Mjesečne arhive: Januar 2018.

Brate, da plače s nama

ljubija 2018.

foto_ Azmir Prusac

 
Dim sa srnetine u sušnici, natopljen strahom, hrapav kao stiroporna lutka.
I crnina za vino još u čokotu.
Ništa više. Možda opasti vodu sebe osekom.
 
Kad se prođe ispod mosta.
Uvijek, vidiš, netko prehekla lovački prizor s goblena.
Poreda ih fino, prizor po prizor, končić po končić.
Perje otpadne s ideje o voću.
 
Med bi u pčeli da je boja, da je malo još bjelančevina.
Tako bi i kap izmužena iz kneginjine dojke u porculasku šolju.
Isto bi da je bjelančevina.
Da kist tanak uzmeš.
 
Bez polovice mozga, mladić u krevetu do oca
Na neurokirurgiji,
Šapatom me pita – kako ovdje nema nijednog monaha
Nijedne časne, da plače s nama?

 

 

Monokord

Rečenice mi godinama lagano otrupljuju. Riječi otpadaju kao svlakovi, kao mrvljena rogovina. U ustima osjetim fantomsku bol za izgovorenim. Pa sam pisao o dvjema utrobama oštećenim hladnoćom. Pa se koristila riječ – promrzline.
 
Isto vrijedi za ovoproljetne visibabe i antikubitalni madrac koji smo podvukli pod teško bolesnog oca.
Riječ po riječ, izblanjana, utrljavana, znojena promrzlina. Monaška daska ispod otvorenog prozora.
 
Jer kada dementiram, kad dementiram, milo moje, samo ću sjediti i smješkati se, smješkati.
Kao patuljci čim je Snjeguljica zamakla s princom.
Mogli bi napušteni stakleni lijes napuniti vodom.
 
I nikada više ti po njima nećeš vidjeti.
Koji je ovo svijet.

Izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo/intervju s Darkom Cvijetićem

Darko-Cvijetić 15.1. 2018.

Razgovarala Božica Radić; foto- Mario Čulina

 

Kada pred sobom imate pjesnika čije su zbirke poezije prevedene na niz svjetskih jezika, kada je pritom uspješan i kao pozorišni režiser i glumac, onda možete samo da konstatujete da boljeg sagovorinika u Prijedoru o poeziji, pozorišnoj umjetnosti, stanju u društvu i odnosu društva prema umjetnosti od Darka Cvijetića ne možete naći. Njegova zbirka poezije „Emotikoni u Viberu“, objavljena 2016. godine, a u koju su, pored poezije, uključeni njegovi komentari, osvrti i zapažanja stvarnosti, dobila je bezbroj pohvala književnih krtitičara i, što je još važnije, samih čitalaca. U osvrtu na ovu zbirku Maja Abadžija nazvala je Cvijetića neumornim crnoriscem ratne kataklizme, hroničarem zločinjenja i kartografom masovnih grobnica, ocijenivši da je jedinstven u svom poetskom bdijenju nad istorijskim užasom. Onima kojima je nepoznat termin crnorizac reći ćemo samo da se radi o monasima iz srednjeg vijeka koji su autori prvih filoloških radova o vrijednosti slovenskog jezika i pisma.

 

ZAMISLI.BA: Možeš li nakon višedecenijskog posvećenja poeziji odrediti šta je ona tebi i za tebe?

CVIJETIĆ: Poezija je moja vokacija. Ona je zapravo temelj na osnovu kojeg funkcioniram u svim drugim smjerovima. Smatram da je moje bavljenje pozorišnom režijom prije svega na poetskom nivou, tako da je meni poezija sve. Bavljenje riječima je za mene zapravo disanje. Ne bih mogao da podnosim ovaj svijet, ako ga ne bih zapisivao i na taj ga način preoblikovao kako mislim da treba da bude.

 

ZAMISLI.BA: Uvijek si se jasno i glasno određivao prema svemu što te okružuje, a u posljednjih 25 godina postao si žestoki kritičar sadašnjosti, posebno na bosanskohercegovačkim prostorima.

CVIJETIĆ: Živimo u svijetu koji je toliko žestok da mu je žestinom bilo koje vrste teško uzvratiti. Teško je na ovoliku količinu ludosti, na ovoliku količinu zla koje nam se sručilo na glavu, dati bilo kakav adekvatan odgovor normalnog čovjeka, a kamoli nekakav liričan. Takav odgovor danas je gotovo nemoguć i zbog toga mi se čini da je danas lirska poezija nemoguća, ali je moguće ponovo tražiti u čovjeku onu finu ljudsku toplinu i ponovo možda stvarati svijet. Mudri su rekli ako spasite jednog čovjeka, spasili ste svijet i od te mudrosti možda krenuti i na taj način ponovo pokušati, mada mislim da za našeg bivstvovanja on neće biti spasen.

 

ZAMISLI.BA: Konstatacija na kraju rečenice navodi na zaključak da si pesimista.

CVIJETIĆ: Poetske istine su vječite istine i one nemaju svoj odraz u određenom vremenu, već imaju svoju svevremenost. Doći će ljudi poslije nas i doći će ljudi i nakon tih ljudi koji će istraživati šta se događalo u ovom vremenu, kakvi smo mi bili ljudi, da li je među nama bilo doista iskrene komunikacije, da li je ona bila moguća, zbog čega nije. Vagon zla je prešao preko nas. Ja mislim da je nakon torture ludila koje smo mi prošli, nacionalizma 25 godina, jako teško govoriti o mentalnoj uravnoteženosti bilo čega.

 

ZAMISLI.BA: Većina onih koji su sa tobom bili dio pjesničkog svijeta bivše države, po izbijanju ludila velikom brzinom su se otisnuli u nacionalne, bolje reći u nacionalističke torove.

CVIJETIĆ: Pisanje po sebi nije sve stvaralačko. Pisanje po sebi vas odvaja od svijeta i čini vas samim. Ta tačka samosti daje bolju poziciju, prednost u odnosu na ono što se zbiva. Zbog toga i mene čudi kako je moguće da ljudi upadaju u taj trik i svojim pisanjem počinju bivati sluge začaranog kruga. Ja razumijem da postoji srpska poezija, ali ne mogu shvatiti da ste srpski pjesnik. Vi ste pjesnik, pa ste onda i srpski pjesnik. Ako ste pjesnik, vas zanimaju univerzalne, ljudske teme, a ne isključivo nacionalne, jer bi to bila devetnaestostoljetna priča koja se u vrijeme emancipacije u nacionalnom smislu davno odigrala. Prema tome, tu nema šta da traže. Treba upravo da ukazuju na pogubnost one vrste nacionalizma koji nije emancipatorski, već kalustrofobičan, zatvoren u sebe i samodovoljan. Mi se stalno vraćamo u prošlost i nikako ne možemo da iziđemo iz vječite sadašnjosti koja je zapravo multiplicirana prošlost.

 

ZAMISLI.BA: Nije nikakva tajna da tvoje mišljenje o proteklih četvrt vijeka mnogi smatraju čistom jeresi. Da li si imao problema zbog toga?

CVIJETIĆ: Mislim da ljudi svi sve znaju. Dovoljno vam je da imate nekoga u bolnici i da mu morate odnijeti hranu, da mu morate odnijeti pidžamu, da morate platiti parking pred bolnicom i već ste kao čovjek toliko poniženi da svaka priča o patriotizmu pada u vodu. Gdje god uprete prstom vidite da sistem ne funkcioniše odnosno sistem se sam trudi da ne funkcioniše. Ne možete doći pa mi reći zbog čega tvoja poezija ukazuje na to. Za boga miloga, na šta bi trebalo da ukazuje? Ja sam 25 godina živio u jednoj zemlji, u jednom sistemu vrijednosti, pa sam prethodnih 25 godina živio u drugoj zemlji i drugačijem sistemu, a između tih sistema imali smo rat kao potpuno razaranje. I onda ste vidjeli da taj novi sistem vrijednosti, u kojem i dalje živimo, sam sebe sabotira i ne pokušava nešto da napravi. Kako da ga poštujete?

 

ZAMISLI.BA: Mnogi razmišljaju poput tebe, ali nema otpora postojećem stanju, niti organizovanih zahtijeva za boljim, uređenijim, funkcionalnijim i efikasnijim sistemom.

CVIJETIĆ: To je potpuno nevjerovatno. Naš sistem obrazovanja u četvrt stoljeća potrudio se da nas totalno zaglupi. Danas smo jedno krdo u kojem je vrlo teško pronaći samomisleće biće, pa se to krdo naprosto povija kako oni na vlasti žele. Mladi ljudi odlaze odavde jer su shvatili da ne postoji legalna borba protiv ovog sistema. Oni su shvatili da ljudi koji vode ovu zemlju ne žele da ovoj zemlji bude dobro. Svake godine njoj nestane jedan grad i niko se ne zapita zbog čega. Ovdje za 200 godina nas neće biti i mi se sami trudimo da nestanemo. Kad pogledate sa strane, vidite da je ta količina samoubilačke energije tako strastvena da vas to plaši.

ZAMISLI.BA: Gdje se u takvom sistemu nalazi umjetnost?

CVIJETIĆ: Potreba za umjetnošću je nestala i ljudi nemaju potrebu za njom. Ljudi danas imaju fingiranu potrebu da odu u crkvu i smatraju da je to kultura, smatraju da je folklor kultura. Ne razumiju da je to tradicija. Održavanje tradicije i formiranje kulture su dvije potpuno različite stvari. Međutim, kod nas su pobrkani lončići, tako da je sve moguće. Vratili smo se u jedno društvo koje je prožeto religioznošću i lažnom religioznošću, pa izgleda da se prosvjetiteljstvo nije ni dogodilo.

 

ZAMISLI.BA: Treba podsjetiti da se u bivšem sistemu kroz književno, filmsko, pozorišno i televizijsko stvaralaštvo ukazivalo na anomalije sistema, da su neki autori platili veliki ceh, ali je isto tako poznato da se sredstvima tog sistema finansiralo štampanje književnih djela i snimanje filmova koji nisu bili po volji tadašnjih nosilaca vlasti. Sada toga nema. Zašto?

CVIJETIĆ: Sistem bi morao da njeguje one koji su njegovi kritičari, jer oni nisu protiv njega, već žele da ga unaprijede, poboljšaju. Onaj koji kritikuje sistem nije destruktor, on je konstruktor. On želi na nešto da ukaže.

 

ZAMISLI.BA: Preko televizije, na koju je upućen najveći broj stanovištva kroz sapunice sa svih meridijana, osrednje filmove, a posebno rijaliti programe, a ni izdavaštvo nije nešto bolje, nude se površnost i zaglupljivanje.

CVIJETIĆ: Očito je da se nešto zbiva na nekom širem planu. Da li je to regresija ne samo kulture na svim poljima, već i intelektualnosti u nekom širem smislu, veliko je pitanje. Kad vidite predsjednika SAD, najmoćnijeg čovjeka svijeta, koji izgleda kao da je izletio iz neke igrice, onda se ne možete ničemu čuditi. Treba, naravno, imati na umu da je neobrazovanijim, tupljim, zaostalijim i primitivnijim narodom lakše vladati. Sve vrijednosti su polomljne i očito je da smo u nekom prelaznom dobu kada će se te vrijednosti morati nanovo stvarati.

 

ZAMISLI.BA: Kad je riječ o umjetnosti, tvoja druga ljubav je teatar. I tu si se kroz razna priznanja ostvario i kao režiser i kao glumac. U kakvoj je poziciji pozorišna umjetnost na ovim prostorima?

CVIJETIĆ: Mi najmanje 25 godina kasnimo u svemu, pa tako i u pozorišnoj umjetnosti. Mi proizvodimo predstave kakve su se, na primjer, u Njemačkoj ili Španiji radile prije četvrt stoljeća, samo nam to još niko nije saopštio. Nismo u prilici da gledamo njihove i predstave iz drugih evropskih i svjetskih zemalja niti imamo dovoljno informacija o novim pristupima u pozorišnom stvaralaštvu. Ipak, imamo režisera sa balkanskih prostora, a to je Oliver Frljić, koji je uspio gotovo nevjerovatno. On je u stvaralačkom smislu pozorišni tektonski razvaljivač i ono što on radi čak i Nijemce šokira i u njihovim pozorištima pravi nove pomake u ovoj umjetnosti. On toliko radi javno upozoravajuće stvari da zvoni. Njemu je teško raditi na balkanskim prostorima, jer nema ljudi koji su spremni da ga podrže i razumiju i koji su dovoljno hrabri da ga prate.

 

Hartmannov rastvor

Udarnoj igli kroz ušicu
Kaplje na mirnu mušicu
 
Zadementirana baka
Prati prstom mrežu kapilara na sljepoočnici
Bijelog konja
Na tapeti u predsoblju Doma
 
Ciči sve ciči u krtičjem gnijezdu
U vrhu groblja
Među herojima
Smrculence, smrculence, hodi meni amo
Otac se tako smanjio da bi mogao stati u utrobu
Kost po kost
 
Kada bi u majku vratio svoje kosti,
Ne bi bilo, ne bi bilo
Posteljice da se pokrije
I nade da se izađe
 
Ali nema majke
Smrculence, smrculence, eto mene tamo

Uz prvi ciklus zračenja

Nebo pucketa kao pod stare muzičke škole.
Umor se nahvatava u mami; modra galica na simsu prozora.
 
Koliko vrta cvijet može podnijeti?
 
Glas u ptici prenosi zemlju. Sestra pojača infuziju, zatim lajka nečiju fotku sa svadbe na facebooku. Popravi šminku.
Zvoni crkva. San koji je trebao biti sanjan, saznaje da je uzalud odjenuo novu košulju.
 
Sjenke razgalamljene zalaženjem sunca, uđu u prazan ptičarnik; ušute.
Izbliza, smrt nije ni izbliza tako sama – nakrivi mi riječi do poda, glave im savije do posteljine, pa povrate značenje po značenje.
 
Pasija po Mateju, izmorena cvrčkom, vuče se livadom u sumrak, na njegovu blagu molbu.
 
Zmijama okoštava kičma a dolaze novi monasi.

CVIJETIĆ S KATETEROM

Nebu škripe prsa pa šišti kao snijeg poliven kašičicom vrelog vina.
Vrtlar je stavio ogledalce pred ružu:

Biljka ne izlazi iz sjemena, nego ga nosi kao kapu; kao kipu.
Zemlja u tebi krtičnjari, prerovljuje te, pa tako tumor na mozgu misli da si mu mater.

Tatu su na Neurokirurgiji posjetili nepoznati stariji ljudi. Njih dvoje, baka i djed, zamoljeni od daljnjih rođaka iz Trebinja da posjete nekoga koga zapravo ni ne poznaju, izvjesnog Ljubana, tek operiranog, očevih godina.

Tatu su oslovljavali “Ljubane” a on im se (također svježe operiran) nerazumljivo odazivao, tko zna iz kojega vremena, tko zna iz kojega anestezijskoga svijeta.

Nekih su ga pola sata tješili i pokrivali i razgovarali.
Ostavili mu banane i vlažne maramice. Tada sam naišao. Ljudima je bilo strašno neugodno kad smo sve razjasnili, i izvinjavali su se, te brzo otišli od sobe do sobe tražiti pravoga Ljubana.
Tata je šutio.
Činio se ljut na mene. Spremao sam mu blagu kašicu, kada je rekao da on razumije da više nije Milutin nego Ljuban, ali da nije siguran jesam li mu još sin, kad tako otjeram dobre ljude?

 

ZAPIS IZ DJEČIJE JAVNE KUHINJE

Napuhani helijski zečići vezani za sat na Trgu heroja, trzaju se na vjetru.
Samo slovoslagač s iskustvom pustinje na jagodicama, pa i takav prežedni sav put, vrati se iz rečenica.
Oko mesa može biti marama, meso dugo može ležati, meso može biti dijete, meso može biti ptica i preletati jezero, ne daviti se. Svijet se vrti ulijevo, ulijevo polegle mlade dlačice na gusjenici.

Carskog gatara zbuni kneginjin dlan, posut kašičicom znoja, i ne reče joj da vidi infuzijski čiviluk iznad knežićeve glave.
Angeo s metastazama s oreola, ćelavih krila, od kemoterapije.

Ništa joj ne pomenu gatar, dlan joj savija k unutra kao da on njoj ostavlja zlatnik.

M. Tournie, pišući o urni s pepelom svoje majke, koju su ukopali, po njezinoj želji u vrt, pominje razočarenje svoje mlade nećakinje, koja je imala bizarnu ideju “da tim pepelom ispuni plišanog medvjedića kojega bi svuda nosila sa sobom.”

Srećom je majka imala pisani testament, inače bi medvjedić bio prepariran u medvjeđi leš.

 

BADNJAK NA NEUROKIRURGIJI

Trebalo je odmah da razumijem da je jabuka vjernik.
Kao lješnjak ili šljiva što je bogograđevina.
Zašto bi lješnjak ili hrast učio šljivu kako se lješnjački voli Bog, i još šljivin način držao pogrešnim?

Na dnu osušenog jezera dječakova davno ispuštena sandala. Snijeg je sakriva prvo po prstima.
Sunce pišti zaliveno u kadi.

Crni izvađeni konci s cik-cak šivanja lubanje, bačeni u lavor, kao larvice, malo ih vode pomiče.
Kupujem pelene M4 (od 50 do 70 kg); mama presvlači tatu i šapće mu da je on sada njezin sin.

Vjetar u zvonu zatekne tanak mraz.

Mramor će na meni dobiti dekubitis, šali se baka, ako skuhaš metke možeš ih baciti, jer cijev takvo zrno samo ispljune, čitala je to kod Svetlane Aleksijevič.
Tako je i D.
Od Gradačca imao drvenu nogu. Kad je s 48. umro od raka, ostavio nam nogu. Noga nam nosi stol na vikendici, pa kad je krmokolj – na njemu meso sortiramo.

U moždane kore savijene Tore čekaju na put

foto – Mišo Mirković
Kako si mršav kaže otac skrhan zračenjima tumora na mozgu
Otac je sada moj mali sin
Onaj koji se nije rodio
Kojega nije stiglo biti
 
Sada ja ocu mijenjam pelene
I držim svijet
I nanosim Pavlovićevu mast
Sada sam ja njegov mladoubijeni otac kojeg nikada nije vidio
 
I tako me gleda
Kao da me napokon dočekao da pocijepa Spomenicu
Kao da sam se vratio živ
 
Iz Jasenovca