Mjesečne arhive: Mart 2016.

Dvije kapi

James Croak

photo James Croak

 

Deda Rade Stupar stavio je, na polegnutu mramornu ploču preko groba uz svoje ime, još za života praveći spomenik pokojnoj ženi i sebi, porculansku fotografiju.
Deda ozbiljan, velikook.
Sada mu tako kiša i snijeg i sunce idu u lice. I fotografija se porculanska na mramoru, poput plitke lokvice zna od dvije kišne kapi ispuniti. Pa zamrzne i omlađena pokožica leda nahvata se Radi na licu, a kako podnevljem otopljava puši se, kao iz vešernice provincijskog hotela.

Ram bez slike za tridesetogodišnjicu mature

Gimnazija u Prijedoru tridesetak godina
Zvala se Esad Midžić
Potom Sveti Sava već dvadeset četiri godine

Midžić od Amidžić, brat odstrica, bližnji mali brat, bratić
Dvadesetpetogodišnjak strijeljan od ustaša
17. 7. 1942. na periferiji Banja Luke
Kod rebrovačke crkve
Rođenja presvete Bogorodice

“Kad si otišao od kuće sveti
Savo majku si i oca svojega
Ostavio da plaču…”

Počinjao je tako učenik Esad svoj pismni sastav
Izabravši temu za srpski jezik
U istoj toj gimnaziji u čijem holu će mu bista biti sve do
1992. bronzana i
Netruljiva kao dlanovi svetih

Hrabrog dječaka – komesara
Krajiškog proleterskog bataljona
Četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici
Predaju ga ustašama
Ovi mlate
Ovi to kod crkve
Kod rođenja presvete

Tako je stradao u pola ljeta četrdesetdruge
Prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava
Heroj Jugoslavije od 5.7.1951.

“ozari nas istinom sveti Savo
prosveti razum i srce naše
vjetlošću
božanke nauke
budi nam u tuzi iscjelitelj
blagoslovi da nam voće rađa”

Ruka je svetog Save spašena čudom od lomače
27.4. 1594. na Vračaru

Jedni vele da je lijeva i da joj nedostaje prst
Odsječen još u Trnovu
Drugi – desna
I da je dobar običaj pod nju u kivotu podvlačiti se

U crkvi Trojice kod Pljevalja
Netruležna ruka
Dijarij nedogodivih dodira
I traga joj nije bilo desetljećima
Sve do 1912. –
Ruku su iz zapaljene
Mileševe spasili muslimani

Neki Čengići iz sela Potpeć kod Pljevalja
Drugi vele da su ruku s kivotom spasili muslimani
Iz Hisardžika kod Prijepolja
Neki Dizdarevići Ili Kapidžići ili Amidžići
Midžići mala bližnja braća

Čuvali drveni kivot
U njemu voće spremali
Na netruležnom tvom dlanu Savo
Truležnu jabuku –

Ime dječakovo
Otvorenog vrata uz Rođenje
Presvete

INTERVJU “MONITOR”, Podgorica, petak, 18. mart 2016. DARKO CVIJETIĆ, UMJETNIK: Moramo se odzvjeriti, razgovarao Predrag Nikolić

 

estragon

 
DARKO CVIJETIĆ, UMJETNIK:
 
Moramo se odzvjeriti, razgovarao Predrag Nikolić
 
 
Pitanja :
 
1. U BiH se igra predstava Generacija bez kosti, koju ste režirali i postavili scenografiju. Kako objasniste u jednom intervjuu to je ,,intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili”?
2. Koji su razlozi što su i nakon 20 godina priče o ratu i njegovim posljedicama tako surovo aktuelne?
 
3. Živite i stvarate u Prijedoru, sredini u kojoj su se tokom rata dogodili veliki zločini. Kakav je život i suočavanja sa traumatičnom prošlošću, na tom lokalnom i širem BiH državnom nivou?
 
4. Nacionalizmi i radikalizmi i dalje dobro prolaze u svim držvama bivše Jugoslavije. Jesmo li toliko loši đaci ili se to svjesno pumpa od tzv. elita, koje su se u međuvremenu obogatile na pljački od Triglava do Đevđelije?
 
5. Zajedno, regionalno nam se kao svijetlo na kraju tunela, skoro kao neki ideal, nude razne vrste integracija. Primjećujete li neke pomake na tom putu?
 
6. Pjesnik ste, dramaturg, glumac, reditelj. Kako bi opisali akutuelni umjetnički i kulturni život BiH?
 
7. Koliki je problem stvarati i djelovati u kulturi u sredinama čija je javnost zapljusnuta raznim rijaliti performansima, gdje su u medijima glavne zvijezde političari, estradni umjetnici, starlete…?
 
8. Kako ocjenjujete kulturu u državama u kojima govorimo istim jezikom? Ima li nekih iskoraka, povezivanja, novih ideja, nečeg vrijednog nade?
 
9. Da se vratimo prvom pitanju i konstataciji da smo ,,pozvjerili”. Ima li nade da se odmaknemo od tog zvjerskog i približimo onom ljudskom?
 
 
 
 
ODGOVORI :
 
 
1.
 
GENERACIJA BEZ KOSTI je pozorišni presjek našeg POZVJERIVANJA posljednjih 25 godina, već eto četvrt stoljeća.
Neki dan smo igrali predstavu za selektora festivala BiH drame gospodina Nedžada Fejzića i vidio sam dječake – momke od istih tih 20-25 godina kako s predstave odlaze uplakani.
Nečiji mladi sinovi, nečiji mladi lavovi.
Bit će da se emocije već tolike godine namjerno drže vrućima e da se ne bismo sjetili živjeti.
 
Ratove posljedice su tolike da se neprekidno zaplićemo ne o kosti koje ispadaju iz ormara, kako se veli, već o kosti koje su toliko posvuda, da smo stvorili KOSTATAN svijet, svijet konstantnih kostiju, vječne neumorne borbe za status žrtve i sebeoplakivanje pod nebesima nepravde.
 
U Banjoj Luci je nekidan bila premijera predstave SINOVI UMIRU PRVI po tekstu Mate Matišića i u režiji Marka Misirače, u odličnoj izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Hajde neka bude na stranu ovoga puta, što je to prvo izvođenje nekog hrvatskog autora u istih 25 godina u istom pozorištu, radije ću pomenuti kako sam pred početak predstave listao dnevne novine “iz regiona”, na kojima je vrištao naslov – “Pomama za služenjem vojnoga roka”.
Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo.
 
Možda zapravo sinovi žude da umiru prvi.
Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni uplakani, koi su odlazili s Generacije bez kosti.
 
 
2.
 
Ima odičan stih Milorada Pejića “ Pepeo mrtvih još pada po reverima,
kao čađ po selima oko cementare.”
 
Svuda je i uvijek isto. Samo je vrlo mali broj ljudi spreman da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio gonjen.
 
Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom.
A vidite da čak ni onima koji bježe od bombi i noža, koji se utapaju pokušavajući da isplivaju na našim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu recimo, gdje je dakle mir, gdje su “najljepše naše njive i planine i rijeke i more”.
 
Ne pada im dakle na um.
Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke.
 
Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog : jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Kada bi se odvojili očima, možda bismo mogli u ponovnom gledanju osvjestiti suoočenost.
 
 
3.
 
I ne samo Jugoslavije, pogledajte europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim.
 
Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti.
Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće.
 
A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model – starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije.
 
No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku.
Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice.
 
 
4.
 
Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman – tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja “dječijih bolesti”, po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam sam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti.
 
Tako je nastala “tranzitologija” – i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode.
 
Postati dobrim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica. Našim elitama barabskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije betonirali zauvijek, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti.
Uostalom, zar desnica ne vlada od Triglava do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima.
 
 
5
.
Opisao bih šahovskim komentarom: pješačke završnice.
 
Pojedinačne pobjede i samonjegovanje svoje prepoznate darovitosti. Tu i tamo izbije cvijet i u posve ruiniranoj bašti.
 
Pojavi se izvrsna predstava (kao DIVLJE MESO Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića), izvrstan pjesnik (kao Almin Kaplan), izvrstan likovni umjetnik (kao Radenko Milak), no sistema nema i nema šta postojati kada govorimo o vizijama.
 
Ali, eto, postoje male teritorije slobode, izboreni obronci samosvijesti i velike umjetnosti, nepredočivi ovim ljudima zauvijek.
 
 
 
6. i 7.
 
Zapravo, mi nemamo javnost, u svom blještavilu i teškosti te riječi.
Govorim dakako o kulturnoj javnosti, koja bi morala biti skup ovovremenih pojedinačnosti i vrijednosti koje ćemo ostaviti iza svojega bivanja.
 
Imamo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.
 
Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona.
Recimo, ovdašnji borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objaljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu – Центар.
 
 
8.
 
Moramo se prvo ODZVJERITI.
 
Naravno da ima nade, ali je moramo iznova i iznova otkrivati u sebi i pomagati ovome svijetu da svoje nemanje tajne sakrije od zloga. Moramo iznova otkriti ljudskost upražnjenu noževanjima na braću.
 
 
Jer, bog je nomad s iskustvom pustinje, i znat će razgrnuti to malo naše prašinice.

 

Koštana dok pleše srž

Konstantin-Novakovic-4

photo – Konstantin Novaković

 

Kost nosi kostim
Kost Mićun kost Mirso kost Mate
Kost mijenja kostime time –
Mesa se zovu, kosti se traže

Koštanina je naplata u kostima
Kostarina košta ime
Koštana dok pleše srž

U Omarskoj pred demperskom halom
Na pisti šmrkovima prali četvoricu logoraša
Staraca, s njima tokarski majstor
Faruk H. jednonog i gol, oslonjen na štaku

Svi padali goli od siline atmosfera
Faruk H. jednonog stajao šmrk ga promašivao
Popodne ih strijeljali

Dvadesetri godine kasnije
Faruka H. našli u tri masovne – ruke u jednoj

Glava u drugoj,noga u trećoj, i štaku našli
U drugoj, okoštalu i opranu
Pa je dodali tokarskom majstoru u plahtu
Koštana da pleše srž

UNA UZ ROV, photo Man Ray

 

man ray Richard Vergez, ‘Man Ray 1947’

photo – Richard Verges, Man Ray 1947.

 

vidra je zaronila uzevši suh zrak položen na rijeku u pluća, i ponijevši ga ispod sedre, trošila na mirovanje.ozeblost od sve tišeg pominjanja, tako bi se moglo opisati što se sve dalje zbivalo sa rijekom, na kojoj se hladovina bagrema širila umiranjem dana.
kad izroni nizvodnije, bez ijedne uzaludne kapljice na usnama, vidra će sedri uvećati odmorenost, a sedra vidri izmjeniti rasvjetu u utrobi, pred izron.
ukućani presipaju zemlju, eno oplićava.
anđelima propada brižljivo spremana zimnica.
poginulom dječaku u rukama.

KAINOV SIN

dječaci

photo Julie Blackmon

Bor rašije nebo kada mu odleti ptica
Sve mekša
Kao riža pipana kroz gazu
Prvi sam put ćaću skinuo s vješala
Kad su javili da je buraz poginuo na
Gradačcu
Jedva sam ga skinuo u zoru
S grede u šupi
Ništa materi nismo rekli
Drugi put kad je godinu kasnije
Išao na razmjenu mrtvih boraca
Pa ga poznao po košulji i čarapama
Isto u zoru i isto u šupi
Treći put ćaća i ja zakasnili skinuti mater
Kad su iz burazova groba
Izvadili nekog pogrešnog
Tako i kučićima
Koje će na zimu iza kuće
Pronaći moja kćer
Još su laveži od zemlje