Mjesečne arhive: Septembar 2017.

Skrnavljen grob Borisa Davidoviča

japanci

Children In the Snow, Japan, 1950’s, Unosuke Gamou

 
* * *
 
Kasnih sedamdesetih ujko Tončo kupio kameru 8 milimetara i snimao u Ljubiji baku Anku, djeda Franju, Ernu, Irenu, Viktora. Jednom smo pred rat gledali i bučno plakali.
Onda su svi umrli.
Kamera sad ima 9 milimetara.
 
* * *
 
Starac je pred rat redovito dolazio na Trg s Konjanikom i potpuno mirno, tepajući, hranio mramornog konja pod Konjanikom.
Kad je u novom ratu bila bitka za sljedećeg Konjanika,
grad danima nije imao šećera.
Ali konj na Trgu nije bio gladan, već miniran mudima novog Konjanika.
 
* * *
 
Branka našli nakon 24 godine:
prekoglibska košćurija uštirkana mahovinom
i dva kamenčića
koji su kanili biti oči Snješka Bijelića.

KINO OKO

 
Igor je početkom rata imao četiri godine
Iza kuće je posadio cvijet
 
Kada jednom dugo nije bilo vode
On je bakinu bočicu s kapima za oči
Iskapao u saksiju
 
Otad mu cvijeće vidi
Saksije mu se drže zajedno
 
I on otišao u
Irak biti snajperist

Venac je vena vencu

 

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor. Ptice slijećući pritisnu drvo. Pretiktakujem ti se u ručni sat i zamišljam kako ti grijem ruke. Mokra se odjeća s tih riječi suši nekačena, kao kad se trula višnja igra iskrvarenosti. Kad si ušla u nebo, čudio sam se tamnim cipelama koje je angeo ostavio ispred. Kao jabučje sjemenke, izdvojive za vrt.

Kubik jasena da gori

oblak

 
U podrumu, kraj odbačene lutke s porezotinom na licu.
Most diše na nebo, crveno se zafreska u zid.
 
U Jasenovcu su, posve bukvalno, na mjestu minirane spomen kosturnice na lokalitetu Trokut, s više stotina kostiju partizana koji su oslobađali logor i Novsku, postavili spomen obilježje braniteljima, iz rata poslije.
 
Kosti na kosti, ustaški pozdrav nad kostima osloboditelja logora.
 
Ponorje isto ima ponorce, ponorce isto drage čekaju, i pjesme im iste kao pomorske, bol usoljena mesa.
 
Starim granama mraz curi niz obraz.
 
Baka ispred kuće mirno sjedi i muholovkom mlati.
Na mušemi mrtvi insekti, u pocrnjeloj vodi, kao lubenica u želucu.
Grožđe otpada na nju nasmijanu.
 
Pšenica udiše kišu kao plućobolni pumpicom.
Grkljani ptica otupe, dan okraća za sjenku dvorišta, uz kavu.
 
Ima i radio emisija za ponorce koja počinje s – “kako napipati dušnik pri klanuću ponornika, za daleko mu more.”

Scenografija za predstavu “Draga i Aleksander”

alem

barba Alem Ćurin

 
 
Četiri metra i dvadeset visok, metar širok drveni kalup
U obliku pravoslavnog krsta, u koji će se usuti voda
I potom sve zalediti u komori, u firmi Prijedorčanka.
Pred predstavu dovesti, objesiti, ispod staviti kofu
 
Sve osvjetliti mlazom led-plavoga svjetla.
Dužinom predstave krst lagano kaplje, otapa se kap po kap
Izdiše u kantu s tubom crvenila, i puni je sobom.
Zaleđeni se krst
 
Prestvori u kofu mlake vode.
I Kafka veli da nesreća Quijoteova
Nije mašta već Sancho Panza.
 
Kanta vode miruje, a onda pocrvenjuje u
Boju krvi i blago prelijeva obode po sceni.
Po njoj plovi bijeli papirni brod, guran staričjim dahom.

Kroz otvorena vrata bolničke sobe

 
Bespomoćno plače starica kojoj gluhonijema kćerka bijesno mijenja pelene i ljutito razbaca dronjke svojih strašnih zvukova.
Riječi i snijeg nemaju prag i vrata im mogu škripati s obje strane.
 
I suše se od sunca.
 
Riječi oko kojih je dugo praznina postanu kao gustolakirana muzička kutija
zbrinuta prašinom.
 
Kao svitac
na inju s jelenjih leđa
na šljemu jednog u streljačkom vodu
na krezubom mjestu u ustima izdubljene bundeve.
 
Riječ postavlja požare u rečenice ili
sakupi nesanicu otvorenim trepavicama.
 
A sveti Franjo kaže:
 
Kad umreš nema nesanice
Nema vode ispod trepavica
Pa san ne zna s koje strane gori