foto Mišo Mirković – Ratari Darko i Oliver F.
Pjesnički opus Darka Cvijetića osebujna je pojava ne samo u okvirima suvremene bosanske književnosti nego u cjelokupnom južnoslavenskom, pa i srednjeeuropskom književnom kontekstu. Riječ je o pjesništvu koje svojim formalnim gestama zanimljivo i inovativno iskorištava cijeli spektar modernih i postmodernih jezično-stilskih rekvizita, dok je semantičkom substrukturom duboko ispunjeno propitivanjem dehumaniziranog lika čovjeka i svijeta s kraja 20. i početka 21. stoljeća, osobito na područjima bivše Jugoslavije. Temeljni motivski kontekst, dakako, Cvijetiću je Bosna, kao poticaj koji mu je autobiografski i dokumentarno najbliži, no isto tako i kao habitus u kojem su kontradikcije, paradoksi i tragika jednog vremena i prostora dobile svoj najjasniji, nerijetko groteskni oblik. Ako bismo Cvijetićevu poetiku željeli obuhvatiti jednim označiteljem kao amblemom, vjerojatno bi kartografija ranjivosti bila ona oznaka koja bi o njoj najviše govorila, sa smrću i ranama kao temeljnim joj semantičkim uporištima presudno obilježenima kategorijima uzaludnosti, paradoksalnosti i nasilja. Galerije mrtvih i ranjenih ispisuju se od jedne do druge Cvijetićeve zbirke, svaka različita u svojoj pojedinačnosti i nezamjenjivosti, svaka ista u svojoj uzaludnosti i bolnosti. Smrt i rane provodna su mjesta ove poezije koja u spektru individualnih sudbina, nikada dovoljno istih i nikada dovoljno različitih, meandriraju Cvijetićevim opusom. Jasno je, dakako, da to gotovo nikad nije prirodna ljudska smrt, već smrt ozbiljena na podlozi rata kao stvarnosti koja je onkraj racionalnog i koja se generira iz zvjerskih nagona koji, čini se, posjeduju svoje trajno mjesto u čovjeku. Gotovo svaki Cvijetićev tekst stoga ekshumira jednu ekscesnu smrt ili invalidnost (kako tjelesnu, tako i duhovnu), pretvarajući se u tom svom naumu i sam u eksces – eksces (pjesničkoga) jezika. Snaga poetskog pisanja Darka Cvijetića, ujedno i njezina bolna ljepota, kriju se, naime, u nevjerojatnoj vještini jezične ekshumacije kojom pjesnički glas rukovodi svojom poetikom iskopavanja skrivenih slojeva jezika, često onih na granici zaumnosti. Nadrealne konstrukcije („Ušao sam u kadu u čizmama, / I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni“) u čijem se korijenu može nazrijeti genom povijesnih avangardi vibriraju Cvijetićevim stihovima te se, nerijetko, pretaču u magijske, hiperbolične slike kakvima nas je navikao magijski realizam latinoameričkih autora; začudni i funkcionalni neologizmi (meneiskopine, prelopatano, nebootvori, izlešavanja, itd.); paralogične konstrukcije kao metausjeci između konkretnog i apstraktnog („Kao / kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano”); jezične igre te, osobito, dojmljive izokrenute perspektive. Potonje pritom ne predstavljaju samo jedan od najčešćih postupaka ove poezije nego i nešto što blisko korespondira sa svjetonazorskim aktivizmom otrežnjenja, očovječenja koji je u podlozi svega što dolazi iz pera ovoga autora. Stoga ćemo u njegovoj poeziji nerijetko naći slike u kojoj opozicije nadređeno/podređeno, vanjsko/unutarnje, centralno/marginalno potpuno zamijenjuju svoja mjesta, upućujući na relativnost svega u krajnje dehumaniziranom svijetu („Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja”). Također, u tom je kontekstu možda dobro spomenuti i analogije sa životinjskim svijetom koje su često mjesto Cvijetićeva pjesništva, a koje također, isticanjem pojedinih ljudskih karakteristika i praksi, naročito onih ratne ili postratne stvarnosti, potpuno relativiziraju mjesto čovjeka u univerzumu živoga (“Pitam H. zašto u logoru nije bilo samoubojstava? Vidiš, ne pretvara se u životinju samo / onaj koji ubija nego i onaj koji je ubijan, veli. Klaonice su pune nebunećih životinja, / čovjek ih mirno konzervira, puni borbeni ranac”).
Jezik i svijet u poeziji Darka Cvijetića ontološki su i neotklonjivo povezani na wittgensteinovski način – jezik je svijet, i svijet je jezik, jedno se prelijeva u drugo, utjelovljuje u drugome. Proces utjelovljenja svijeta u jezik Cvijetić ne samo da prezentira konkretnom materijalnošću jezika kojom oblikuje svoje pjesničke tekstove, a koju nerijetko prezentira na način da čitatelj ima dojam da svjedoči samom procesu rađanja jezika iz onoga što mu stoji onkraj – magičnom pucanju krhke opne/granice koja dijeli dvije ontološke sfere – nego jezik, njegovu prirodu i funkciju, u nekim tekstovima i eksplicitno tematizira. Tako, primjerice, u “Programu za vjersku gimnaziju” piše o hasidskim dječacima koji alfabet uče jezikom ližući med nasut u udubljenja za slova. Taj je zapis – kao i brojne druge referencije na kabalsku praksu i filozofiju jezika razasute Cvijetićevim opusom – ujedno autoreferencijalni iskaz ove poezije, paradigmatsko mjesto njezina samodefiniranja koje čitatelja usmjerava vlastitoj pjesničkoj genezi, ali i mogućim modelima čitanja. Poetika iskapanja Darka Cvijetića stoga nije samo poetike gline uslijed svoje tematsko-motivske usmjerenosti – gdje su masovne grobnice, iskopine i sebeiskopine njezini provodni motivi – ona je to i stoga jer njezin autor uvijek kreće iz pozicije jezičnog ekshumatorstva. Iskapajući riječi, slike, značenja iz najdubljih, skrivenih slojeva jezika, oblikujući ih iz meda-gline u pjesme, zapise, fragmente i druge, nerijetko oblikovno hibridne oblike, pjesništvo Darka Cvijetića restaurira dvostruku zaboravljenost – onu začudne ljepote jezika kao i onu ispravnog, relevantnog bivanja u svijetu.
Andrijana Kos Lajtman: Poetika izkopavanja, kartografija ranljivosti
Pesniški opus Darka Cvijetića je poseben pojav in to ne samo v okviru sodobne bosanske književnosti, temveč v celotnem južnoslovanskem in tudi srednjeevropskem literarnem kontekstu. Govorimo o pesništvu, ki s svojimi formalnimi gestami zanimivo in inovativno izkorišča celoten spekter modernih in postmodernih jezikovno-stilskih rekvizitov, medtem ko je na semantični substrukturni ravni globoko izpolnjeno s prevpraševanjem razčlovečene podobe človeka in sveta ob koncu 20. in v začetku 21. stoletja, še posebej na področju nekdanje Jugoslavije. Osnovni motivni kontekst je seveda za Cvijetića Bosna, kot poriv, ki mu je avtobiografsko in dokumentarno najbližji, in tudi kot habitus, v katerem so nasprotja, paradoksi in tragičnost nekega časa ter prostora dobili najbolj jasno, neredko groteskno obliko. Če bi želeli Cvijetićevo poetiko zaobjeti z enim označevalcem kot z emblemom, bi najverjetneje kartografija ranljivosti bila tista oznaka, ki bi o njej povedala največ, s smrtjo in ranami kot njenim temeljnim semantičnim oporiščem, odločilno zaznamovanim s kategorijami nesmiselnosti, paradoksalnosti in nasilja. Galerije mrtvih in ranjenih se izpisujejo od ene do druge Cvijetićeve zbirke, ki so različne v svoji posamičnosti in nezamenljivosti ter enake v svoji nesmiselnosti in bolečini. Smrt in rane so vodilni motivi te poezije, ki v spektru individualnih usod, nikoli dovolj enakih in nikoli dovolj različnih, vijugajo skozi Cvijetićev opus. Seveda to ni nikoli naravna človeška smrt, ampak je udejanjena na podlagi vojne kot resničnosti, ki je onkraj racionalnega in ki jo sprožajo živalski nagoni, za katere se zdi, da imajo trajno mesto v človeku. Skoraj vsako Cvijetićevo besedilo tako ekshumira neko ekscesno smrt ali invalidnost (tako telesno kot duševno), pri čemer se pri svojem namenu tudi samo pretvori v eksces – eksces (pesniškega) jezika. Poetična moč pisanja Darka Cvijetića, ki je hkrati tudi njegova boleča lepota, se namreč skriva v neverjetni veščini jezikovne ekshumacije, s katero pesniški glas upravlja s svojo poetiko izkopavanja skritih slojev jezika, pogosto tistih, ki so na meji zaumnega. Nadrealistične konstrukcije (»In spustil iz zida temno kri, da jo prenapolni.«), v katerih lahko zasledimo genom zgodovinskih avantgard, vibrirajo v Cvijetićevih verzih in se neredko pretočijo v magične, hiperbolične podobe; to so presenetljivi in funkcionalni neologizmi (sebeizkopanina, prelopatano, neboluknje, mrtvoudnost itd.), paralogične tvorbe kot metazareze med konkretnim in abstraktnim (»Kot ko hočeš spremeniti v molk sobo. In ti uspe do okna, od tam naprej pa je vse razkričano.«), jezikovne igre in še posebej pretresljive obrnjene perspektive. Slednje pri tem ne predstavljajo le enega od najpogostejših postopkov te poezije, temveč nekaj, kar zelo od blizu korespondira s svetovnonazorskim aktivizmom streznitve, počlovečenja, ki je v temelju vsega, kar prihaja izpod avtorjevega peresa. Zato bomo v njegovi poeziji neredko našli slike, v katerih nasprotja nadrejeno/podrejeno, zunanje/notranje, središčno/obrobno v popolnosti zamenjujejo svoja mesta, s čimer kažejo na relativnost vsega v skrajno razčlovečenem svetu (»Stari ročaji sekir so se utrudili od puha kokošjih vratov.«). Prav tako je v tem kontekstu dobro omeniti tudi analogije z živalskim svetom, ki jih pogosto najdemo v Cvijetićevem pesništvu in ki s poudarjanjem človeških značilnosti in praks, še posebej tistih iz vojne in povojne stvarnosti, popolnoma zrelativizirajo mesto človeka v vesolju živega (»Vprašam H., zakaj v taborišču ni bilo samomorov? Glej, ne spremeni se v žival samo tisti, ki ubija, temveč tudi tisti, ki je ubijan, pravi. Klavnice so polne živali, ki se ne upirajo, človek jih mirno konzervira, polni z njimi bojni nahrbtnik.«).
Jezik in svet sta v poeziji Darka Cvijetića ontološka in sta neizbežno povezana na wittgensteinovski način – jezik je svet in svet je jezik, prelivata se drug v drugega, utelešata se v drugem. Proces utelešenja sveta v jeziku Cvijetić ne predstavlja le s konkretno materialnostjo jezika, s katero oblikuje svoja pesniška besedila in katero neredko predstavlja tako, da ima bralec vtis, da je priča samemu procesu rojevanja jezika iz tistega, kar stoji onkraj njega – magičnemu trganju krhke opne/meje, ki deli dve ontološki sferi – temveč jezik, njegovo naravo in funkcijo v nekaterih besedilih eksplicitno tematizira. Tako na primer v Programu za versko gimnazijo piše o hasidskih dečkih, ki se abecedo učijo tako, da z jezikom ližejo med, nasut v vdolbine za črke. Ta zapis je – tako kot številne druge reference na kabalistično prakso in filozofijo jezika, ki so razsute po Cvijetićevem opusu – avtoreferencialna izjava te poezije, paradigmatsko mesto njene samoopredelitve, ki bralca usmerja k lastni pesniški genezi in tudi k mogočim načinom branja. Poetika izkopavanja Darka Cvijetića zato ni le poetika gline zaradi svoje tematsko-motivne naravnanosti – kjer so masovne grobnice, izkopanine in sebeizkopanine njeni vodilni motivi – temveč tudi zato, ker avtor vedno krene iz položaja jezikovne ekshumacije. S tem ko izkopava besede, slike in pomene iz najglobljih, skritih slojev jezika in jih oblikuje iz medu-gline v pesmi, zapise, fragmente in druge oblikovno hibridne oblike, pesništvo Darka Cvijetića restavrira dvojno pozabo – tako čudežno lepoto jezika kot tisto pravilnega, relevantnega bivanja v svetu.
Prevedla Vera Pejovič in Peter Semolič
(pričujoči tekst je spremni tekst k zbirki Darka Cvijetića Páraolímpijske hímne / Paraolìmpījskē hîmne, ki izide aprila 2017)
