Mjesečne arhive: Mart 2017.

Selfie dječaka s puškom i psom

zagreb

foto – Mišo Mirković

 

Busejna al-Isa, kuvajtska arapska književnica, ima kratku priču nazvanu KOVČEG, o bočici parfema koja plače „jer su od nje napravili mjesto, gdje se drži krv cvijeća“.
I mirišu li suze kovčega?
Za „krv cvijeća“ valjda već znamo i sav eritrocitarij.
 
Dječak s puškom, prislonjenom uz koljeno, smije se na fotografiji, drži cigaretu.
Dišen se zove doktor koji je otkrio mišićnu distrofiju od koje boluju samo dječaci.
Zove se Dišenova distrofija.
Dišan se zove umjetnik i šahist, koji je pisoar iz muškog klozeta okrenuo naglavce.
Dišanov (Duchamp) ready made. Kasarnski kanarinci.
 
Riječ je sama i hladno joj je. Čega je slovo zrno i što je pustinja kada se zrna slože?
 
U dnevnicima Emanuela Levinasa, piše Mario Kopić, pominje se pas. Nekakav psić imenom Bobby.
No, ne bilo kakav, nego pas koji se igrao, podjednako s logorašima kao i s nacistima.
Dakle je pas bio više čovjekom od ljudi, jer njemu su logoraši bili ljudi, za naciste ne.
 
On nije smatrao da su jedni više ljudi a da druge možeš slobodno spaljivati. Pas nije ljude dijelio. Ljudi su dijelili.
On je ostajao pas, životinja, lišena uma, kako velimo. Psi ne spaljuju. Psi ponekad kriju kosti, kao ljudi, ali oni ljudi koji su manje ljudi od ljudi koji ne kriju kosti. Jer je skrivati kosti pseći posao.
 
Sad bi valjalo dodati – da su psića pojeli!
Oni u logoru, logoraši s kojima se igrao. Pojeli su ga, iako ih je smatrao ljudima. Možda baš zato; da bi ostali živi i bili ljudi.
 
Nisu ga dakle pojeli oni ljudi koji su spaljivali druge ljude, već spaljivani ljudi. Pred svoje spaljivanje. Tako je i pojedeni pas, kremiran s ljudima koji nisu bili ljudi, po mišljenju drugih ljudi. Koji su se isto u logoru igrali s psićem.
 
Mjesto na zemlji gdje je odlučeno da se dogodi pas. Gdje je odlučeno i kad? Kad dugo šutiš, stvari oko tebe progovore, kažu ti za sebe i od koga i kada su odlučene.
Riječi, koje su umakle rečenici i osušile se, ostale, preostale…..
 
Ja sam rana nanešena svijetu i moram naučiti kako da ga manje bolim, kako da me prihvati. Moram se zarastati, moram se zarasti.
Ožiljčić biti, potom nestati netragom mu u koži.

SHAI, kao Shai Agnon…שי

mira cikota

foto Mišo Mirković – nekad OŠ Mira Cikota…..Sad Branko Ćopić

 
za Dušku Deretić Pesah
 
Imao je samo jednu krilavicu. I mogao samo jedno krilo zaštititi od zime, krilavicom od psećeg krzna.
Odluči se za lijevo krilo.
S dva kratka poteza uvuče ga u krilavicu.
 
Zatim zaspe na desnoj strani. Znači, ipak imaju angeli krilavice, kaže mi oduševljeno petogodišnji Ivan. Velim ti, ovaj je imao samo jednu.
Stavi je kada sa škarama ide u vrt.
Skine je, kada sa škarama vrati se iz vrta.
Jednu istu krilavicu izmjenično stavlja na svako krilo.
 
Od psećeg krzna, uporan je Ivan?
Od psećeg, potvrdim, i zato je jedna, jer drugog psa nisu uhvatili. Krzno truli gutljajima u ženskim vratovima.
Smije se Ivan.
Što će uopće sa škarama u vrtu, angeo jedan?
 
Ostarjela monahinjica, smežurana, kao točka.
U bolesti joj odsjekli dojku. Kao ružu.
Pa je čuva.
Da dođe nebu nenačeta.
Eto šta će.

dr Andrijana Kos-Lajtman – Poetika iskopavanja- predgovor knjige Paraolimpijske himne, Poiesis, 2017.

darko i oliver

foto Mišo Mirković  – Ratari Darko i Oliver F.

 

Pjesnički opus Darka Cvijetića osebujna je pojava ne samo u okvirima suvremene bosanske književnosti nego u cjelokupnom južnoslavenskom, pa i srednjeeuropskom književnom kontekstu. Riječ je o pjesništvu koje svojim formalnim gestama zanimljivo i inovativno iskorištava cijeli spektar modernih i postmodernih jezično-stilskih rekvizita, dok je semantičkom substrukturom duboko ispunjeno propitivanjem dehumaniziranog lika čovjeka i svijeta s kraja 20. i početka 21. stoljeća, osobito na područjima bivše Jugoslavije. Temeljni motivski kontekst, dakako, Cvijetiću je Bosna, kao poticaj koji mu je autobiografski i dokumentarno najbliži, no isto tako i kao habitus u kojem su kontradikcije, paradoksi i tragika jednog vremena i prostora dobile svoj najjasniji, nerijetko groteskni oblik. Ako bismo Cvijetićevu poetiku željeli obuhvatiti jednim označiteljem kao amblemom, vjerojatno bi kartografija ranjivosti bila ona oznaka koja bi o njoj najviše govorila, sa smrću i ranama kao temeljnim joj semantičkim uporištima presudno obilježenima kategorijima uzaludnosti, paradoksalnosti i nasilja. Galerije mrtvih i ranjenih ispisuju se od jedne do druge Cvijetićeve zbirke, svaka različita u svojoj pojedinačnosti i nezamjenjivosti, svaka ista u svojoj uzaludnosti i bolnosti. Smrt i rane provodna su mjesta ove poezije koja u spektru individualnih sudbina, nikada dovoljno istih i nikada dovoljno različitih, meandriraju Cvijetićevim opusom. Jasno je, dakako, da to gotovo nikad nije prirodna ljudska smrt, već smrt ozbiljena na podlozi rata kao stvarnosti koja je onkraj racionalnog i koja se generira iz zvjerskih nagona koji, čini se, posjeduju svoje trajno mjesto u čovjeku. Gotovo svaki Cvijetićev tekst stoga ekshumira jednu ekscesnu smrt ili invalidnost (kako tjelesnu, tako i duhovnu), pretvarajući se u tom svom naumu i sam u eksces – eksces (pjesničkoga) jezika. Snaga poetskog pisanja Darka Cvijetića, ujedno i njezina bolna ljepota, kriju se, naime, u nevjerojatnoj vještini jezične ekshumacije kojom pjesnički glas rukovodi svojom poetikom iskopavanja skrivenih slojeva jezika, često onih na granici zaumnosti. Nadrealne konstrukcije („Ušao sam u kadu u čizmama, / I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni“) u čijem se korijenu može nazrijeti genom povijesnih avangardi vibriraju Cvijetićevim stihovima te se, nerijetko, pretaču u magijske, hiperbolične slike kakvima nas je navikao magijski realizam latinoameričkih autora; začudni i funkcionalni neologizmi (meneiskopine, prelopatano, nebootvori, izlešavanja, itd.); paralogične konstrukcije kao metausjeci između konkretnog i apstraktnog („Kao / kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano”); jezične igre te, osobito, dojmljive izokrenute perspektive. Potonje pritom ne predstavljaju samo jedan od najčešćih postupaka ove poezije nego i nešto što blisko korespondira sa svjetonazorskim aktivizmom otrežnjenja, očovječenja koji je u podlozi svega što dolazi iz pera ovoga autora. Stoga ćemo u njegovoj poeziji nerijetko naći slike u kojoj opozicije nadređeno/podređeno, vanjsko/unutarnje, centralno/marginalno potpuno zamijenjuju svoja mjesta, upućujući na relativnost svega u krajnje dehumaniziranom svijetu („Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja”). Također, u tom je kontekstu možda dobro spomenuti i analogije sa životinjskim svijetom koje su često mjesto Cvijetićeva pjesništva, a koje također, isticanjem pojedinih ljudskih karakteristika i praksi, naročito onih ratne ili postratne stvarnosti, potpuno relativiziraju mjesto čovjeka u univerzumu živoga (“Pitam H. zašto u logoru nije bilo samoubojstava? Vidiš, ne pretvara se u životinju samo / onaj koji ubija nego i onaj koji je ubijan, veli. Klaonice su pune nebunećih životinja, / čovjek ih mirno konzervira, puni borbeni ranac”).

Jezik i svijet u poeziji Darka Cvijetića ontološki su i neotklonjivo povezani na wittgensteinovski način – jezik je svijet, i svijet je jezik, jedno se prelijeva u drugo, utjelovljuje u drugome. Proces utjelovljenja svijeta u jezik Cvijetić ne samo da prezentira konkretnom materijalnošću jezika kojom oblikuje svoje pjesničke tekstove, a koju nerijetko prezentira na način da čitatelj ima dojam da svjedoči samom procesu rađanja jezika iz onoga što mu stoji onkraj – magičnom pucanju krhke opne/granice koja dijeli dvije ontološke sfere – nego jezik, njegovu prirodu i funkciju, u nekim tekstovima i eksplicitno tematizira. Tako, primjerice, u “Programu za vjersku gimnaziju” piše o hasidskim dječacima koji alfabet uče jezikom ližući med nasut u udubljenja za slova. Taj je zapis – kao i brojne druge referencije na kabalsku praksu i filozofiju jezika razasute Cvijetićevim opusom – ujedno autoreferencijalni iskaz ove poezije, paradigmatsko mjesto njezina samodefiniranja koje čitatelja usmjerava vlastitoj pjesničkoj genezi, ali i mogućim modelima čitanja. Poetika iskapanja Darka Cvijetića stoga nije samo poetike gline uslijed svoje tematsko-motivske usmjerenosti – gdje su masovne grobnice, iskopine i sebeiskopine njezini provodni motivi – ona je to i stoga jer njezin autor uvijek kreće iz pozicije jezičnog ekshumatorstva. Iskapajući riječi, slike, značenja iz najdubljih, skrivenih slojeva jezika, oblikujući ih iz meda-gline u pjesme, zapise, fragmente i druge, nerijetko oblikovno hibridne oblike, pjesništvo Darka Cvijetića restaurira dvostruku zaboravljenost – onu začudne ljepote jezika kao i onu ispravnog, relevantnog bivanja u svijetu.

 

Andrijana Kos Lajtman: Poetika izkopavanja, kartografija ranljivosti

Pesniški opus Darka Cvijetića je poseben pojav in to ne samo v okviru sodobne bosanske književnosti, temveč v celotnem južnoslovanskem in tudi srednjeevropskem literarnem kontekstu. Govorimo o pesništvu, ki s svojimi formalnimi gestami zanimivo in inovativno izkorišča celoten spekter modernih in postmodernih jezikovno-stilskih rekvizitov, medtem ko je na semantični substrukturni ravni globoko izpolnjeno s prevpraševanjem razčlovečene podobe človeka in sveta ob koncu 20. in v začetku 21. stoletja, še posebej na področju nekdanje Jugoslavije. Osnovni motivni kontekst je seveda za Cvijetića Bosna, kot poriv, ki mu je avtobiografsko in dokumentarno najbližji, in tudi kot habitus, v katerem so nasprotja, paradoksi in tragičnost nekega časa ter prostora dobili najbolj jasno, neredko groteskno obliko. Če bi želeli Cvijetićevo poetiko zaobjeti z enim označevalcem kot z emblemom, bi najverjetneje kartografija ranljivosti bila tista oznaka, ki bi o njej povedala največ, s smrtjo in ranami kot njenim temeljnim semantičnim oporiščem, odločilno zaznamovanim s kategorijami  nesmiselnosti, paradoksalnosti in nasilja. Galerije mrtvih in ranjenih se izpisujejo od ene do druge Cvijetićeve zbirke, ki so različne v svoji posamičnosti in nezamenljivosti ter enake v svoji nesmiselnosti in bolečini. Smrt in rane so vodilni motivi te poezije, ki v spektru individualnih usod, nikoli dovolj enakih in nikoli dovolj različnih, vijugajo skozi Cvijetićev opus. Seveda to ni nikoli naravna človeška smrt, ampak je udejanjena na podlagi vojne kot resničnosti, ki je onkraj racionalnega in ki jo sprožajo živalski nagoni, za katere se zdi, da imajo trajno mesto v človeku. Skoraj vsako Cvijetićevo besedilo tako ekshumira neko ekscesno smrt ali invalidnost (tako telesno kot duševno), pri čemer se pri svojem namenu tudi samo pretvori v eksces – eksces (pesniškega) jezika. Poetična moč pisanja Darka Cvijetića, ki je hkrati tudi njegova boleča lepota, se namreč skriva v neverjetni veščini jezikovne ekshumacije, s katero pesniški glas upravlja s svojo poetiko izkopavanja skritih slojev jezika, pogosto tistih, ki so na meji zaumnega. Nadrealistične konstrukcije (»In spustil iz zida temno kri, da jo prenapolni.«), v katerih lahko zasledimo genom zgodovinskih avantgard, vibrirajo v Cvijetićevih verzih in se neredko pretočijo v magične, hiperbolične podobe; to so presenetljivi in funkcionalni neologizmi (sebeizkopanina, prelopatano, neboluknje, mrtvoudnost itd.), paralogične tvorbe kot metazareze med konkretnim in abstraktnim (»Kot ko hočeš spremeniti v molk sobo. In ti uspe do okna, od tam naprej pa je vse razkričano.«), jezikovne igre in še posebej pretresljive obrnjene perspektive. Slednje pri tem ne predstavljajo le enega od najpogostejših postopkov te poezije, temveč nekaj, kar zelo od blizu korespondira s svetovnonazorskim aktivizmom streznitve, počlovečenja, ki je v temelju vsega, kar prihaja izpod avtorjevega peresa. Zato bomo v njegovi poeziji neredko našli slike, v katerih nasprotja nadrejeno/podrejeno, zunanje/notranje, središčno/obrobno v popolnosti zamenjujejo svoja mesta, s čimer kažejo na relativnost vsega v skrajno razčlovečenem svetu (»Stari ročaji sekir so se utrudili od puha kokošjih vratov.«). Prav tako je v tem kontekstu dobro omeniti tudi analogije z živalskim svetom, ki jih pogosto najdemo v Cvijetićevem pesništvu in ki s poudarjanjem človeških značilnosti in praks, še posebej tistih iz vojne in povojne stvarnosti, popolnoma zrelativizirajo mesto človeka v vesolju živega (»Vprašam H., zakaj v taborišču ni bilo samomorov? Glej, ne spremeni se v žival samo tisti, ki ubija, temveč tudi tisti, ki je ubijan, pravi. Klavnice so polne živali, ki se ne upirajo, človek jih mirno konzervira, polni z njimi bojni nahrbtnik.«).
Jezik in svet sta v poeziji Darka Cvijetića ontološka in sta neizbežno povezana na wittgensteinovski način – jezik je svet in svet je jezik, prelivata se drug v drugega, utelešata se v drugem. Proces utelešenja sveta v jeziku Cvijetić ne predstavlja le s konkretno materialnostjo jezika, s katero oblikuje svoja pesniška besedila in katero neredko predstavlja tako, da ima bralec vtis, da je priča samemu procesu rojevanja jezika iz tistega, kar stoji onkraj njega – magičnemu trganju krhke opne/meje, ki deli dve ontološki sferi – temveč jezik, njegovo naravo in funkcijo v nekaterih besedilih eksplicitno tematizira. Tako na primer v Programu za versko gimnazijo piše o hasidskih dečkih, ki se abecedo učijo tako, da z jezikom ližejo med, nasut v vdolbine za črke. Ta zapis je – tako kot številne druge reference na kabalistično prakso in filozofijo jezika, ki so razsute po Cvijetićevem opusu –  avtoreferencialna izjava te poezije, paradigmatsko mesto njene samoopredelitve, ki bralca usmerja k lastni pesniški genezi in tudi k mogočim načinom branja. Poetika izkopavanja Darka Cvijetića zato ni le poetika gline zaradi svoje tematsko-motivne naravnanosti – kjer so masovne grobnice, izkopanine in sebeizkopanine njeni vodilni motivi – temveč tudi zato, ker avtor vedno krene iz položaja jezikovne ekshumacije. S tem ko izkopava besede, slike in pomene iz najglobljih, skritih slojev jezika in jih oblikuje iz medu-gline v pesmi, zapise, fragmente in druge oblikovno hibridne oblike, pesništvo Darka Cvijetića restavrira dvojno pozabo – tako čudežno lepoto jezika kot tisto pravilnega, relevantnega bivanja v svetu.

Prevedla Vera Pejovič in Peter Semolič

(pričujoči tekst je spremni tekst k zbirki Darka Cvijetića Páraolímpijske hímne / Paraolìmpījskē hîmne, ki izide aprila 2017)

Asanacijski sonet

asanacijska mišina

foto – Mišo Mirković

 
 
Kod Piljnjaka ima prota kojem iz džepova vrve crvi
ulovljeni iz ribolovačkih namjera.
Cijuk cjeline, dok iz čeljusti riblje čupa bogoljubnu udicu.
Maline unešene u crkvu.
 
Sad će Uskrsi, veli, ove su godine skupa.
Isti Isus, ali dvaput izblanjane grede.
Nakon ptice u kavezu ostane sijedo perje.
Vrt izbjegličkog logora, iza barake, gdje dječaci uče boju svoje kože
 
Nanositi kistom.
Slovoslagačevi nokti boje neba:
U staklenom ćivotu u drvenoj crkvi
 
Davno zamoštanoj ruci mladoumrle svetice
Dogodila se
Među prstima po ruža

 

Prvi poletni dan

najava paraolimpijske himne

 
PRVI POLETNI DAN

V otroštvu, na poletnih počitnicah na vasi, sem videval obglavljeno perjad, kokoši brez glav, ki so brezglavo tekale po dvorišču, medtem ko so jim iz vratov brizgali curki krvi. Strina se je nasmejana vračala izza hiše s sekiro v roki, na njenem tenko okrvavljenem rezilu se je zibalo peresce, peresce s kokošjega vratu. Ob večerih smo se nagibali nad kartonsko škatlo, polno piščančkov, starih dve uri, a že sem jih videl obglavljene, kljub vsemu temu cvrkutanju v puhu. S strino sva čebljala z njimi in jih grela v dlaneh.

Tako tudi moja že tri leta pokojna soseda. Najprej so ji zaradi raka odstranili eno, potem drugo dojko in nato še desno roko. Sprašujem se, je rekla, komu neki maham s tisto roko iz smrti.
Pri hasidih si poročene ženske zakrivajo lase. Lasulja se v jidišu imenuje šejtel. Nekatere hasidske ženske si obrijejo glavo na poročni dan in od takrat pa do smrti nosijo šejtel/lasuljo in si nikoli več ne pustijo rasti lastnih las.

Včeraj v mestu na velikem deblu češnje na roko napisan plakat, oglas, v cirilici – KUPUJEM LASE, tik poleg osmrtnice za tukajšnjim starim brivcem.

Moja soseda mi gotovo maha z obema rokama. Strine že četrt stoletja ni več. Stari ročaji sekir so se utrudili od puha kokošjih vratov.

Samo še sivi šejteli pokrivajo trdovratne lobanje hasidskih babic, samo še siv šejtel pokriva pozno vzcvetelo češnjo.

Prevedla Vera Pejovič in Peter Semolič

(pesem bo objavljena v dvojezični pesniški zbirki  Darka Cvijetića Páraolímpijske hímne / Paraolìmpījskē hîmne, ki izide aprila 2017)

 PRVI DAN LJETA

U djetinjstvu, na ljetnim ferijima na selu, viđao sam dekapitiranu perad, bezglave kokoši, koje su bezglavinjale dvorištem, dok su im iz vratova nalijetali krveni mlazevi. Strina bi se vraćala nasmijana iza kuće sa sjekirom u ruci, na čijem tanko okrvavljenom sječivu se njihalo perce, vratno kokošje perce. Uvečer, nadvijali bi se nad kartonsku kutiju punu dvosatnih pilića, iako sam ih već vidio bezglave uprkos svom tom pijukanju u paperju. Strina i ja bi im tepali i grijali ih dlanovima.

Tako i moja već tri godine pokojna susjeda. Prvo su joj zbog raka mastektomirali jednu, pa drugu dojku, potom i desnu ruku. Uvijek se pitam, rekla bi, kome li onom rukom mašem iz smrti.
Kod hasida, svaka udana žena pokriva kosu. Perika se zove sheytel, na jidišu. Neke hasidske žene briju glavu na dan vjenčanja i, od tada pa do smrti, nose periku/sheytel; i više nikada ne odgoje svoju kosu.

Sinoć u gradu, na velikom stablu trešnje, rukom pisan plakat, oglas, ćirilicom – KUPUJEM KOSU, odmah uz osmrtnicu ovdašnjeg starog brice.

Moja mrtva susjeda mora da mi maše s obje ruke. Strine nema već četvrt stoljeća. Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja.

Još samo sijedi sheyteli pokrivaju uporne lubanje hasidskih baka, još samo sijedi sheytel pokriva kasno izbeharalu trešnju.

na slovenski –  Vera Pejovič i Peter Semoličr

ЃУПТИНКА КАЈ АМБУЛАНТА/ na makedonski Seida Beganović

100 godina rudnika

foto – Mišo Mirković

 
Од дланката да ти читам господине за марка
Строен си господин имаш качкет топличко ти е имаш очила гледам веднаш
Дека си интровертно распределен
Слаби ти се вените мој госпподине
Линијата на животот си оди од дланката и се качува


Како кај сите
треперливораки
И твојата линија има блага испрекинатост се движи еве се влечка
Господине како асасините кога ќе ги оставатат од црнатаракафатот
Отежнати лопати


Ти се движи линијата мој господине сиот врат да го обиколи
Оглодан со синџирчето
Гледај тука како ти лази линијата уз мевот на палецот
Така знам дека не си поранешниот снајперист
Што кај Кинезите купува очила за каналите на Пинк


Еве господине мој
Како подзастанува тука
Се склопчува како во испотената дланка на момчето со веќе
Уфрлениот куршум во цевката


Уште го бараат господине


Ама тоа нема врска со твојата линија
Господине
Не се чита од дланката дури нема месо

Ciganka kod ambulante

 
S dlana da ti čitam gospodine za marku
Lijep si gospodin imaš kačket toplo ti je imaš očari vidim odmah
Da si introvertno raspoređen
Slabe ti i vene moj gospodine
Linija ti života ide s dlana i penje se
 
Kao kod svih drhtorukih
I tvoja linija ima blagu isprekidanost ide evo je vuče se
Gospodine kao asanatori kad ostave crnorukohvatom
Otežale lopate
 
Ide ti linija moj gospodine sve ti vrat obiđe
Oglodan lančićem
Vidi ovdje kako uspuzi ti linija uz trbuh palca
Tako znam da nisi nekadašnji snajperista
Što kod Kineza kupuje naočale za Pinkove kanale
 
Evo je gospodine moj
Kako usporava ovdje
Sklupčava se kao u oznojen dlan momka s već
Ubačenim metkom u cijev
 
Još ga traže gospodine
 
Al to nema veze s tvojom linijom
Gospodine
Ne čita se s dlana ako nema mesa