Mjesečne arhive: Oktobar 2016.

Sonet Miljkovićevog sina

by-daniel-kramer

foto Daniel Kramer

 

Otvorena stražnja vrata dostavnoga vozila: noćne posude, narudžbina za gerijatriju, još u najlonima, pun kamion.
 
Jugovina jablanima istisne tubu bijele boje u krošnje, kao u oči bolešljivije djece po vrtićima.
Voštani tulipan navučen na žicu, perje poklanih gusaka u jastuku, lastavičji miris uguran u krovnu pukotinu, nanjuškavane nečije kosti – sve to stane u pribor velevrtlarije, nađen u šupi kasnije.
 
Otac kad se ubio, mater mu sve pčele pobila za osvetu:
ostavila ih bez paše, pa su bez hrane jele vlastite larve, da prihrane sljedeće larve, sve uzalud.
Pa mu sedam dana, ostavila čizme na tri kiše napolju, pred kućom.
Da se ispune vodom, do visine vješanja.

 

 

Šaman

14632623_668137010019847_388413576_o

foto – Mišo Mirković

pričao mi je o disanju unutar tuđih tekstova. O tome kako disati, recimo, pjesmu. Ne, kako je govoriti, već kako je izdisati….cijelu. Predisati je. Bez glasa. Čist kisik, čist život, pjevanje udisaja…

Ja sam mu pak pročitao par priča na koje se skamenio. Piši, idi u pičku materinu, piši, zato si i došao na ovaj svijet, piši…

 

zike

Presumpcije

krovni-kokot

foto – Mišo Mirković

 

 
 
 
Teta Nerma ima sedamdesetšest godina. Muža su joj ubili 1995. godine, dok je prisilno kopao rovove za Vojsku.
Teta Dostana ima sedamdesetsedam godina. Sin joj tukao po logorima ljude pa pred haškom optužnicom pobjegao u Australiju, još 1999.
 
Same obje. Vrata uz vrata. Popodne Dostana pređe Nermi na kavu, ponese komad pite ili šećera. Idu i u šetnju.
 
Zajedno plaču nad sudbinom lijepoga Antonia, meksičkog zavodnika, ostavljenog u posljednjoj epizodi predvečernje sapunice.
Na stubištu se dugo rastaju, kao srednjoškolke.
 
Zbog vremenske prognoze na krajevima različitih TV Dnevnika, ujutro budu različito odjevene, jedna nosi šeširić, i smiju se.
 
 
* * *
 
 
Teta Gospova ima osamdeset godina i sama je već devet.
Povremeno je čujem kako sa sobom razgovara i komentira recepte za ajvar, koji je trebalo manje ili više dosoliti u odnosu na prošlu jesen.
 
Drži na manjem balkonu – mrtvog goluba.
Netko ju je ubijedio da golubovi neće više dolaziti na mjesto gdje je mrtav jedan od njih. I, položila je na terasu balkona velikog, mrtvog, sivog goluba. Ne znam je li ga ubila ona ili ga je donijela odnekud već mrtvoga.
 
I, četvrti već dan leži, sad već ozbiljno naduven i okružen muhama.
I sve veći golub.
I sve manji balkon.
 
Na balkonu do teta Gospavinog, gospođa Ankica, šezdesetdevetgodišnjakinja u crnini, uzgaja tulipan u čahuri minobacačke granate, koju joj je poginuli sin donio jedne zime s ratišta.
 
Tek sam posljednji dan shvatio da ne šapće tulipanu u čahuri, već goluba zove – anđele dođi, ustani, evo ti zrno.
 
 
* * *
 
 
Pedesetosmogodišnja Alma nam je predavala njemački, prije rata. Vratila se u svoj stan na trinaestom katu, sama. Muž joj u Švedskoj od leukemije umro, djece nisu ni imali.
 
Donijela mi komad baklave na Bajram pa se raspričala nakon čaše crnog vina.
 
“Hut” je okrilje, raspričano maše rukama. Okućenja su “Behausungen”, ali ne nužno i stanovi u užem smislu, kako kaže Heidegger, objašnjava mi.
U logoru je silovao Miki, s četvrtog, i njemu i meni predavala dvije godine.
 
Jučer joj na vrata došla Mikijeva kćerkica, ima Downov sindrom.
Teta Alma, hoćete mi malo pomoći oko njemačkog, tata kaže da ga znate ko vodu, rekla joj.
Mi ćemo svi seliti pa učimo, rekla joj.
 
Svi sad imamo petice, veli mi ponosna.

nozevi-u-meti

 

Riječi koje dugo nitko ne izgovori, od viška nekazice imaju umrznuto desno oko, kao u lubanjama kvarnih tavanskih lutaka, smežuravaju u starice ili jagodice kad se predugo kupaš.
 
Riječi koje nitko ne izgovara dugo, vremenom oglinaju, usrame se, prozemljaju, ima ih po saksijama drže cvjetove, ili nose nejasne čatrnjske zvukove iz jametina po grlima.
 
Riječi, dugo koje nitko neće kazati, kao migranti po hladnjačama gušeni, ledene već dođu s juga,
ne možeš pjesmu od njih, kad sebe čitaju s usana, kad od govorice prolude čim ih zineš.
 
Ni priču od njih ne možeš, kad se u nekazivosti naučile tješiti međusobno – da su samo gost, da su samo stranac.
 
Sve što njima veliš, ošteti klavire u probnim salama.
Sve što njima napišeš, ugura ti svijet u stomak.
* * *
o Žutoj Ruži
 
Crvena i mokra materina ruka
Zavlači se u utrobu
Ofurena i obezglavljena pileta
 
Da ga usoli da ga ufiluje
 
I kostohrpice ostaju
Kao herojeve u najlonu u ledini
U zaledini
 
U Norveškoj tako za jake zime
Griju zemlju za grobove
Pa se liježe u tople krevete i pod
 
Posteljinom možeš smokvariti
Svoj sok
 
Tjelokrasti sebe da te nema koliko
Kažiprsne jagodice
 
Kojima si dojke naježuju
Žene snajperista

Ruke, stopala, slovosječa

miso-kisobran

foto – Mišo Mirković

 

 
 
 
* * *
 
 
U teškoj nesreći u rudniku Bor (RTB Bor) tridesetdvogodišnji radnik u pogonu Flotacije ostao je bez ruke, nakon što ju je zahvatila transportna traka.
To je već treći slučaj ostajanja bez ruke u posljednjih deset mjeseci.
Prije toga, ruku je u pogonu Topionice izgubio Žarko J. a prije njega Robert S. četrdesetdvogodišnjak, otac troje djece.
 
Tri ruke.
 
Ostaje još dopisati da je ikona Bogorodice Trojeručice, zapravo sjećanje na noć kada se Jovan Demaskin, iz Sirije, molio Bogomateri, i to pridržavajući odsječenu ruku, a probudio se sa zacijeljenom i prišivenom rukom, i da su pomenuti bezruki rudari još ove godine hodočastili Hilandar, darovali Trojeručicu, i veliku repliku na zid pogona Topionice zakucali.
 
Tek jutros je vidim skinutu.
 
Ali samo da bi netko dokucao još lošiju repliku ikone svetog Đorđa, grloproklanu aždaju i koplje.
 
 
* * *
 
 
Čovjek N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon tridesetšest godina pronašao je svoju obitelj. Točnije, ona njega, i to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama.
 
Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.
 
A pravo ime Said K. iz sela Kamićani, kod Prijedora, nestao 14.8. 1980. godine. Odlutao, imao između 16 i 18 godina, nekomunikativan i usamljeni, bolesni dječak, koji nije znao ni tko je.
 
Sestra ga Halida prepoznala, u Švedskoj gledajući TV šou o nestalima. Rahmetli roditelji davali na Radio Prijedor, ali nikad ništa, priča zaplakana. Nikada ga nitko nije tražio za ovih tridesetšest godina, kaže pak doktorica, koja prati Pericu godinama.
 
On je na mentalnom nivou djeteta, tih, negovorljiv, s deformitetima stopala zbog kojih otežano hoda.
 
Tako se mali Perica M. spasio pokolja u Kamićanima iz 1992. u kojem su mu ubili sve sem sestre, odlutavši u svoje djetinjstvo teškim stopalima, a i šehidsko mezarje u brdu, manje je za šutećeg Pericu M.
 
 
* * *
 
 
Odmimovan u tugu nečiji osmjeh, kao uzbrdica provalije
Čahuranje po fišeklijama
 
Zastave čuvaju sjeme kočeva
Ubojičina mater kao u panj položena vatra
 
Mahovina se nahvata riječima na sjevere
Pa i kad se izgubiš –
Naći će tebe slovosječa
Samo sjedi
 
 
* * *

Voćnjački sok

miso-pen

foto Mišo Mirković

 
 
Vidiš kad je poplava bila kako su se pomagali Srbi i Bošnjaci i Hrvati, čamcima pomoć dovozili, jedni druge spašavali, kruhove dijelili, i dušeke, i krvnu plazmu i pelene
Vidiš, kako možemo zajedno, veli
 
Pa šutimo pomalo
 
I u šumi, kada je požar recimo, velim, bježe zajedno i zeko i lija i ježić i vuk i jelen uporedo bježe, ne napadaju se, zadihani, jedni uz druge trče, jedni druge uzbunjuju na bijeg
 
A onda se voda vrati koritu
I požar palidrvcu, zeko vuku pod zube
 
Komšiji dabogda nasipi popustili
Misli crvlji bog
 
Zabavljen krečenjem dokoljenki jabučjem sadu
U visini vodinih tragova
Nakon povlačenja

Oprani Hristić

hristic

foto Mišo Mirković

 

 

 
 
 
za Ilmu Rakusu
 
 
 
* * *
 
 
U romanu Obojena ptica, Jerzy Nikodem Kasinski (zapravo Josek Lewinkopf), piše o omiljenoj strašnoj zabavi nekih poljskih seljaka u doba nacizma, po kojoj je i naslovio roman, polubiografski. Uhvatili bi, naime, pticu i obojili joj perje i pustili bi je natrag, da se vrati jatu.
 
Zbunjene njezinim sjajnim bojama, jatovane ptice obojenu srodnicu ne bi puštale k jatu, nego bi je okružile kao strašnoga stranca.
Konačno, ujaćene ptice okome se na obojenu i nemilosrdno je tuku kljunovima. Dok je ne ubiju. U močvari, u lovu s ocem i njegovim prijateljima, našao sam svoju prvu obojenu pticu. Očerupanu, iskopanog oka, mrtvu, prebijena vrata, nalomljenih krila…
 
Otada sam prao ptice. Pogotovo, one po grbovima i zastavama, što se noktima drže za mačeve. Tora u potpunosti odbacuje konzumiranje krvi ptica. Sva se krv mora u roku 72 sata izvući, i meso usoliti. Jaja se pažljivo moraju pregledati, da nema niti jedna točka krvi.
 
Svejedno, jesu li ptice svana oprane.
 
Mao Zedong je 1958. zapovijedio da se ubiju svi vrapci u Kini, jer ugrožavaju žitarice, i onemogućavaju prehranu milijunima ljudi.
Previše vrapci jedu žito.
Narod je angažiran da udaranjem u bubnjeve plaši vrapce koji se nisu usuđivali sletjeti, te su umirali u letu, od iscrpljenosti. Ubijene su stotine milijuna vrabaca. U ime žita.
Ubijanje vrabaca dovelo je do nagloga skoka brojnosti skakavaca, jer su izgubili prirodne neprijatelje. Sad su skakavci pustošili žito.
 
Izbila je glad.
Pojavilo se ljudožderstvo, umrlo je od gladi preko 50 milijuna ljudi, bilježeno je da su roditelji jeli djecu.
Mao je potom zapovijedio prestanak ubijanja vrabaca i počeo pominjati stjenice u rižonosnim poljima.
 
Nikome nije palo napamet nikakvo bojenje vrabaca.
 
 
 
* * *
 
 
 
Selo se zove Mrakovi, s gotovo potpuno napuštenim malim provoslavnim ženskim manastirom. Dvije bake, dvije časne sestre, žive u manastiru okruženom šumom i grobljem.
 
Ni svici nam ne dolaze kaže časna bakica, slijeva ikonostasu, znam jer svijeća dovoljno nemamo.
 
Druga, s licem pahulje zbunjene mirom jezera na koje će pasti, šapćući, zapijevajući – nemam odavno sise, stara sam i ravna, a pjevušim – dođi mali Isuse da te majka podoji, takve riječi molitve.
Ali čuvam štence po njedrima, pa mi titraju pod mantijom. Hristić ako dođe po nas, da se raduje, i da si igraju.
 
 
 
 
* * *
 
 
 
 
Nakon razmjene, vidim tek u šumi da je razmijenjeni klinac osunaćen. Nije naš, kažem, nešto su zajebali, kako ćemo materi dati …
 
Raznijelo lice, raznijelo noge i ruke, ali dolje čitav. Nije ovo naš, ljudi. Kako nije, psuju, obrću spiskove, sravnjuju, kako nije mora biti, granata pala, bilo ih puno, mrtvi se izmiješali. Nije naš, ovaj je osunaćen.
 
I šutimo. Dugo.
 
Onda Max baci malu ručnu mrtvom među noge.
Više nije, reče.
 
“Neka bog gore razvrstava, nemamo vremena i za to, materi je i tako jaukati.”
 
 
 
* * *
 
 
 
 
Crna rukavica od kunećeg krzna.
Napunjena lješnjacima i orasima.
Sinagogica u kojoj je prenoćio kruh.
 
Iz vrta je donijela ruže, lomnovrate, kao što se iznose zaspala djeca iz kina.
 
Takve rečenice je zapisivala. Takve je rečenice govorila.
 
Zeko jede mrkvu, a mrkva je na jidišu meren – namnožiti se.
 
Sušena tavanska zečetina, utapana u leden dim magle, koji se probijao kroz tavanske daske, od šume.
Takvom bojom ima ruke osute, dok čaj usipa, ta sedamdesetgodišnja ptičica, vrapčić manastirski.