforland”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Konopci s otiskom vrata” ili “Mali ekshumatorski eseiji”.

Nedavno je publika u Banjaluci, a nakon toga i u Sarajevu, mogla pogledati predstavu Pozorišta Prijedor “Generacija bez kosti”, koju potpisuje Darko Cvijetić, a u kojoj su na mikro nivou predstavljeni svi problemi društva u kojem živimo i tragedija ljudskih sudbina koje su vezane za ovaj prostor.

Darko, “Generacija bez kosti” je pozorišni komad koji igra u Prijedoru, Sarajevu i Banjaluci. Univerzalna je priča našeg prostora. Zbog čega je važno da se i dalje, skoro dvadeset godina nakon rata, priča o posljedicama tog vremena, o onome što je ostalo, o generaciji bez kosti?

Važno je, jer posljedice toga vremena se vide posvuda, nama se prošlost vraća neprekidno, različito kostimirana. Čitave su generacije nestale ili su naprosto prebrisane, nama se heroji smjenjuju kao na traci. Ne postoji minimum dogovora oko dogođenog i to otvara prostor gomilama interpretacija. Fokus naše i Šajtinčeve „Generacije bez kosti“ jest na famoznom testu elementarne ljudskosti. Nije me zanimalo da prepričam Šajtinčev tekst „Hadersfild“ (po kojemu je snimljen odličan film i igrana još bolja predstava u JDP, kao i u Pozorištu Prijedor 2007. god.) nego da mu dam ovdašnji ukus, garniran suplementom ovdašnjih užasa. Pričanjem o nerazumijevanju možda se ipak malo bolje razumijemo. „Generacija bez kosti“ jest intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili. Imao sam čast raditi s potpuno nevjerovatnim glumcem Brankom Jankovićem, koji je napravio briljantnu ulogu.

Vi ste neko ko kroz svoju umjetnost, kako poeziju, tako i pozorište, neprestano ukazuje na ono što je bilo, što se nastoji potisnuti i zaboraviti. Gdje crpite snagu za konstantan rad?

Rad nastaje, da parafraziram posljednjeg jugoslavenskog pisca Danila Kiša, čim mi gađenje spram literature splasne i vjera u njezinu spasonosnost poraste. Ovdje valja i teatar dometnuti u literarna iskustva. Svijet postoji od riječi i ja ništa više ne činim nego ih slušam, i potkazujem raznim tekstovima. Snaga soneta može biti jača od krvotoka, ali sonet može biti i u džepu vojne košulje. Nema ptice koja pjeva pogrešno, ali kavez nije ptičji izum, nego nekoga tko ima uho, dva.

 

Gdje naći, ne samo nadu, nego i mogućnost za bolje sutra; mogućnost da narednim generacijama ostavimo zdraviji prostor za život?

Uređivanje vrta posao je strpljivih.
Nada u novo bilje već je nadanje nečije gladi. Nama neće biti bolje, kad već dotičemo „generaciju“, mi biološki nećemo dohvatiti bolje. Ljudi se utapaju govoreći Europa, mi utapamo Europu u ljudima. Nas se neće od sramote ni pominjati, ali to će biti kad Europa bude i ovdje i tamo otkud se isplivava. I to će biti. Našim nestankom potvrđuju se naše kosti, kao onaj gost kod Kanta, koji mora doći u naš stan, e da bi nama bilo potvrđeno naše stanovanje.

Prije nekoliko godina kada smo razgovarali rekli ste: „U potpunom rasapu svih vrijednosti, prostaštvo je postalo ugledni manir s kojim se ne polemizira. Ozbiljnost se povukla, ’kursadžije’ su posvuda – u teatrima, bolnicama, skupštinama, pod šatorom i pod svodovima hramova“. Kako se do sada ništa nije promijenilo, možemo se samo zapitati kako da bilo kakva „normalnost“ opstane u ovakvom društvu?

Ona opstaje, ta normalnost, ona se samo sakriva od očiglednosti. Sakriva se u sitnice kao osmjehivanje žene koja prodaje kruh ili smijanje neke bebe. Očiglednost je da kriminalce iz zatvora voze u tv šou, da se ulicom kliče hitlerovski, da ministri kulture žiriraju na tim tv usraonicama, da specijalci orobljuju vozila banaka, da nema citostatika za djecu koja umiru od leukemije, da na odjelima onkologije nema klima uređaja i da ljudi umiru na plus pedeset u smradu onog do sebe, očiglednost je da očajnici ulaze u minska polja i kradu mine, prodaju ih ili se raznose, očiglednost u kojoj majke ubijaju rođenu djecu i kopaju po šumama, očiglednost u kojoj dajem marku gluhonijemom dječaku pred crkvom, koji nosi malog Isusa sa rafaelovskim loknicama. I plače. I plaču.
To nije svijet. To je tišina koja plače.

Vaša poezija je „brutalno“ iskrena, ona boli i dotiče svakoga ko do nje dođe. Međutim, zanima me kako se Vi osjećate nakon svake ispisane riječi?

Kao izudaranost sama.
Cijena stajanja i okrenutosti licem u svoje vrijeme. Senzorij za promašaje još radi besprijekorno i oni se estetiziraju na uštrb puno smrti. I dalje mislim da ništa drugo i ne činim, nego pišem ljubavnu poeziju. Ovdje, naravno.
Drugdje, još bi se te misli u stihovima i rimovale. Ovdje ne, ovdje se, jel’, svaka rima plaća čitavim praznim pismima.

 
Kakav je život u Prijedoru, šta se dešava u gradu u kojem živite? Šta novo pripremate u Pozorištu Prijedor?

Prijedor bi da je grad i to je ime sebi dozvao. A grad, još od Rimljana ima – pozorište, trg i kanalizaciju. No, da bi bio grad, on mora imati urbane narative koje valjda prevazilaze ove rimske odrednice. Danas je urbanost svakako više od prebrojanih zgrada i ljudi koji žive u njima ili oko njih. Grad raste, to je vidno, grad se preoblikuje, mijenja, premodificira, postoje ljudi koji ga vole i žele učiniti drukčijim.

Pozorište Prijedor imalo je vjerovatno najtežu pozorišnu sezonu iza sebe od kada postoji. Nama je 2015. god. odnijela Radenka Bilbiju i Radu Stupara, dvojicu velikih ljudi i velikih glumaca. Gotovo istovremeno, pozorišna zgrada postala je jednom od najljepših u regiji, i to isljučivo zahvaljujući ljudima koji vode ovaj grad.

„Generacija bez kosti“, „Hotel 1948.“ jesu predstave nastale u procjepu stvaranja novog i podmlađenog glumačkog sastava. Srđan Kneginjić, Siniša Vučićević, Vedran Marčeta, Ena Radovanović, Dimitrije Vokić, uz Deana Batoza, Mirelu Predojević, Sabinu Halilović, Jelenu Seksen, Zoricu Jojić, Željka Kasapa, Želimira Rivića, svakako uz jedinstvenu Zlatu Kogelnik, čine okosnicu sadašnjeg, ali prevashodno budućeg glumačkog ansambla naše male pozorišne kuće, koju izvrsno i vizionarski vodi Zoran Baroš.

Trenutno, kuća priprema „Ženidbu“ Nikolaja Gogoljab u režiji Snežane Udicki, iz Srbije, s vjerovatnim glumačkim gostom iz Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, sjajnim Nusmirom Muharemovićem….Koračamo, borimo se.

 

 

Razgovarala Maja Isović

 

Napomena: Publika u Banjaluci na sceni Narodno pozorišta RS 23. februara može pogledati predstavu „Hotel 1948“ Pozorišta Prijedor, nastalu  po motivima pripovijetke Borislava Pekića “Čovek koji je jeo smrt”..

Poezija Darka Cvijetića:

Savlova



Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku

Druga omča

Stari Boško je spalio orah
Nije ga sasjekao sjekirom nego traktorom dovezao
Balu slame uvezao je oko stabla do vrha krošnje
Popeo se lotrama na najvišu granu posipao
Odozgo sav orah slamom kao snijegom

Sve onda potpalio stearinskom svijećom plamen
Rastao cvilio gutao bučao drobio ječio orasi su naduli
Šištali raspuktavali pucali cičali na vatri
Poput mesa toploutrobice dim smrdio pekao
Ujutro rosa pala po skeletu crnog oraha

Po ugljenisanom srebrnastom lišću
Po čađi u rašljama i stari panjevinu naftom
Zalio dopalio dovršio pokupio pepeo dlanovima
Sve zakopao na kraju grada
Zemljom rukama zatrpao zapepeo

Svi su znali da se Bošku o to drvo sin objesio
Pa žena i da je zato orahu sjeme zatro
Donio sav iz kuće konopac i klupicu za stajanje –
Nema više oraha

Nemate se više čime dohvatati

Krv u stolici

Ostarjeli pedesetgodišnji snajperist
Obično bi u pozadinskoj bazi čekao da ga pozovu s prve linije
Što je značilo da je s druge strane njihov snajper i da treba početi

Dugonišanski mali rat njih dvojice
Nad glavama nad rovovima u krošnjama

Dvadesetri su godine prošle sad ide na rektoskopiju
Zvali ga s onkologije – ta linija znate taj ugrušak kojeg vidim sitnog
Treba ga eliminirati rekao je
Rektoskopist bivšemu snajperisti

Poslije puši cigaretu u parku bolnice
Zna da ga već uračunat zanosi
Blagi vjetar zdesna
Između njega i smrti

Kupanje Kaina



Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave.Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.

Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.
Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.

 

Fahredin Shehu, VARROSJA E MOTRËS

Face Mould
12th January 1949: Dolls eyes and the plastic mouldings used in the manufacture of toys’ faces at a factory run by Mr Dominy, in Totton, Southampton. (Photo by Fox Photos/Getty Images)

 

na albanski – FAHREDIN SHEHU

DARKO CVIJETIĆ

VARROSJA E MOTRËS 

Shoqën e bangës së shkollës, për herë të parë e pash, mbas luftës në vitin 2001 
Jetoi në Holandë e martuar për gjermanin 
Ata veç kanë vajza të rritura 
I lajmëruan në fundvit se ia kanë identifikuar 
Vëllain në varrin masiv 

Edhe ajo varrosi disa eshtra 

Herën e dytë e takova më 2005. 
Sërish ia gjetën vëllain 

Mandej e kanë ftuar në vitin 2008. – në varrin e sapogjetur masiv 
Sërish vëllain e kanë gërmuar 

Këtë 2015. Ishte e qetë dhe goxha më e vjetër 
Sërish e paskan gjetur, pëshpërit dhe kthehet

Deri kur kështu, çdo katër pesë vjet? 
Çfarë të bijë shoku im i shkollës, nëse vitin që vjen e gjejnë 
Prapë vëllain 

E në mua varri plot

 
ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata

A meni pun mezar

Tekst bosanske himne

19

 

Refren i kostoproširena rečenica:
Kosti prijedorskih poklanih životinja, iz prijedorskih mesnica, svježe i krvave, marinaabramovićki hrpimice, dvohrpimice, bit će vožene iz Prijedora u Banja Luku, za potrebe predstave SINOVI UMIRU PRVI, po tekstu Mate Matišića u Narodnom pozorištu Republike Srpske, gdje će glumiti sakrivane, pogrebane i nepogrebane ljudske kosti, jer prijedorske kosti mrtvih životinja odlično glume sve kosti; sklopljen je ugovor između pozorišta kao pravnog lica i mesnice kao samostalne zanatske radnje, po kojem kosti moraju biti neepoletirane mesom, uljuđene i neoštećene. Hasidi bi rekli – bog je i svijet i čovjeka stvorio jer je slušač priča.

SAVA ŠUMANOVIĆ: PORTRETI DECE U ŠIDU TRIDESETIH

Сава_Шумановић

 

Dječak iz Sirije prodaje ikonice, nedaleko od evangelističke crkve. Na njima mali Isus, urednih lokni, kao iz pastorovih mjesečnika. Kad sam ti mater porodila, pričala teta Rada, odnijela sam u lavoru iza kuće zakopati pupkovinu i posteljicu. To ti je prvi grob. Kao kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano. Vuku ovna na klanište, i on se upire sa sve četiri i istodobno baleguje od straha neku tekućinu, neki strah nagutavanih biljaka. Tako je uvijek s pretklanima – netko nije bijel dok za to nije netko crven. Pričao nam kako su tri bake strijeljali, uz kuću, okrenute leđima, i kako se jedna lagano oslonila glavom na zid. Zaspala od straha. Sanjala da ih ne pobiše. Iz prsnog džepa metak joj izvukao srce. A ona spava. Poslije se penjali na kamion. Puno poslije, kada to bude kasnonoćno štivo, gol i umoran odlagat će ga na natkasnu, i čekati glodavce kao rov, iza rata.

ДАРКО ЦВИЈЕТИЌ, ПОГРЕБУВАЊЕ НА СЕСТРАТА, na makedonski – Seida Beganović

12631421_552738038237695_1534797651562481560_n

 
na makedonski – Seida BEGANOVIĆ

ДАРКО ЦВИЈЕТИЌ

ПОГРЕБУВАЊЕ НА СЕСТРАТА

Аида, од мојот клас, ја сретнав прв пат по војната во 2001 година
Живееше во Холандија мажена за Германец
Веќе имаа големи ќерки
Кон крајот на годината ѝ јавија дека го идентификувале
нејзиниот брат во масовната

И таа ги погреба неколкуте коски

Ја сретнав вторпат во 2005
и пак го пронајдоа брат ѝ

Ја барале пак во 2008 – во новонајдената масовна
уште од брат ѝ ископале

Во оваа 2015 беше тивка и многу постара
Го најдоа пак, шепоти и се врти околу себе

До кога вака, секои четири-пет години?
Што ќе правам, мој класен, ако догодина
ќе пронајдат уште од брат ми?

А мене ми е мезарот полн

(препев: С.Б.)

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata

A meni pun mezar