Mjesečne arhive: April 2016.

Zapis Apisu

Predrag-Trokicic_01-4

 

Dok je bio dječak Dragutin je davio ptice
pravio zamke za golubove, štigliće i kreje i
i hvatao ih
mater nalazila oko kuće pridavljene
nesahranjene ptice, ptičiće, komade krila
 
Iza ograde i na kraj bašte
prvo je na mačke sumnjala, onda je mučila misao
da nijedna ne bi ostavila hranu
 
Odvela je maloga hodžinici
ova uze rastapati olovo u aluminijskoj kutlači
 
Dragutina počučnutog pokri dekom po glavi
uze rastopljeno olovo izlijevati u vodu
a sve malome nad glavom
oponašajući ptičji zakret krilom i u bradu šapćući
 
Olovo u srazu s vodom pukne i zadimi
a hodžinica čita oblike koje je olovo načinilo –
jaje i nož, za njima stopala
 
Ne daj mu da iukakav rat ide
kad putem vojska naiđe, reče materi
ptice će prestati daviti samo ako s vojskom ode
 
Jer on je onaj koji će kralja i kraljicu ubiti
a ptice će pjevati

Oko/Ježene kožice

oko

 

 

OKO

 

Szimborska piše da za izgovoriti jednu riječ
Treba pokrenuti sedamdesetdva mišića
Zato je kršćanstvo smislilo molitvu u sebi –
Da iznutra govoriš i sedamdesetdva mišića odložiš u viškove

Tako za kriknuti dvaput
Treba stotinučetrdesetdva pokreta mišića
Jedno otvaranje vilice i kisik

U sebi govoriš molitvu
Umirujući s unutrašnjim amenom
Jedan mišić –

Svoj jezik zadržan među zubima

 

 

JEŽENE KOŽICE

 

U daščanom svinjcu tri se svinjčeta zabili u ćošak cijelcatu noć
Ne daju četvrtom da im priđe –
Znaju odnekud da će on biti klan, ne daju mu k sebi
Boje ga se, grizu ga i tjeraju
 
On očajan ide od zida do zida, od ćoška
Do ćoška ali uzalud, uvijek se trojica udružuju protiv njega
 
Sviće i između dasaka probija se proljetna svjetlost
 
Pred kućom pale vatre i kotlove s vodom griju razbuđeni ljudi
Prilaze i iz ćoška svinjca izvlače tri svinjčeta –
Kolju ih, polove, kače na kuke, razutrobljuju
 
Onaj što je ostao
Onaj što su ga cijelu noć progonili
Trese se sam – vidi između dasaka –
 
Netko od ljudi pjevuši
Golovrate noževe briše keceljom mlada majka
Mačor se izvlači iz ostavljene zadružne čizme
Obilazi kantu s vrućim crijevima

 

Intervju za Urban magazin, 23. travnja 2016. razgovarala Tamara Zablocka

Elvir padalović 1

photo by Elvir Padalović

 

TAMARA ZABLOCKA : “Hadersfild” je u beogradskom JDP-u već kultna predstava, po drami je snimljen film, a postavljena je i na pozornicama u Nišu, Kostolcu, Prijedoru, Sarajevu. Vi ste “Hadersfild” koristili kao predložak za projekat “Generacija bez kosti”. Zašto je ovaj tekst tako značajan? Zašto ste se Vi odlučili da Vam on bude polazna tačka?

 

CVIJETIĆ : HADERSFILDU se evo vraćam ponovno nakon desetak godina, obzirom da smo tu predstavu radili u POZORIŠTU PRIJEDOR 2007. godine u režiji pok. Radenka Bilbije. Šajtinčeva drama poput skalpera ulazi u tkivo raspadanja jedne generacije obilježene ratom, no aktualnost se samo usijala jer se raspadanje metastazirajuće proširilo na sve generacije redom.
Ovoga puta, tekst drame HADERSFILD uzeli smo kao prototekst, dakle kao put prema stvaranju nove teksture. Dvomjesečnim radom s glumcima na sceni, proizvodili smo metatekstualnu strukturu o – našem sada. Npr. napravili smo bend, koji svira na maturskoj večeri nekih momaka koje će rat uskoro pomesti, razbiti na krhotine. Kad se sretnu nakon desetak godina ponovno, ostala je samo ta pjesma, par nota, sve se drugo poraspadalo.

 

TAMARA ZABLOCKA : Prateći pozorišnu scenu u BiH, čovjek u nekom trenutku mora primijetiti da se rjeđe nego što bismo trebali bavimo sami sobom, kakvi smo i kako nam je sada i ovdje. “Hadersfild” i “Generacija bez kosti” rade upravo to, bave se našom ovdašnjom tragedijom koju još živimo. Zašto nerado propitujemo sebe i svoje vrijeme?

 

CVIJETIĆ : Jer smo opčinjeni popravljanjem zamišljene slike o sebi. Ozbiljno bavljenje sobom jest seberaskrivanje, a ono donosi demaskiranje stvarnosti oko nas. Pa svi remorkeri sanjaju pučinu s jedrima ali ne napuštaju svoje šteketanje samo unutar zaliva. Resurs vremena trošimo na zadovoljavanje sebe a ne na razumijevanje sebe. Tako i odemo s lica zemlje uopće se ne razumivši, ne znajući se. Valjda mislimo da zadovoljavanje sebe smanjuje našu smrtnost, a da razumijevanje sebe ogoljava našu smrtnost do paralizirajućeg straha.
Ne umanjuje našu umiranost ni samorazumijevanje, ali bar znam šta mene umire, a ne samo koliko.
Pozorište danas i ovdje ne zna šta mu je posao, pa bi se nadjebavalo sa darabubamarinskom publikom u nasmijavanju.
Pa to se ne može.
Nekažnjeno. Po pozorište.
U ovoj se zemlji uprkos svemu događaju ponekad izvrsne predstave. Ali to su entuzijastički incidenti.
Ostalo su priredbe.
Ostalo su ćutanja.

 

TAMARA ZABLOCKA : Živite i radite u Prijedoru, gradu bijelih traka, ratnih zločina, masovnih grobnica, gradu u kojem se zabranjuje i sjećanje na žrtve. Ratne zločine i masovne grobnice bez zazora tematizujete u svojoj poeziji. Koja je cijena upiranja prstom u ono za šta mnogi Vaši sugrađani tvrde da se nije ni desilo?

 

CVIJETIĆ : Kada jezik jednom emancipirate njegovih komunikacijskih svrha, imate otvoren put na naslagama neizgovorivosti. Ne upirem ja prstom ni u šta, prije će biti da se cijelim dlanovima štitim od toga da dogođeno u ratu upire prstom u mene ili u sve one koji će tek doći.
U igri pisanja od Foucaulta, piscu pripada uloga mrtvaca, tj. ” trag pisca nalazi se u jedinstvenosti negove odsutnosti.”
Istine ne zavise od istinitosti, nego od interpretacija. Zapisano, progovoreno, jest i progoreno tkivo općeg šutanja.
Dolaze, došli su ljudi koji se rata ne sjećaju.
Možemo im ostaviti nešto galame o nama. Ona će se brzo sleći, zatim bi trebala slijediti njihova pitanja.

 

TAMARA ZABLOCKA: Intimno, kako je sa svakom novom pjesmom iznova prolaziti kroz svu tragediju nedavne prošlosti?

 

CVIJETIĆ : U intimi svojeg pakla, svakome je vruće.
Mene pjesme meni prevode.
Ugledam sebe za planinu nižeg.

 

TAMARA ZABLOCKA : Neki su otišli, neki su ostali, mnogi poludjeli. Krije li se uzrok raspada generacija na našim prostorima, osim u samim devedesetim, u tome što se nikada nismo suočili sa prošlošću i zločincima u vlastitim redovima? Koji su još uzroci potpunoj nefunkcionalnosti ovdašnjeg društva?

 

CVIJETIĆ : Mi smo društvo u kojem stalno se dešava bitka za status žrtve.
Kao da svi izbjegavaju biti “pobjednik” i preuzeti odgovornost za sadašnjost. Komsomolačka postrojavanja, istopotšišanost i uniforme, jedini su oblik organiziranja društva u Južnih Slavena.
Fatalna zaljubljenost u svoju hrpu kostiju i ekshumatorstvo kao savšeno izučen zanat.
Poludjeli, otišli, i oni koju su ostali, nose identične pustoši a rijetke su ovdje sudbine koje će stići biti položene u kakvu tintu, u kakvu knjigu, u kakvu svrhu.
Odavde se sada odlazi.
Neutvrdiv broj gnijezda nestao je s posječenom šumom.

 

TAMARA ZABLOCKA : “Ludak mi čuva kuću, a kuća otišla u pizdu materinu”, izgovara jedan od likova u “Hadersfildu”, što zvuči baš kao metafora života koji živimo posljednjih četvrt vijeka. Ima li izlaza iz haosa koji smo kreirali? Čemu možemo da se nadamo od generacije koja je odrastala na masovnim grobnicama, učeći da se zlodjela isplate?

 

CVIJETIĆ : Nema izlaza.
Kuća sada čuva luđaka.

Ima stara židovska legenda o Propovjedniku koji se obraća narodu na trgu u gradu u kojem vladaju hulje i nitkovi.
Čestiti se ljudi sklanjaju od zla u svoje zamandaljene (zamandeljštamljene) sobe i na trg svraćaju samo u prolazu, idući po vodu preko trga.
U početku su slušali Propovjednikove riječi, ali svakim danom bivalo ih je sve manje.
Na kraju, Propovjednika je ostao slušati samo jedan dječak. Nitko ne želi slušati tvoje riječi, kazao je Propovjedniku, a ti i dalje govoriš; zašto?
Zato, da se i ja ne promijenim, kazao je Propovjednik dječaku na trgu.
Sad valja vidjeti da je dječak odrastao, da trg je ostao pust.

 

TAMARA ZABLOCKA : Istovremeno, ni ostatak svijeta nije na puno boljem mjestu. Mora koja zapljuskuju obale Evrope postala su posljednjih mjeseci masovne grobnice, Evropa strepi od Drugih toliko da ih radije gleda mrtve nego unutar svojih zidina, bliska budućnost ne obećava. Kako Vi vidite današnju sliku svijeta?

 

CVIJETIĆ : Dječaci se Europi utapaju na predugačkoj haljini od turskog pijeska.
Europa se žiletžicom brani od sirijskih nesretnika. Europa brani svoje blagoutroblje, da upotrijebim tu veliku riječ Mirka Kovača. A to je blagoutoblje krhko, nezaštitivo, istovjetno sirijskom.

“Dok šetamo, ima nas troje
ti i ja i sljedeći rat” – pjevao je Hanoh Levin 1968.

Svijet je postao/ostao TRAMPOVANO mjesto, klaunizirano ludilo, dozirani kontinuirani rat, plakanje i zvuk pokopnih lopata – što je zapravo oduvijek i bio – hamletoidna izglobljenost kojoj teško ima povratka u čašicu koljena.

Ili, u jednoj slici: namučeni i užasnuti pogled sirijske velikooke i zaprljane djevojčice na Papu Franju, dok joj pere noge u zlatnom lavoru na Lezbosu.
Pogled drona na zaspalu djecu uz žicu, preko jezera.

 

TAMARA ZABLOCKA : Glumac ste i reditelj, neraskidivo ste vezani za pozorište. Koji je zadatak pozorišta u tom današnjem, raspadnutom svijetu, u kojem se najviše bavimo trivijalnostima i sklanjamo pogled od životno važnih tema. Kolika je njegova moć?

 

CVIJETIĆ : Meni je teatar debatno propitivačko mjesto, onaj trg s Propovjednikom, ojačan prijetnjom postavljanja vješala.
Meni je kazalište Eshil, koji svlači svoju odoru grčkog ratnika i počinje vikati na statiste u svojoj drami.
Meni je pozorište tolika koncentracija stvarnosti, da se stvarnost mora igrati svojim sopstvenim licima namnoženim u silnim ogledalima.
Meni je teatar odbacivanje stvarnosti, što je po definiciji ludilo, ali ovdje kazalište je utočište u ludilu od ludila van pozorišta.

Samo kazalište može vidjeti kako je bogu biti vjerovan.
I kako je šakohvatu nečije gline nakon duge agonije.

Pozorište je najveća utjeha koju sam upoznao, samovar za samovaranje vode čajem, jedina zavjesa kojoj su s obje strane prozori s nebom.

Haiku tvit/Sav Cvijetić ovoga svijeta

mišo mirković 1

 

mišo mirković 2

photo by Mišo Mirković

 

Ona razapnu plahtu:
Naše dijete
Puno prije vremena
 
S kosom
Tijesnom od ležanja
 
Izlazeći
Udara u dovratak
 
Za njim
Bršljan se vuče
Napustivši bokove
Titanskih kipova
 
Među cvrčcima
Proču se za te žice
Sve u šapatima
 
Kao posljednja
Svađa s ocem
SAV CVIJETIĆ OVOGA SVIJETA 
 
 
Nema opisa da stvara
Ikakvu svetkovinu
Preci na prečici ogrnuti
Kao nakon spaljivanja
 
Negdje si čitao ili si
Pipao više niti sam ne znaš
Lutkar koji u mraku
Može uvrtati glave
 
Odaje mladih matera
Mirišu na vratne vene
Psi se oponašaju šutke
Nomadi se dave bez imena za more
 
Kada svi umremo
Prva će ustati mama da otvori prozore
Zvat će na doručak
A nitko neće ustati
 
Niti će iznositi drva za njom
Čim se vrati ležaju
Presvučena u dugotrajniju
Tridesetgodišnju košulju
 
Reći ćeš brate kako je to raj
Biti tolika ranjivost

Kuke dobrote s malo kruha

hvala ti za svaki tren

 

Prijatelj iz Finske pripovjeda mi o životu na sjeveru, o tome kako radi na gradskom groblju, miran i tih posao uređivanja vrta, podsijecanja trave i šimšira, pošljunčavanje staza i slično. Pored je krematorij, kaže Zlaja, i bez ikakve zajebacije nekoliko desetina zgrada pored griju se na krematorijski pogon.

Kužiš, griju se na toplotu pokojnih sugrađana.
Šutimo….Pravda vatre, kao kada bi sve što je ikada izgovoreno imalo svoju biblioteku. Bog je siroče i Isus nema djeda. U masovnim, kosti se naježe pred pronalazak, nadaju se starom imenu. Tko je davno nešto nišanio, sad mu je starost mete ploditi svojim mesom.

Ranice celuloze na snimljenom. Neki se čovjek u Srbiji, u nekome selu predstavljao kao ratni zločinac kojeg progoni Tribunal i molio seljane da ga udome, sakriju, zaštite, nahrane, jatakuju…
I pola godine tako. I pričao im kako ih je, i čim ih je, i gdje ih je, i s kim ih je, i zašto ih je, i u šta ih je, kako im je pepeo pošljunčio i zaraslu stazu iskrčio iznad.

I jedan posumnjao. Previše priče, izgovoreno bi stvarno moglo imati biblioteku odakle i potiče.
Prijavili ga i odveli ga. Sad je tišina u selu. Klopke su polojene.
Lovci opet ujutro dižu isklečale od molitvi žene, i traže okačenim gunjevima razlog za iznošenje.

Oko stabla kod dječijeg vrtića postavili kuke, za objesiti viškove kruha u vrećicama, da ih uzme netko gladan, kome je potreban.
Noću je netko povratio u kesu, po ostavljenom kruhu, u kesu što se jednom rukom njihala na kukici.

Tanker uz granicu

rose selavy

rose selavy

 

TANKER UZ GRANICU

Kada je umrla strina Milja, sjedio sam do peći, na sećiji, mislio sam kako jedno srce, negdje sam pročitao, u toku samo jednoga dana ispumpa 7 000 (slovima – sedam hiljada) litara krvi. Preračunavao sam u sebi, pa to su desetine naftnih tankera, u toku nečijeg jedinog života.
Na simsu prozora, uz sasušenu krišku limuna, uvijali su se napušteni strinini morfijski flasteri. Gledao sam ih sa sećije, složene uz čašu sa zubalom pokojnice. Istiktakava se tako sedam hiljada litara eritrocitata s jedne na drugu stranu nas, mislio sam.
Kakva kretajuća sila, žilonosna, tankeri s muljevitim, skliskim crvenilom, voženi s kraja na kraj nas. I stanu.
Pa je prošlo četrdeset dana. Na istoj sećiji gledam u nedirnutu čašu sa zubalom, požutjelih oboda vode negdje do pola. Polovica zubala virila je iz vode u čaši. Flasteri su odnešeni, ali je limun ostavljen, posve sasušen.
Dvijestotineosamdeset hiljada litara od strinine smrti, samo je moje srce napumpalo. Cijeli svijet ništa i ne radi, nego nosaju srca koja pumpaju kruženja i griju meso krvokrovnih kućica.
I rodbina se okupila, i svinjče su za pomen uklali i pripremili.
Iza kuće, vidio sam kroz prozor sa strininim napuštenim zubalom, išpricano srce na svinjokoljčevu dlanu; grčilo sa na šmrku tople vode.

 

JUGOSLAVENI

U kapi meda bagrem skrio sjekiru:
To sin drvosječin doručkuje
Već umilovanih dlanova

Šuma zasrnjena lovcima
Da se svakom zrnu
Prosačmava

U zagradi budi rečeno
Lazar je umro dvaput
Isus jednom

Ruci s mačem
Kažiprst se uzdrhtao

Mrtvi vrate svoja imena
Neizgovorivosti
U blagoslovu mucanja
Samo stignu mahnuti

Sjevdalinka

tomaž

Tomaž Pandur (1963-2016)

 

SJEVDALINKA

Otpiljena šapa lavice
S ulaza u pogođen muzej

Izdahtat će cijelu šumu
Istrčali kneginjin hrt

Reveruju se svatovi
Tetovirnom ružom

Stvari
Koje ničemu ne služe
Uđu mi najzad u sobu

Opis nečijeg umiranja
U posuđenoj knjizi
Neotvoren grize korice

 

 

SRCE JOŠ DA KLIČE, DA ŽURI, DA ŽURI

 

Sada je svejedno
Mrlje na podu pučke kuhinje ili praporak
Na šamanskom tirzosu

Počneš
Zapuštati rukopisanje

Pod tušem shvatiš
Da su ti i testisi sijedi

Grč nečije donje usne u publici
Neprecizan i mokar kao posljednji Dan republike

U limfovode više ne zalazi sumnja
Sve više o nebu mislim
Praznoruk i u pidžami

Meka okovratna lisica bez utrobe

Gradić, Grad, Gradina, Jasenovac

jasenovac

photo – N.Reberšak

 
Otvrdnjavam poput kriške limuna u oknu prozora
Pokojna kneginja sad u raju
Skuplja kosu kraj vode
 
I miluje vlažnim dlanom vrat
Koji su preklali legionari
Poput dugoprebrisavane pjesme
Svila u zastavi premorena mahanjem
 
Kad je Snjeguljica otišla
Patuljci su sami počeli
Kuću spremati vrt kopati pepeo raznositi
Krematorijumske cigle nositi u kožaru
 
Glas su joj čuli
Kao napor pčele
Da zaboravi uzlet iz ruže
Pokušavan s četiri kamene latice

 

KOŠULJICE/ INGECSKÉK

košuljice

 

KOŠULJICE

 

Crna torba.
Od grube pogrebnoopremne svile.

U kojoj su mojoj materi u
Americi
Dali urnu s pepelom
Njezina brata.

Kad smo urnu pokopali
U didov grob
Torba ostala.

Tako nosim u njoj pjesme.
Bolje im
U torbi za prah.

I to se zove:
Oteti pepelu pidžamu za večeras.

 

 

INGECSKÉK

 

Fekete szatyor.
Durva temetkezési selyemből.

Amerikában
Ebben adták át anyámnak
A fivére hamvait
Tartalmazó urnát.

Miután az urnát eltemettük
Nagyapó sírjába
A szatyor rám maradt.

Így hát verseket hordok benne.
Jobb nekik
A porszatyorban.

És ezt úgy nevezik:
Elrabolni a hamutól ma estére a pizsamáját.

 

 

na mađarski prepjevala – Radics Viktoria