Mjesečne arhive: Novembar 2016.

Učenje hebrejskog

ivana-pesta

foto Ivana Obrenov

 
 
 
Sol cvrči u glečeru.
Oko ne stari i ne osjeđuje, puno je nestareće, stajaće vode, stajaćice. Kada krv kolajući uđe u oko – to se kretajuća ulijeva u stajaću vodu, to se vodopad obrušava u jezero, to se pahulja brusi na kapi.
 
Tako pčela ima dva želuca.
Jedan svoj i jedan za med. Samo za med.
Pčela je nečista a med je košer.
 
Dvojica bila u utrobi. Blizanci.
Jedan vjerovao da života ima i nakon utrobe.
Taj vjerovao da će jednom ne samo držati usta otvorena, nego da će i jesti hranu na njih, da će pupak biti nepotreban.
 
Vjerovao i da će jednom izaći iz mlake vode na bolan i čist zrak, da će jednom izaći na sunčevinu i mjesečinu, da će osjetiti kišu na licu, da je toploutroblje samo privremenost, vjerovao da će upoznati Oca i Majku, da će moći govoriti a da mu voda ne ulazi u usta, da će vidjeti zvijezde koje i ne znaju da su živjele, da će mu Otac govoriti i milovati ga po glavi.
 
Vjerovao da će i čuti muziku, da će vidjeti ocean i čuti lišća damaranje na vjetru…
 
Drugi ne.
Drugi je mislio da je život u utrobi jedini i sav, da izvan blagoutrobice nema nikakvoga neba, da je unutarnjost materinih rebara jedini vrt zahumusan i zaliven.
 
Jednoga predvečerja iznenada, Mjesec ih je okrenuo ka izlazu.
Onaj koji je drugorođen, užasnut je čuo vrištanje prvorođenog.
 
Avel na hebrejskom znači ožalošćeni, “onaj koji je uplakan”
Kain se umoran dovlačio iz pustinje.
Izblanjao je cedar, ima i šaku eksera ali odnekud zna da pola križa nedostaje.
 
Čekrklja voda. Čekrklja mu pijesak na usta.

Čekrkljanja vode

rediteljska-biljeska

(iz redateljskih bilješki za predstavu Bunar, po tekstu Radmile Smiljanić)
 
*
 
Bunardžije kao ekshumatori vode, bunarenje kao eksumatorluk.
Čekrkljanje javora.
 
*
 
(scena koja je autocenzurirana) –
 
“škripi đeram, škripi đeram, ko je na bunaru, ko je na bunaru, škripi đeram”…
 
Miloš pijan mokri/masturbira u kantu. Čuje se udaranje zrna u kantu, kao da mu je sperma/mokraća od olovnih zrna.
Hinkemannova tečnost, eritrocitati.
 
jesam li trebao licima, pa glumcima, lica zamrljati ilovačom, kao da se već raspadaju?
 
gdje su cvrčci, još nije pustinja
 
*
 
Pojačati zvuk zrikavaca, dok Jasmina krišom klanja.
Čuje se mrmljanje na arapskom.
Vrlo blago plavo svjetlo.
 
Onaj koji pravi tavane, gleda je neopazice.
Iz publike.
 
*
 
Prašina onoga koji se objesio,
Bude prašina koja se presipala.
 
Koja se presula.
 
Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu.
 
*
 
Sve njegove mliječne zube mater je
Sačuvala u maramici.
Kada ga je na ratištu raznijela granata, nije ostalo ništa.
 
Zato je maramicu ušila.
Zubić Vila.
 
*
 
Sanjam sinoć vodu, kako se iz zvona prelijeva.
I kako zečjousti dječaci govore o vuku.
 
Kad umreš, nebo uđe u tebe, jedan veli.
 
*
 
Gdje su cvrčci, još nije pustinja, opet.
Tu je nekada bio leprozorij.
Geto za one koji su imali lepru. Tu su ih zatvarali.
 
Ali, prije toga – sala je bila crkva.
 
On ju je islikao.
Leprozni su umirali izgrebavši mu freske noktima.
 
*
 
Oko ne stari, oko čuva moju smrt u svojoj vodi nestarećoj.
U filmskoj celuloznoj traci, kaže moj učitelj, ima srebra.
 
Gdje su zrikavci, još ima gline,
Gdje god se vidi, ima srebrenice
 
I bunardžija da rašljare.
 
*

Klepsidra s dva sidra

klepsidra

The Hand of Georgia O’Keeffe] – John Loengard

 

 
večeras sam trebao biti u Beču (22.studeni 2016.)
u Gradskoj biblioteci, austrijski glumci govorit će moje stihove, prevedene na njemački
 
a ja ću biti u Bunaru, ojačavati, očajavati zidove da se ne uruše kad naiđe voda
pa sam ovih dana čitao Knjigu vrtova Dževada Karahasana
 
jer sam u Bunaru u pijesku, a vrtlarim
kako je vrt blizak islamu, a pustinja judaizmu i kršćanstvu,
o putinjaštvu i vizijama
 
čini se da su mi zamjerili nedolazak u Beč
 
a ja poštimavam plavo led-svjetlo, da se vidi u kontrasvjetlu kako Jasmina krišom od ukućana klanja
čini se da sam potrebniji blatu Bunara, sada kad počinju generalne probe, četiri dana pred premijeru
 
dakle sam trebao biti večeras s Karahasanom na bečkoj sceni
 
volio bih mu objasniti da je važnija scena klanjanja u prijedorskoj predstavi, ali neću dospjeti
tako je tome, šaptošutljivci
 
u prijedorskom antikvarijatu Nostalgija, eto baš danas, vlasnik me opominje da već treći dan ne vraćam pozajmljenu upravo Knjigu vrtova narečenog Karahasana, s kojim sam trebao večeras biti na sceni
 
homologije jedu analogije, istiskuju sudbinstvo, kao klepsidranje
s puno sidra
 
bačenog sa dna

Iz redateljskih bilješki za predstavu Bunar po tekstu Radmile Smiljanić u Pozorištu Prijedor

zlatine-ruke

 
*
 
Sedam dana do premijere. Sinoć i zrikavci. I kapljanje vode, koje se ubrzava kako se predstava približava kraju.
Šet je isto Kainov brat. A Kain je poljodjelac, Izak je bunardžija.
 
*
 
Pijesak na sredini scene praši, kašlju, žale se, ali govorim glumcima da nisu u ambulanti, već u suhom bunaru.
Već trideset godina.
 
*
 
Način na koji glumica Zlata Kolgelnik u 75-toj godini, sve četvoro ostalih akademskih glumaca potrpa u džep kecelje.
A džep ostane prazan.
 
Manje je više, mantram scenom.
Što manje glume, više će biti glume.
 
Nema novca za kostimografiju, pa iz fundusa izvlačimo sve crno što imamo, pa glumce u crno odijevamo, za bijelu linoleumsku površ….
Ima pozorište crnine koliko hoćeš!
 
Predstava počinje mirisom tamjana. Sinoć ga nismo palili na probi, jer jutros Bošnjaci imaju neke horove na sceni, i netko može pomisliti da to činimo namjerno….
 
Zar da predstavin tamjan počne igrati prije glumaca?
 
*
 
Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje.
Manje riječi znači više pauze.
Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična.
Manje zvuka jest svaki zvuk je zvuk.
Manje svjetla jest svako svjetlo je svjetlo….
To spaljeno selo gdje su se vratili jest pustinja. Na njoj tepih bjeline, veličine spaljene kuće.
 
Nema vode.
Svi se lažu da pijesak može biti voda. I pijesak laže.
Sve dok ne dođe voda.
 
*
 
Vidite li to lijepo, čvrsto nebo, obraća se Wojtzek Kapetanu, dođe čovjeku da zabije raklju u njega i da se o nju objesi…
 
Wojtzek, Buchner
 
*
 
Vrhunac čudovišnog i neljudskog svijeta za Hinkemanna jest scena u kojoj njegova punica osljepljuje češljugara, da bi ljepše pjevao.
Jeli Hinkemann bezmud ili samo impotent?
 
I da Eugen naš Hinkemann ima ženu muslimanku. Ha?
 
Ima i Šalamov priču Proteze u drugom dijelu Priča sa Kolime, gdje iznenada hapse logorske rukovodioce, mahom amputirce iz prethodnih ratova, invalide.
I, prije nego ih ubace u samice, svaki skida svoju protezu – čelični korzet, čelično zubalo, slušne trubice, drvene noge i ruke, vještačke oči, gumene i plastične prste….
 
Gotovo da bi sastavili čovjeka, prostalog od onih u samicama.
Šalamov priču ovako završava:
 
“A ti, što ćeš ti da predaš? Dušu?
Ne – rekoh – dušu neću da predam.”
 
*
 
Bunar može biti i bunar želja.
Može biti i bunar u kojem su iza rata našli u muslimanskom selu kraj Prijedora ubijenog 33-godišnjeg vlč Tomicu Matanovića i majku mu i oca.
 
Pijesak može biti grobno leden.
Pijesak može biti i terarijski vruć.
Angeli, kažem doktorici Lajtman, zaborave namjerno.
 
Da se iznova zadive.
 
*
 
Karahasan piše u Knjizi vrtova o pustinji kod kršćana i vrtovima u islamu. Npr. muslimansko mezarje je vrt. Ili, kršćanstvo počinje na rubu pustinje.
 
I svi u nju odlaze na iskušavanje.
 
Iskušavanja su sva pustinjska. Pustinja u islamu, kaže doktor Karahasan, jeste mirna diskretna prisutnost, objektivnost sama.
 
Nema u kršćanstvu, a nema ni u islamu iskušavanja snijegom.
 
Kušnje pahuljama.
Nekog Isusa ili Svetog Ivana od Križa, koji leđima liježe na mlad snijeg, da bi ostavio kratkotrajan i leden trag.
 
Manje je više, mrmljam i dok izlazim iz pozorišta i ulazim u auto.
Vozim iza autobusa. Miloš je Hinkemann Vojske Republike Srpske, tamo oko 1998…..
 
*
 
Sveti Prokopije, zaštitnik bunardžija u srpskoj pravoslavnoj crkvi, mladenaca, male djece…Kaže se da je Prokopijevdan težak svetac – toga su dana kamen i drvo prokopni, i bunardžije i rudari ne rade. U selima se ne dotiče ašov niti lopata, i ništa se u zemlju ne bode, žene i djeca se ne kupaju.
Mrtvi se ne sahranjuju.
Rublje se pere.
Samo se svadbe priređuju. I pjeva se, na njima.
 
KORUBE, kaže se za drvena kolica za spuštanje bunardžija.
Miloš bez nogu, od granate, jest mjera.
 
I nesahranjen je.
 
*

Seosko groblje

img_20161114_192959

 

Baka je čuvala sve svoje pletenice
Čim bi koja narasla do ispod leđa
Ona bi je rezala i ostavljala okikanu u kutije
Bila ih puna soba pod krevetima
U regalu kraj kredenca
I nitko nije znao zašto je kosu toliku čuvala i kome
Tako složenu
Čim je umrla
Snahe rasplele pletenice i potrpale u jastuke
Četiri velika jastuka koja bi iz regala vadile
Samo za goste
I tako su gosti spavali na bakinoj kosi
I sanjali što je već sanjano
Pod njezinom kosom
Kao što se iznose zaspala djeca iz kina
I s njima film na trepavicama nahvatan
Kao što se sinagogica osvjetli
Kad u njoj kakav kruh prenoći
Translation by: Mario Frömml (17-NOV-2018)
 
A Village Cemetery (Seosko groblje)
 
Gram kept all her braids safe.
 
As soon as a braid would reach below her waistline
she would cut it off, and box it while still intact.
 
That was a roomful of braids: under the
beds, inside the wardrobe, near
the cupboard.
No one knew why she kept all that hair and
 
for whom, so neatly folded.
As soon as she died,
her daughters-in-law unbraided
the hair, and stuffed their pillows with it:
 
the four large pillows which they kept
in the wardrobe, taking them out
for visitors only.
 
So the guests slept on my Gram’s
hair, lulled in their guestly dreams, spun
on the dreams of my Gram’s hair.
 
Just like sleeping kids are taken
out of movie theaters,
with a movie still caught on
their eyelashes;
Just like a little synagogue is lit
when a bread in it overnights

DOK HINKEMANNOVA PUNICA OSLJEPLJUJE ČEŠLJUGARA DA BI LJEPŠE PJEVAO

plakat-bunar

plakat – Vanja Vlačina

 

 
 
Borges piše da postoje četiri velike teme književnosti, pa i dramske, i jedna od njih jest priča o povratniku iz rata.
BUNAR je priča o povratniku iz rata a povratnici iz rata i kada se vrate, dugo još, ako ne do groba, rat nose sa sobom, u sebi, oko sebe.
Takav je Bihnerov Vojcek, takav je Hinkemann Ernsta Tolera, takav je i Miloš Radmile Smiljanić.
 
I Homerov Odisej je povratnik iz rata, ali je u povratku bio sedam dugih godina kod Kalipso.
Kalipso je “ona koja prikriva”…
 
U BUNARU nema vode. U BUNARU je toliko laži, da sve postaje laž. U BUNARU nema nade a gdje nema nade ima laganja da ima nade. Puno laganja.
 
Tako je pijesak postao voda. Dok ne nađu vodu, svi pristaju na laž. Ako nađu vodu, pijesak će prestati biti voda.
Za povratnike, nema na pijesku ikakva temelja, ni bunara, ni vode, ni nade….Na pijesku ne niko ne kući, na pijesku niko jabuku ne sadi, na pijesku niko vrelini umaći ne može.
 
Jalovost je krupni plan Bunarevog svijeta, društvena jalovost, omeđena mentalitetskim zidovima i mitskim nacionalizmom.
 
I nije više važno ime neplodnoga, kad je na pijesku svaki svijet neplodan, i svaki bunardžija nevješt.
Oni koji su se vratili skupiti krhotine, uviđaju da to nije svijet u koji je moguće vratiti se. Njihov nekadašnji svijet bjeline i nevinosti, prijeratni svijet – više ne postoji.
Oni su na dnu, i ne znaju da u bunaru nema bunara.
 
Sve se upravo zarasta u bjelini nekadašnjeg svijeta – kad je voda bila voda, a bunari se lako pronalazili.
Sad lažemo i mislimo tako opstati. A mrzimo i molimo se, kao crne zabrađene prilike.
 
BUNAR je društvena dijagnoza – impotentnost jednog beznadnog svijeta – onoga u kojem je moguća samo izdaja – kao Smilja Branka, kao Majka Sina, kao Jasmina Miloša, kao svekrva snahu, kao Vrač sve njih…
Radmila Smiljanić oslikala je fresku nemoći.
 
I Homer i Bihner i Toler skicirali su njezinog Miloša, predvidjeli ga, nemoćnog da izađe iz kruga.
Ucrtanog u pijesak.
A pijesak je posuda pustinje, vruća cijev pištoljska.
 
“On veli majko, da je dolje okean!”
 
 
(bilješka reditelja, novembar, 2016. godine)

Noge

noge

foto – Mišo Mirković

 

Vrućine u riječima popločati groznicom, kraćim riječima ušparavati pljuvačku, kao što vjetru naudiš svijećicom, jagodice kako ti oteknu od opisivavanja ljuštenja svoje vjere.
Kuk mu truli, kazala je mater dječaka na štakama, čim je stupila u crkvu i čim je ugledala monaha svjećonošu.
 
Svjećonoša joj ispriča o majkama što su dolazile organizirano za Vaskrs, pun autobus samo majki koje su rodile obogaljenu djecu.
 
Došle, najavile se na liturgiju, stigle nakon dugog posta, napošćene, prepošćene, čudesno objeljele puti od nejedice, prozirnijih koža, rastresitijega mesa, s košaricama punim obojenih jaja i peretaka.
 
Da rađaju manje obogaljivu djecu.
 
Preumorne, veli svjećonoša monah, preumorne od posta, majčice, pa padaju u nesvjest. Tri sata liturgije, bez mogućnosti da sjednu…Rušile se jedna uz drugu – blago se zanjišu, Hristos voskrese podviknu, pa padnu. I jaja im se kuhana, obojena otkotrljavaju iz dlanova i košarica po ledenom crkvenome podu.
I ikonice, naljepnice se s jaja, proljuskaju.
 
Hoću da ti velim, majčice, ne truli mu kuk.
 
Onaj što ga je golemovao iz gline, onaj što na lišću čita dira li ga nespašen vjetar, čuva za njega neokrznuto svako koračanje.
 
Ne truli mu kuk, majčice.
I obezglavljeni ekseri u dlanovima raspinjanih, mogu ranama privlačiti muhe.