Mjesečne arhive: Maj 2017.

Franz Kafka, stotinu godina od pripovjetke “Izvješće za jednu Akademiju”

cvijetić bez ptice

foto – Mišo Mirković
 
 
 
 
1.
 
Udarci i oskudni zalogaji,
natjerat će svakog medu da propleše,
objašnjava Ciganin Ramo sinu
nov metalik mercedes kod burekdžinice.
 
 
 
2.
 
Vojvoda Kalabić, Jure i Boban, vojvoda Šešelj i Nikolić, gardist Arkan, snajper za premijera s prstom Zmije, predsjednička smrt na džogingu, Za Dom Spremni u Jasenovcu, Baja iz Bajčetine s crkvom od zlatnog oniksa iz Arizone, Đogo-Nogo-Dodo, Maksovi mesari, Aleksandra Zec u kreču, Stambolić u kreču, Mladen Stojanović krije svoje i kosti Mire Cikote dublje u Partizansko groblje, da ne bi Isusu palo na pamet…
 
 
 
3.
 
Matni potez dana: sunce zašlo.
Mramor pocrvenio od vrućine. Zemlja je padala ničice i udarala šakama o nebo kao dijete željno pažnje.
 
 
 
 
4.
 
Kafka je pripovjetku Izvješće za jednu Akademiju, napisao 1917. godine i prvi put je objavio u časopisu Der Jude, urednika Martina Bubera.
 
Priča jest autobiografija jednog majmuna, kojemu je pošlo za rukom da putem oponašanja postane – čovjek.
 
Prvo su ga, dakako, lovili u prašumi, i dva su ga metka pri hvatanju obilježila: prvi, ispaljen u lice, koji će mu ostaviti crvenu brazgotinu i zbog koje će ga prozvati Crveni Petar (Rotpeter), i drugi, koji mu je prošao uz kuk i načinio majmuna zauvijek šepavim na jednu nogu. Zarobljeni majmun imao je birati između kaveza zoološkoga vrta i cirkusa, te je naravno, izabrao varijete.
 
Zatim, majmun opisuje načine na koje je učio postati čovjekom.
 
Prvo je savladao majstorstvo rukovanja, potom majstoriju pljuvanja u lice (ljudi su bili oduševljeni pljuvanjem u lice pa su mu sretni uzvraćali, s jednom razlikom – Crveni Petar je oblizivao svoje lice, oni ne.), i posljednju majstoriju – pušenje lule i ispijanje rakije. “Rekao sam: živjeli!”
 
Stotinu godina kasnije, Kafkina pripovijest savršeno je aktualna, i uklopiva u svakovrsnu raspravu, počevši od Darwinove teorije evolucije, o kojoj raspravljaju Sinodi crkava i Rektorati….
 
“Ali svakoga tko hoda ovom zemljom škakljaju pete, i malog šimpanzu, i velikog Ahila.”
 
Crveni Petar će najzad, “uz napor kakav još nitko na svijetu nije uložio”, kao majmun postati – prosječno obrazovan Europljanin, i “vama sam, dična gospodo, članovi Akademije, samo podnio izvješće.”
 
Goebbels je šepao na jednu nogu, i to maskirao višom potpeticom i čvrstim stiskom pri rukovanju, kojim je skretao pažnju sa svoje “male malformacije”.
 
Imao je i pljuvaonicu uz radni stol.
 
Crveni Petar te podatke nije unio u svoje izvješće Akademiji, ili se urednička ruka Bubera umiješala i skratila Kafkinu priču, na vrijeme, možemo slobodno dodati.
 
 
 
5.
 
Od opale kose bolesnog i zračenog glumca
Napravili periku.
 
Puno godina kasnije,
Samson se žalio Dalili na nesnosne glavobolje
Odmah nakon predstave.
 
U varijeteu.

Traktatistika

 
 
 
Čini se da Oster to negdje pominje, a za njim i pjesnik Nikola Živanović, o Wittgensteinovom maltretiranju svojih učenika.
 
Bio je vrlo brutalan shvativši da većina njih jesu prosječnici, i uzalud ih je budio, uzalud.
Pod starost (a umro je sa 62.) išao je od vrata do vrata, posjećivao ih pojedinačno i od svakoga skrušeno molio za oprost.
 
Nitko mu nije oprostio.
Bili su zgroženi što ga uopće ponovno vide.
 
Sad dolazimo na razkrižje:
 
a) znao je da mu neće oprostiti, unaprijed je znao da su ostali nesposobni kakvima ih je oduvijek smatrao. znao je da nisu sposobni da mu oproste. došao je da se uvjeri da je imao pravo?
 
b) ako je smatrao da su oni grupa kretena, zaboravio je da su oni u pravu jer su ono što jesu.
 
c) što bi s njihovim pojedinačnim oprostima, smrtolik i sam?
imao olakšaniju uncu duše?
 
d) oprostili su mu u sebi.
kap gramatike u nepokošenom tekstu.
 
e) ništa od navedenog. nepokošen tekst.
traktatistika

Kjaroskuro

bakho

Caravaggio, Bolesni mladi Bakho, Galleria Borgese, Rim

 
 
Grudzinski piše o Caravaggiovoj opsesiji da svoje autoportrete stavlja na tuđa lica, slučajne vojnike, neočekivana mjesta…..
Pa je tako, recimo, na DAVIDU S GOLIJATOVOM GLAVOM, sama Golijatova glava zapravo autoportret Caravaggia netom prije svoje smrti.
 
BOLESNI MLADI BAKHO (ulje na platnu, 67x 53 cm, oko 1593.) također je autoportret bolesnog Caravaggia.
Kako stvarno Caravaggiovo tijelo nikada nije pronađeno, kako slike budu trulile (bez obzira na sva spasavanja), tako će se on pojavljivati.
 
Ispod istruljele Golijatove glave, nazirat će se Caravaggiova lubanja.
 
“Hoćeš me slikati telefonom” pita me sedmogodišnji dječak na ulazu u soliter.
Ide na izlet, zove se David, i hoće da slika cijeli dan, daje svoj “pametni” telefon i objašnjava mi gdje trebam pritisnuti, kako da ga fotografiram i s koje distance.
 
Zatim se odmiče i zauzima pozu, dobro prateći odakle sunce baca svjetlost na cijelu scenu. Na licu mu je ožiljak, kojeg jasno vidim dok oštrim sliku kao nožićem, na listiće i fremove.
Klik, evo je momče, i sretno na izletu, kažem veselo.
 
Slika ti je sva tamna, nemaš pojma, tenebrička sila ti se presporo rastapa, kako bi Gospu slikao nesrećo, poluglasno izgovara iza mojih leđa.

Lutka Alma rađa mrtvu djecu

IMG_20170521_105322

 
 
1. Teorija relativiteta
 
Loren Seksik napisao je knjigu o Einsteinovima, gdje nalazim podatak da su Mileva Marić Einstein i Albert Einstein imali troje djece – kćerku Lizerl, „koju su napustili prije vjenčanja“ (!?), te dvojicu sinova – Hansa Alberta i, mlađeg, Eduarda rođenog 1910. u Cirihu.
Sa šest godina, mali Eduard svirao je Bacha na klaviru i čitao Shakespeareove drame a sa dvadeset godina dijagnosticirana mu je shizofrenija.
Otac Albert Einstein, posljednji je put posjetio bolesnog sina 1933. u psihijatrijskome azilu Burgelci, kod Ciriha, prije nego je emigrirao u SAD pred nadirućim nacizmom.
Eduard je tada imao dvadesettri godine.
 
U psihijatrijskom azilu proveo je ukupno tridesetpet godina.
Umro je 1965. u pedesetpetoj godini, posve zaboravljen, kao ludnički vrtlar.
Pokušavao se sjetiti tko je. Okružen cvijećem.
Ili ne, neokružen cvijećem.
 
2. Lutkarica
 
Lutkarica Henrietta Moos, po narudžbi slikara Oskara Kokoške, i dakako po njegovim nacrtima, napravila je žensku lutku, visine stošestdeset cantimetara – od srpnja 1918. godine do ožujka 1919.
 
Bila je to lutka koja je predstavljala Almu Mahler, rođenu Schindler, sa svim njezinim tjelesnim oblinama…..Slikar ju je toliko volio, da je molio lutkaricu da po njegovim crtežima napravi njemu, samo njemu njegovu Almu, olutkanu, vjernu Almu.
 
Nazvali su je Schweigsame Frau ili Tiha žena.
Alma je s Oskarom dvaput bila trudna, ali nijednu trudnoću nije uspijela „iznijeti do poroda“. Lutka je mirovala. Ponekad, Oskar ju je izvodio u šetnje ili u Operu.
 
3. Mrtva djeca
 
Alma Mahler, rođena Schindler (1879 – 1964), prije Oskara K. bila je udata za Gustava Mahlera, devetnaest godina starijeg kompozitora i koncert majstora. S njim je imala dvije djevojčice – Mariu Annu „Putzi“ (1902 – 1907) i Annu Gucki (1904-1988), kiparicu.
Kiparicu, ne lutkaricu.
 
Smrt male Putzi raznijet će taj brak, i Gustav će biti ostavljen da prema poeziji Friedricha Rikerta sklada Pjesme mrtvoj djeci ( Kindertotenlieder)
 
Alma se udaje za arhitektu Bauhausa Waltera Gropiusa, s kojim je imala kćer, koja je umrla u osamnaestoj godini, i sina, hidrocefala, koji neće poživjeti, a Walteru će reći da dijete nije bilo njegovo, i da je zanijela dok je Walter bio u ratu.
Alma je umrla 1964. godine u dubokoj starosti, i pokopana je u Beču. Od njezine glazbe, preživjelo je sedamnaest pjesama, koje se i danas izvode. Gustava je nadživjela za pedeset godina.
Pod starost, vele, proganjala su je njezina mrtva djeca
 
4. Fontana
 
A Oskar? Ne Oskar Schindler s listama, nego Oskar Kokoška s lutkom Alme M. ? Jedne je večeri Kokoška pozvao frakirani bečki komorni orkestar na „večer sa šampanjcem“. Smjestio je glazbenike u baroknu fontanu i oni su svirali za jedinu u publici – lutku Alme Mahler.
Lutka je slušala, začuđena kao prava Alma dok sluša muziku Gustava Mahlera.
Pijani Kokoška jednog trenutka, grohotom se smijući, razmija bocu crvenog vina o glavu lutke Alme Mahler.
 
Glava odlijeće u baroknu fontanu, i crveno se vino, kao krv usirava oko vrata obezglavljene lutke.
Alfonso Cruz piše da je tako završila Kokoškina lutka. ( U istoimenom romanu)
Tiha žena bez glave u baroknoj fontani.
 
Sada mogu dodati i da se lutkarica Henrietta Moos ubila tabletama, odmah iza četrdesetog rođendana. Oskarova lutka Alma ostat će njezino jedino poznato djelo
 
5. Mahlerova nećakinja
 
Sestra Gustava Mahlera zvala se Justina, i bila je udata za Arnolda Rosea.
Njihovo dijete dobilo je ime po Almi.
Alma Rose rođena je 1906. godine i ostat će zabilježeno da je vodila komorni orketar u – Auschwitzu!
 
A Alma Mahler djevojački – Schindler, kao jedan drugi Oskar.
 
6. Makaze
 
Mrtva djeca, relativnost, dječak ogromne hidrocefalne glave, lutka bez glave, ludnički baštovan, logorski orkestar ispred gasne komore…..
 
Kćerka šuti. Unuka glođe gumenu lutku. Desni čvrsnu.
Kako je demokracija osporavanje moći, valja šišati ogradu oko groblja.

Prsa rečenice

smrt

 

 

 

 

Tuga šeširskih kunića koji

Mirišu na oznojeno tjeme i sjeno

Nabrzinu košeno pred kišu.

Kada postanem tanak obris

 

U kćerkinom sjećanju na moje jutarnje

Smijanje. Otkopčane rečenice, bolje –

Raskopčane oko vratova.

Vidi im se žila damaravica.

 

Kao da se fotošopiram potpuno sijed

S djecom ispod maslina.

Kazano na smrtskom, ponovljeno na smrtskom:

 

Prašina uplašena krupnom kišom

Koju slijepi konji redovito

Zamijene za uplakanost angela nad sobom.

JEŽENE KOŽICE (iz pogovora Miljenka Jergovića)

JEŽENE SADA

…Nad rastvorenim grobnicama Darko Cvijetić rastvara sudbine ljudi, onih sahranjenih i onih koji sahranjuju. Način na koji to čini neusporediv je u svim našim književnostima. Bez ikakve sumnje, on je najvažniji pjesnik toga nesahranjenog i nesahranjivog svijeta. Boris Dežulović opjevao je koncentracijski logor – i to iz perspektive zločinca – a Cvijetić opjevava one koji nisu preživjeli. Obojica pjesnika poveli su računa o tome da sebe i svoj rod oslobode pogube samosažaljenja. Zato obojica i jesu tako neusporedivi s ostatkom pjesničke vrste, i pripadaju antologiji ratne poezije od samo dva imena. Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom. Bez toga neće se nastaviti život nad masovnim grobnicama. Poezija Darka Cvijetića u stotinama varijacija i inkantacija zaziva nastavak čovjekova života. (Miljenko Jergović)