Mjesečne arhive: Februar 2018.

Likvor

 
Rukom za kosu drži svijeća svoj dim.
Iz neba samo još poneka pahulja bane, poput oslobođene spužve iz rastresenog plišanog mede.
Pozorišnom majstoru svjetla izvadili ogroman kamen iz bubrega. Krio ga godinama, u mraku.
Vreo badem kotrljan u izrez na ružinoj haljini.

Asanacija soneta

motl 2013

foto – Igor Motl, 2013.

 
U napuštenoj utopljenikovoj cipeli uz rijeku,
odmaraju neupaljeni dvoje svitaca.
Mogli bi govoriti riječima
kakve su – mrazarije s prozora
 
I zaleđeno mezarje kroz njega.
Mrak padajući guli zvono
i ujutro crkva zvoni jabukom.
Eh, koliko latičjih nadanja u glinenoj saksiji.
 
Čaplja siđe u vodu i prvim trskama do sebe
nakratko uzme po nogu. Amputirci igraju
odbojku u pauzi nogometne Lige prvaka.
 
Kladionice
klaonice i kišnice iz cvijeta,
kadionice i infuzije s ciperkom.

Jer oko sebe zidam posteljicu

 
 
Baš nehajnost djeteta, kojom ulazi u igru i kojom je i napušta. Stanje – neaktiviteta, nedjelotvornosti.
 
Alzheimerom oskrnavljen slavni ostarjeli pijanista, koji je znao cijelog Mozarta napamet, Beethovenove sonate…
Sad zapanjen dječijom zvečkom cijeli dan nesnosno zveči, pa mu je otimaju tužnom.
 
Stanje nedjelotvornosti ( grč. ANAPAUSIS ili KATAPAUSIS), stanje MENUHE u kojem su, primjerice Židovi na Šabat. Svetkovanje sedmoga dana, zapisano u Postanku. Jer nakon šest dana stvaranja nedostajala je MENUHA, dan po-činka, dan neaktiviteta, dan mirovanja. Suprotno dakle stanju MELAHE, koja bi bila aktivnost usmjerena ka određenom cilju.
 
Tako moj anđeo čuvar.
Leđenih leđnih krila.
Onaj što je grimasao moje lice svim tim sjenkama šest dana.
Što će on, kada ja odem?
 
Što kada mu izmaknem, kada više ne bude imao što čuvati? Hoće li mu biti strašno što me nije sačuvao?
Kada odem i moj anđeo čuvar ostane bez posla, kao umirovljeni invalidni lugar s dvije drvene noge, koji se još nije dosjetio, da mu se šuma osvetila postajući mu noge.
 
Kada moj čuvar pređe u stanje sedmoga dana, stanje MENUHE, stanje one nehajnosti koja će ispuniti svete knjige, kada se obistini što prorokuju.
Ili je čuvanje upravo dovršeno u čuvanju, ne u sačuvanosti?
Mene se čuvanog/sačuvanog otprema na zemljopojilište.
 
Anđeo čuvar
u čuvanost mene napokon unosi cijeloga, zadnjega sebe.
 
Jer oko sebe na koncu zidamo posteljicu.
Jedva u nju stanemo, pa se smanjimo, da se svi oko nas čude kako nas je pojeo rak.
 
Svojem čuvaru dam svežnjiće preostatka sebe i on me kao kažnjenik nosi sa sobom, a ja zvečim kao koncertmajstorova zvečka, on me nosi, on me čuva, on me grije.
 
Moj anđeo čuvar prešao je u svetkovinu, u neaktivitet.
Tako se od anđela čuvara postane čuvarkuća, šef haustora.
 
Jer kada odemo.
Jer kada odemo, samo nas još naš anđeo čuvar svetkuje, on jedini u svojoj vječitoj MENUHI, ostaje da bdije nad našim Velikim Čekanjem.

Stalna zemlja

 
/”Donesoše samo jednu mrtvu lastu koju su našli na vlažnom jorgovanu. Bila je skoro bez težine, mali crveni mravi bili su joj izneli utrobu kroz kljun.” Danilo Kiš/
 
Svaki povratnik iz pustinje, onaj je od jutros.
Ruke mi mirišu na očeve pelene. U tijelo mi se zavlači zemlja, sve teže istjeriva, Svuda je već ima pomalo.
U trbuhu sam pronašao gline, suhe crnice oko pluća, pa oko srca sakriveno, kod krletke.
Jedino pijeska još nema puno, pijesuckam, ali posvuda, možda zato što je na poljskom klepsidra – i nekrolog i sat.
 
Joseph Beuys je znao glavu posve oblagati medom.
Misao je med, govorio je.
“Smrtoliki značaj mišljenja dolazi iz glave.” Beuys ne govori o zračenim glavama, tumornim, kemoterapiziranim mozgovima.
Je li i njihova misao med?
 
Zemlja u meni može i varirati. Na šestdeset kila kostiju, saživljen sam s bar dvije lopate već budućega mene.
Ta zemlja čeka da prođem. Da me popuni posve, da se u meni prelije u sebe.
Vidi, velim opet, povratnik iz pustinje, onaj je od jutros, zar ga ne prepoznaješ?
Bezruka krojačka lutka, s fantomskim bolovima, puna igala.
 
Zidarski tranzistor zaboravljen pod strehom, koji cijelo jutro plaši golubove.
Možda-na kora, svi-jena Tora.
Kao da djeca viču za kožom, koja se nestaje, guli se i nazemljava poput nasipa:
 
Mo-žda-na ko-ra, svi je-dna To-ra.
 
Prema islamskoj tradiciji, a to pominje Agamben u jednom predavanju cistercitskim monasima – nad svom ogromnom, neshvatljivom masom nezapamćenog, nad svim tim nepreglednim kaosom gesti, okreta, mirisa, dodira koji će nestati, koji su osuđeni na zaborav jer neće biti onih koji bi se mogli sjećati, nad svim time dakle – ne prestaje plakati jedan anđeo.
Iblis mu je ime.
 
On plače jer ne zna – da sve što nestaje jest Božje, i da će kada sva djela budu zaboravljena, kad sve riječi i sva slova budu nečitljiva – djelo spasenja ostati samo.
Neizbrisivo i samo. Samo i neprebrisivo.
 
Zato se vrt sebe mora zemljoosjetiti.
Iblis plače jer vidi stvaranje, ne vidi svrhu stvorenom ako nije zapamćeno. Od plača ne vidi.
Od suza ne razaznaje zemljogradnju u vraćanju.
 
A vraćanje – vena po vena, venac po venac, nebo po čaša vode.

SMS markica za liječenje Marka K.

maznuto

 
1.
 
Amos Oz priča o čovjeku koji je odmah nakon Holokausta stigao u Izrael.
Djeca su za njim trčala po cesti i vikala – “milion djece”!
Stalno je, neprestance ponavljao – “milion djece, ubili su milion djece, milion djece!”
 
2.
 
Michael Frank, jedan je od dvojice sinova nacističkog zločinca Hansa Franka, surovog Hitlerovog “kralja Poljske”, pogubljenog nakon Drugog rata u 46. godini.
Obožavao je oca, bio je također ekstremni desničar i nacist.
 
Potom je iznenada počeo piti.
Ali ne alkohol, nego – mlijeko!
Više od deset litara mlijeka dnevno, ulijevao je u sebe nacist Frank mlađi, i bivao sve deblji i deblji i deblji.
 
Nitko nije mogao ustanoviti otkuda se pojavila iznenadna ovisnost o mlijeku.
U 53. godini organi su mu jednoglasno otkazali.
Ubio se mlijekom, da, tako se može napisati.
 
3.
 
Hebrejska riječ kippur (pomirenje, pokajanje, očišćenje) ima korijen k – p – r što znači “fizički nešto pokriti”.
 
Pokajanjem, pomirenjem, očišćenjem – grijeh se prikriva, čisti i pokriva.
A prikrivanje je privremeno.
Jer grijeh je neprotjeriv.
 
I čudo je da mlijeko ključa,
i da može biti u prahu.

Vrabac od prošle zime

 

darko antigon

 
Citiranom tekstu je hladno i blago drhti, neugrijanost zahvata i ostavljen kontekst, svuda zahlađuje.
Tišini u lubanji, po zračenom mozgu.
 
Šav oklijeva ranu.
Vaganje prosekturnog lavora od cinka, punog Prometejeve jetre, klizavije od jedne šibice.
 
Riječ ne zna za zarez za sobom,
još hoda u pidžami posred pjesme.
 
Grlo fantazira da će izreći napisano.
Cvijetić fotosintezira čistu smrt. Što izdahnem, on udahne.
Od toga živi.
Od viška slova “i” u deminutivu cvijeta.
 
Navodnici kao narednici zasjekuju rečenice i prenose značenja.
Zašto je Stvoritelj odlučio da neka baka umire godinama ne znajući tko je, niti prepoznajući ikog?
 
Čega se njome sjetio?