Mjesečne arhive: Juni 2017.

Zubić vila

kazuo ohno

foto – Kazuo Ohno

 
Zokina mater u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće
 
Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa
 
Zato je maramicu ušila
I sakrila u svoju
Zasmrtnu sivu haljinu
 
Sanjam ga sinoć kako
Zečjoust glođe zvijezde po nebu
 
Snešen joj u grudni koš

Velika stravična šala

starci na zidu
ĐORĐE KRAJIŠNIK

VELIKA STRAVIČNA ŠALA

“Ježene kožice”, Darko Cvijetić, Vrijeme – Zenica, 2017.

“OSLOBOĐENJE”, Sarajevo, 10. 6. 2017. subota

Ako je poezija, a ne zna se više ni to, zaista rad u jeziku, ili rudarenje u jeziku kao materiji koja je trajno neukrotiva i divlja, onda je Darko Cvijetić jedan od najoriginalnijih i najautentičnijih pjesnika u poslijeratnoj BiH. Upravo prema tome što je Cvijetić pjesnik koji se ne miri sa golom faktografijom u poeziji, niti pristaje na, kod nas tako uobičajenu, simplifikaciju jezika kao hroničarskog medija za bilježenje neobičnih pojava. Cvijetićeva je poezija počevši od njegove temeljne, a tako nepravedno zapostavljene, knjige “Masovne razglednice iz Bosne” uvijek, a već sam to jednom povodom Cvijetića zabilježio, bajanje u jeziku. Za poeziju ovog autora ne bi bilo otrcano kazati da se ona bavi alhemijom jezika, nastojeći neprestano dokučiti neko zrno više. Ako se tome doda činjenica da je Cvijetić jedan od rijetkih ovdašnjih pisaca koji kroz svoju umjetnost pokušava na neki način pojmiti katastrofe koje su nam se posljednjih decenija ovdje, ali i u cijelom svijetu desile, onda bih mogao kazati da je glas ovog pjesnika iznimna rijetkost u ovdašnjoj poeziji. Baveći se u svim svojim poslijeratnim knjigama pitanjima rata, zločina, logora i masovnih grobnica, kao toposa naše klanice, Cvijetić nastoji ipak zaći iza pojavnosti tih činjenica, pokušavajući u samom jeziku iskopati bilo kakav odgovor i utočište pred neobjašnjivom količinom zla koja nas opsjeda.

Pisanje kao moranje
 

Ako bi se u pogledu Cvijetićeve poezije razmatrala ona, već prilično potrošena i mnogo puta opovrgnuta, Adornova misao o nemogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza, onda bi se moglo zaključiti da ovaj autor upravo pokazuje kako je pisati poeziju poslije velikih i krvavih povijesnih lomova ne moguće, nego moranje. U svojoj knjizi “Masovne razglednice iz Bosne” Cvijetić je možda najdublje zaronio u našoj novijoj književnosti u svijet smrti i umiranja, posebno onog nasilnog iskaljivanja divljačkog bijesa na nemoćnima. Toliko da iz Cvijetićeve poezije, kako one iz pomenute knjige, tako i one iz njegovih kasnijih knjiga, štrče kosti i strava. No, nikad pjesnik ne prepušta stvar slučaju, poezija Cvijetićeva ne želi šokirati hororom, ona je do srži svoje senzibilna za detalj kojima se hoće misliti stvarnost u pjesničkoj, istina često infernalnoj, viziji i onirističkim puzanjima. Ovaj pjesnik gotovo ritualnim nabrajanjem kao da želi, iz olova i vode, artikulisati i istisnuti ono što nosi u utrobi. Ono nakupljeno crnilo, koje se ma koliko ga se iskašljavalo i dalje lijepi za pluća i guši nadolazeći iznutra, iz sebe samog. Doima se da je Cvijetićeva poezija često na granici one, gotovo beketovski mišljene, neizgovorljivosti. Na granici mogućnosti da se izrazi. Otuda u ovoj poeziji toliko grčeva, toliko fleševa i muke.

Posljednja Cvijetićeva knjiga “Ježene kožice” svojim tematskim registrom ne odstupa od ranijih knjiga ovog pjesnika. I njegovi čitaoci će lako prepoznati tu vrtešku cvijetićevsku, koja već na prvi stih kao žiletom ojačana klizi niz kičmu. Moglo bi se u tom pogledu kazati da autor knjige “Ježene kožice” neprestano piše istu pjesmu, do razornosti refrenično ponavljajući slike koje su se utisnule na kožu strahom. Ako bi se postavilo pitanje otkuda potreba da se toliko puta ponovi sav taj pakao u poeziji, zar jednom nije dovoljno, onda bi se moglo odgovoriti da je Darko Cvijetić pjesnički zatočenik, uhvaćen u vilinskoj igru probadanja moždane kore iglama savjesti i svijesti da se nešto strašno desilo, a mi smo tome nazočili i možda saučestvovali. Konačno, ako bismo Cvijetića kontekstualizirali i u prostorni okvir njegovog života i rada, bilo bi nam jasno da je on onaj čovjek koji više ne samo što pjeva poslije rata, nego onaj koji poslije rata izgovara ono što se ne smije. Stoga Cvijetićevo “pjevanje” jeste onaj krik životinje ljudskosti, koji nastoji nekako rastrgati tvrdu koru negiranja i okretanja glave od raspomamljenog ludila koje nas je sustiglo i koje smo mahom bar svojom šutnjom legitimirali. Zbog toga ovaj pjesnik jeste dvostruko neshvaćen. Ne može ga se, s jedne strane, svesti na pukog viktimološkog hronika, kako se u nekim poimanjima njegove poezije nastoji predstaviti, jer se njegovo pjesništvo svojim umjetničkim dometom tome opire, dok ga se sa druge strane ne može svariti jer pjesnički dojmljivo i jezički majestetično progovara o onome što se nikako ne želi čuti.

Trzanje bića
 

“Ježene kožice” sadrže dva ciklusa “Zakopavanje sestre” i “Charlie Hebdo”. Pjesme iz ova dva ciklusa razlikuju se po svom formalnom obliku. Prvi ciklus bliži je Cvijetićevim ranijim knjigama i čitaoci će se susresti sa prepoznatljivim slikama i obratima karakterističnim za poeziju ovog pjesnika. Pogledajmo to na primjeru pjesme “Priča mi dječak sa Down sindromom ujutro na bus stanici”: “Otišao je po vrapce u moj crveni goblen/Tako mi je baka objasnila/Djedovu smrt/; Više se ne osvrćeš/Ali svejedno ti pocrnjuje/Košuljski okovratnik/; Kao šav na mlijeku/Prije naviranja u dojke/; Znaš li ti da/Ruže u sebi/Misle crnih latica/; I da se glinom/Odvojiš od govorenja/Ako šutiš samo par dana/”. Iskrzanost stihova u ovoj pjesmi upravo svjedoči tu Cvijetićevu zaumnost i borbu da se usljed navale entropičnosti uhvate bar odbljesci nekih značenja. Svojevrsna je to celanovska prekinutost, ispisivanje stihova usljed trzanja bića u agoniji. Sa neprestanim požarom koji gori u mislima. Pjesma “Paraolimpijska himna” pak ponovo je Cvijetićeva logorologija i ma koliko puta ponovljena u njegovoj poeziji, pjesnik joj još uvijek uspijeva pristupiti nešto drugačije, spuštajući se još jedan stepenik niže u prostor (ne)poimanja ratnog zvjerstva. U dijalogu sa logorskim sužnjem o tome zašto u logoru nije bilo samubistava pjesnički subjekt će u pomenutoj pjesmi dobiti na koncu odgovor: “A jest jedan mali kod nas/Pred zoru kad su ga prozvali/Zaletio se glavom u zid/;Kao kad led razbijaš čekićem/U limenom lavoru/Tako se čulo/; Strah ljuske/Nakon što ptica istetura/”. Čime ovaj pjesnik upečatljivo, sa gotovo zvučnom podlogom lomljenja lobanje, pokazuje istančanost vlastitog pjesničkog jezika i sposobnost da i u onome što je mnogo puta u svojoj poeziji rabio pronađe novi način oblikovanja.

No, koliko god bila stravična u svojim slikama, Cvijetićeva poezija ima i zanimljivih ironijskih i tragikomičnih obrata. To je ono što ovu poeziju često i drži od pada u potpuni mrak. Evo kako je to izvedeno u pjesmi “Zapis s razmjene ‘93.”: “Dva mjeseca kasnije/Zimski sumrak/; U zaostalom minskom polju/Pacovi/Pokrivaju kuću/Daruju se košuljama/”. Ili u pjesmi “Ivo Lola je sam”: “Najdraža moja/Raštiko sam sjekirom dud/Viši od našivene ptice na zastavi/”. Dočim se u pjesmi davičovske zaigranosti “Jugoslaveni” Cvijetić ponovo vraća na svoje prepoznatljive jezičke zaumnosti, pokušavajući ući u trag jezičkih znakova, magije susretanja riječi i njihovog novokovanja. “U kapi meda bagrem skrio sjekiru;/To sin drvosječin doručkuje/Već umilovanih dlanova/; Šuma zasrnjena lovcima/Da se svakom zrnu/Porosačmava/”.
Pjesme iz ciklusa naslovljenog “Charlie Hebdo” po svojoj su formi narativnijeg karaktera i moglo bi se kazati nešto neposrednije u svom kazivanju. Cvijetić i dalje ostaje vjeran svom pogledu na svijet, toj klepsidri strave, ali njegov je način promatranja i bilježenja nešto distanciraniji. Moglo bi se, ali samo uslovno, kazati da pjesnik pravi svojevrstan otklon od onog gliba i krvi, od masovnih grobnica i kostiju koji marširaju njegovim pjesmama. Jer ono što je ipak najkarakterističnije za pjesme iz ovog ciklusa jeste da Cvijetić sve one svoje poznate teme pomjera u nešto meditativniji prostor, ali ne da bi otišao u eskapizam, te da bi svoju poeziju dozirao i razblažio. Upravo u tom prostoru prirode, odvija se cijeli niz neprestanih malih surovosti koje tako podsjećaju na one iz stvarnosti ljudi.
Kontrastirajući svijet ljudi, sa svijetom životinja i biljaka, Cvijetić postiže uspjele pjesničke srastove dvaju svjetova. Gdje se brutalnost i nepojmljivost samog bivanja dovodi do jedne univerzalne tačke. U kojoj se ogledaju surovosti i sveprisutnost nepravde i terora u svim oblicima života. Vidimo iz ove alegorijske pjesničke eskapade da je čovjek živinče koje se plaši ili zvijer koja proždire. I kada u pjesmi “Prelasci” pjesnik napiše: “Bila su tri ptića u gnijezdu. Majka im doleti, s hranom u kljunu, s velikim još izvijajućim crvom, doleti na rub gnijezda. Isprva se ne događa ništa, a potom, sasvim iznenada, dvojica se okreću protiv jednog, najmanjeg. Kljucaju ga bijesno u glavu i guraju na rub gnijezda. Napokon, najmanji ptić ispada u vodu, jer se grana s gnijezdom pružala nad vodom” sasvim je jasno da je svijet sazdan od samih strahobalnosti, te da je bilo kakva ravnoteža, ako ju je uopšte moguće misliti van utopije, posve razorena. Darko Cvijetić pjesnik je koji otima takvom životu riječi, pokušavajući bar nešto otrgnuti od opšte propasti.

via  –   http://www.oslobodjenje.ba/kun/kultura/velika-stravicna-sala/205047

Violine, čokoladice, štakori

tri sestre

VIOLINE, ČOKOLADICE, ŠTAKORI
 
„Kada budem mrtav i beo
ja bih ipak nekako hteo
da makar nekakva
svetiljka budem“
 
(Wolfgang Borhert, moto za film KAD BUDEM MRTAV I BEO, Živojina Pavlovića, 1967. s Draganom Nikolićem u ulozi Džimija Barke)
 
1. Nevjesta
 
Uvodi me u kriptu ispod samostana, pokazuje – rebra davno umrlog brata franjevca za koja zakačen visi sad već crnosrebren križ, s potamnjelim Spasiteljem, što je propao kroz raspadajuće bratove grudi, pa sad visi u njemu nenjihan.
 
Obzirom, dovršava pokazivanje pokretom ruke, da se konopac ne pominje u kući obješenog, zapanjuju toliki križevi i krstovi po crkvama
 
2. Dnevnik
 
Iz kapetanove bilježnice za 2017. :
„Ajkule s Grenlanda žive po petsto godina i ne obolijevaju od raka. Bit će da se neka suvremenica Francuske revolucije vrzmala noćas oko naše istraživačke brodice.
Našli smo crtu koja je odvajala trup. Giljotinalicu.
 
3. Aortaci
 
A šta zapravo ako je starenje samo propust evolucije?
Čini se da smo rođeni da bi bili dovoljno dugo da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak.
Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.
Biti djed dakle, još znači suvišno uvjeravanje da je naše potomstvo prenijelo genetski materijal dalje.
Kada bi starili brzinom kojom starimo između dvadesete i tridesete godine života, živjeli bi stotine godina.
 
No, nakon tridesete, sve se naglo i neobjašnjivo ubrzava, i ljudske brzo prelaze u pseće godine. Tako i cviljenje i podvijanje repa, i tuga u pogledu, najednom bivaju očigledni karavanima koji prolaze.
 
4. Minut
 
Štakori ne dobijaju srčane udare.
Nemaju niti Alzheimerovu bolest. Štakori ne stare sporo, kao mi, nego naglo klonu, naglo i brzo im atrofiraju mišići.
Opitni štakor u kojeg su ubrizgali krvnu plazmu osamnaestogodišnjeg ljudskog djeteta, bio je čitavu minutu brži u traženju izlaza iz postavljenog labirita, od običnog štakora punog štakorje krvi.
 
5. Dva minuta
 
Mlada sestra koja je počela raditi na Gerontologiji u Njemačkoj, izbjegla nedavno iz Bosne kao liječnica, priča kako joj je posao držati za ruku one koji umiru.
 
Svega tu ima, kaže:
 
Eksera iz dječijih lijesova
Koje anđeli iščekićaju
 
Ili
 
Samuraj, na čijem maču,
Višnja suši veš
Kaplje
 
6. Violinski koncert
 
Eja je starogrčka boginja praskozorja, i s Titonom je imala dvojicu sinova – Emationa i Memnona (kojeg je ubio Ahilej).
 
Rosa u praskozorje, jesu suze Ejine za sinom Memnonom.
Titona je pak toliko voljela da je od Zevsa izmolila vječni život za svojeg muža.
No, zaboravila je zamoliti i za vječitu mladost.
 
Tako je Titon lagano propadao, senilio, stario, stario, savijao se i na koncu postao cvrčak!
 
I danas bez prestanka cvrči i traži izbavljenje, no njegovu violinu više nitko ne raspoznaje među milijardama cvrčaka i njihovim violinskom koferima. Bit će da je njegova violina samo vlažnija od praskozorne rose.
 
Svako je pisanje smrtopisanje na smrtskom, svako je cvrčanje molitva za izbavljenjem besmrtnih Titona, molitva za spas smrću.
 
7. Kavkaski krug masnom bojicom
 
U Bergen Belsenu su maloj djeci uzimali krv
Za ranjene njemačke vojnike na frontovima.
 
Djeca su umirala brzo
Tanka i blijeda kao papir
Nisu ni dim ispuštala
 
Otada orlovi Prometeju
Kljucaju samo njemačke jetre
 
8. Nutela
 
U švicarskoj postoji neprofitna, nevladina organizacija DIGNITAS (dostojanstvo) koja se bavi asistiranjem pri smrti, odnosno pomaže pri suicidu teško bolesnih ljudi.
Uz dobrovoljno umirućeg budu dakle liječnici, koji mu daju sredstvo za umiranje.
Koje dobrovljno umirući proguta.
 
Protokol DIGNITASA nalaže da se dobrovoljno umirućem daje – čokoladica!
Jer je sredstvo za umiranje gorko.
 
Čokoladica ne mora biti švicarska, kao što dobrovoljno umirući ne mora čak imati niti švicarsko državljanstvo.
Čokolada dakle može biti i „Braco i seka“.
 
Važno je da je slatko posljednji okus, pred usta puna zemlje.

Selected Poems of Darko Cvijetić

mačka mišo

foto – Mišo Mirković

 
preveo: MARIO FRANZ

Tuck Yourself In

A local funeral custom in the village of Bjelajci, my father’s ancestral village: when a casket gets lowered into the ground – they first cover it with a large, white, embroidered tablecloth; then, with a thick, winter, homemade comforter. A white, freshly-planed plank follows, atop the entire length of the casket.

Only then comes the dirt. Roughly halfway of the filling of the grave, when the casket is no longer visible, the grave digger climbs down into the grave, and keeps packing the dirt with his feet, mashing it down as if he were mashing grapes with his bare feet – huffing and puffing, shedding the sweat.

And then the second layer of dirt. Aunt Gospava has a simple answer to my question why they need a thick, winter comforter; so she says: “To eliminate the sound of dirt hitting and pounding on the lid of the casket; and the bones will need the comforter, the real winter will come later, this is nothing right now.”

“Hey aunt, what about the embroidered tablecloth?”

“Well, that’s for the dining table,” says she, tiny and tearful, alike a snowflake unhurt by anyone’s eyes. “And the wine mourns the mashed grapes as soon as it is swallowed,” adds my aunt Gospava, even before I manage to utter anything.

To utter an identical name, tattooed on two different arms.

 

POKRIJ SE

Lokalni običaji pri pokopu u selu porijekla moga oca, Bjelajci: kada se položi sanduk s tijelom u zemlju – prekriju ga prvo veliki bijelim vezenim stolnjakom, a potom debelim zimskim kućnim ćebetom. Nakon toga postavljaju bijelu svježe izblanjanu dasku, preko cijele dužine sanduka.

Tek tada ide zemlja. Negdje pri polovici posla zatrpavanja, kad se više od zemlje i ne vidi kovčeg s tijelom, grobar siđe u raku doslovce ugazi zemlju, izgazi je kao da gnječi bosim nogama grožđe, isto i zadihan, isto i znojan.

Pa drugi sloj zemlje. Strina Gospava ima jednostavan odgovor na moje pitanje zašto se stavlja debelo, zimsko ćebe i mirno veli – da se ne čuje kako zemlja udara i dobuje o sanduk i da poslije kostima treba ćebe, kasnije, kad pravo zazimi, ovo je ništa.

A zašto vezen stolnjak, strina? Pa za trpezu veli, onako sićušna i uplakana, poput pahulje neozljeđene ičijim očima. A vino otplače ugnječeno grožđe čim ga tko guta, dodade strina Gospava prije nego sam uopće stigao išta da zaustim. Da zaustim, tetovažu istog imena na različitim rukama.

 

The Bathing of Cain

Right after the gunshot, he entered the bathroom.
In the trapped rainwater, he saw his Vo-Tech buddy,
In his boots and uniform,
His head blown away. His hand held the Magnum, hanging down.
A chrome wheeler, a trophy.
His eyes were open, his neck pulsing, the war pouring out.

I met the witness the other day at the flea market.
He’s laughing, saluting, selling children’s plastic
Water Magnums.
He even sprayed me, tucking the two water guns into my pockets.
At home I filled one of them with boiling water.
I entered the bathtub wearing my boots,
And let dark blood from the wall fill it up.

 

KUPANJE KAINA

Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave.Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.

Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.
Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.

 

A Biography

The lieutenant snaps an order to a solder to kill an old man.
The soldier says he can’t do it; his honor is in the way.
“Then kill yourself, pussy, “says the officer . . .

He pulls out the gun and shatters his own skull.
It rains afterwards. They carry him away.
The mad lads slit the old man’s throat.
This time out of revenge.

 

BIOGRAFIJA

Poručnik mu je kratko naredio da starog ubije.
Kazao je da to ne može učiniti i da mu to brani čast.
Ubij se pičko, rekao je časnik…

Izvukao je pištolj i raznio si lubanju.
Padala je potom kiša.Odnijeli su ga.
Bijesni momci starca su zaklali.
Ovaj puta iz osvete.

A Down Syndrome Boy’s Story

He left to get the sparrows from my red embroidery
That was Grandma’s explanation of
Grandpa’s death
You no longer look back
But the collar of your shirt turns
Black, anyways
Like a stitch upon the milk
Before it gushes forth into the breasts
Do you know that
Roses, internally
Think with their petals black
And that you, with the clay,
Move away from your conversations
If you keep silent only for a couple of days

PRIČA MI DJEČAK SA DOWN SINDROMOM UJUTRO NA BUS STANICI

 

Otišao je po vrapce u moj crveni goblen
Tako mi je baka objasnila
Djedovu smrt

Više se ne osvrćeš
Ali svejedno ti pocrnjuje
Košuljski okovratnik

Kao šav na mlijeku
Prije naviranja u dojke

Znaš li ti da
Ruže u sebi
Misle crnih latica

I da se glinom
Odvojiš od govorenja
Ako šutiš samo par dana

 

Do You Know that They Were Banished?

The fat, young Roma

Briefly entering the City Military Cemetery

Takes a seat on the closest bench

Raises her shirt and nurses a naked child

Enormous breasts pour down her body

Like hot intestines of butchered venison

On the grave of A., the boy whose forehead the sniper stamped

Just a few days before the armistice

Much of her milk drips out and the child can’t suck it all in

So it trickles down his cheek into his ear

Virgins in Paradise, who

Collect the flesh of suicide bombers at the green markets

Garden every spring

Plenty of herbs

 

ZNAŠ DA SU IH OTJERALI, DA SU UZALUD TUGOVANE

 

Debelu mladu Romkinju

Što je za tren ušla u Gradsko vojničko groblje

Sjela na najbližu klupu

Podigla majicu i dojila golo dijete

Ogromne dojke odlijevale se niz nju

Kao vruća crijeva rasporene divljači

Na grobu dječaka A. kojeg je posljednjih dana

Rata u čelo ovjerio snajper

I mlijeka joj puno curi i dijete ne stiže gutati

Pa mu preko obraza kaplje u uho

 

Djevice u raju koje

Sakupljaju meso samoraznesenih po tržnicama

Izvrtlare svakog proljeća

Dovoljno bilja

Urinating

To my brother in America

Kidney stones keep coming back

He passes them in a bloody stream

But they through the water through the sand through the desert return again

Tallow in his kidneys

For the first time his kidney stones sprouted

In a front line ditch in the winter near Han Pijesak

Since then they regenerate and repeat:

“And this stone of the country of Serbia”

‘Which in the bloody fragments I piss out again’

Han made of sand, hardened in a sickly kidney

Hurts and hurts until

It clings against an American commode

Made of our soil, border-like, lonely, and black.

 

MOKRENJE

 

Bratu se u Americi

Stalno obnavlja kamen u bubregu

On ga krvavo izmokri

Ali ovaj se kroz vodu kroz pijesak kroz pustinju opet vrati

U bubregu se oloji

Prvi put kamen mu je u bubregu niknuo

U rovu na zimu kod Han Pijeska

I otad se obnavlja i ponavlja:

I ovaj kamen zemlje Srbije

Kojeg krvavog u komadima iznova ispišavam

Han od pijeska stvrdnut u prehlađen bubreg

I boli i boli dok ne

Odzvoni u američku šolju

Od grude naše, graničan, usamljen i crn

 

The Gun that Shot Nino

He dried and stuffed the birds he had caught

Hollowing them out, scooping their disemboweled entrails,

Dipping them in slaked lime

Usually his cuckoo-birds, the tiny ones: grains

But I’ve also seen a couple of wall clocks

Caught, shrink-wrapped

Inside them only callow, wingless cuckoos, without

Any tick-tocks or eggs

What he did with all of his taxidermist time

I have no idea

Calibre .355, holstered

A Red Flag brand, Uncle had left it to Nino

For the weddings,

For an old dog,

For shooting the skies in front of the church,

For the flies around someone else’s hole.

A NJIME NINO UPUCAN

Sušio je i punio ptice koje bi uhvatio

Dubio bi ih, izdubljivao, razutrobljene ih umakao u mlijeko krečno

Mahom kukavice, kukavičice: zrna

Ali sam vidio i par satova zidnih

Uhvaćenih, u najlonima

Unutra samo goluždrave, beskrilne kukavice, bez ikakvog tiktakanja ili jaja

Što je radio s tolikim prepariranim vremenom ne znam

Bio devetkalibarski, futroliran

Crvena zastava, čiča ga Nini ostavio

za ženidbe,

za ostarjelog psa

za predcrkveno gađanje neba

za muhe oko tuđe rupe
Are You Tired?

There goes Mother
Caries me in her arms puffing persistent
But I am an old man much older than she
Shivering dry with an open mouth

Toothless voiceless I see
Mother does not recognize me

 

Neither can I tell her
Nothing I just gape
Birch neck reddens an ax

Next to the plate with strawberries
She carries me by

In front of the skyscraper
A folk song of forsaken love, at the dawn

No one to tell Mother
To put me down
To rest

Anyhow I have no place to go to

 

DA LI SI UMORAN?

Ide moja majka
Nosi me na rukama dahće uporna
Ali sam starac puno stariji i od nje
Drhtav suh otvorenih usta

Bezub bez glasa vidim
Mater me ne prepoznaje

Niti joj mogu reći
Ništa samo zinem
Brezov vrat crveni se u sjekiri

Pored tanjura s jagodama
Pronosi me

Ispred solitera
Pjevaju da zna zora da zna zora

Nema nikoga da mojoj majci kaže
Da me spusti
Da odmori

Da ja i tako nemam kud

 

The Song of Saul 

                                                                  

He says –                                                                    
All things, when you place them
perpendicular
one over the other
form a cross.

Only a man
when you place him perpendicular
over another man
does not become a cross
but rather two crosses.

If you add the third one
here comes a pileup
here comes a swastika
here come broken arms.

 

SAVLOVA

Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ

Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa

Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku

Zločinac je uvijek banalan i običan čovjek

Prijedorski pjesnik, prozaist i pozorišni reditelj i dramaturg Darko Cvijetić rođen je 1968. godine, a prvu knjigu poezije Noćni Gorbačov objavio je 1990 godine. Rat u Bosni i Hercegovini značio je i prekid Cvijetićevog oglašavanja u javnom životu, a pisanju se vraća 1996. godine objavljivanjem knjige Himenica.

Cvijetićevu poslijeratnu poeziju odlikuje nekoliko tema o kojima opsesivno piše, a zločini koji su se desili u njegovom rodnom gradu postaju predmet njegovog umjetničkog i ljudskog svjedočenja. Pa, iako sam kaže kako ne vjeruje da poezija ima bilo kakvu moć, a posebice onda kada se susretne sa užasima masovnih ubistava, Cvijetić ne prestaje pisati književnost o prijedorskim logorima smrti, masovnim ubistvima civila i masovnim grobnicama u kojima su skrivani zločini.

Knjige Mali ekshumatorski eseji i posljednja, koju je ove godine objavila izdavačka kuća Vrijeme iz Zenice, Ježene kožice na najljepši način zrcale Cvijetićevu umjetničku poetiku. Književna kritika hvali pjesnikov odabir tema, a još više odluku da naturalizacijom pjesničkog izraza i odsustvom metaforičnosti što upečatljivije ističe užas tematike o kojoj piše.

U razgovoru za Al Jazeeru Cvijetić kaže kako ne vjeruje da njegove pjesme mogu biti opomena novim generacijama kao što i priznaje da očekuje da te buduće generacije odbace fašistoidne ideoloigije predaka i krenu u izgradnju bolje budućnosti.

  • Vašu poeziju obilježavaju teme i motivi proteklog rata i pjesnik ste koji piše o strahotama ratnih zločina otvoreno i nedvosmisleno. Rođeni ste u Ljubiji pokraj Prijedora i frekventna tema vaše poezije su zločini počinjeni u tom gradu. Koliko su ratna zbivanja u opštini Prijedor obilježili Vas kao čovjeka i Vas kao pisca?

Ja sam tada bio mladić, recimo od nekih 23 i 24 godine, i to što se dogodilo, tih ranih devedesetih godina na mene je djelovalo poput bombe. Srušio se Berlinski zid, cijeli moj svijet se srušio. Jer, moje jugoslovenstvo izvire iz mog višeidentitetskog profila i rušenje te zemlje bilo je rušenje moje vizure sadašnjosti tog momenta. Bilo je vrlo upitno koliko ću moći da se snađem i koliko ću biti u stanju da se izborim sa onim što se događa u meni. A to je da se zapravo događa sukob dvaju identiteta u meni. To se događalo diljem zemlje.

  • Nezabilježeno je u bh. književnosti da je neko pisao poeziju o masovnim grobnicama, konkretno o Tomašici, ali u vaše dvije posljednje knjige, Mali ekshumatorski eseji i Ježene kožice, Vi imate pjesme koje tematiziraju to zlokobno mjesto. Koliko takve pjesme mogu biti opomena, i podsjetnik istovremeno, na preživljene užase?

Ja se plašim da teško da mogu da budu opomena, jer nam tako govori povijest književnosti i tako nam govori historija onoga čime se mi bavimo. Počevši od Prime Levija, Ivana Gorana Kovačića, Skendera Kulenovića, to naime može da nas dotakne, međutim mi živimo u vremenu kada je faktografija drugačija. Ja nisam siguran da danas uopće postoje čitači poezije, a mi danas živimo jedan svijet koji je lišen metafore, lišen poimanja metaforičnosti, jer sve što zadire i traži dublje promišljanje svijeta već izaziva problematičnu misao. Nisam siguran koliko pjesme mogu da budu opomena i koliko su u stanju da promijene svijet. Ali, kaže se, ako uspijete promijeniti jednog čovjeka, uspjeli ste spasiti ovaj svijet.

  • Theodor Adorno je na jednom mjestu ustvrdio da je poezija nemoguća nakon Auschwitza, a vaša poezija svjedoči da je pogriješio. Vi pišete pjesme o Omarskoj i drugim prijedorskim logorima sa jasnom namjerom – da se istina ne zaboravi. Ali, koliko poezija ima snage da evocira tu uspomenu i ne čini li Vam se da bi zbivanja na tim mjestima prije trebalo da budu predmet pravosudnih i historijskih narativa?

To će se sasvim sigurno dogoditi, znate. Svi su svjesni svega, čisto da može ikakva Cvijetićeva pjesma promijeniti percepciju nekoga. Stvari se, ipak, pomiču i mislim da se neke stvari događaju u svijesti ljudi. Prošlo je četvrt stoljeća, zaboga 25 godina u memoriji je zapravo ogroman period, jer to obuhvaća čitavu jednu generaciju koja je došla na svijet i koja se ne sjeća uopće rata niti ima ikakvog odnosa, nema imanentnosti prema njemu. Živeći tamo negdje izvan ove nesretne zemlje oni su sticali jedan drugačiji i poseban identitet.

Ja ne znam koliko poezija može tu išta učiniti i koliko zapravo jedna pjesma ili jedan stih može da utiče, a na drugoj strani ja ne bih mogao da živim bez istine, ne bih mogao da pišem poeziju koja se bavi isključivo, ne zadahom mrtvih riječi kako to kaže Gumiljov, nego se bavi onim što je permanentno, onim što su vaše oči vidjele. Ja sam bivao neprekidno tu i možda me to učinilo ovakvim kakav jesam i možda je taj senzorij porastao i dobio na svom volumenu zahvaljujući tome što ste bili u epicentru zbivanja.

  • Na nekoliko mjesta u posljednjoj knjizi pišete o brutalnosti i svireposti ratnih zločinaca koristeći ličnost Željka Ražnatovića Arkana kao prototip savršenog zločinca. U jednoj pjesmi pišete o čovjeku koji je prije rata spasio djete od utapanja, u ratu bio hladnokrvni ubica, a zatim nakon svega živio život običnog čovjeka. Kakva je to ličnost ratnog zločinca i ubice o kojoj, čini mi se, opsesivno pišete?

Pa znate šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih je ljudi, nažalost, puno. Mi smo odgojili generaciju koja nije svjesna šta se dogodilo, niti je svjesna da je moguć bolji svijet. To je poražavajuće. A on, taj koji je sve činio, taj koji je zbilja radio zlodjela – ta njegova krila će odgovarati i biće potkresana Božijim pogledom.

  • Čest je i taj užasni motiv rasparčanosti tijela u nekoliko masovnih grobnica. Ta naturalistička slika govori više o prirodi masovnih zločina nego stotine reportaža, jer se iz nje vidi da je zločin bio smišljen, organizovano sproveden, a zatim sistematično prikrivan. Da li su ove tri činjenice ono nepobitno za razumijevanje zločina počinjenih nad Bošnjacima Prijedora i okoline?

Jesu. Rasparčanost tijela je jedna posebna vrsta dijabolike. To čak zadire u antičnost. Postojanje sekundarne i tercijarne grobnice je užas, užasno je da možete čak stepenovati nivoe grobnica. To je nažalost poetika do te mjere crna i Gotfried-Bennovska da ima svoju biblijsku, antičku pozadinu. Kakav to čovjek morate biti da nekome spriječite da pokopa svoje mrtve. Prošlo je četvrt stoljeća i mi bismo valjda trebali da potvrdimo da smo ljudska rasa i da pripadamo ljudskoj rasi.

  • Miljenko Jergović je izdvojio pjesmu Zakopavanje sestre iz posljednje knjige kao posebno upečatljivu. Ta Aida se u mjesto svoga djetinjstva vraća samo kako bi pokopavala ubijenu braću. Koliko je tragedija njenog gubitka zapravo karakteristična za hiljade njenih bezimenih vršnjakinja, kojima je mladost bila prekinuta brutalno i nasilno, a nihova braća i očevi ubijeni bez ikakvog razumljivog razloga?

Pazite kako se pjesma uopće zove Zakopavanje sestre. Radi se o tome da to jeste pjesma o žrtvi žrtve. To je ta priča koja ima u sebi inverziju. Ona što više braće pronalazi, to ona više propada i to nje više nema. To osjećanje žrtve koja neprekidno potrebuje susret sa onim što se dogodilo i neprekidno mora to ponovo preživljavati, to je jedan permanentni užas koji sam ja nazvao zakopavanje brata, a tim činom mi zapravo zakopavamo sestru, zapravo zakopavamo žive, jer su živi prinuđeni da traže i dvadeset i pet godina kasnije one kojih još uvijek nema.

  • Danas se u Prijedoru zločini iz rata strateški zaboravljaju i negiraju. Koliko je prijedorsko društvo svjesno strahota koje su se desile na njegovom području u ratnim godinama?

Svi su svjesni svega. Ja mislim da ova nesretna zemlja, pa tako i ovaj nesretni grad, znaju sve. Svima je sve jasno šta se dogodilo. Ne treba tu mnogo slova. Kozarski vjesnik, lokalni nedjeljnik je, prvi put nakon 25 godina objavio smrtovnicu roditelja ubijene djece, ta 102 imena. Ipak se nešto događa, taj susret s tim šta se dogodilo. Umiru ljudi koji su učestvovali u svemu tome i dolaze ljudi koji ne žele da nose taj balast na ramenima, žele da se sretnu s tim ljudima. Albert Camus negdje piše da bez velikog uznemiravanja ne može da bude velikog smirenja.

Znači, bez susreta sa prošlošću vi ne možete ni koraknuti naprijed, a taj korak je koračić ahilove pete, uvijek je bolan ali ga morate napraviti da biste ga napravili. Onoga dana kada se na Kazanima pored Sarajeva položi cvijeće, toga će se dana omogućiti da ploča prijedorskoj djeci bude moguća. Taj paritet, čini mi se, da je još uvijek potreban da bi se moglo govoriti o nekoj memorabiliji. Ne znam da li smo spremni još uvijek, ili možda ne svi, ali sam siguran, kao što sam siguran da će sutra svanuti i da će doći drugi iza nas koji neće samo bježati iz ove zemlje nego će poželjeti da žive u njoj. A živjeti u toj zemlji znači raščistiti sa svim što se dogodilo na njoj u ime onih koji žive na njoj.

  • Hoće li se prijedorski Srbi ikada suočiti sa onim što se desilo u ratu i postoje li neki disonantni tonovi među Prijedorčanima koji priznaju da su u ratu  počinjeni masovni ratni zločini?

Ja ne znam da li postoje. Postoji Kvart, postoje mladi ljudi koji pokušavaju, već godinama, postoji već institucionalna šetnja za Dan bijelih traka, postoji pokušaj da se izvrši pritisak na lokalnu vlast. Postoji pokušaj da se uspostavi memorabilija za sve ono što se desilo u gradu. Ja mislim da postoji sve veći broj ljudi koji žele suočavanje sa onim što se dogodilo i smatram da žele zbog sebe i zbog onoga što je budućnost njihove djece.

  • Kako objašnjavate činjenicu da Dan bijelih traka vode nevladine organizacije i da lokalna vlast negira taj događaj, a zatim i mnogo radi u onemogućavanju tim ljudima da kažu šta im se desilo?

Još uvijek postoji narativ koji je ideološki, koji je prejak, koji je previše partokratiziran i još uvijek je previše fašistiziran i društvo je još uvijek u dubokom snu i buđenje će trajati još veoma dugo. Mi nismo čak ni svjesni da postoje ljudi koji dvadeset i pet godina nisu prekoračili preko entitetske granice. To su potpuno sumanute granice, znači potpuno nevjerovatne stvari. Četvrt stoljeća nakon svega, mi još uvijek raspravljamo o tome šta nam se dogodilo, a da li je moguće o tome još uvijek raspravljati? To je nešto što duboko zadire u kozmogoniju našeg ludila, koje je počelo prije tridesetak godina i kojem se još uvijek ne nazire kraj.

  • Na kraju, još i pitanje, hoće li ikada doći do otvorenog i bespoštednog suočavanja sa prošlošću koje je neophodno za pomirenje?

Ja se nadam. Ja svoje dijete odgajam i vjerovatno postoje ljudi koji odgajaju tako svoju djecu. To je generacija djece koja su rođena nakon rata i koja su neopterećena tom vrstom identiteta i koja grade identitete na potpuno drugačijim i potpuno zdravim osnovama. Žele da žive i žele da budu građani svijeta, a ne da budu građani palanke ili svoga sela. Žele da putuju i jasno vam je da je nemoguće da vam bilo koji populist, na bilo koji način, počevši od onoga ko vam vodi stubište do onoga ko vam vodi grad, maže oči. Osim ako to vi ne želite, jer je najteže probuditi onoga koji voli da spava. Kada njega probudite, onda ste napravili veliki društveni pomak. Kada shvatite da ne možete na Dan obilježavanja grada položiti vijence samo pod jedne biste, a ne pod sve biste. Ja se nadam da neće puno Sane proteći ovdje pored mene i da ćemo već iduće godine moći razgovarati možda na povoljniji način.

Izvor: Al Jazeera

 

 

mirković za omota

…cvijet, u čiju šupljinu je cvrčak sinoć sakrio pred olujom vrtlarski alat, crijeva za zalijevanje, i gudalo, za samo jedno drhtanje bez žice….eto takav…..i zato tako težak, rekla je….a ne može ga danas naći.
 
sve pokošeno, rekla je. takva zemlja, kostoprimljiva.