Mjesečne arhive: Januar 2017.

Postotak perja pri saginjanju

led-na-sani

led na Sani, siječanj, 2017.

 
Bijelo meso mene gleda kako mi svijet beskonačno oprašta.
 
Nakon rata nikada nisam zaspao u šatoru…..Bliski miris zemlje u nosnicama, i strah iz rovova kao magla nahvatavao bi mi se na grlovod.
Jezik kojega sam zatekao s umočenim prstima u mojoj za jesen šparanoj limfi. Šatori, podrumi i rovovi.
 
Mandeljštam je umro u sumrak, svjedoči Varlam Tihonovič, dva su dana logoraši iz njegove barake krili njegov zamrznut leš, kako bi dobili još jedno sljedovanje juhe od kalje.
 
Smrznut Osip za dvije porcije.
Što je tekst svetiji, vrhunskija mu je usamljenost.
 
U podrumu pozorišta pronašao sam spužvasta i vatirana krila, koja je u predstavi “Duplo dno” po Goranu Stefanovskom, 1993. nosila djevojčica, jer je u predstavi bila – anđeo giljotine.
 
Imala je dvanaest godina.
Sada toliko ima njezina djevojčica.
Spužva je još držala vatu jednokrilavo, i za vrat.
 
Kao za dvije porcije skriven mrtav Osip.
 
Ja sam taj kojeg je čekala, netremice, ta spužva. Samo ja sam još znao i potvrditi mogao da je bila krila, da nije obična spužva.
Giljotina nije opstala, nje u podrumu nije bilo.
 
Poznata je Caravaggiova navada da svoju glavu slika i postavlja Meduzi, Ivanu Krstitelju…
Svoju je glavu pozajmljivao, pa se poslije bezglav tražio po ogledalima i podrumima.
 
Zato u potpalublju pozorišta nema dvadesetpetogodišnjih giljotina.
Pa sunce mora da je visoko.
 
“A Raša Livada kaže:
Niko se ne može sagnuti toliko nisko
da bi vidio lice Boga.”

Schultzovo pismo Vitkaciju o boji cimeta

sulcovo-pismo-2

foto Igor Motl – scena iz predstave ZLOČIN I KAZNA, Pozorište Prijedor, 2008.

 

 
Značenje riječi nije nikako najvažnije. Važnija je sjenka riječi.
Ona ne znači, a ovisi o pravilno postavljenom osvjetljenju uz riječ.
Jezik uvaljan u pustinju.
 
Od osvita svijeta, ljudi su imali misao da su san i spavanje, zapravo, prirodno stanje čovjekovo.
Da smo budni – da jedemo, množimo se, radimo ili ratujemo – samo da bi dolaskom noći, na miru zaspali.
Lišeni sjenke.
 
Hiperosjetljivost ne potiče od tankosti moje kože, nego od njezine vične odranosti, od blago razmaknutih zavjesa.
 
Jučer sam vidio leš utopljena zeca, pod tankim slojem leda.
Ma šta ti se to maleni dogodilo, zar nisi stigao zaroniti, dušo, šaptao mu je ribolovac starac u maskirnom lajbeku.
Kroz led.
 
Giordano Bruno, dominikanski monah, spaljen je na brižljivo spremljenoj lomači na Campo dei Fiori 17.veljače 1600.
Ali, o vatri je već pisao –
“Bog je neprepoznatljivo biće, kome se čovjek može približiti samo na način na koji se sjenka približava svjetlosti.”
 
Čovjek je provalija.
Uzgojena pupčana vrpca, darovana u ime.
 
A oko bunara djeca ganjaju
ožednjele golubove.

Daćenici

img_20170113_212330

Isus iz župne crkve Sv.Josipa u Prijedoru, raznesen 1992.

 

*
 
Mučili su ga tako što mu nisu dali da spava
Bio je vezan za stolicu
Napolju su napravili lomaču
 
Nakon tri dana na vrh lomače ga stavili
Kad ga je vatra zahvatila, odavno je već spavao
I nije se budio niti kada mu je plamen dohvatio lice i kosu
Gorio je i spavao
 
Sanjao je da je vatra i da peče svoj komad gline
Potom da je grnčarev dlan
što ga za vrat držeći davi
 
Sanjao je da je vaza u čiju šupljinu je netko stavio cvijet bez vode
Da je voda koja nema čiji cvijet zaliti
Pa opahuljava
 
Sanjao da je tekst u kojem piše da je san
šezdesetina smrti
 
*
 
E. je prije rata imao dijagnosticiranu shizofreniju, pio šaku lijekova i pušio tri kutije cigareta dnevno.
Početkom rata odveden je u obližnji logor.
 
Sjedio je danima i noćima zaleđen, netremice gledao u jednu točku, poput biljke. Tukli su ga, pokušali ispitivati, ništa.
Oko njega su mlatili i ubijali ljude, oko njega su umirali i jaukali.
Proveo je dva mjeseca u logoru.
Danas tvrdi da nikakvog logora nije bilo, i da je sve to notorna laž.
 
Ne može samoubojica, rekao je, s onog svijeta poslati oproštajno pismo.
Samo s ovoga.
 
*
 
Jučer smo pokopali M.
 
S njim sam na ratištu, jedno zimsko prijepodne nosio manjerku punu vrele čorbe sa zrnima graha.
Bio je, dakako jači od mene, i puno lakše nosio vruću manjerku, vruću, tešku i vlažnu.
 
Moja strana nošene manjerke stalno je bila pod prijetnjom naglog prevrtanja.
Pomagao mi je koliko je mogao. Prva linija je duga, teran raskvašen, klizav, rovovi puni bljuzgavice i smrznutih, gladnih ljudi.
 
Poslije pokopa, otišli smo na zadušni ručak, na daću, u salonu za svadbarske i sahranske ručkove, odmah uz groblje.
 
Mladi konobar, likom i godinama sličan našem komandiru voda, zamolio me je da mu pomognem raznijeti nekoliko ovala s vrućom čorbom, na stolove postavljene za dolaznike sa pokopa.
 
Daćenici, nasmijao se.

Bilješka o mrvljenju/Jegyzet a szétmorzsálódásról, Darko Cvijetić/Viktoria Radicz

img_20170111_211136

s majkom Karmelom, prije 48 godina

 

 

 
Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Stvoritelju, te odmah potom nestaju u ništavilu. Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.
Takav krug činim s ogledalom, s tekstom.
Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.
 
To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.
Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saksa beznogog crnca. Neodsviranost, notni umor.
 
Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.
Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put.
Već jagodicom pipa oroz puške. Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj. Biti svoja odsutnost u pjesmi.
Jedan će mladić, u Kanadi, magistrirati na mojoj poeziji. Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.
Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijenska ispiranja mesa nakon obdukcije. Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.
 
Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u tekstovima. Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.
Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor. Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.
Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku. Samo zaboravnost dozvoljava da tekst ostane. Zaboravan bog i u anđelima vidi meso.
 
Da ga mogu strašnije ispjevati.
 
 
 
 
 
 
 Jegyzet a szétmorzsálódásról
 A Talmud szerint az angyalok dicséretet zengenek az Úrnak, és azonnal eltűnnek a semmiben. De rögtön megjelennek ismét és énekelnek, eltűnnek, dalolnak, elégnek, megint megnedvesítik hamutól érdes torkukat, és újra fölzengenek.

Én a tükörrel, a szöveggel teszek ilyen köröket.
Eltávolodom, rekreálom, rekonstruálom a tükörmásomat, és abban a pillanatban elmerülök benne. Ez az a huzat, amit a színházi függöny lebbenése őriz, a világ nihilizáló ereje.

Levegő, a levegő maradéka, a hangok közti lélegzetvétel a lábatlan néger szakszofonjának sikoltásában.
Lejátszatlanság, elfáradt hangsorok.
A szőr kihűl, amint lemeztelenedik a nyak.
Az embrió benőtt körmű mutatóujja már utat mutat valakinek.
Már tapogatja ujjbegyével a puska ravaszát. Szétvágni az izmot annyira, hogy énekre nyílhasson a száj. A saját távollétem lenni a versben.
Kanadában egy srác a költészetemből fog doktorálni. A verseim háborúellenes diskurzusából, mint mondja.
A gyászszertartások ideje, a hús higiénikus öblögetése boncolás után. Akácok a hallottkém szobájának ablakában.

Mégis, ez a boncolási szándék már a szövegekben is megvolt. Úgy látszik, számoltam a hús megfürdetésével, mielőtt földet érne, az előírásokkal, amelyek megszabják, hogyan kell eljárni a bomlással.
A távollétnek vége szakadt, és a száj ismét a beszéd felé támolyog. Hamarosan megszületik a kimondás, a szünetet áhító ima, majd a csöndszakasz.

A tér, ahol a távollétem befészkeli magát, ahol összegömbölyödve hallgat a sikoly előtt. Csak a feledékenység engedi meg, hogy a szöveg megmaradjon. A feledékeny isten húst lát az angyalokban is.

Hogy borzasztóbban tudják őt megénekelni.

na mađarski prepjevala Viktoria Radicz

Divlji ptičari

uccello-portret-dame

PORTRET DAME, P.Uccello, 1450.

 
Gustav Herling Grudzinski u svojem DNEVNIKU PISANOM NOĆU, na dan 1.IX 1976. piše o slikaru Paolu Uccellu.

Grudzinski navodi kako je zahvaljujući preštampavanju u nekakvim novinama, saznao za „uzbudljivu sitnicu“ koju o slikaru bilježi Marcel Švob.
Naime, Paolo di Dono bio je ranorenesansni slikar i živio od 1397. do 1475.

Firentinci su ga nazvali „degli Uccello“ – Ptičar, jer je neprestano crtao ptice, a istodobno bio toliko siromašan, da nije mogao kupiti ni kavez. Kao neki sveti Franjo s kistovima i olovkama.

Paolo je bio opsjednut matematikom i geometrijom, te je danonoćno, mravljom istrajnošću punio listove hartije točkama, krugovima, trokutima, pokušavajući da ljudske pokrete, ljudske geste svede na najednostavnije moguće linije.

Njegova je tajna bila slika, koju je čitavoga života krišom radio – prizor kako sveti Tomo dodiruje Isusova rebra, kako bi se uvjerio da su istinita.

Ona je, pak, bila bojadzijina kćer, piše Švob, a navodi Grudzinjski, zvali su je Selvađa – Divlja, i imala je trinaest godina.
Ptičar je Divlju jednom vidio kad je dobavljao boje kod njezina oca.

Kradomice su se promatrali. On je u njoj tražio savršen model.
Ona se osmjehivala.
Možda nije razumjela ili nije razumjela do kraja, piše Švob a navodi Grudzinjski, uzela ga je za ruku, i voljela prvom i pravom ljubavlju.

Ptičar je slikao a Divlja sjedila pored stotina i stotina tabaka iscrtane i islikane hartije i platana. Sjedila, šutjela i čekala, svedena na najednostavniju moguću liniju.
Ptičar je uskoro prestao da je promatra, i vratio se nevjerujućim Tominim očima, prstu njegovom i rebrima Sina.

U kući je vladala glad, a Divlja se nije usuđivala da o tome bilo kome išta kaže, od svih onih poznatih posjetitelja Paolove sobe.

Umrla je tiho, bez riječi prijekora, kazuje Švob, a u Dnevnik zapisuje Grudzinjski.
„Ukočen leš Divlje naveo ga je na grozničavo crtanje njezinog lica, poluzatvorenih očiju i palih ruku.“

Divlju su svi ubrzo zaboravili, postojala je samo u linijama Paolovim.
A Ptičar je stario. Oslijepljivao je, zadrhtavao se, gasio se.

Pred smrt, Paolo Uccello je pozvao velikog Donatella, koji je živio nedaleko.
Odlučio je da mu povjeri i otkrije svoju tajnu, svoj životni rad, svoje remek djelo – crtež Nevjernoga Tome kako dodiruje Isusova rebra da bi se uvjerio da su istinita, da pripadaju Isusu, Sinu Božjem.

Donatello je bio užasnut.
Vidio je samo bezoblične i kaotične linije, nikakvoga Tome niti Isusa tu nije bilo.
Rekao je Paolu da pokrije to platno.
Da ga nikome ne pokazuje. Uskoro je Paolo Uccello pronađen mrtav u svojoj strašnoj i smrdljivoj jazbini.

Isusovo rebro Sveti je Tomo morao dodirnuti da bi vjerovao, da bi imao vjeru.
I ovdje tako.
Divlja bi trebala biti Ptičarevo rebro, njegova Eva, a Donatello Tomo, koji vidi samo kaotičan linijski nered, a nikako linije što na okupu drže grudne koševe božje djece.

Grudzinjski još dodaje, kako bi Švobovu pripovijest o Paolu Uccellu nazvao Mestiere di dipingere (Umijeće slikanja).

 

 

 

 

Znaš da su ih otjerali, da su uzalud tugovane

danja-jezene-kozice

Debelu mladu Romkinju
Što je za tren ušla u Gradsko vojničko groblje
Sjela na najbližu klupu
Podigla majicu i dojila golo dijete
 
Ogromne dojke odlijevale se niz nju
Kao vruća crijeva rasporene divljači
Na grobu dječaka A. kojeg je posljednjih dana
Rata u čelo ovjerio snajper
 
I mlijeka joj puno curi i dijete ne stiže gutati
Pa mu preko obraza kaplje u uho
 
Djevice u raju koje
Sakupljaju meso samoraznesenih po tržnicama
Izvrtlare svakog proljeća
Dovoljno bilja

Kuća za čuvanje

maljevic

 

 
 
Za Andrijanu K. L.
 
 
 
 
1.
 
 
Ikona je prozor u nebo. Mjesto na nebu. U kući ikona je na svetome mjestu, desno od ulaza, ispod tavanice. Mjesto se zove „crveni kut“, posebna točka u prostoru, s tim da treba dodati da na ruskom „crveno“ znači i „lijepo“.
 
Tu, ispod prozora u nebo, obično spava čuvarkućni angeo, s rukama pod glavom na mjesto jastuka.
 
 
2.
 
 
Sveti Luka Evanđelista (Antiohijski) nikada nije vidio Isusa. Ali je naslikao prvu ikonu : CARIGRADSKA BOGORODICA, između 8. i 9. stoljeća.
Luka je zaštitnik liječnika, kirurga, slikara, zlatara, neoženjenih, mesara, izrađivača stakla i čipke.
Grob mu je u Padovi, u Italiji.
U Jajcu, u Bosni, franjevci tvrde da čuvaju djelić prsta ruke svetoga Luke Evanđeliste.
 
One ruke kojom je slikao.
Sirijski izbjeglica Luka, koji je od lica Majke Božje napravio prozor u nebo.
 
 
3.
 
 
U prodavaonici pogrebne opreme, kupujem svijeće.
Dvije žute za pravoslavno i dvije bijele za katoličko groblje. Četiri stranice kvadrata.
Do mene ulazi u prodavaonicu čovjek bez jedne ruke.
Strpljivo je sačekao da prodavac završi usluživanje mene i da mu posveti punu pažnju.
Spremajući se izaći čuo sam ga kako kazuje: „ Imate li mali lijes, neki najmanji, kao za najmanje dijete, hoću da pokopam svoju ruku u grob koji sam si prošle godine kupio, betoniran, na dvije etaže, grobno mesto na kvadrat? Ostalo mene, jednom će neko drugi pokopati, ja ću zasad samo svoju ruku. Odvešću sebe poslije na ručak za ruku.“
 
Prodavac ga je saslušao i mirno rekao – „imam jedan dječiji, taman za vašu ruku, gotovo kvadratna kutija, liješčić.“ Potom sam izašao.
Taj s amputiranom rukom ima manje sjenke, pomislio sam.
 
 
 
4.
 
 
Kazimir je Maljevič 1915. izložio CRNI KVADRAT NA BIJELOJ POVRŠINI (79, 5×79, 5) na futurističkoj izložbi.
Rukom je kao gudalom s kistom prevukao granicu između gline i njezine sjenke . On je, rekao je, sve sveo na „nulti oblik“.
Učinilo mu se najednom da je nula kvadrat.
Maljevič je CRNI KVADRAT izložio ispod tavanice, na sveto mjesto, na „crvenu točku“.
Tamo gdje čuvarkućnik angeo zaspiva.
Na sveto mjesto stavio je crnu (nulta boja) rupu, umjesto crvenog crno, umjesto ikone – prozora u nebo, tmina i mrak.
Poslije CRNOG KVADRATA, Maljevič je uzalud slikao seljake, njihova lica ostajala su ovalna, poput neoplođenih jaja.
 
Poslije KVADRATA, nestalo je lice.
 
 
5.
 
 
Galerija TRETJAKOV je koncem 2015. saopćila, da je ispod čuvenog Maljevičevog CRNOG KVADRATA koji sve više popucava i ljušti se, otkrila još dvije slike, obje u kubo-futurističkome stilu, u suprematističkom maniru, ali da sve više, ispod oljuštene boje izbija – crvena boja prethodnog rada, brižljivo rukom nanošena.
 
 
6.
 
 
Maljevič je sahranjen u Podmoskovlju, u svibnju 1935. Na lijes su mu, bez pristanka tadašnjih vlasti, ipak rukom nacrtali suprematistički križ na poklopac.
No, točna lokacija groba pala je u zaborav usljed Velikog rata.
Skupina entuzijasta je 1988. na lokaciji za koju je pretpostavljala da je mjesto ukopa Maljeviča postavila bijelu kocku.
 
Koncem 2000-tih utvrđeno je točno mjesto Maljevičeva groba, ali se ispostavilo da je parcela otkupljena.
Na Maljevičevim kostima danas je zgrada. Crna i kvadratna.
Strašna je zapravo kada padne snijeg i napravi posve bijelu pozadinu.
 
I kada se na ikoni „Carigradska Bogorodica“ Bogomater nasmije, pa probudi čuvarkućnog angela s očima sirijskog izbjeglice, i kada se stanari zgrade na Maljevičevim kostima žale na hladnoću u stanovima.