led na Sani, siječanj, 2017.
Mjesečne arhive: Januar 2017.
Schultzovo pismo Vitkaciju o boji cimeta
foto Igor Motl – scena iz predstave ZLOČIN I KAZNA, Pozorište Prijedor, 2008.
Daćenici
Isus iz župne crkve Sv.Josipa u Prijedoru, raznesen 1992.
Bilješka o mrvljenju/Jegyzet a szétmorzsálódásról, Darko Cvijetić/Viktoria Radicz
s majkom Karmelom, prije 48 godina
Én a tükörrel, a szöveggel teszek ilyen köröket.
Eltávolodom, rekreálom, rekonstruálom a tükörmásomat, és abban a pillanatban elmerülök benne. Ez az a huzat, amit a színházi függöny lebbenése őriz, a világ nihilizáló ereje.
Levegő, a levegő maradéka, a hangok közti lélegzetvétel a lábatlan néger szakszofonjának sikoltásában.
Lejátszatlanság, elfáradt hangsorok.
A szőr kihűl, amint lemeztelenedik a nyak.
Az embrió benőtt körmű mutatóujja már utat mutat valakinek.
Már tapogatja ujjbegyével a puska ravaszát. Szétvágni az izmot annyira, hogy énekre nyílhasson a száj. A saját távollétem lenni a versben.
Kanadában egy srác a költészetemből fog doktorálni. A verseim háborúellenes diskurzusából, mint mondja.
A gyászszertartások ideje, a hús higiénikus öblögetése boncolás után. Akácok a hallottkém szobájának ablakában.
Mégis, ez a boncolási szándék már a szövegekben is megvolt. Úgy látszik, számoltam a hús megfürdetésével, mielőtt földet érne, az előírásokkal, amelyek megszabják, hogyan kell eljárni a bomlással.
A távollétnek vége szakadt, és a száj ismét a beszéd felé támolyog. Hamarosan megszületik a kimondás, a szünetet áhító ima, majd a csöndszakasz.
A tér, ahol a távollétem befészkeli magát, ahol összegömbölyödve hallgat a sikoly előtt. Csak a feledékenység engedi meg, hogy a szöveg megmaradjon. A feledékeny isten húst lát az angyalokban is.
Hogy borzasztóbban tudják őt megénekelni.
na mađarski prepjevala Viktoria Radicz
Divlji ptičari
PORTRET DAME, P.Uccello, 1450.
Gustav Herling Grudzinski u svojem DNEVNIKU PISANOM NOĆU, na dan 1.IX 1976. piše o slikaru Paolu Uccellu.
Grudzinski navodi kako je zahvaljujući preštampavanju u nekakvim novinama, saznao za „uzbudljivu sitnicu“ koju o slikaru bilježi Marcel Švob.
Naime, Paolo di Dono bio je ranorenesansni slikar i živio od 1397. do 1475.
Firentinci su ga nazvali „degli Uccello“ – Ptičar, jer je neprestano crtao ptice, a istodobno bio toliko siromašan, da nije mogao kupiti ni kavez. Kao neki sveti Franjo s kistovima i olovkama.
Paolo je bio opsjednut matematikom i geometrijom, te je danonoćno, mravljom istrajnošću punio listove hartije točkama, krugovima, trokutima, pokušavajući da ljudske pokrete, ljudske geste svede na najednostavnije moguće linije.
Njegova je tajna bila slika, koju je čitavoga života krišom radio – prizor kako sveti Tomo dodiruje Isusova rebra, kako bi se uvjerio da su istinita.
Ona je, pak, bila bojadzijina kćer, piše Švob, a navodi Grudzinjski, zvali su je Selvađa – Divlja, i imala je trinaest godina.
Ptičar je Divlju jednom vidio kad je dobavljao boje kod njezina oca.
Kradomice su se promatrali. On je u njoj tražio savršen model.
Ona se osmjehivala.
Možda nije razumjela ili nije razumjela do kraja, piše Švob a navodi Grudzinjski, uzela ga je za ruku, i voljela prvom i pravom ljubavlju.
Ptičar je slikao a Divlja sjedila pored stotina i stotina tabaka iscrtane i islikane hartije i platana. Sjedila, šutjela i čekala, svedena na najednostavniju moguću liniju.
Ptičar je uskoro prestao da je promatra, i vratio se nevjerujućim Tominim očima, prstu njegovom i rebrima Sina.
U kući je vladala glad, a Divlja se nije usuđivala da o tome bilo kome išta kaže, od svih onih poznatih posjetitelja Paolove sobe.
Umrla je tiho, bez riječi prijekora, kazuje Švob, a u Dnevnik zapisuje Grudzinjski.
„Ukočen leš Divlje naveo ga je na grozničavo crtanje njezinog lica, poluzatvorenih očiju i palih ruku.“
Divlju su svi ubrzo zaboravili, postojala je samo u linijama Paolovim.
A Ptičar je stario. Oslijepljivao je, zadrhtavao se, gasio se.
Pred smrt, Paolo Uccello je pozvao velikog Donatella, koji je živio nedaleko.
Odlučio je da mu povjeri i otkrije svoju tajnu, svoj životni rad, svoje remek djelo – crtež Nevjernoga Tome kako dodiruje Isusova rebra da bi se uvjerio da su istinita, da pripadaju Isusu, Sinu Božjem.
Donatello je bio užasnut.
Vidio je samo bezoblične i kaotične linije, nikakvoga Tome niti Isusa tu nije bilo.
Rekao je Paolu da pokrije to platno.
Da ga nikome ne pokazuje. Uskoro je Paolo Uccello pronađen mrtav u svojoj strašnoj i smrdljivoj jazbini.
Isusovo rebro Sveti je Tomo morao dodirnuti da bi vjerovao, da bi imao vjeru.
I ovdje tako.
Divlja bi trebala biti Ptičarevo rebro, njegova Eva, a Donatello Tomo, koji vidi samo kaotičan linijski nered, a nikako linije što na okupu drže grudne koševe božje djece.
Grudzinjski još dodaje, kako bi Švobovu pripovijest o Paolu Uccellu nazvao Mestiere di dipingere (Umijeće slikanja).
Znaš da su ih otjerali, da su uzalud tugovane
Kuća za čuvanje