Mjesečne arhive: Februar 2017.

Dok smo spaljivali selo

vjencanje

 

 
 
Opožareni dio krošnje uz spaljenu kuću, potpuno je izmijenio raspored predvečernjih sjenki; odjednom je u dvorištu bilo viška svjetlosti i da je kuća još postojala, ovako bi trebalo potkresivati hrast svakog proljeća, pomislio sam.
 
Brije pazuho snajperist, kundak voli klizav znoj na drvu.
Od pustinje izabran za žeđ.
 
Mlijeko u sisi ubijene koje bi prenoćilo, koje bi da pospremi plakar. Prokisne carski rez, pčele odgojile roj u dovratku ulaza u napuštenu salu zadruge. Ruža preseli iz nečijeg tetoviranja, oplišavaju žumanca.
Onaj što puca u tebe samo hoće da te upamti, rekoh naglas.
 
Dio glave, tvoja kosa u vrhu fotografije ili nevidljiva uginjavanja starih vjeverica u unutarnjosti debla, isto je.
 
Otac samoubojice jede dudove, mokri u korito, prhnu zvonišni golubovi. Na artiljerijskom ordenju stvrdnut će se lasice, ispod budućih veterana tek će se oznojavati plahte – inventirat će se davno započeta nišanjenja.
Mi, starci od pedeset, na koje se nalijepilo puno martineličnih udaraca za tuđu rupu.
 
Grbljari u olovci što portretiraju sokola neletača.
Čitav minut svijet bude deminutiv.
Nerotkinjski neuznemirenog droba.

Slijepi veteran krsti unuku

andelarnik

anđelarnik – foto Andrijana Kos Lajtman

SLIJEPI VETERAN KRSTI UNUKU
 
 
 
Pčele uhvaćene u izokrenutoj čaši.
Bez glasa se dodaju ceduljama
Medalje nose
Med dalje
Kao staračko ludničko voće.
 
Vruća voda sapira
Zečju usirenu krv
S rosfrajne vilice klopke
 
I boje imaju pauze
I linija je sanjanje točke o odlasku
A točka ekshumirana crtica
 
Dijete koje neću imati
Sljepljene kose od ležanja
Od okraljenosti
 
Čeka da legnem pored i izgovorim mu svijet
 
Ribe svoje mrtve sahranjuju tako
Što im bijele košulje
Odnesu sa štrikova natrag u vodu –
 
Cijelu predvečer
Lokvanj je na tu priču uzimao boju mosta
 
 
 
 
 
 

STRIJELJANJE PILJNJAKA, BORISA W.
 
 
 
 
Ježe se pliševi na Slavenima. Nož je prerezan solju, laste se vratile u gravure na ibricima.
Nestajem ti iz pominjanja, ocijeđuju se makaze s mojega imena. Kruna se prigasi, u grbu studno bude, u bjelanjku niču uvrede.
 
Miriše odjeća, čuju se zvončići, oči su vruće od bjelančevine. Mlijeko traži udubinu u sisi bližoj srcu.
 
Ljepljivo je i meko svako mjesto u meni.
Svi bi da umru spavajući. Nepotrebnih trepavica.
Već mirišu perjem na iznutricu jastuka kao veseli Šagalovi svirači s krovova.
 
Vidjeli kako je skinuo košulju i na njoj se molio.
Kažem i za pticu. Da nije znala izaći i uporno se zalijetala u staklo iznutra. Sva se polomila, prozori krvavi.
Tako i taj avganistanski izbjeglica kojeg su jučer prebili, van logora zalutao, pred lokalne ćelavce.
 
Vrtlarski pomoćnici mirno čekaju da se sunce ponovno pojavi.
Svaka soba mora biti dvaput pokucana.
 
Po tome se razlikuju dječija groblja kad više nema potomaka:
pčele se slobodno zaroje, a svijeće vade fitilje i vraćaju vosak iskisloj livadi.
 
 
 
 
 EKSHUMIRANJE ABELA

Bio brat
Jednonog ratni invalid
Kojeg su pozvali na prepoznavanje

Jer je dao DNA
I traži iz rova nestalog brata

Klopke smo polojili
Krov nagura pticu u nebo

Na kraju su na
Tercijalnom grobištu
Našli njegovu nogu

Pa ju je namjesto brata
Ukopao

Sad jedan drugome trče
Neoznojeni

U MRAKU U MAJCI PJEVANJE
 
 
 
Pogrešno osjenčen
Nagib u pahulji
I manje je zima
 
Paučina
Rashlađena ulovom
Mokrog insekta
 
Furnir gnjije na Pinokiju
I koljivo se presporo
Ugojava
 
Dječak ispod singerice
Zapanjen
Bakinim nožnim venama
 
Dok jezik nema kosti
Ništa čvrsto nema se
Za reći

PORTRAIT EINER OMA

PORTRAIT EINER OMA
 
Die alte Anne Frank
Hält eine Brieftaube
Am Dachboden
 
Sie bringt ihr morgendlich Krümel
und Wasser
 
Der Vogel führt ein Tagebuch
 
PORTRET BAKE
 
Ostarjela Ana Frank na tavanu
Hrani pismonošu goluba
 
U kavezu nosi mu mrvice svako jutro
I vodu
 
On vodi dnevnik
 
/na njemački – Hans Ludwig Fälscher/

Golgotinja

golgotinja

foto Mišo Mirković – pok. dr Zec

 

 
 
Kad je snajperisti umrla mater, svi iz zgrade došli.
Ono malo staraca i mlad raspjevan pop. Svi pratili – plakao, brate, i na ono oko.
Šta će, ne možeš birati kojim ćeš okom plakati, kad već možeš kojim ćeš nišaniti.
Korpe s grožđem, koje Bruno Schultz nije stigao opisati, a svake se godine ponove, i u sivlje pepeljenoj boji.
Pazuho Pinokia isteše se od trešnjinog znoja.
 
Ili, anđelarnice.
Isto imaju tapete: lovci se okupljaju, dogovaraju rute, spaljuju tragove psećim praćenjem.
Bolesnoj zvonolivčevoj kćeri umorna lasta sleti na glinik, na zvonik.
 
Smežuraju ti jagodice na prstima,
Kao materi, kad uđe svana gdje je prostirala veš.
 
Počele mi pjesme odozdo zaleđivati, sjeverni zidovi riječima otežaju. S juga se vidi polegnutost, nemar u značenju, zarasline.
 
Kada se konačno odnesem tamo gdje se ovoliko nosim, mene neće imati šta doći, mene neće imati čega donijeti, neće me imati koliko ostaviti, kome, niti zašto.
 
Što se odmah ne ostavim – i tako sam golgotinja.
 
Glava prestane biti glava i postane lubanja.
Postane pismo, grbljana rakija i jabuke prokucane na krstove.
 
Dječaci još suše pletene rukavice na stubišnim radijatorima.
Sanjke kaplju.
Bljuzgav, mrkvaren Snješko, bajonetom juri sunce.

Tri portreta

 

 

 

 

 

 

PORTRET MAJKE

 

Od kemoterapije kada
Otpadnu sve zjenice
Žmirkaš žmirkaš skupiš ih
I kist napraviš

Pošto znaš da je svaki pravi
Slikar
Tuba krvi

Možeš se istiskati na kist
Na rakovane dlake

I namrljavati malo sunca

 

 

 

 

PORTRET OCA

 

 

Biljoljedi

Smišljaju ukuse ruži na kiši
Angeo te čuvar može zaroniti

Na dubinu utrobišta
Kad izroni

Šaku oraha donese

Cincinuju mu po džepovima

Čim korača.

 

 

 

 

 

 

 

PORTRET SINA

 

 

Naše dijete

S kosom slijepljenom na potiljku

Od ležanja:

 

Plićaci za sidra tako misle

Da služe raspinjanju.

NIZ PUT, PA DOLJE

 
 
Aidi našli starog
Samo kost kažiprsta
 
Na tabutiću prst
Kažiprst prstopis rukopis
Beznoktna koščica tate
 
Tako bager zagrabio
Rekli joj
 
Sad mu mogu čitav put
Pokazati s ovo prsta
Rekla mi
 
Košuljski se okovratnik
Pocrnjuje
Masnoćom vrata
 
Ne moraš se osvrtati uz put
Ni za kim

Ajlana kolajna

ajlan

 
Bog je siroče, rekao sam mu.
Sasvim je sam, i ne znam kako mu je. Mirno me je slušao. Koliko ima do tamo, pitao je? Ne znam, nekoliko noći i dana.
Važno je da dođemo nekako do Beograda, dalje ćemo lakše, nije Njemačka više daleko.
Jesi bio kada u Beogradu, kako je tamo?
Sada je dobro, i njih su bombardirali.
Možda dođemo i do Sarajeva.
Njih su isto bombardirali, reče mi, samo iz bliže. Eto, vidiš kako znaš.
Jesu li tamo muslimani? Nisu, većinom nisu. U Sarajevu jesu, ali u Njemačkoj, Beogradu i Mađarskoj nisu. Znam sigurno.
Onda neće biti lako, oče, reče.
Neće, sine, važno je se se držimo zajedno.
Ne znam plivati.
Ne znam ni ja.
Nećemo ni trebati plivati.
Kad dođemo do Turske, mora više nema. Nema ga do kraja Njemačke.
 
Ima li u Sarajevu mora, pita mirno, dok čekamo brodicu, da nas prokrijumčari do Turske zemlje, do obale? Nema, ne može u Sarajevu biti mora kad je tamo bila Olimpijada 1984. ja sam bio dječak i sjećam se snijega, a gdje ima snijega, nema mora.
Obećavaš, kaže, da nećemo morati plivati?
Obećavam, kažem i stišćem jabuku u džepu koju sam ponio, i već satima je premećem i čuvam za njega, ali kad baš ogladni, ili ožedni, ne bez veze, jabuka nije uzalud sađena u raju, kalemovana božjom rukom i zalijevana vodom koju mi ni zamisliti ne možemo. I nije nimalo slana, kao ova što je moramo preći. Uvijek je slana voda koju ćeš preći ili si zaboravio da ti je krv slana.
Gledao me, pospan i slanokrv.
 
U pristiglu brodicu ušlo nas je sigurno stopedeset previše. U potpalublju nije bilo zraka i u mraku su ljudi hodali jedni po drugima. Mokrilo se u kutu, bilo je strašno. Isprva su ljudi šutjeli. Držao sam ga za ruku. Vremenom su počeli bivati sve agresivniji. Glad i žeđ od ljudi prave demone, i on se stiskao uz mene.
 
Tad sam mu dao jabuku, u mraku ju je dohvatio i čuo sam kako je zagrizao.
Taj zvuk. Jednom, samo jednom.
Toliko je Ademu i bilo dovoljno.
Jedan zagriz.
 
Muškarci su počeli razumijevati da se već predugo njišemo na vodi, da su ogromne pare davali krijumčarima da ih prevezu, i da su možda već izigrani.
 
Zatim je počela oluja. Upravo tada.
Sve se okretalo naglavce.
Izgubio sam ga. Nastao je potpuni kaos, zapomaganja, gaženja, jedni su ispadali, mrak je sve činio još ….Dozivao sam.
Zatim puno vode, nesvjestica i mrak.
 
Probudio sam se u izbjegličkom kampu, ali u bolničkom odjelu. Govorili su oko mene na turskom, i na paštunskom, ženski glas dozivao me na engleskom.
Pitali su jesam li krenuo sam?
 
Ne znamo plivati, šapnuo sam.
Mislio sam da sam mrtav i da neću moći reći ništa, ali rekao sam.
Ne znamo plivati.
 
Tko još ne zna plivati, ponavljao je glas?
Sin, šapnem mrtav, dječak, šapnem, sin moj.
Ja nisam siroče. Imao si puno sreće, govori policajčev glas desno, ležao si na dasci, odmah za tobom našli smo jabuku i onu utopljenu djecu.
Izbacila ih voda na obalu.
 
Siroče je, siroče, mislim, sklopim oči, i čujem cijuke kao u kotilištima pacova u gaju maslina, kod kuće.
Eto, zato je sam. Zagrižene jabuke ostanu same po rajevima.
Jer na Potopu, izgleda da bog nije znao plivati.
Pa je Jona pospašavao sve, samo ne vodu, jer vodu ne možeš spasiti, vodi možeš samo opraštati.
A on bio u njoj.

Na infuziji

predrag-trokicic

foto – Predrag Trokicić

 
 
Poluslijep starac, između bolničkih soba, pipajući masno krečen zid na hodniku, pomiče se po korak, izgubio se.
 
Šapuće da je T. Edison želio uraditi sijalicu od pomrčine Sunca, i kako zna da mu iza leđa govore da je lud.
 
Nije problem u kisiku, kaže Cioran, imam ga dovoljno, no što da radim s njim tolikim, ne znam zbog čega da dišem.
Kanio sam mu to reći, ali starac je zaspao; izgledao je kao Lazar iz Vitanije, spreman za buđenje.
Tek zaspali ako se kasno probude, istrule im oči, pa nemaju čime gledati.
Čekam strunasto smračivanje, nosim svijeću od pomrčine voska.
Nitko svoj leš koji se brani od mesa ne njeguje, a svejedno su čekaonice lječničke prepune.
 
Vrt, vrteška, vort, vorteška.
Vrat, povrtak, povratak.
 
Toliki mesoliki nemaju svoje pokostje, toliko nicanje u vrtovima bi da je započinjanje.
Leš i muzika međusobno se čuju, u nama neosvjetljenom svijetu, gdje ništa nema prvi dan.
Kada si bio mali, pričala majka, tako si čvrsto držao svoju tišinu, kao da si zubima pregrizao usnu harmoniku, pa s nje kaplje.
S usne.
 
Kad je nitko ne čita, pjesma se u nultom vremenu šćućurava.
I kao od posjekotina i otvora što žive igle s koncem u ušima, tako pjesma zaleši jednu noć od celuloze iz šume, preživjele na papiru.
 
Prolešena kaplje.