Mjesečne arhive: August 2017.

Davor Ivankovac: “Živi zakopani”/o knjizi Darka Cvijetića “Ježene kožice”

mišo maca

foto – Mišo Mirković

 

Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti

Nova zbirka poezije Darka Cvijetića podijeljena je u dva ciklusa – „Zakopavanje sestre“ i „Charlie Hebdo“ – koji naslovima sugeriraju tematsku podjelu na privatno i javno svjedočanstvo, možda i društveno-politički angažman. Već i površno prelistavanje pokazuje da podjela nije proizvoljna, naime, u prvom ciklusu nalaze se isključivo lirske pjesme, u drugome prozne. Naslovna pjesma prvog ciklusa po mnogočemu je znakovita, tako da ju nimalo slučajno i Miljenko Jergović u pogovoru uzima kao ogledni uzorak Cvijetićeve poetike. U njoj je riječ o stanovitoj Aidi, „školskoj iz klupe“, kojoj u više navrata s višegodišnjim razmacima ekshumiraju bratove posmrtne ostatke iz različitih masovnih grobnica, tako da ona jednoga brata sahranjuje više puta. Aidin brat je žrtva rata, a naslov pjesme sugerira nam da je Aida žrtva poslijeratnog mira: „Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?/Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu/Još brata?//A meni pun mezar“. Uvodna pjesma naznačuje tematski okvir ratnih i poslijeratnih trauma, reduciranost izraza i demetaforizaciju (ne potpunu), te sklonost inverzijama i očuđenjima, što će uglavnom postizati brižljivo osmišljenim naslovima. Tako će, primjerice, pjesmu o dvojici braće koje su strijeljali Arkanovci nasloviti adresom na kojoj se to dogodilo, „Lepe Radić dva“, što će biti link na dotičnu obješenu partizanku, s upečatljivim završetkom pjesme: „Vrat joj polomljen visi s neba/U vrtu grila – ružmarin“. Povijest se ponavlja, iz nje očito ništa ne učimo niti pamtimo, pa nas svakih par desetljeća ponovno sustiže isto. Njegov lirski protagonist, često strukturni Ja, nije pretjerano zaokupljen sobom i vlastitim traumama – on je svojevrsni lirski kroničar, bilježi tuđa svjedočanstva (kao u slučaju Aide), otkrivajući tragove rata u ljudima i okolini podjednako (pjesma „Ljudi i ljudi“ skrojena je od nekoliko fragmenata), ponekad ih čak predočujući iz njihovog prvog lica jednine, uživljavajući se dakle u njihovu tragediju, a gdjekada nismo sigurni govori li o sebi u trećem licu jednine. Užas preživjelih Cvijetić oslikava naslovnom (stoga znakovitom) „Ježene kožice“, u kojoj je zapravo riječ o svinjokolji – tri je svinje zadesila nenadana sudbina, a „onaj što je ostao/Onaj što su ga cijelu noć progonili/Trese se sam…“. Ono što je neizgovoreno, a znano, da će naime kad-tad i preživjela svinja doći pod nož, pridonosi uznemirenju koje i inače ostavlja ova poezija – preživjeli su samo donekle preživjeli, oni su odgođene žrtve i dok ih ne nađe krvnik nekog budućeg genocida živjeti će u (ne)miru sa svojim traumama. Živi, a već pokopani.

Učestali motivi, što ne iznenađuje kada je o ratu i žrtvama riječ, su motivi grobnice – pojedinačne, obiteljske ili masovne. Autor tako vješto čini ironičnu inverziju u pjesmi „Četvrta bilješka na Svisvete“, gdje zaključuje da je i grobnica mnogobrojne obitelji također na neki način masovna. Puko imenovanje ili brojanje stoga nije dovoljno, potrebno je i opisivati, govoriti, posvjedočiti.

Jedna od boljih je i „Koštana dok pleše srž“, u kojoj se vraća motivu raskomadanosti žrtve nađene u nekoliko masovnih grobnica (tokarskog majstora Faruka H.) sugerirajući da slučaj Aidinog brata nije iznimka, nego pravilo – zakopanost u više grobnica, u više neoznačenih počivališta, a bez počinka, čime se ionako bezbrojni zločini umnažaju, a agonija i mrtvih i preživjelih produžava u nedogled. Cvijetić kroz pjesme izmjenjuje gledišta, tako da nikada nismo sigurni tko je govornik u pjesmi, on ili netko drugi, koje je taj govornik vjere, nacionalnosti i koju je uniformu u ratu nosio, čime izbjegava zapasti u monotoniju, patetiku, pa i (samo)sažaljenje. Fanatizam i iracionalnost osvete predočio je pjesmom „Druga omča“, u kojoj se čovjek sustavno i pedantno iživljava nad stablom na koje se objesio njegov sin, potom i žena. Sudbina se dojmljivo poigrava s bivšim snajperistom u pjesmi „Krv u stolici“: „Treba ga eliminirati rekao je/Rektoskopist bivšemu snajperisti//Poslije puši cigaretu u parku bolnice/Zna da ga već uračunat zanosi/Blagi vjetar zdesna/Između njega i smrti“.

Motiv snajperista naći ćemo i u ciklusu Charlie Hebdo (tekst „Čim smo spalili selo“), kao i zakapanje u razne masovne grobnice („Grlo Isaakovo“). Tematski ciklus slijedi prvi, subjektna gledišta se izmjenjuju, no forma je prozna. Pjesme ni ovdje nisu sasvim ogoljene od metafore i alegorije, a najbolje su „Prelasci“, „Jednopjega strana kocke“ i „Tanker uz granicu“.

Imenovanjem ciklusa po francuskom satiričkom listu kojega su 2015. napali islamski teroristi stavlja se protuteža na prvi ciklus, gdje su prikazane mahom muslimanske žrtve iz rata u BiH. No tako se u tekst uvlači određena moralizatorska nota, koja može krenuti dvosmjerno. Naslovna pjesma ciklusa govori o čovjeku koji je i u rovu bio nenaoružan, ali je nešto crtao u blok (možda kao ratni izvjestitelj ili karikaturist bilježi ratno i vjersko ludilo oko sebe), a kada ga pri kraju vidimo na kazališnoj predstavi (kao kritičara?), uz ironičan komentar da je i tu nenaoružan, nameće se pitanje smatra li protagonist i njegovu olovku oružjem ravnopravnim oružju koje on i Radenko tako pedantno i pomno čiste u septembru 1995., kraj Une, ili tu ipak čitamo jasnu distinkciju između satire i terora.

Bitno je reći da Cvijetić nigdje izrijekom ne govori o islamu i kršćanstvu, muslimanima i kršćanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, itd., ali se određena nacionalna i vjerska pripadnost pojedinih „likova“ iz pjesama po imenu (ili čak običajima) može iščitati. Što nas vraća onoj nultoj točki moralnosti i humanosti – žrtva je žrtva, zločinac je zločinac i tu nema odvagivanja na osnovu nacionalne pripadnosti. Na kraju krajeva, to što autor nikada ne moralizira, nego to prepušta čitatelju, ide mu također u prilog.

Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Što baš na slike koje su prošle?

 
 
 
* * *
 
 
I, odmah, čim je ušla Crvena Kraljica (u čijoj zemlji pejzaž putuje unatrag) naglasi – “da bismo ostali na mjestu, moramo trčati što brže možemo.”
 
Zatim okolje grlo crnom maramom, zašeta promenadom.
 
 
* * *
 
 
Znaš, jebemu, aj ti meni tetak objasni – što ovi ljudi kače krstove i križeve baš na retrovizore; ako je za sreću što ga brate ne omotaju oko mjenjača, ili ne znam oko motora, pod haubom, oko kotača, što baš na retrovizor, pita me Dimitrije, mladi desetogodišnji gospodin?
 
Što baš na slike koje su prošle?
 
 
* * *
 
 
Iz vojničkih grobnica na planini O. ukradeno preko sedamnaest tijela, vele u novinama, i to pod naslovom TJELOKRADICE – i onda tebi kažu da pišeš crnu poeziju i tražiš nove strašne riječi, zatvara novine kćerka.
 
Glinom plove koljenice
Prekoglinska košćurija
 
 
* * *
 
 
Kad su ih našli
Oni još postrojeni
 
Ordenje im propalo na kičmu
I raspela se njišu u grudnim košnicama
Zakačena na rebra
 
 
* * *
 
 
“Lamedvavnik” je termin koji na jidišu označava jednoga od tridesetšest skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam.
Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36.
 
36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života.
Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.
 
Što to sad znači, taj “dvostruk život”?
 
Gershom Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar).
 
U svakom pokoljenju ima tridesetšest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta!
U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, i, možda i važnije, ostaju skriveni i od sebe.
Kada bi im se, nekim čudom, obznanilo da su oni “nistar”, istoga trena prestali bi to biti, dok bi netko drugi odmah postao novi tridesetšesti nosač svijeta.
Nitko ne zna, nitko ne može znati – tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet.
Ako bi bila razvrgnuta anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
 
Jedan od njih je, možda, Mesija i “samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”
 
 
 
* * *
 
 
Sinoć smo ga pomenuli.
Nakon dugo vremena.
 
Prvo sam ja rekao da je vrijeme bezvrijedno, a zatim je Žuta Ruža rekla da isto vremena imaju onaj koji je tu dva dana, i onaj koji je tu stotinu godina.
 
Tišina je nakratko ušla.
Svana je vrata zalupila.
Naš je sin postojao devet mjeseci u tebi, kažem, bio je.
Tako i ostat će –
 
Nepojavljena netkost, rever u cvijet zametnut.
 
 
* * *

Petogodišnja Hana vraća se iz vrta

 

mišo mezarja 1

foto – M.M.
 
 
U čaši pokrivenoj dlanom zarobila je pčelu zauzetu ostatkom kapljice crvenog vina. Dugo i usredsređeno trese čašu.
Nije im lako.
Vinu koje je ostalo, isprskanom dlanu, nedomeđenoj košnici…
 
Dužinom breza šuma pokaže bijele zube, tu pored pruge.
Ukopavaš se u svoju izdisanu udubinu u svijetu, ima te koliko si se nadisao, Pedeset godina ugljenmonoksidne rupe.
Kao krvlju blijeda ručica kneginje – poplavljuje bjelina, vidi – ni oblačka.
 
Naprošen u zrnima
Pomaknem se u Haninom sjećanju, popravim kosu
Od istog vjetra zaleprša mantija na vrbi
 
Trbuh ptice nema pupak
Kore još uvijek mekšaju pljuvačkom
Lokvom prošušti sjenka jastreba, priča lovac.
mišo mezarja 2

Ne pjevam ja o zlu, zlo pjeva o meni

ja 1

Prijedorskog pjesnika, pozorišnog reditelja, dramaturga i glumca Darka Cvijetića nije lako predstaviti. Književni kritičari kad pišu o Cvijetiću služe se epitetima poput jedinstven, autentičan, originalan, neuporediv, neponovljiv. Također će napisati i da je Cvijetić hroničar kataklizme, zločinjenja i kartograf masovnih grobnica.

Na ovogodišnjim Pozorišnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu Cvijetiću je za režiju predstave “Bunar” po tekstu Radmile Smijanić pripala nagrada za najboljeg režisera. A u obrazloženju nagrade žiri je između ostalog zapisao da se “pjesničko biće Darka Cvijetića vješto prelilo u čvrst rediteljski koncept i otvorilo čitanje ovog teksta na izuzetan način”.

Darko Cvijetić najkraće rečeno je čovjek riječi, poezije ili kako sam kaže opisujući se “možda je najjednostavije i najmanje komplicirano napisati da sam vrtlar”.

– Vrtlar jezika, pozorišta, dobre loze, nježne ruže, vrtlar pjesmotvorenja i vrtlar snova…Meni je sve ista igra, ista voda, isti kamen, samo se dlijeta, vesla i lopte izmjenjuju… Ljepota je jedna, a umjetnost svjedoči njezinu čistost u boli bivanja. Nekad je vrt u kazalištu. Nekad sam ja vrt u tekstu. I žiri na Pozorišnim/kazališnim igrama ove godine u Jajcu prepoznao je da nosim istu paletu s tubama boja kamo god da krenem. Tako je i kada krenem režirati nečiji dramski predložak. Dobro štivo, još bolje štilo, i lopata, pljunuti u dlanove i napadati nebo – eto to je moje vrtlarenje po sceni – kazao je Cvijetić.

Govoreći o nagrađenoj predstavi “Bunar”, Cvijetić tako kaže da je to poseban komad jer progovara o stvarima koje ušutkujemo, koje bi da se nisu ni dogodile, dodajući da ga ne zanima teatar koji zabavlja, već ga zanima “kipuće mlijeko stvarnosti”.

A tekst Radmile Smiljanić, govori Cvijetić, vrlo je aktualan i udara u trbuh, on poziva da budimo milost u sebi i da se učimo darovati je.

Na pitanje o tematiziranju zla i suočavanju s njim, te ulozi umjetnosti u tom procesu  Cvijetić smatra da je zlo postalo preočigledno. Opipljivo.

– Praznina nas počinje gušiti. Ne pjevam ja o zlu, zlo pjeva o meni. Tko misli da mu ovdje pjevaju, odmah neka se napusti, neka se zapusti, neka više i ne zausti. Kome mi pjevamo, jadna mu melodija. Umjetnost ne može sučeliti nikoga tko ne želi biti sučeljen. Sve je uzalud. Da se pojavi Hamlet, svi bi gledali kako da ga gurnemo sa zidina Elsinora, kao da je uopće ovdje važno tko je čijeg kralja i kada…….važna je puna scena mrtvih. Takvi krajevi nas uzbuđuju, iako tvrdimo da volimo komedije – kazao je.

U odgovoru na dešavanja u vremenu današnjem te tome da li smo spremni suočiti se sa sobom, poštovati drugoga i drugost Cvijetić će da podsjeti da se svaka laž može progutati, ali da vidljivo beznađe koje nam se smiješi još barem četvrtinu stoljeća teško je shvatiti i miriti se s njim.

– Odlazi se da se ne bi vratilo. Ove lastavice jug zamišljaju nepovratno. Ostat će nam prazna gnijezda, puno blata i beskrajno mnogo nakupljene pljuvačke. No, neće biti ptića, utrošili smo nadanja. Počinje bivati svejedno. Ljudi su shvatili. Maši kojom hoćeš zastavom – ja odlazim, i nemam više načina da ti dokazujem da se radi o oklagiji s tkaninom uime koje te pljačkaju – kazao je.

Na kraju razgovora, u kojem umjesto odgovora suhoparnih Cvijetić daje one koji će više da podsjete na poeziju u prozi i kojima on ne samo da odgovara nego i opominje, nije se moglo ne spomenuti nedavno mu objavljena knjiga “Emotikoni u Viberu” . Na pitanje o simbolici naslova Cvijetić je kazao da “Emotikoni  u Viberu” jeste fragmentarni rukopis, pisan u sjenci Kafkinih tišina, u osami Benjaminovih slikomisli…

– Emotikoni su na neki način nabildana, lažna emocija koju tumačimo na osnovu dvaju crtica koje sugeriraju osjećanja, tako smo jezik lišili wittgenstenovske nutrine i počeli ga svoditi na podrazumijevanja… Viber je postao naš razgovor… Više ne govorimo – zaključio je Cvijetić  još jednom istinom koje ne želimo biti svjesni. Onoj o izgubljenim razgovorima, osjećajima…

Darko Cvijetić rođen je 1968. Piše pjesme i kratke priče, redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor.

Objavio je knjige “Noćni Gorbačov”, “Himenica”, “Manifest Mlade Bosne”, “Passport for Sforland”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Konopci s otiskom vrata”, “Mali ekshumatorski eseji”, “Emotikoni u Viberu”, “Paraolimpijske himne” te “Ježene kožice”.

(Vijesti.ba / FENA) razgovarala – Nermina Omerbegović

Prašina ostari za duži put

crkva mišo

foto – M.Mirković

 
 
Konopac kojim mu se otac objesio koristio je samo onda kad je crijep za kuću podizao, nije više
Je li to grijeh, pita, isti konop njemu slomi vrat, meni digne krov?
 
Nije
Zato piješ lijekove za prokrvljavanje vratnih pršljenova
Prašina vađena iz oka bude mokra
 
Kao lažni stiroporni snijeg za predstavu Grobnica za Borisa D.
Na selima su do skoro jastuke za mrtve punili s dvije šake pšenice, da im štakori brže obiđu san
 
Potom, žalosne te vrbe
Što kroz prozor vlaka
Izbrojava ih netreptanjem
Maloumni sin odvođen manastiru
 
Netko dugo nepokretnim ribičima prodaje zorom pijavice
Sa svakom se oprašta
Svaku moli za izvinjenje
Svakoj želi lak laks

Sa strinom Miljom na groblju na Lazarevu subotu

Govorila je polušaptajima,
hodajući kratkim koracima dugogodišnjeg boravnika po samicama:
Na ovakvoj vrućini plastično cvijeće brže vene
od pravoga cvijeća
Nesretne pčele zbunjene na dnu lažne hortenzije kasno prepoznaju staričji zadah
Govoriila je:
Kao djevojčica sam obožavala zimske dolaske na groblje –
kamenim anđelima samo su loknice virile iz snijega ili bi kip mladopoginulog oficira naglo probosio od ugažena snijega,
valjali smo se, mi djeca, “slikali” ležeći na leđima, teško bi ljeti tako lijegali na grobove a zimi je normalno bilo,
možeš se opružiti kraj svog pokojnika,
možeš na njemu i ležati malo
Govorila je:
Sad dokopavam svoju udubinu u kisiku
Lišena
Uslišivih molitvi

СО СТРИНА МИЉА НА ГРОБИШТАТА, НА ЛАЗАРЕВА САБОТА

Зборуваше со полушепотење,
Одејќи со кратки чекори на долгогодишен престојувач во самици:

На ваква горештина пластичното цвеќе побргу вене
Од вистинското цвеќе
Несреќните пчели збунети од дното на лажната хортензија предоцна го препознаваат здивот на старицата

Зборуваше:
Како девојче ги обожував зимските доаѓања на гробишта
На камените ангели само кадриците им виреле од снегот или кип на младозагинатиот официр нагло ќе се разбоси од изгазнат снег
се тркалавме, ние децата, „се сликавме“ лежејќи на грб,
тешко ќе легневме така лете на гробовите, а зиме беше нормално
може да се испружиш покрај покојникот свој,
може на него и да лежиш малку

Зборуваше:

Сега ја докопувам својата вдлабнатина во кислородот
Лишена
Од услишливите молитви

(na makedonski prepjevala – Seida Beganović)

Ustane u četiri i plače

 
Maksov frend živi s dementnom materom.
Neoženjen, sva ratišta prošao. Šta može drugo, veli Maks, kad uvečer idemo u grad – prvo je išamara, da je malo prepadne, da se ne izgubi, čovječe. Onda je nakljuka apaurinima i rakijicom.
Pa mu mama spava.
 
Da mu se ne izgubi negdje, veli Maks, čovječe.
 
A mi idemo u grad, nas dvojica, pedesettrogodišnjaci, frendovi s prve linije, kaže Maks.
 
Upoznam frendovu mater – bila davno slikarica.
Sve u podrumu propalo.
Onda počela gubiti vid.
Onda počela gubiti um.
Prepričavala mi slike iz podruma:
 
1. “Pored ruke sjedi mirno rukav uniforme”
2. “Sve što me moglo ikada vidjeti, zažmirilo me”
3. “Ruža razdvoji sjenku
Od vrtlareve ruke
I uvije se, pokrije se”
 
Nek ruka šamara sama.

Smrtlao pertle pa hoda neizuven

sadašnja

 
Cvijet crne šljive
Otežava za sjenku njegovog zastanka
 
Noć je potrošio nanoseći tami
Udarce otvorenim očima
Napunio praporce žitom da provjeri
Koliko sićušno zvoncaju laste o strehu
 
Riječ se najednom sjeti onoga tko ju je napisao
Torica tako upamti
Lijepitelja svojih korica
 
Kako uplašen na klupi
Zašaptanih usana čeka za sina
Naručen citostatik