Mjesečne arhive: Septembar 2016.

Zubić Vila čeka Spomenku

zubic-vilafoto Mišo Mirković
 
 
* * *
 
 
U poplavi
Voda odnijela mezarje Čauševića
Načupala nišane ocijepala tabute
 
I kao nekom dabrovom idejom
Naslagala ih u blag nasip
 
Tako da je počela okukovati obilaziti i blažiti se
Nerimovati
Poput manevarske municije
 
 
* * *
 
 
Maminom stricu Nenadu iz Bihaća, i njegovoj supruzi Kati uporno se svake četiri godine rađala djevojčica, oni bi joj davali ime Spomenka, a onda bi umirala, ta, svaka mala Spomenka.
 
Zatim su dobili četvrtu Spomenku.
Koja je poživjela. Koju su obožavali.
 
Strica su maminog i strinu, Nenada i Katu, ubili odmah na početku rata, Spomenku nisu vidjeli.
 
Uspjela je doći do Amerike.
 
U ovih dvadestčetiri godine, s mužem Amerikancem, pet su Spomenki malih ukopali, na svake četiri godine, sve dok nisu u nekoj jami našli Nenada i Katu.
 
 
* * *
 
 
Brankov stari bio invalid bez obje noge, do iznad koljena.
Sam je maloga othranio, žena brzo pobjegla.
 
Kada ne bi koristio kolica, dokopčavao je dvije drvene noge, čarape i cipele na njih navlačio i nimalo nije djelovao beznogan.
 
Čim je počeo rat,
i Branko je pobjegao, i ostavio staroga samog.
 
Našli ga u šupi obješenog, s drvenim nogama, jedna se samo otkopčala, pa je viseći izgledao kao loše marionetiran Đepeto.
 
 
* * *
 
 
Kada se čika Mlađi koji nam je oduvijek krečio stan
Kćerka ubila s nepunih osamnaest
 
Ujutru je u njezinoj urednoj sobi
Zatekao Zubić Vilu koja nije dolazila godinama
 
Kako ispod kreveta izvlači škrinju
U njoj u maramicu umotana
Dva mliječna davno ispala očnjačića
 
I zaželjava im ista usta tepava
 
 
* * *

Dograđivanje emotikona u Viber

noini

 

* * *
 
Mirno sam gledao kako dvije mlade stažistkinje, medicinske sestre, pažljivo i pedantno depiliraju očevo polusvjesno tijelo, pred operaciju.
 
Nakon nekog vremena, zaboravile su da sam prisutan u sobi.
 
Sva je bolnica kao austrougarska konjušarnica, kaže starija.
Idući mjesec odlazimo, muž i ja,
idemo prati i masirati švapske guzice, ovdje se ne da živjeti, kaže mlađa, i dodaje da je trudna.
 
Dok oca briju oko penisa, odakle će počinjati kirurgov rez, iz mraka sobe, iz kutka gdje su zaboravile da bdijem, velim im – smijem li otvoriti prozore konjušarnice, kad tatu odvedete u dvoranu, nema zraka ovdje.
 
* * *
 
Jedan bio što je po Sarajevu pucao s Jevrejskog groblja, po Tršćanskoj ulici, svako jutro, i svako predvečer, kada sunce zalazi, čitavu 1992. godinu.
 
S groba cadika Isaka W. tako bi dolijetalo isplanirano zrno.
 
Cijev je polagao na cadikov podnožni kamen, na kojem je zdesna pisalo – meko sam, meko uzglavlje, oslonac Njegov na zemlji.
 
I danas ima čahura taj što je ostavio, da dotrune cadikov ležaj.
 
Ali, prije će biti, da pogođeni subotom dođu s cadikom uzglavlje meko podijeliti, i zrno po zrno iz grada vraćati. U pogaču.
 
* * *
 
 
Našli je pola u masovnoj na kosini
Pola glave jednu ruku jednu nogu jednu dojku
Sve pola
 
A mrtvi isto imaju fantomsku bol za nedostajućim udovima:
Ne možeš ležati na više mjesta
Nije te ni bilo na više mjesta
 
Premještali je iz primarne u sekundarnu
Pa u tercijalnu pa u kvartijalnu
 
I tako je svu isprenosili naprenosili i na kraju
Ostala djedovina
Dedovina Babinje Dedinje
Ničije inje
 
Eto što smo našli nakon ekshumacije Jugoslavije.
 
 
* * *
 
 
VIBER je VOIP (voice over IP) i IM (instant messaging) aplikacija za pametne telefone:
 
VIBER je smislio izraelski biznismen Talmon Marco; Talmon je hebrejsko ime; značenje LEVIT; Levit je potomak Levija, pripadnik plemena Levi, kojega je rodonačelnik sin Jakovljev, Levi.
 
Marcus, Marco, Marko – lat. Marcus – mlat, čekić, ratni; na kršćanstvo prešao pod utjecajem Pavla. Ubili su ga u Aleksandriji a ostaci su u Veneciji.
 
Riječ EMOJI na japanskom znači piktogram, a u cijelom svijetu ta se riječ odomaćila kao naziv za slikovni znak u online komunikaciji, kako bi se izrazile emocije.
Emojiji, emotikoni ili smajlići….
 
Postoji i EMOJIPEDIA, EMOTIKONOPEDIA.
 
Tako sam objasnio zašto sam knjigu nazvao “Emotikoni u Viberu”
 
Ili ovako:
 
Kamenjem smo gađali osinjak, brat i ja.
Dvije su nas laste promatrale.
Kao da su željele upamtiti tu sliku, prije nego odu.
 
Brat je poslije otišao.
Nisu se vratili.
 
 
* * *
 
 
Tetka Anka ovako pričala, o rođenju mojega oca, njezinog najmlađega brata:
 
“Ne može Milutin biti 1941. godište, nikako.
Baba Janja umrla sa pedesetosam ili devet, tate Ostoje mama, i tetke je mrtvu okupale, kako običaji nalažu, a to je moglo biti negdje blizu Preobraženja, jer je dan već bio kraći.
 
Tetke su babu Janju okupale i to posljednjim komadićem sapuna koji smo imali. Tetka koja je kupala mrtvu babu Janju, bacila je sapun na kraju šumice, gdje sam se znala igrati.
 
Sapun je vrijedio koliko naramak pšenice.
 
A ja ga našla, ubijeđena da je od samog boga poslan da operem malom Mići pelene i obradujem mater.
 
Zaboga Anka, pa to je baba Janjin sapun, rekla je zapanjena majka i otišla preprati ponovo Milutinove pelene.
Tako da je sigurno da si četrdeseto godište, a ne četrdestprvo, jer si kao beba umotan u pelene s mirisom osapunane mrtve babe Janje, a umrla je dok se još nije pucalo, prije nego su nas otjerali u Jasenovac četrdesetprve.”
 
Sad je bar sapun jeftin, završila je, a i pelene se više i ne peru, jedino mrtve i dalje nasapunavaju, pa su sve čišći.
 
 
* * *

Veteranska daća

jezene-kozice-prijedlog-naslovnice-2

 

Oborena na leđa
Pčela bespomoćno trza nogama
U vreloj supi uplakane sestre
Nježnije od vjetrića pri listanju knjige, što zatrzava igumanovu bradu
 
Na regalskoj slici:
Amputirci u kolektivnom posjetu manastiru
Pa se fotkaju sa rukom-moštima svetog
 
Poslije bi mahali, nemaju čim, pa monasi brže bolje mašu njima
 
Dječak lizne bateriju
Provjerava ima li je smisla vraćati u kućište džepne
Lampe, za večeras, za lov
Kad se sve završi, kad se peškiri ostave i kada se ode
 
Pijanistički prsti sestre samoubijenog, prožeti žilicama boje oceana,
vade podavljene ose, iz čaše s ostacima crvenog ruža na obodima
Prva se osa ne miče, ali drugoj je hvatanje prstima za nogicu, dalo nadu, zatrzala je, ali je bila izbačena iz čaše u lavabo
 
“Kolica ćemo donirati
Na desnom točku treba remont, zgulio je gume znojnim dlanovima kočeći”

A njime Nino upucan

tipkovnica

 

 
 
Sušio je i punio ptice koje bi uhvatio
Dubio bi ih, izdubljivao, razutrobljene ih umakao u mlijeko krečno
 
Mahom kukavice, kukavičice: zrna
 
Ali sam vidio i par satova zidnih
Uhvaćenih, u najlonima
Unutra samo goluždrave, beskrilne kukavice, bez ikakvog tiktakanja ili jaja
 
Što je radio s tolikim prepariranim vremenom ne znam
Bio devetkalibarski, futroliran
 
Crvena zastava, čiča ga Nini ostavio
za ženidbe,
za ostarjelog psa
za predcrkveno gađanje neba
za muhe oko tuđe rupe

Posljednji smajli u Viberu

letizia battaglia
 
Kad kad mokru ruku gurneš u pijesak
I izvučeš je s nahvatanim zrnima među prstima:
Pijeskova rukavica
 
Baka je čuvala pletenicu kose
Odrezane joj na krizmanju
Prije 67 godina
 
Dejo izgubio kosu od kemoterapija
Pa nam na odjelu pričao:
 
Odvela me u tamnu sobu
Ima nešto baka za tebe
U kutiji s dna regala bijela pletenica
 
Odvojena od nje posijedila joj kosa
Kleo se Dejo
 
Šta ću bako s tvojom kosom, pitao?
 
Pravi sijedu periku
Da ti sin u nju ostari

Svitanja

jane long

fota- Jane Long

 

 
 
 
* * *
 
 
Brkata Zora na bolničkoj patologiji već tridesetjednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše…
 
“Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grota ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja”
 
Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Mara iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve
 
Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom
 
I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora…
 
 
* * *
 
 
Klali svinje kod očevih na selu, u zoru, na kasni snijeg, ja bio dječak i ustao da gledam, u čizmicama i rukavicama.
 
Pobjegao u šumu. Tražili me do popodne. Kad sam se uzuvao na verandi, vidio sam čičine blatnjave čizme, kako ih obilazi siva kokoš, jer se s pertle cijedila prvokap-krvokap.
 
Kljucka kokoš.
Nosi jaja Vasksu.
 
 
* * *
 
 
 
Žutoj Ruži i meni je dvadestprva obljetnica braka.
U plakaru, mojoj ratnoj uniformi guše se bez zraka maskirni končići.
Tražio sam ‘95. sedam dana u jedinici, da se oženim.
Koliko da mu damo, pitao komandant pred svima? Daj momčini sedam, rekao neki major, ali da donese pečenicu, rakije i prsten.
 
Pustili me.
 
Ujutro, pred vjenčanje, u dragstoru među soliterima kupio sam sira i vina.
Na vjenčanju nas osmoro. Ucviljeni civili.
Matičar pijan naziva me Cvijić, a Ljiljanu Biljana.
 
Otac na jednom, brat na drugom ratištu. Majka sama, narezala mezu, septembar je…
 
Pred večer, u istom međusoliterskom dragstoru, neki je tip ubio vlasnika prodavaonice. Bili su zajedno u rovu do prekjučer.
Vlasnik nije sudrugu iz rova htio priznati bonove za robu, umjesto novca.
Ovaj je ubacio metak u cijev i izrešetao i vlasnika i dragstor i čekao mirno vojnu policiju.
Mi smo pjevali.
 
Par dana kasnije, brat je bio ranjen, u Žutoj Ruži šćućurivala se Danja, na meneiskopinama pojavljivao se prvi čistiji metal, a na dragstor je vojska zakucavala daske, u daskama piljevinu…
 
Vratio sam se. Nosim prsten, rekao sam majoru, i razmotao meso u piljevini.
 
 
* * *