Ohlađujem dlijeto o prepješačen zemljani put.
Vilinom konjicu zagušljivo u lokvanju – opala je voda od jučer.
Magla se posiječe po rukama i malo krvi prsne suncem po kolibi.
Somot na kneginji, prokapan vinom, pretežak za okovratnik.
U masliniku sinoć netko od cvrčaka zaboravio note,
pauk ih zorom pokupi prvoizvađenim i prvoizrađenim mrežama.
Bogu idu i danasumrla djeca – žličica prinešena ustima,
uhvati tek kazanu riječ.
Mogu ležati u mraku, mogu se šibicom igrati jutra. I put mi može
biti kroz šumu, protraćen obnavljanjem prašine. Nego, sin mi je umro i
tako mi dokopao zemlju, dovoženu da se pojavim.
Slijepac proseći pjeva – Suze liju plave oči.
Vjetar u ožujku, kaže netko.
Taj je možda nosio dug kaput podizan u krila.
Briše ni za kim suzu dječak iz Zavoda, suzu za onako, suzu za ponijeti.
