Mjesečne arhive: Juli 2016.

Emotikoni, 88, 87, 86

elektrokovina

 

 
Bio sam Pumpar pitke vode u Rudniku Omarska 1985/1986
Prije trideset godina.
 
Pumpar pitke vode u Omarskoj. (!)
 
“Pumpar pitke vode” – tako je puni naziv mojeg prvog radnog mjesta, u tek otvorenom Rudniku. Nadzirao sam rad pumpe, koja je sa tridesetdva metra dubine crpila pitku vodu i vodovodom odašiljala rudarima.
 
Ali, vukla je previše željeza u vodi.
Pa su ugradili sustav za deferizaciju vode. Nadgledao sam ph vode, njezinu kiselost, uzimao uzorke, pratio rad bučnih elektro pumpi.
 
No, uzalud.
Previše željeza u vodi.
Na kraju su odustali.
Našli su izvor pod Kozarom i odatle vukli vodu.
 
Onda je počeo rat. Vrelo bilo ljeto, jedni rudari su tukli i ubijali druge rudare, za vjeru.
 
I nisu im davali vode. Kao da oba boga nisu halucinirali od žeđi u pustinjama.
I tražili bunardžije i pumpare po fatamorganama.
 
* * *
 
Javljaju mi iz Slova Gorčina da pripremim nešto kao kratki osvrt na temu “Kultura i umjetnost u BiH – stanje i perspektive”, da se pridružim diskusiji na nekih desetak minuta.
 
Nema problema, odgovorim:
 
Saša pričao kako je ovoga ljeta bio na pokopu starice, ispalo je nekako slučajno, bili su zapravo na proputovanju, svratili u novootkriveni rod….kad zatekli ih u žalosti.
Baka se upokojila, tko zna čija, i koliko im bliska.
I ljudi dolaze, lijes je otvoren, baka izložena, “smirena i voštana”, veli Sale.
 
Odjednom u kuću ulaze bliznakinje od oko osamdeset godina.
Jedna je napadno našminkana, u haljini koja promašuje dva stoljeća, druga pogleda oborenog, siromaški odjevena.
 
Dvije bake, identične, došle umrloj prijateljici na daću.
Našminkana se sestra nagne i poljubi u čelo pokojnicu.
I ostao ogroman otisak crvenog ruža za usne na čelu mrtve bake. Ogroman cvijet.
Kao velika crvena petokraka posred čela, pričao Saša.
 
A dva minuta stariju sestru sramota.
Sagnula se i ona. kao da će i ona poljubiti pokojnicu s crvenim znakom na čelu, i krišom pljune i obriše otisak sestrinog poljupca.
 
Zatim obje žurno izlaze, svađajući se.
 
* * *
 
 
Prijatelj B. (osoba B) napada me na facebooku, u inboksu, u ograđenom razgovoru, jer mi je među virtualnim “prijateljima” na facebooku, pronašao izvjesnog A. (osoba A) koji ga je premlatio u obližnjem Rudniku – logoru..
 
Znači da ga “skinem” s popisa prijatelja, pišem mu, da ga “obrišem”? “Skini ga, kaže moj prijatelj B.
 
Onda me A. pita u inboks, zašto sam ga skinuo s popisa facebook prijatelja. Kažem mu.
 
Nije istina, piše mi sada A., ja sam ga spasio one noći kad su ga trebali streljati s još četvoricom iz Ljubije.
Onda skinem i prijatelja B. s popisa virtualnih prijatelja na facebooku.
 
Obojica su još u logoru i to na mojem zidu.
 
Kao da je moj zid ograda, žica, a ne pokemonijada na “Vremenskoj crti”.
Predložim im virtualno prijateljstvo.
 
Obojica me blokiraju.
 
 
* * *

Fotografija Igora Motla

deda emotikoni III

Fotografija portret pokojnog glumca Rade Stupara – 2014. ….iz osobnog arhivarija

 

 

Emotikoni u Viberu III /82
* * *
Vladimir N. izveo je 2004. godine performance na grobu Marcela Duchampa, na godišnjicu Marcelove smrti, u Ruanu, u Francuskoj.
Doveo je profesionalnu narikaču (žena koja za novce nariče, leleče, plače i zazivlje ime pokojnikovo), angažirao je na jedno popodne po cijeni 10 eura po satu.
I put joj u Francusku platio.
Stajao je pored, u tamnome odijelu s kravatom, i plakao.
Na putu kući, u vlaku, pomenuo joj je Nevjestu.
Živjeli su sretno, on se pred kraj života žalio na bolnija mokrenja.
* * *
Edis V. je mladi slikar, koji priprema rad – performance izložbu : forenzičke fotografije satova pronađenih u masovnim grobnicama.
Edisovog su oca 2002. našli u jami TIHOTINA.
Tik – tak – tik- tak
“Tatin je sat radio na puls”
“Bratova baterija radila je u grobu još sedam do devet mjeseci”
“Stari ga dobio za 20 godina u Rudniku.”
Tiho, tiše, tiho, tiše, na kapima kiše…
* * *
Namrmljao sam dosad bar lopatu zemlje donjom vilicom.
Sve će me to jednom i zatrpati, mislio sam. Noktima se držim za riječi.
Angeo poslanik, koji ne poznaje sadržaj poruke koju donosi.
Sebe naglas ne dozivam.
Jer bi se dozivano povlačilo u nepreskočivost iskušenja pustinjom.
Otud zaboravljanje sliči rasipnosti, jer ono što sam zaboravio, jest jedino što nisam stigao uništiti.
Lj. je izgubila bebu 1999. u devetom mjesecu trudnoće. Jednostavno, ujutro više beba u njoj nije disala, nije se više micala.
Tako da Lj. nije samo moja žena i majka naše kćeri, nego i grob našega sina, pomislio sam. Još krišom čuvam ultrazvučni zapis da je bio tu.
Tik – tak – tik – tak
Tihotina je jama uzela da se zove.
* * *
Cera došao iz Chicaga.
 
Nekih je već pola života tamo. Dan je oblačan, sjedamo u auto i vozimo se prema Kostajnici, uz Unu. Vodim ga na borbeni položaj iz 1995. pod kontrolom naše Operativne grupe B. Od kukuruza i novoizraslih vrba jedva sam pronašao naš rov. 21. mu godina, posve punoljetan, zarastao, nazire se samo uz puno podataka.
 
Pokazujem Ceri, objašnjavam, pravim se ratnikom, ufurao sam se, potpuno sam se zanio, pokazujem – ovdje je bio tranšej, ovuda se išlo do rova broj petnaest, ovde bi morao biti nešto kao uvalica, čekaj, eno ga, ovdje je sjedio pokojni Radenko, ovdje smo ložili, tu smo čistili oružje, ovdje smo odlagali šatorska krila da se suše, Zoka napravio stolić i urezivao nam imena…
 
Ušutim.
Cera me gleda.
 
I ti si mislio da ovdje stavimo šatore i kampujemo, mirno me pita.
Besmisleno, čak bolesno, sad i ja vidim.
 
U pravu si, kažem naglas, iz čučnja promatrajući vidim li se s druge obale, a i otjerali bi nas, tko zna čiji su kukuruzi.
 
 
* * *
 
Kad sam bio dječak provodio sam raspuste kod očevih, u selu Bjelajci, kod Bosanske Dubice. Kod bake su na zidu male kuće od blata okačene visile tri Spomenice.
Za u Jasenovcu ubijene sinove Đuru (13 godina), Milu (14 godina) i za Ostoju, 35-godišnjeg supruga, moga djeda.
Ubijeni su i spaljeni. Jer su bili Srbi.
Svi su odvedeni u Jasenovac, otac je bio beba, zatim u roblje, kako je govorila tetka, u okolicu Bjelovara.
 
Tako je bilo u ratu prije.
 
U ovome bilo je drukčije.
U kasarni u Banja Luci su tukli moga ujaka Viktora.
Jer je bio Hrvat.
Preko Crvenog Križa otišao je u Ameriku.
 
Zatim su i moji roditelji otišli k njemu.
Kad je tamo umro, kremirali su ga i tata je donio njegov pepeo u crnoj kutiji, sletjeli su na aerodrom u Zagrebu.
 
Stoji tako tata u Zagrebu i drži torbu, s pepelom u kutiji.
Vraća ujaka Hrvata u Republiku Srpsku, on, Srbin, kojem Hrvati nikada nisu vratili pepeo braće i oca.
 
Sjedamo potom u auto.
Ići ćemo preko Jasenovca, za Prijedor, najbliže nam je, kažem.
 
 
* * *