Što zapiše nemaran vrtlar ocu iza smrti?

 

Mama i ja gledamo kviz Potjera

Otac pored umire

“Lovac odgovara točno

Dva je koraka iza vas”

 

Na balkonu kaplje oprana mamina crnina

Tuče u lavor

Jedna kap, dvije…Prespem ih i

Dopunim vodu ptici u kavezu

 

Komadiće izgriženih pa ispljunutih

Noktiju pokupim

U sobi kraj kreveta

Gdje je ležao bolestan, pa mrtav otac

 

Tatine plastične gornjovilične zube

Ostavio u kutiji, u špajzu

Na kutiji piše ime još od operacione sale.

Iza zimnički orasi u kesi, ljetos krskani

 

Nebo je bilo vruće

S koliko prijetnje sam se molio

Pokretima kažiprsta u zraku

Kao da omotavam ptičji vrat i lomim kičmicu

Prepipavanje tatine smrti

tata i d. c. foto – Šefik Ćoralić

 

On radi u hitnoj. Tražitelj vena.

“Kad niko od nas ne može napipati venu pacijentu, uvuku se potpuno, čovječe, jedva se čuju – zovemo njega”, kaže doktor.

 

On ima dar.

Preko jagodica, napne se kao srna pred sačmu, osluškuje.

On ima poseban dar.

Brojanice se boje njegovih jagodica.

On ima dar, kao deminer, kao miner, kao bunardžije, babice ili mađioničari.

 

Samo ne mrdajući, najednom šapne – evo je.

Kao ledom postakljena lokvica nad kojom se drhteći ogleda žedan golub, i to mi mogao dodati.

 

Zatim brzo uvuče iglu. A prokiši.

Svijeća može napola biti istjerana iz vjetra.

 

Baš kao kučićima.

Koje će tek na iduću zimu pronaći moja kćer.

Laveži im još od zemlje a kaplju.

Spelovanja mine

 foto Mišo Mirković

 

Među njih šest pala granata iz minobacača

Petoricu odmah iskomadala

Šiletu odvalilo polovicu lobanje ali živ

Na VMA – i dvanaest operacija pa još tri

Ponovno učio govoriti :

Naučio MAMA, TATA, SEKA, VODA

 

Onda počeo kašljati

Na plućima rak pa se raspao s

Trideset i četiri kile i očima velikim velikim

 

Ipak me ona granata pogodila

Šapnuo bi

Dok sam ga nosio od infuzije do prozora

Ali nije rekao

Samo mama mina mama mina

 

Širenje ruku

Čak i u zagrljaj

Iz pristojnosti se ne čini

U sobi raspinjanih

Esej sinu pred kašiku sirupa

foto – Tanya Zani

 

 

Iskonska namjena usta okrenuta je unosu hrane.

Zato Deleuse veli – Govoriti znači gladovati.

 

Svaki snijeg ima drugu pahulju.

Onu koja pribavlja trajanje svih onih što neprimjećene prolaze.

(Zimnička tegla s ciklom, koju otvarajući nožem i pelenom prospemo mater i ja.

Zidovi joj ostali polucrveni i stakleni kao zapuštenoj jetri.)

 

Umotan šalom nečiji mladi otac pred noć vuče sanjke s ležećim sinom, koji fotografira mobilnim i blic uplavi snijeg, pa ga pocrni na tren, pa ga nekako vrati bjelini.

Sin radosno vrišti, kisik jedva nalazi oca da mu se da na disanje.

 

Mater popila je jogurt i nos joj je bijel, kaže snješku bijeliću – vidiš, matori, ovako stoje stvari – tebe i mrkve je svaku godinu, mene baš i ne.

Ako je govoriti gladovati, šutjeti ne mora biti u nejedici da izbjegne preobimna i preduga govornika.