Mjesečne arhive: August 2016.

Smokva, smak

radenko sestre

 

 
Smokvi pripada mjesto kraljice mediteranskog voća, iako tehnički spada u cvijeće, zapravo dudove (Moraceae).
Uzgajana je mnogo prije pšenice, potječe iz Male Azije i životni vijek joj je između 50 i 70 godina.
Smokve su izokrenuti cvjetovi a smokvino drvo ne cvjeta kao drvo jabuke ili breskve.
 
Budući da cvjetaju iznutra, treba im poseban proces oprašivanja – smokvine ose.
 
Ženka smokvine ose ulazi u mušku smokvu, polome joj se krila i pipci dok ulaze kroz malecni prolaz u smokvu, pa kada jednom uđu, nema im više izlaza.
 
Muške se bebe rađaju bez krila, jer im je jedina funkcija oplođivanje ženki i prokopavanje tunela.
 
Nakon što umre u unutrašnjosti smokve, ona se razgrađuje i stvara posebno ukusnu smokvu. Ph joj je između 6 i 7,8, i može izbiti na vrlo stjenovitom i kršovitom tlu jer se duboko korjenuje.
 
Glumac Radenko Bilbija odigrao je starca Čibutikina u Čehovljevim TRIMA SESTRAMA 2014. i umro. Pokopan je pod smokvu, na gradskome groblju. U porodičnu grobnicu svoje bake i djeda. Na mjesto gdje su polovicom prošloga stoljeća pokopana mladoumrla djeca bake i djeda, ujkice i tetkice od po jednu ili dvije godine.
 
Petoro.
 
Kad su Radenka ukopavali ništa nisu našli.
Ni koščica ujkica, sve razgrađeno i mirisno, s tunelčićima i korjenom doboko ispod groblja.

Česmice, korita

isak ma'ajan

 

 
 
 
* * *

Žalosne vrbe aškenaski su Židovi sadili uz svoje grobove, diljem miteleuropske pustoši prošarane sivim dimom.
 
Jednom kada nikoga ne bude da žali, da plače.
 
Bit će vrbe žalosne, i njih gdje ima, mora da su u blizini zarasli kamenovi za nad glavu, ili ni njih više nema.
 
Vrbovali, zavrbovali grobove žalošću.

 
* * *

 
Imao je dvanaest godina i raznio se na nečijoj svadbi u Turskoj.
Preko pedeset mrtvih, djece, žena…
 
Dvanaest godina; što su mu rekli, pita me Igor, šta misliš?
Rekli mu za Pinokija, mislim.
 
Da ga je Đepeto ucijepao, i da mu ne gori meso.
Nego lišće. 

* * *

Brižnost bogaljeve majke.
Šuti na terasi manastirske porte.
 
Monah joj blago govori o ljekovitosti jabuka, ovih na stolu.
Među nerođenima, proču se za život bez nogu i za topli čaj, što jednom kapi prelije čajnik.
Golubovi prhnu pod manastirskom strehom, zazveči opšivnica limenog krova, gotovo nevidljiv dim garevine krilima oduvaju u dvorište.
 
Otac je ostao u selu.
Poribljavaju potok, starija kćer i ujaci.
Mater se s bogaljem do večeri kani vratiti iz manastira, mora do mraka kazati ocu da je monah hvalio jabuke.
 
Među nerođenima, već se doznalo tko će bogalju gore ostaviti noge.
A dolje sići s krilima, među golubove.

 

* * *

Ima selo Koritnik.

Prije rata, kaže Bakira H. iz udruženja “Žena – žrtva rata”, bilo preko osamdeset stanovnika.
 
U ratu, pedeset sedmoro živo zapaljeno u Pionirskoj ulici, “na Bikavcu brdu grada Višegrada”.
 
Muški mahom bježali preko Drine.
Ostale žene, djeca i starci. Njih su iz Koritnika odveli u kuću u Pionirskoj, i sve ih zapalli. Neki Lukić, s bratom.
 
Pedesetoro još nema mezar. Nema mezara, nema smiraja.
Jedan pravio prozore na toj kući, pa ga glasovi proganjali – nemoj nas zatvarati, nemoj nas zatvarati!
 
Sve ostavio.
 
Podigli spomen-česmu u Koritniku.
I ide tako voda u korito, niz korito, u Koritniku, po korice kazne svoje curi, jer je nije bilo onda da vatru gasi, u Pionirskoj, (p kao pošten, i kao iskren, o kao odan…)
 
Tu dođe sjesti jedan fratar Andrićev.
I gleda tako fratar Andrićgrad i most, ćupriju, pa mu se nekako smanjuje, smanjuje, pa se luk po sredini mosta utanjio i postao mali luk, lukić gotovo.
 
I onda plače. Lukić premalo vode propušta.

Guljene jabuke

bubamara

 

Baka na tržnici prodaje jabuke.
Pet jabuka.
Ništa drugo.
 
Bako, ja ću kupiti jabuke, kažem.
Zar sve, svih pet?
Pa da svih pet; a što ih prodaješ, bako?
 
Jelku da okitim bolesnoj djevojčici za Novu Godinu.
Ali ljeto je bako
Tebi je ljeto sine, proljeće Snjeguljici,
A ja prodajem jabuke.
 
* * *
 
N. i ja bili sami.
Mali se upišao, čim smo ga zarobili.
Zalutao, nema ni 19 godina.
N. ga išamarao.
Išla mu krv na nos, pa je i plakao i tresao se.
 
N. ga je udarao nogom, čizmom u glavu.
Mali je pao u rov, košulja mu je bila mokra od znoja.
N. je prekjuče sahranio brata i mali je bio ta smrt.
Zato ga je udarao.
 
Ušao sam u kukuruze da ne gledam.
Tamo sam sigurno i poginuo.
Jer kad sam se vratio N. je već bio zadavljen.
Mali je upravo pucao puškom sebi pod vilicu.
 
Još nas traže, svu trojicu, priča mi.
 
* * *
 
KNJIŽEVNA REČ, br.427, od 25. studenog 1993. ciklus pjesama – FOTOSINTEZA CVIJETIĆA.
 
Vodnik mi donio u rov s poštom.
Bile u komandi, pod bataljonskom ikonom.
 
* * *
 
Kad sam bila mala pravila sam se da sam mrtva i škiljila na ogledalo kako izgledam, rekla je.
 
Tako je i Šejka tvrdio da se ništa može naslikati ako gomilaš i gomilaš i gomilaš stvari.
 
Sad imam već puno ogledala.
 
* * *
 
Riječ se ne sjeća svoje izgovorenosti.
Samo se sjeća da je bilo manje pljuvačke i raspadanja.
 
Kada je trbuhozborka
Iz našega cirkusa bila trudna,
 
Pa joj ekseri zvečili
Svud oko stomaka.
 
* * *
 
Sjenka je tako padala, predvečer u parku, po bisti mladoobješene partizanke iz pretprošlog rata, da joj je u mah skidala sloj bronce s obraza.
Mogao sam čuti kako se već čipka snijeg u onome koji će ga večeras sanjati.
 
Već mu je zima u glavi.
 
Bolnički krematoričar pali zidove nečije danas izvađene maternice, zajedno s kesom prljavog zavoja.
 
Kasno je popodne.
Ide na facebook; lajka status majci.

Godišnjice

emotikoni u viberu IV

 

Na Madagaskaru postoje zanimljivi obredi ekshumiranja leševa i o tome piše Houellebecq u KARTI I TERITORIJU;
 
tjedan dana po pokopu, leš bi bio iskopan, čaršafi u koje je bio umotan skinuti s njega, i bi bio postavljen u obiteljsku trpezariju, gdje je ostatak obitelji objedovao u njegovom prisustvu.
 
Potom bi tijelo ponovno sahranili.
Isti postupak ponavljaju potom za mjesec dana, pa za tri mjeseca; ukupno sedam iskopavanja, a posljednje godinu nakon smrti, i otad se više pokojnoga ne dira, jer je konačno, vjeruje se, pronašao svoj mir. Ostavivši Houellebecqa,
 
domislim da me voli netko, tko bi me sedam puta u prvoj godini smrti iskapao, i uz mene raspadajućeg mirno ručao, ili pak da moja voljena računa na moju ljubav i poštovanje tradicije magijskog ponavljanja – da ću je iskopavati i iskopavati, i ponovno donositi u sobu, “voljenu mrtvu dragu” donositi, na istežljiva izlešavanja po kuhinjskim stolovima.
 
* * *
 
Trojica amputiraca selfiraju se na klupi u dvorištu Doma boraca.
 
Kod bake, na selu, bile tri partizanske Spomenice na zidu okačene, za djecu i muža spaljene u Jasenovcu.
 
U čertvrtom činu opaljuju.
Zid se sruši.
 
* * *
 
Svatko je Noje i svatko spasava svijet, selektirajući spasenu i pojedenu jagnjad, puneći svoju korablju, kao i stomak, odabranim.
 
I svatko umire s onim što je spasio.
Mliječ vrela otrova s pčelom, i vjetrozaustavljenost s brodicama na dnu.
 
* * *
 
Poznavao sam vodnika koji je cijeli rat proveo u počasnom vodu.
Čitav rat njih sedmorica pucali su po vojničkim sahranama u nebo.
 
Svaki dan i po nekoliko ratnih brzih pokopa.
Nijedan dan nije bio na ratištima.
 
Mrtvi su stizali previše svakodnevno i uredno i posla je bilo pune puške: te čiste uniforme, te meci, te uredni, ozbiljni, obrijani i trijezni pratitelji heroja.
 
I sad se oko vojničkih grobova mogu iščeprkati počasne čahure.
Poslije rata, nekih desetak godina, poludio je.
 
Bojao se kiše i tvrdio da mu to nebo vraća što je toliko na njega pucao. A kada bi snijeg padao krio se, to se njihova hladnoća narendava po nama, rekao bi.
 
 

Golubarnici

tri mostarska goluba đenan jelin

photo – Đenan Jelin

 

 
Mustafa Golubić, rođen je u Stocu, listopada 1889. godine.
Bio je pripadnik Mlade Bosne, crnorukac. Na pitanje da li je Mustafa Golubić učestvovao u atentatu na Trockog, ruski povijesničari kažu – da, general Golubič je organizator ubojstva Trockog, tvrdi Ljubiša Ristić, redatelj.
Golubić je bio likvidator Kominterne, zadužen za šefove partija, a to je Četvrta uprava Crvene armije, obavještajna uprava Kominterne.
Golubić je, kaže Ljuša, bio šef kompletne mreže Kominterne u Sjevernoj i Južnoj Americi.
 
I, onda, prije nekoliko dana na Slovu Gorčina 2016. u Stocu, spavao sam privatno, na katu, pod krovom, jer je hotel spaljen u ratu, kod porodice – Golubić!
 
Kako sam igrao Borisa Davidoviča Novskog, u Kišovoj Grobnici, u Pozorištu Prijedor, pomislio sam –
 
Novski je tu noć potpuno mirno spavao zaključan na katu, kod obitelji Golubić, nedaleko “Makove hiže”, u Stocu. Samo koji sat ranije na Radimlji, među stećcima, opasan snažnim i ledenim vjetrom, pročitao je pjesmu Numerirane bilješke uz Petra Pana, posvećenu Danilu Kišu.
 
Mogli su se jasno čuti, u radimljanskom vjetru udarci pijuka, istog onoga pijuka kojim su stećci ukopavani, i kojim je prosuta lubanja Leva Davidoviča Bronštajna Trockog.
 
Ujutro je brzo otputovao, iz Stoca. Neki izvori dodaju, zasigurno sentimentalizirajući cijelu sliku, kako je u sobi na katu, kod Golubićevih, prelistavao nečiji spomenar prepun odljepljenih kartonskih srca, neposredno pred odlazak.
 
* * *
 
Pored groba Radenka Bilbije, glumca, majstori napravili klupu od dasaka koje su nekada bile scenske, i na kojima je Radenko glumio majora Katunca koji ne može umrijeti.
 
* * *
 
Prema hebrejskoj baštini, a to pominje Bela Hamvaš, osnovno stanje je Tora. Kabala uči da čovjek u maternici zna cijelu Toru, ali kada se na zemlji rodi, anđeo mu je izbriše iz usta.
 
Zato osnovno stanje čovjek zna i ne zna, i zato, kada ga čuje, sjeća ga se.
 
Eritrociti se obnove za dvadesetjedan dan, pa sam za godinu dana puno krvi od tebe daleko, puno eritrocitnih umiranja. Svaki snijeg odgaja sebi prašinu u pahulji.
 
Tražim svog anđela, svađam se s njim, otimam se za riječi, za himenice, sastavljam svoju Toru od njegovih mucanja po tavanima.


Lovosvičeva

velež

 

 
Sin mrtvog ratnog heroja.
Leži na onkologiji.
Uklonili mu testise.
 
Na Ifonu ubija Digimone.
Infuzija mu kaplje poremećenog ritma, jer stalno mrda prstima.
Ćelav, bez obrva, u slušalicama mu hrama glas Toma Waitsa, namiguje materi u crnini.
Jednom ga je stari sačekao pred Muzičkom i odveo na kolače, pomisli.
 
Po displayu mu se izlešavaju mladi Pokemoni.
Izlešavaju se, kaže.
 
 
 
 
 
* * *
 
 
 
 
 
Presročim jednu misao profesora Marijana Cipre: “Sve je puno SUČEGA. Nigdje nema mjesta za NIŠTO.”
Smrću vratimo iskomadanost svijeta, koju smo posjedovali dok smo bivali. Melankolija stare jabuke ili odmaranje sunca na boku ploda marelice, sve to smrću vraćeno biva cjelini – na govorenje.
 
Jezik, kao jedini organ, kojemu uspijeva istodobno biti i unutar i izvan tijela, samo je mokra kvaka s obje strane vrata.
Lingvistika ovisna o gimnastici.
 
Dok šutiš, jezik je unutarnji organ koji pripada plućima ili jetri, ali dok govoriš on je ekstremitet mrdajući, pripada rukama, nogama ili prstima. Ili ovako:
 
Nečija baka, u dvorištu odjela dječije psihijatrije, zabrinuta sjedi. Čeka nekog, nosi bijelu najlon kesu, u njoj plava majica na kojoj piše DŽEKO, i plastični pištoljčić na vodu.
 
 
 
 
 
* * *
 
 
 
 
 
Svici žive tjedan i Darko ih lovi u teglu
Zapravo, svitice, svičanke
Pokrije se plahtom i gleda ih kako svijetle i udaraju u zidove
Raspožarene se guše
 
Svitica nema krila
S mužjakom se dovikuje svjetlom
Nakon parenja neke jedu mužjake
 
U teglu uđe mrak
Pa se taj mrak dovikuje s mrakom u Darku
Pun petroleja trepće
Ulijenjen dugim fitiljima u svitke

Go Pokemon

IMAG4241

 

 

Nama je tijelo malog samo doplivalo. Mogli smo ga gurnuti od nas niz Unu, ali, eto, s dvije čaklje smo ga izvukli.

Dječarac, 21 godina, piše sve u vojnoj iskaznici u desnom džepu, sve uredno – fotografija, ime, prezime, vojarna, grad, brojevi, puno brojeva, adrese. Radenko i ja ga izvukli na obalu.
Izrešetan par dana prije u okršaju kod Novog, licem u vodi, Hrvatska vojska, oznake, sat, lančić s križićem….

Šta ćemo, gledamo se.

Javimo gore, žao nam, pa smo molili komandu za “malog mrtvog ustašu.”
Da se sačeka, vele.
Onda su poslali “izolante”, neke muslimane – zarobljenike pod stražom, da ubace tijelo na zapregu i odvezu do seoskoga groblja u D. gdje ima i mali katolički dio, uz šumu.

Jedan od zarobljenika je tiho učio, dok je malog polagao u nabrzinu iskopan i plitak grobić.
Kasnije, dvadesetak godina kasnije, nalazim ga praznog.
Razmijenili ga za trojicu naših momaka iz sela, veli mi Mile u kavani “Razgovori ispod sača”.

Isto popodne u gradu vidim osmrtnicu, zelenu, s pozivom na dženazu.
Zarobljenik, što je malom namazio i pokopao ga.

Una na tome mjestu savladava lijevu okuku i miriše na mokro drvo, udara u adu, tako da je tijelo maloga lako moglo proplutati kraj Radenka i mene na straži, pa silaziti poslije s puno tvrđeg kreveta.