Mjesečne arhive: Juni 2016.

Emotikoni u Viberu

godot

 

 

 

 

***

Tetka Anka, očeva starija sestra, uvijek je pričala kako je u „onome ratu“ bila curica i da je nosila korpu punu tek izleglih pilića. I naišao neprijateljski avion.

I bacio dvije bombe.

Nije našla ni korpu ni piliće – naprosto su nestali, dok je tetka ostala neogrebana.

To kako percad lete a pilića nigdje, mora da je čista smrt.

Uvijek sam znao da padanju gustog snijega nešto nedostaje.

Granata prije.

***

Preparirane srneće glave u gostinskoj sobi lovačkog doma u koji umorni ulazimo.

Osam parova lažnih očiju.

Najmanje.

***

Tamjan potamni kada se kaže ekavski, kaže dječak u liftu. Njegov mladi otac mi se unezgođeno smješka.

Lift stane i izlazimo sva trojica. Ispred lifta mlad pop i đakon, u haustoru.

„Idu od dvanaestog sprata pješke nadole, osveštavaju stanove za dvadeset konvertibilnih maraka, pobjednički mi objašnjava mladi otac.

Zatim njih dvojica sjedaju u veliki novi Audi.

Taman. Potaman.

Potamjan.

***

Između naših i njihovih rovova bilo je oko 70 metara.

Između je ležao ubijen, mrtav dečko. Njihov vojnik. Već treći dan, tako vele ovi što ih dolazimo mijenjati na liniji.

Tijelo napuhano. Teški zadah vjetar nosi čas nama, čas njima.

Što ih niste pustili da ga izvuku, neko od pristiglih pita.

Oni su ga i skinuli, odgovara neko od ovih što se pakuju kući. „Trčao nama vičući – ja sam ničiji, ja sam ničiji!“

Narednu noć pacovi mu odvukli ruku.

Svega sam se toga sjetio čekajući na ortopediji da pregledaju mamino koljeno.

Isus na velikom krstu na zidu, nije imao lijevu ruku, otpala je, očito jutros, ili noćas.

***

Ivo Lola je sam.

Ostalo su pismo, Sloboda i logor.

***

Vučja krv na ledom okovanom potoku.

Šejka bi rekao – zamisli nož koji stoji na istom mjestu narednih 150 godina i niko ga ne uzme u ruke, bez obzira što je nož, nikome ne bude nož 150 godina.

Tako okovan potok.

***

Šmrkom mladi ribar pere mrežu. Rasoljeno uže se cijedi po vještačkom molu.

Kao latinično slovo „T“

Sa soli se cijedi puno riblje smrti.

Baka u crnini s bijelom maramom na glavi na klupi se ne miče.

Zijeva. Diše.

***

Čitam da će za nacionalni i vjerski praznik u nekoj kineskoj provinciji za tri dana pobiti i pojesti 24 milijuna pasa.

Susjed s osmog kata ima labradoricu s čije labrnje kaplje u liftu.

Lovokrvno me gleda jer govorim susjedu kako se i Danilo Kiš bojao pasa.

Kao i Eduard Sam.

A ja sam Nebojša, predstavio se vlasnik.

***

Djevojčica hrani golubove.

Nestaje joj mrvica.

S novootkrivenom strašću počinje da ih progoni.

Cijeli Trg izgleda da je na njezinoj strani protiv golubova.

Više nije djevojčica.

Sad je vrana.

***

Kad su 1992. minirali katoličku crkvu pored pozorišta u Prijedoru, raznijeli su kipu Isusa, koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke.

Poslije rata, vjernici su izgradili novu crkvu.

Isus bez ruku,

sad stoji kao relikvija stradanja, odmah na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa.

Bezruk Isus na križu, zakucan samo za noge.

Kao skakaoničar na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice.

Neraspeti Sin invalid.

 

* * *
Starac stoji u centru na plus četrdeset. Liže kovertu, pokušava je zatvoriti, pa će preko ceste u poštu. Ali nema pljuvačke.
Jedanput pokuša, dvaput, ne ide. Onda krene.
U ruci nosi poštu, nezalijepljenu kovertu.
To pismo nema tko pljunuti.
* * *
Anđeo naglavce ispada iz oblaka.
Kao na scenama nasmiješene Kristomajke dok njiše bebu po dječijim biblijicama.
Kiša je iznenada prestala. Hodža uči u daljini. Kroz prozor auta gledam kako komunalac u blještećoj uniformi čisti lišće ispred KRSTA OTADŽBINE.
Kroz autoradio ispadaju samo crne tipke s klavira Keitha Jarretta.
* * *
Dva dječaka igraju nogomet zamišljenom loptom. Ipak je Europsko prvenstvo, gotovo naglas kažem.
U jednom trenu zamišljena lopta uleti u nekadašnju čika Taibovu baštu.
Oni nastavljaju igrati izmislivši drugu, ali ja na sada mrtvoj livadi vidim čika Taiba kako pažljivo ulazi među mladi luk po loptu i sebi u bradu im jebe po mater.
Samo sam učestvovao u igri.
* * *
Na autootpadu pogrebni auto-kombi s oznakom Islamske zajednice, bez ijednog točka, na klocevima. Na vratima kabine piše – SABUR; druga vrata su odnešena.
Odnešen je i volan i velika stražnja vrata. Dva tregera za tabute vise poluodlomljeni. Nečija daska nekako se probila odostraga i čeka; trune trun po trun.
* * *
Okupali su medu djevojčici sa sedmoga kata solitera. Visi obješen za lijevo uho. I kaplje. Pod njim lokvica. Ujutro mislim kako ga je djevojčica uzela još mokrog, jer se od sinoć nije mogao cio osušiti.
Ili je otišao.
Obzirom da curica ima leukemičnu krv, ipak mislim da se osušio brže i otrčao joj.
* * *
Potopljene lađe čuvaju više vjetra u ušutkanim jedrima, od spaljene šume.
S jezika će nestati vlaga, nestat će jezik, gramatika će mrmljati sama.
Nešto kao …ra-ni kor-mo-rani, samo bez mesa da to izgovori.
* * *
Jagodice na njezinim prstima ruke mogle su jednim dodirom ikoni svakoj ucrtati golubove.
Sad ogrubljene kotačem invalidskih kolica ipak mogu samo jednog.
Šćućuravca po ćoškovima.
* * *
Moraš svaku svoju kost donijeti iz smrti, kao Brankuzi. Oprati je, prepoznati, treba znati rukovati sa sobom kad se nađeš, kad se iskopaš i identificiraš i obraduješ se sebi dugotraženom, sebi dugoskrivanom, i sebe pažljivo, svako sebe pažljivo zavarati hladovinom svojeg oka.
Jer valja vratiti. Valja znati da smo zadah međurebaran.
Valja vratiti.
Sutra će netko dolje trebati kakvu kičmu, nekome će opet biti do visine.
* * *
Mama šalje smajlije viberom iz Indiane.
Zakopčanije košulje bolje poznaju masnoću vratova, masnoću glava u osvrtanju.
* * *
On se zove Gvozden.
Pravi i prodaje lijesove, pogrebnik.
“Počeo sam s iznajmljivanjem vjenčanica, priča nam, znao sam ih po četiri udati u istoj vjenčanici.
Sad ništa.
Em se cure ne udaju, em sahranjuješ samo u jednoj vjenčanici.” priča nam Gvozden.
* * *
Bolnički krematoričar.
Njegove bilježnice s raznim vrstama evidencija.
Neki Šejkin bilježnik, svetac Đubrišta.
Izvod:
“Na bolničkom imanju uzgojio golubove karuđijane.
Sve jedu.”
* * *
Nas Jugoslavena nema ni u statističkim pogreškama, pomislim.
Ivo Lola, Ivo Lola je sam.
Curica u igri na pijesku lijepi veliki hanzaplast lutki preko stomaka.
Njezina umorna mater, sjedi na klupi pored.
Maloprije je promijenila pelene mami, koja umire.
Gaze. Pojasi.
* * *
Galeta su razmijenili 1996. nekih godinu dana od pogibije.
Bili su plitko pokopani, njih petorica, oko 40 cantimetara.
Stari, pokojni Dule ga prepoznao.
Cona je tvrdio, da je Gale to jutro otvorio kutiju cigareta PORT.
I da su po jednu zapalili.
Onda je sve počelo. Cona je jedini čučao, pa ga nisu vidjeli. Jedini se i spasio od njih šest.
“Ako je, čika Dule, još kutija Porta u džepu, onda su ih sve odmah pobili, uzeli bi cigare”, rekao je Cona čika Duletu pred prepoznavanje.
I jesu. Bile mu cigarete u džepu.
Port bez dvije.
Otada ni Cona ne puši.
* * *
Čujem kako u orlici šušti jaje
dok nadlijeće jezero zorom.
Sve zapisujem, u suprotnom pravcu.
 
* * *
 
Oduspravljenost zvečarke na podlaktnoj tetovaži pokojnoga Bube.
 
Imao je široke debele vene, pa je zvečarkin vrat izgledao kao da je upravo pojela pacova, koji još tek smrvljen pulzira.
 
Na razmjeni mrtvih, nakon godine, tetovaža se smežurala i izravnala s tkaninom maskirne uniforme.
 
Mršava i tanka kao papir, zmija se maskirala. Nigdje oduspravljenosti, došli pacovi iz grla.
 
* * *
 
Jestati svojom jesamoćom.
Krznarski posao jest utopliti grlo puno neizgovorenosti.
 
Na prijelazu nitkosti u netkost
Ugostiti svoju kost u sebi.
Proprati se.
Propratiti se.
 
* * *
 
Denkbild. Denkbilder. Slike koje misle. Mislopisi.
Ako je djelo, kako veli Walter Benjamin, maska smrti onoga što nam je bilo dato da mislimo, lice je onda ostalo smrtopisno i u predmišljenom.
 
Zimus, na balkonu, od mraza zakovane tri košulje.
S jedne kaplje. Samo je ona crvena.
Manje u njoj smrti.
 
* * *
 
Kaleidoskopine.
 
Dojke joj otišle u perje. Grli me ispred solitera i rida, i jeca. Javili joj da su nalazi napokon uredni. Prvi put, nakon sedam godina.
Plačemo oboje.
Jebeš sise, šapće, perju rak ne može ništa.
 
Snjeguljica pojede jabuku, pa se u staklenom lijesu ne raspada.
 
* * *
 
Deminer iza rata. U ratu miner.
Ima kćerke bliznakinje. Nema obje šake.
Izgubio ih devedesetdevete u minopolju kod Petrovca.
 
Uspi sebi sam rakiju, veli mi.
Znaš li ti da je mene vođe u crkvi pop zajebavo da se ja ne krstim sa tri prsta, džabe što je strana prava.
 
Šta li Isus radi s mojim šakama, a pop bi samo tri prsta?
 
* * *
 
Ima jedan kod Solženjicina, što je svoj jezik progutao.
Ima i jedan kod Babelja, što su mu jezik odsjekli i bacili.
 
Poliglote. Poliglotaju.
 
* * *
 
Detlef Holz, bio je pseudonim Waltera Benjamina kada je 1934. objavljivao tekstove iz Berlinskog djetinjstva u Frankfurter Zeitung-u..
 
Hesse u jednoj priči pominje ogradu od bijeloga gloga. Tip uređuje ujesen svoj vrt i u svome dvorištu pali veliku vatru.
 
Prilazi starica od reko osamdeset godina, nagne se preko ograde od bijeloga gloga i kaže vrtlaru – dobro je da se navikavate na plamenje pakla.
 
* * *
 
Was ist ein Denkbild?
 
Slikomisao, kaleidoskopina. Ti si fotomorgana onome što fotografiraš.
 
Jovica Aćin pišući o Benjaminu doziva jednu fotografiju. Iz arhiva BRITANSKE KRALJEVSKE AVIJACIJE.
Na njoj, slikanoj iz aviona, 23. kolovoza 1944. oko 11 sati, vidi se Auschwitz, fotografiran u obavještajne svrhe. Cijeli logor je obuhvaćen kadrom, vrlo visoke rezolucije, barake pod konac, pred nekima se mogu jasno vidjeti redovi logoraša. Ali, ono što fotografiju izdvaja jest stup dima iz Krematorijuma V. Upravo spaljuju mađarske Židove dovođene lipnja i srpnja u ubrzanim ravničarskim transportima.
 
Stup dima, kojega vjetar lagano zanosi i uzdrmava.
Stup dima koji ide ravno u fotografiju.
 
Ono što fotografiraš ne vidiš.
To te što slikaš fotomorganira, veli Aćin, kako veli Benjamin.
 
Dječaci mašu na fotografiji, oni koje sam slikao u Budimpešti 1943.
 
* * *
cvijeta mlad dugokos

 

 

 

 

 

 

Marshal

mišo marshal

photo Mišo Mirković

 

vjetrenjačnost čini viteza, ne vjetar, ne mač…
ona nosi mobitel i snima na ulici. viče – normalno, ponašaj se normalno, ne gledaj u nebo.

djevojčica koja trči za golubom nalijeće na nju.
ako dubiš na glavi, suze mogu da ti cure uz čelo, da plačeš sebi u kosu.

poslije sretnemo bivšeg rukometaša B.
ima mali mikrofon, primakne ga grlu, pa se čuje kako govori.
“izvadili mi glasne žice. sutra idem nazad u Ameriku da stave vještačke glasnice. mada, zapravo, šta će mi koji kurac toliko žice.
bolje da nabavim baterije za mikrofon.”

pogledaj kako se vidi da me ne gledaš, kaže dok pregleda snimak.
onda šutimo.
kakav imaš glas kad su ti glasne žice vještačke, pita me?

je l’ k'o kod lutaka, snime te kako kažeš mama?


ŠEJKA, ŠEJKOVAČA

sejka2

„… Otpija s časa na čas
Krv što mu se penje
U peščanom satu na stolu“
 
Vasko Popa, „Ljonja Šejka“
 
 
 
1. SLIKA
 
 
Šejka je sliku ALHEMIČARSKA SOBA FAUSTA poklonio Milovanu Đilasu negdje 1967. tri godine pred svoju smrt, a nekoliko mjeseci nakon izlaska iz devetodnevnog zatvora. Tih je mjeseci s robije došao i Đilas. Devetogodišnje. Kada bi bilokomu Aleksa Đilas opisivao Šejkinu poklon sliku svojem ocu i majci, rekao bi da je na njoj vidio, pored ostalog, terra tenebrosa – zemlju tame, Berathrum – ponor, bezdno u paklu, princa alkemije Paracelzusa, svete brojeve 7 i 4, potom lubanju. .. Šejka je „jednu pravu“ lubanju držao u ateljeu. Bio je prosinca i studenog 1966. u samici istražnog zatvora u Beogradu. Poklon slika, svjedoči Đilas, nastala je 1964. i njegovom kupnjom, Marija i Šejka odmakli su se od granice gladi, a Šejka ostvario prvu veću zaradu prodajom neke slike. U slici nema događanja, kaže Aleksa Đilas, rađena je uljem i temperom i velikih je dimenzija 2×1,5 metara.
Što sve ima Faust u svojoj sobi – od zgužvane mape pakla, Featona sina boga sunca, Lava crvenog, pa Stiksa, hladnog i svetog, rijeke što razdvaja žive i mrtve, tu je i toranj ruske crkve s karakterističnim oblikom glavice luka, tu je portret nasmiješene Marije, pa i demon Belfegor s otvorenim ustima…A sam Faust sjedi i čita, ispod lijeve ruke piše „anubis“ – egipatsko božastvo s glavom šakala, što vodi mrtve kroz podzemni svijet i prokletnike u pakao. Moja je majka vrlo voljela Šejku, dovršio bi Aleksa.
 
 
2. ŠEJKA
 
 
 
Leonid Trofimovič Zisijadis Šejka, ili Leon van Kis ili Leon Leš ili Ljonja, rodio se 1932. u Beogradu. Jedan od osnivača Mediale. Volio Anu, volio Olju Ivanjicki, volio Mariju Čudinu. Umro 15. 12. 1970. u Beogradu. Od raka na mozgu.
 
Jedan zapis Leonida Šejke:
„Sazvežđe malih predmeta
Postoje i takvi predmeti, sasvim beznačajni, za koje počinjemo da osećamo bezrazložnu ljubav. Možda ona potiče od oseta ugodnosti koji imamo kada ih držimo u ruci. Navikli smo da ih nosimo po džepovima, a za to su pogodni, jer im veličina ne prelazi više od tri santimetra. Nosimo ih u džepu, slušajući nežno zveckanje, čekajući tu radost da kao minijaturna lavina pokuljaju, poispadaju iz džepova, pomešani s mnoštvom hartijica, koje su uostalom trebale da budu odavno bačene, a nisu jedino zbog naše inercije. Onda, pomešani još sa mrvama, vunastim gromoljicama, slamkama i ostalim đubretom, poispadaju ili mi sami izvrnemo džepove; i tako je sada na stolu “nemoguća gomila”.
Zatim, počinjemo selekciju, razvrstavanje, izdvajamo, pre svega, hartijice u stranu, a to su bioskopske, tramvajske karte, plave ili ružičaste, cedulje, računi, komadići novina, hartijice srebrnaste, providne, šarene… Sve to zgužvamo i odbacimo bez sentimentalnosti. Onda, iz gomile izdvajamo ono đubre, tako da ostanu samo čvrsti, određeni komadi, da može svakom da se nadene ime, da svaki ima jedan, doduše tihi, ali zato vrlo harmoničan zvuk. Jednom rečju, potrebno je da bude takvih vrsta komadâ, da bih imao želju da ih prebrojavam. Kad je sve gotovo, vraćam celu hrpu natrag u džep; priznajem da to sada ima neki drugi miris, ali ja zaboravljam na sve, mislim o sklopovima saća, paučinâ, mravinjakâ, a ne mislim na poreklo tih beznačajnosti, mada sam počeo nesvesno da se vezujem za njih i nisam verovao da će tako dugo ostati zaglavljeni u mom džepu. Bio sam ravnodušan, bio sam u stanju svakog časa da ih se otarasim, ali sada je prošlo već toliko vremena, na njima se nataložilo više slojeva moga duha, oni su postali deo mene, svi ti komadići, parčići ogledala, gvozdene alke, šrafovi, jedna kaplja od bakelita, i jedna od stakla, toliko blistava da se čini da je u njoj čitav kosmos sadržan, nekoliko drvenih kupastih komada, crvenih i žutih, bez ikakve oznake, nekoliko vrsta puževa, jedan krst, kuka sa nekog katanca, prema kojoj sam osećao izuzetnu ljubav, i, najzad, jedan ključ sa glavom trolista. Svi ovi mali predmeti predstavljaju jedno blistavo sazvežđe, koje lebdi na nebu u neposrednoj blizini, tako da lako rukom mogu da dohvatim bilo koji komadić, uprkos njegove silne vibracije, koja se opaža kao intenzivno zujanje pčela, ako se sazvežđe zatvori u kutiju, pa onda probuši otvor za osluškivanje, i koje nama prestaje kad se kutija otvori, mada vibracije i dalje traju. Možda će jednog dana sve to biti upotrebljeno za ukras nekoj varvarskoj nevesti, ali za sada ja ih držim u rukama, kao što bi se držala gomilica šljunka – razbacujem ga po podu, pa ga opet skupljam; onog koji se otkotrlja negde pod orman ne tražim više, a neke namerno spustim u slivnik i tako, komad po komad, polako, moja se kolekcija smanjuje, mada uvek postoji mogućnost da se nešto tako pronađe, bilo u sobi, bilo na ulici ili na velikim peščanim plažama; ali sve to ne može da traje u beskonačnost, moramo se, voljno ili nevoljno, uvek ograničiti na određen broj, pa tako, kad sve nestane, dakle, kad se izgubi, ja ne mogu zbog toga osetiti nikakav gubitak, jer to je bila sasvim bezrazložna ljubav. Ali bilo gde da zapadnu, to verujem, bilo gde da se izgube, otkotrljaju, pošto nose jedan zajednički otisak, recimo otisak moji prstiju ili, kao što već rekoh, otisak moga duha, moraće jednoga dana, možda posle mnogo vekova, da se opet nađu na okupu, posle mnogih kruženja, jer svemir je višestruko zakrivljen, da se susretnu. I ne samo to, možda će da se upišu jedan u drugi i tako sastave jedno lice, davno nestalo, davno zaboravljeno, da sastave moje sopstveno lice, tako da se sastavci, spone i ne opažaju, tako da to bude jedno lice, celo i bez ikakvih sumnji, sasvim potpuno.”
Šejka, jedinac od oca Trofima Vasiljeviča, strogog ukrajinskog oficira i srpskog generalštabnog topografa, izbjeglog u Srbiju nakon sloma carske Rusije, i majke blage Katarine Zisić, koja je potjecala iz ugledne valjevske cincarske porodice Zisijadis. Dvije različite roditeljske krvi slile su se u jednu i procvjetale u jednu, stvaralačku. Šejka uči rusku osnovnu školu, potom gimnaziju i srednju tehničku školu, da bi upisao Arhitektonski fakultet u Beogradu. Ovo je genetska predispozicija ― naime, Šejkina majka je veoma voljela operu i uz nju je Šejka muziku doživio kao blisku, srodnu umjetnost. Prirodno je da je poslije toga izabrao arhitekturu, koju drugačije zovu ― zaleđenom muzikom. No, slikar je već postojao u njemu. Od osamnaeste godine ušao je u svijet slikarstva i astronomije. Tvrdio je da je “zvezdano nebo takav prostor na kome misli mogu da slobodno lutaju”. No, pored umjetnosti, proučavao je i atomistiku, biologiju, filozofiju, književnost, muziku. Smatrao je da nije potrebno naći sebe, već ― doći do sebe.
 
 
 
 
3. BROJEVI
 
 
206 kostiju ima čovjek .
U mas. grobu Hrastova glavica nađeno je 144 tijela ubijenih iz logora Omarska.
114 puta 206 jeste 23 484 kostiju.
 
 
4. JAMA
 
 
 
Pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidači, selo Glušci. Pored sela šumica, u šumici jamica, u jamici 23 484 komada kostiju. Hrastova glavica.
Čahure oko jame i sad se mogu naći, kao i meci pozabijani u debla, koji su prethodno prosviravani kroz lubanje.. .Kraj jame agregat. Forenzičarka, omanja sijeda kratkopodšišiana žena u bijelom, s bijelim rukavicama, također pored. Ulaz vrlo uzak. Za jednu osobu. Alpinisti prave daščanu platformu. Dno jame 3×6 metara. Nikakvog zadaha. Nikakvog mekog tkiva. Desetine i desetine lubanja. Jama je sličila na bunar, kome zidovi tiho cure. U jami je plus deset. Vani je minus petnaest supnjeva Celzija. Tanka žica oko gležnjeva ruku i nogu. Puno žice. Tanke žice. Već izhrđale. Poneki sat. Jedan još radi, kaže forenzičarka nekome. Tijela su padala s visine najmanje dvadesetak metara. Vozačke dozvole, lične karte, fotografije… Kada sve kosti poslagane budu u bijele najlonizirane vreće odvoze se.
U Šejkovaču.
 
 
 
5. ŠEJKOVAČA
 
 
 
Identifikacioni centar za nestale osobe u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pored Sanskog Mosta. Na stotine i hiljade kostiju čekaju spremljeni u bijele vreće. Čekaju. Da netko dođe po njih.
I opere ih, Margareto.

Prvi dan ljeta

barbara marin

photo Barbara Marin

U djetinjstvu, na ljetnim ferijima na selu, viđao sam dekapitiranu perad, bezglave kokoši, koje su bezglavinjale dvorištem, dok su im iz vratova nalijetali krveni mlazevi. Strina bi se vraćala nasmijana iza kuće sa sjekirom u ruci, na čijem tanko okrvavljenom sječivu se njihalo perce, vratno kokošje perce. Uvečer, nadvijali bi se nad kartonsku kutiju punu dvosatnih pilića, iako sam ih već vidio bezglave uprkos svom tom pijukanju u paperju. Strina i ja bi im tepali i grijali ih dlanovima.

Tako i moja već tri godine pokojna susjeda. Prvo su joj zbog raka mastektomirali jednu, pa drugu dojku, potom i desnu ruku. Uvijek se pitam, rekla bi, kome li onom rukom mašem iz smrti.
Kod hasida, svaka udana žena pokriva kosu. Perika se zove sheytel, na jidišu. Neke hasidske žene briju glavu na dan vjenčanja i, od tada pa do smrti, nose periku/sheytel; i više nikada ne odgoje svoju kosu.

Sinoć u gradu, na velikom stablu trešnje, rukom pisan plakat, oglas, ćirilicom – KUPUJEM KOSU, odmah uz osmrtnicu ovdašnjeg starog brice.

Moja mrtva susjeda mora da mi maše s obje ruke. Strine nema već četvrt stoljeća. Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja.

Još samo sijedi sheyteli pokrivaju uporne lubanje hasidskih baka, još samo sijedi sheytel pokriva kasno izbeharalu trešnju.

Mali, vojišni

željko nedić photo

photo Željko Nedić

 

(pjesniku Draganu Radovančeviću)

 

 

 
 
Na odjelu za dementne i teško kognitivno oštećene osobe
Bivšoj su krojačici dali plastičnu iglu
Pa povazdan bode i skida lutkama haljine
I on nekad snajperist pa stalno nišani plastičnom
Puškom puca i baca se iza kreveta
Znaju se od vojišno
I uzeli bi se
Da njezine nisu našli kod njegovih u bunaru
Odmah iza rata svo sedmoro
Sad se na odjelu prave da su djeca i da se još
Ništa nije dogodilo
I da će vojišni ostati

Iz pismenog za SH jezik, za školsku 1991.

Orući njivu traktorom
Izorao je kosti svog profesora srpskog njegove žene starije kćeri i
Njezine bebe. Sve mu se na plug nakačilo
Komadi haljine kosa patike
Nije tu više nikad orao
 
Počeo se baviti pčelama ali su pčele zaobilazile tu livadu
Počeo se baviti pticama
Ali sokoli nisu lovili pacove na parceli
Počeo bunare kopati
Ali voda se od njega skrivala u njivu
 
Onda se prijavio Tribunalu
Rekao za kečeve iz pismenih sastava
I da je padao godine zbog srpskog
I da je zato i njega i da je zato sve njih
 
I u svojoj ih njivi čuvao
Ali da više ne može dosta je zarezivanja i zareza
Treba jednom staviti tačku

Borges, tigar

borges

 

 
Za doba Oluje, 1995. u Prijedoru je vladao potpuni ratni, pozadinski kaos. U masi očajnika tražio sam prijatelja M. iz Petrinje, i njegovu netom pronađenu jedanaestogodišnju kćer Alisu vukao bukvalno za sobom, za ruku. Ništa nismo znali o M-u, njezinome ocu, danima već ništa.
Pošli smo ga tražiti u bolnicu, danas mislim da sam htio naći nekoga tko možda zna nekoga….
 
Majka i sestra su viđene negdje u nepreglednoj koloni, možda oko Svodne, možda odmah iza Novog, možda i bliže ovamo, kod Brezičana, nitko ne zna više.
 
U bolnici je tek bilo strašno. Ranjene vojske i civila bilo je posvuda, na parkingu ispred, unutra u holu, čula se medicinska sestra koja je tražila neku ženu s bebom iz Vojnića.
 
Djevojčici i meni prišao je iznenada i niotkuda dječak u uniformi, s krvavim zavojem oko očiju i glave, razdrljene košulje, očito regrut Vojske Krajine, mumlao je da je slijep – “gdje sam, brate, gdje sam, ponavljao je – nađi mi mater, molim te, brate, Milka se zove, nema ni četrespet, traži me sigurno, ne zna da sam živ…” – pa rukama hvata za rukav nekoga iza mene – “odakle si brate, majku tražim, Milku, bilo nas četvorica, brate, svi smo poginuli…”
 
Alisa me uvukla u gužvu, nestali smo u gomili ranjenih, zapomažućih ljudi, tražio sam M-a, zvao ga, okretao ljude, ranjene…
 
Nestao je dječak.
Nestali smo djevojčica i ja.
Oca smo pronašli sutradan, kad je njegova jedinica u rasulu stigla do grada, do Pećana.
 
Slijepi regrut traži crnu majku, djevojčica Alisa i ja tražimo njenog sjedoglavog oca.
 
Ostao sam zauvijek za njega slijep, iako je on onaj koji nije vidio.
On je govorio, brate, on je govorio a ja sam otišao, nisam mu pomogao, otišao sam, s Alisom. Ne sjećam se da sam mu ijednu riječ rekao.
 
I danas, kad god uđem u taj hol, u tu bolnicu, jasno ga mogu vidjeti, kako sljepački dodiruje lica bolesnima i umirućima i govori im – “ne boj se brate; odakle si, tako sam i ja jednom izgubio majku slijep, bilo nas četvorica i svi smo poginuli.”
 
Nakon puno godina, srest ću djevojčicu Alisu, kćerku mojeg prijatelja M-a. Sjećanja nam se nisu podudarala.
Sada crnokosa majka, nije se sjećala nikakvoga ranjenog dječaka ili slijepog, koji je tražio ikoga, sjećala se trojice regruta-dječaka koji su tražili jednog.
Slijepog.

Iz kurikuluma za vjersku gimnaziju

beuys

 

 
 
Pojačano tepaju trogodišnji hasidski dječaci, koji alfabet uče jezikom, ližući u udubljenja usut med.
Oblikuju jezikom slova.
Tom tehnikom pamćenja uče učenje da je slatko i da gutanje od slova dolazi. Pa pojačano tepaju, ojačavaju, očajavaju slovo po slovo grlokoljem.
Kasnije, kad pravo progovore, riječi imaju eksere po katetama, vruće od dlanskih znojeva.
Kasnije, kad pravo progovore, smrt im narode iščezava po usnama i okrpava mete po streljanama.
Još kasnije, kad pravo zašute, svaka riječ im ostane ogrljena, a med iz davnih gutanja izdubi govorivo cvijeće.

Mohel

ovaj list

 

Svaka voda ima sjećanje na davljenje
Stradivarijem cvrčak ježi mrave oko odskočne mine
Limfa pišti svojim čajnikom
I svaka pahulja ima sjećanje na zvjerstvo izvora
 
Treba umetnuti koju venu u svoju sliku svijeta
U stigmatični dio na riječima u zglobove
 
Deminerka koja je krila da je trudna
Vratna krznarina giljotinarove žene
 
Tko je rođen da pogine u ratu
Izbjegne svoj rak
I svoje kemoterapije ostavi drugom
Dječaku
I jednoj djevojčici što povraća