Mjesečne arhive: Mart 2018.

Što zapiše nemaran vrtlar ocu iza smrti?

 
Mama i ja gledamo kviz Potjera
Otac pored umire
“Lovac odgovara točno
Dva je koraka iza vas”
 
Na balkonu kaplje oprana mamina crnina
Tuče u lavor
Jedna kap, dvije…Prespem ih i
Dopunim vodu ptici u kavezu
 
Komadiće izgriženih pa ispljunutih
Noktiju pokupim
U sobi kraj kreveta
Gdje je ležao bolestan, pa mrtav otac
 
Tatine plastične gornjovilične zube
Ostavio u kutiji, u špajzu
Na kutiji piše ime još od operacione sale.
Iza zimnički orasi u kesi, ljetos krskani
 
Nebo je bilo vruće
S koliko prijetnje sam se molio
Pokretima kažiprsta u zraku
Kao da omotavam ptičji vrat i lomim kičmicu

Prepipavanje tatine smrti

tata i d. c. foto – Šefik Ćoralićtata

 

On radi u hitnoj. Tražitelj vena.
“Kad niko od nas ne može napipati venu pacijentu, uvuku se potpuno, čovječe, jedva se čuju – zovemo njega”, kaže doktor.
 
On ima dar.
Preko jagodica, napne se kao srna pred sačmu, osluškuje.
On ima poseban dar.
Brojanice se boje njegovih jagodica.
On ima dar, kao deminer, kao miner, kao bunardžije, babice ili mađioničari.
 
Samo ne mrdajući, najednom šapne – evo je.
Kao ledom postakljena lokvica nad kojom se drhteći ogleda žedan golub, i to mi mogao dodati.
 
Zatim brzo uvuče iglu. A prokiši.
Svijeća može napola biti istjerana iz vjetra.
 
Baš kao kučićima.
Koje će tek na iduću zimu pronaći moja kćer.
Laveži im još od zemlje a kaplju.

Spelovanja mine

 foto Mišo Mirković

mirković 18
 
Među njih šest pala granata iz minobacača
Petoricu odmah iskomadala
Šiletu odvalilo polovicu lobanje ali živ
Na VMA – i dvanaest operacija pa još tri
Ponovno učio govoriti :
Naučio MAMA, TATA, SEKA, VODA
 
Onda počeo kašljati
Na plućima rak pa se raspao s
Trideset i četiri kile i očima velikim velikim
 
Ipak me ona granata pogodila
Šapnuo bi
Dok sam ga nosio od infuzije do prozora
Ali nije rekao
Samo mama mina mama mina
 
Širenje ruku
Čak i u zagrljaj
Iz pristojnosti se ne čini
U sobi raspinjanih

Esej sinu pred kašiku sirupa

tanya Zani

foto – Tanya Zani

 

 
Iskonska namjena usta okrenuta je unosu hrane.
Zato Deleuse veli – Govoriti znači gladovati.
 
Svaki snijeg ima drugu pahulju.
Onu koja pribavlja trajanje svih onih što neprimjećene prolaze.
(Zimnička tegla s ciklom, koju otvarajući nožem i pelenom prospemo mater i ja.
Zidovi joj ostali polucrveni i stakleni kao zapuštenoj jetri.)
 
Umotan šalom nečiji mladi otac pred noć vuče sanjke s ležećim sinom, koji fotografira mobilnim i blic uplavi snijeg, pa ga pocrni na tren, pa ga nekako vrati bjelini.
Sin radosno vrišti, kisik jedva nalazi oca da mu se da na disanje.
 
Mater popila je jogurt i nos joj je bijel, kaže snješku bijeliću – vidiš, matori, ovako stoje stvari – tebe i mrkve je svaku godinu, mene baš i ne.
Ako je govoriti gladovati, šutjeti ne mora biti u nejedici da izbjegne preobimna i preduga govornika.