Mjesečne arhive: Decembar 2016.

Pismo Miljenku Jergoviću

most

foto Mišo Mirković

 

 
 
Pisao si o grobljima negdje, mislim u prepisci sa Semom Mehmedinovićem, pa mu pominješ grob nekog petgodišnjag djeteta na sarajevskom groblju, koje je umrlo u mukama teške i strašne bolesti, i koje se bojalo mraka.
Pišeš Semu kako su roditelji ishodili od uprave dozvolu i sproveli električnu energiju do malene sijalice u djetetovom grobu, koja je danonoćno svijetlila, da se umrlo dijete mraka ne boji.
Ne pišeš mu dalje.
Kako su roditelji nestali ili cijeli grad kako nije imao struje.
 
Na grob nitko nije desetljećima dolazio, Miljenko.
Zapušten, s nepoželjnim prezimenom, koje se više i ne vidi, okružen desetinama nišana. Urastao, prekopavan, samo se iščupani kablovi još mogu vidjeti kako besmisleno vire iz zemlje.
 
Brzo razumijemo, prateći kablovu nit kao Arijadninu, da je to Babaroga dolazila. Moguće i da je negdje mrtvim djetetovim roditeljima nudila uljane svjetiljčice da stave prozoru na okna, kao za jake zime, kao za slabe nade, kao za Hanuku.

K. und K.

k-und-k

foto – MIŠO MIRKOVIĆ, POZORIŠTE PRIJEDOR – TRI SESTRE. 2014.

 

 
 
 
K. je imala medu, kojeg je od djetinjstva čuvala.
Jedno smo se jutro šutke dogovorili da je dosta, i da ga se mora baciti, prije nego mu se utroba krene prosipati po sobi.
Ipak, umjesto u kontejner, krišom sam medu odnio krojaču, iza zgrade pozorišta.
Vratio mi je medu za tri dana, ali je rekao da mu je osim prekrojavanja i punjenja, morao i oči promijeniti, jer su mu tokom rada ispale iz glave.
 
Isti je to medo, veli mi, samo ima tamnije oči, malo i manje, jer sam ih iskolio iz ostarjele lutke ostarjele djevojčice.
 
Nosim onda medu kući ispod kaputa, novookog, preplišanog, debelog.
Poput leša sam ga krio po ormaru, ispod uniforme s ratišta.
Zatim smo medu zaboravili.
 
Kada sam naredni put odjevao uniformu, gledao me novim očima, kako mi se utroba prosipa po sobi.
 
K. nas više nije poznala.
 
 
***
 
 
K. je imao terarij o kojem je od djetinjstva brinuo.
 
Hranio je svoje zmije svačim, ali najviše štakorima.
Pričao mi je kako do njih najlakše dolazi, jer nabavlja od strine na selu.
 
Imaju problema s pacovima, pa oko kukuruzana postavljaju svakakve mišolovke, ljepila, pacovklopke od drveta.
 
Strina ima metod da ih onako krvave i cijučeće u klopkama, ošuruje kipućom vodom sa štednjaka u ljetnjoj kuhinji.
Sve zavonja na ošureno štakorje meso i krzno. Skupi tako strina za tri dana pola kese ošurenih pa veli – to ti je za one tvoje u staklu.
 
Kad su mu zmije poodrasle, prodao ih zajedno u klupku.
Pitam ga čime se sada bavi, je li promijenio brinjenja?
 
Pa da, objasni mi K.
Bavim se krznom bizamskih štakora, i strini sam jednom odnio bundu u leden terarij.

Kvintet

aleksandra-zec

insert iz predstave ALEKSANDRA ZEC, Oliver Frljić, HKD Rijeka

 

*
 
Šime (M.G.) je 1995. operirao zdrave krajnike kako bi napokon izbjegao odlazak na ratište..
Čim je prizdravio, još grlobolnog, poslali su ga ka Petrovcu, gdje je zarobljen i ubijen bez glasa i šaptav.
Tijelo je razmijenjeno godinu kasnije, kad je već potpisan mir.
 
Krajina bez Krajišnika, grlometina bez krajnika.
 
*
 
Badmington.
Njih dvije, već starice, prebacuju mašnu preko mreže.
Bez ikakvih reketa.
Na igralištu “doma ludih” u Čirkin polju.
 
Za mjesec dana ući ću u pedesetu godinu života.
 
*
 
Novčići s očiju pokojnika, dok težinom pridržavaju zjenice.
To se pismo i glava smjenjuju
nad sklopljenom mrtvom vodom.
 
*
 
S. je bio u najgorem od ovdašnjih logora.
Tukli su ga. Jednom. Dvaput. Triput.
Cijelo ljeto.
 
Pio je mokraću i ošamario zbog malo vode druga, kojeg su tu noć prozvali i ubili.
Prenio ga s trojicom na žuti rudnički tamić.
 
Ostao živ, preko Crvenog križa otišao u Ameriku, u pustinju.
Nakon dvadeset godina, vratio se, kupio isti stan iz kojeg su ga odveli u logor.
 
Našli ga u subotu obješenog. Pored ceduljica s kafkijanskom bilješkom – “sreo vozača”
 
*
 
Svako slovo Tore je prst i prsten.
Svaki korak ubrojan je u ležanje
 
*

Sava Šumanović: Tri portreta djevojčice u bijeloj haljini

zecevi

*
 
Ispred ruinirane zgradurine prijeratne robne kuće PATRIJA, nečiji djed prodaje kuniće po cijeni 10 i 15 konvertibilnih maraka po zečiću.
PATRIA na latinskom znači domovina, otadžbina, a tako se zove i najviši vrh Kozare, u blizini.
 
U dva kaveza. Zečevi i domovina.
 
*
 
Aleksandra Zec je iz Zagreba.
Imala je dvanaest godina kada su je ubili, na Sljemenu, prije dvadesetpet godina.
 
Otac joj je bio iz Prijedora. S majkom je likvidiran iste noći.
Otac je bio Srbin, majka Hrvatica.
 
*
 
Dubravka Zec je iz Prijedora.
Ima pedesetpet godina i već dvadeset i pet je sama.
I poludjela.
Otac joj je bio profesor fizičkog u gimnaziji, rukometaš.
U Omarskoj ga prebijali i prebijali.
 
Brata joj ubili, pred očima.
 
*
 
Nisam znao da ima prezime Zec kod Hrvata, kaže moj frend.
I, kaže li se Zečeva ili Zecova?
 
Dodaje i da nije znao da je zagrebačka ubijena porodica Zec pokopana u Prijedoru, i pita jesu li našli Dubravkinog brata?
 
U nekoj od ovdašnjih jama?
 
*
 
Dubravka već godinama hoda izgubljeno gradom.
Tanušni, visoki, kratkopodšišani, zbunjeni, preplašeni anđeo.
U kaputu.
 
Uđe u pozorište, u kino, na koncert, u crkvu, pravoslavnu, katoličku, priča sa sobom, šapće, uđe u groblje, izađe…
 
Samcata živi, bez struje, bez grijanja.
Osvrće se. Nikoga.
Uvijek sama. Uvijek sama. Uvijek sama.
 
*
 
Ima i mjesto kraj Prijedora – Zecovi.
Pola bošnjačko, pola srpsko, do rata.
Pa su sve muško pobili. Srbi Bošnjacima.
Jednoj materi, Havi – šest sinova i muža!
 
Našla im kosti prošle godine.
Zecovi dopola pusti.
 
Zečevi potpuno pustih pogleda.
U odvojenim kavezima.
Za svakojakog Zeca, svakovrsnog, svakokrznog.
 
Zečeve pred razvaljenom Otadžbinom.
Prodaje djed.
 
Broketnim im maramama oko vrata
Skriva da su več vješani.


I gledamo tako u nebo, kao u snjegorodicu

snjegorodica

foto – Fulio Roiter

 
 
 
 
Sedmogodišnja djevojčica Bana Alabed. sve do jučer, uz pomoć svoje majke, tvitovala je iz Alepa, iz opsjednutog grada.
Njezin tviter nalog, piše BBC, pratilo je preko 100.000 ljudi.
No, jučer je sirijska vojska ušla u taj kvart.
 
Njezini su tvitovi skrenuli pažnju J.Rouling, autorki knjiga o H.Poteru. BBC dalje navodi da je autorka poslala svoja djela o Poteru maloj Bani, u elektronskoj formi.
 
Zatim se više ne oglašava.
Ni Bana, ni BBC, ni J.Rouling, a ni H.Poter.
Niti tvita, niti glaska.
 
Piše se da je čovjek jedini sisavac koji ne može istodobno gutati i disati, i to zbog – preniskog grkljana (niže u grlu nego kod svih životinja).
A prenisko jest iz razloga što mu takav položaj omogućava sav spektar glasova potrebnih da bi se govorilo.
 
Da bi se pisnulo, a nekmoli pjevalo.
 
Bit će da je Banin tvit ostao Hari Poteru o grkljanu, pa ga zakrkljao. Pa je zakrkljao.
 
U preostalom minskom polju
Pacovi pokrivaju kuće
Darivaju se košuljama
 
Jer od posjekotina žive igle
S koncem u ušima

Iz acedijarija

acedijarij

foto – Charles Grogg

 

 
 
1.
 
Obruči za burad, koju su gurali dječaci niz celulosku ulicu, sada, u podne, oslonjeni na ogradu, napušteni.
 
Prisutnost zemlje sam na svijetu, samo čulna prisutnost.
I kao što sam ja međuvrijeme, tako će i moje truplo biti privremenost, interim, između žive čulnosti zemlje i njezine mrtvosti.
 
U zemljanosti mene još mi je tijelo plesno, puno krvi i nasmijano.
Ima me, bivam, vrtoglaviji za ponor jutrošnjeg svitanja.
 
2.
 
Već Toma Akvinski opominje da je ACEDIJA (ili AKEDIJA) iskonski grijeh, da je obeshrabrenost, da je golema tuga srca, ravnodušje i duhovna tromost.
A-kebotaj znači – pokazati nemar; otuda acedija.
 
U pretkršćanskome svijetu ta riječ kod Homera znači neoprostivi nemar, kao kada se mrtvi ostave nepokopani.
 
Emil Cioran daje acediji ponovni sjaj, pominjući je kao jedno od Isusovih iskušavanja u pustinji, ali i kao vrlo teško iskušavanje svakoga monaha – iskušavanje acedijom ili kušnja dosadom.
 
Podnevni to je demon obeshrabrenosti, umora, goleme tuge sitosti, demon monaškog podnevnoga sunca.
Žalost je to kada rad prestane, žalost sitih lavova, dosada svijeta.
 
Inkvizitori su monahe podlegle acediji kažnjavali tako da prave užad, da uposleni budu.
 
3.
 
Jedan od vojnika koji su oslobodili koncentracioni logor Bergen-Belsen, svjedoči, kako se nečijom grubom pogreškom, velika pošiljka ženskog crvenog ruža za usne, našla među pristiglom robom Crvenog križa.
 
Potom opisuje scenu kako logorašice, iznurene, premršave, leže na svojim krevetima, na pričnama, bez plahti, polugole i gole, ošišane i polulude od nanošenog bola – ali jarko nakarminisanih crvenih usana.
 
Smiju se ludo, histerično i naglas, na pričnama. Žive su.
Bergenbelsenovske logorašice.
 
Drže se za užad, zemljane i veličanstvene, nasmijane, crvenih usana.
 
4.
 
Znastvenici sa sveučilišta u Arizoni, tvrde da zijevanjem zapravo – hladimo mozak.
 
Da je zijevanje, dakle, termo-regulacijska radnja.
 
Tako da zijevanje monaha ne mora biti znakom acedije – dosade, obeshrabrenosti, tuge svijeta i malodušja, već izgleda da je samo prevruć mozak od viška molitve ili viška osame.
 
5.
 
A- kebotaj, pokazati nemar, neoprostivi nemar, veli Homer, kao kada se mrtvi ne pokapaju.
 
Nego se nakarminisanih usana nasmijavaju, podnevnim i svakovrsnim drugim demonima, u lice.

Monasi prave užad

prag

 
 
 
 
Milica zaljepljuje hanzaplast lutki preko stomaka
Mater joj stavlja pelene svojoj majci koja rakuje
Mala ih imitira
 
Lutka umre
 
Crkvenjaku kaplje mlijeko s brkova
Kao s kistova
Kao s prosekturnih stolova
 
Lutka umre
 
Bog je siroče i Isus nema djeda
U zagradi budi rečeno
Lazar je jedini umro dvaput
 
Cvijeće mi izbija na kosti
Na ruku kojom nisam pisao
 
Kao obruči za burad
Kao bršljan s puškonošenja
 
Lutka umre