O Arsenovoj italijanskoj jetri

 

Ohlađujem dlijeto o prepješačen zemljani put.

Vilinom konjicu zagušljivo u lokvanju – opala je voda od jučer.

Magla se posiječe po rukama i malo krvi prsne suncem po kolibi.

Somot na kneginji, prokapan vinom, pretežak za okovratnik.

U masliniku sinoć netko od cvrčaka zaboravio note,

pauk ih zorom pokupi prvoizvađenim i prvoizrađenim mrežama.

 

Bogu idu i danasumrla djeca – žličica prinešena ustima,

uhvati tek kazanu riječ.

Mogu ležati u mraku, mogu se šibicom igrati jutra. I put mi može

biti kroz šumu, protraćen obnavljanjem prašine. Nego, sin mi je umro i

tako mi dokopao zemlju, dovoženu da se pojavim.

 

Slijepac proseći pjeva – Suze liju plave oči.

Vjetar u ožujku, kaže netko.

Taj je možda nosio dug kaput podizan u krila.

 

Briše ni za kim suzu dječak iz Zavoda, suzu za onako, suzu za ponijeti.

Ružnija ruža

 

Olovkom odebljavam riječi ošućene na vjetru.

Ulje na platnu kao da je bilo gola princeza, pa se stidno ucrvenilo. Nečija rana upravo dobija koru.

Neće me kisik, nemam što disati. Čaša vode i glista, čitavu noć u moj vrt unose tajnu.

 

Draženkov je otac umro na isti dan kada i moj.

Govori mi kako mu je majka sinoć dala očev parfem s ružinim mirisom, koji je ocu kupila za posljednji rođendan, ne mogu to baciti, rekla mu.

 

Čovječe, i meni je majka poklonila očev parfem, gotovo da sam viknuo.

Eh, veli Draženko, mi na njih mirišemo po rođendanu, a oni se raspadaju, najružnija ružo.

Jona naš, naš Jona

 

 

Svako jutro on ribari, poznaje vodi svaki kut, ne može od njega ni kap postati pahulja, da on ne zna po cijelom tijelu.

 

Ima duboke čizme, skoro do prepona.

 

Gledajući s obale dok stoji posred rijeke, vidim kako mu rijeka lomi noge i leluja ih površinom.

Dok govori, u sjenku mu kroz usta ulazi voda.

 

“Znaš li za Mikija Grka, onog što je čuvao dvoranu Mladost i bio drugar sa svakom generacijom?

E, vidiš, iz Grčke je puno hrane donosio preko crkve, i puno djece nije bilo gladno, puno djece bilo nasmijano, za doba rata.

Umro je nedavno, u bijedi, potpuno sam, isključili mu i struju…

 

Ista ta djeca.

Koja su prvi put vidjela slatkiše, zahvaljujući Grku.

Zato mu zbog šećera obje noge odrezali, do prepona.

 

A i dvorana se ne zove više Mladost.”

 

Gledajući s obale, odoše mu noge, dok govori.

Dubravka

 

Ptice joj se guraju u kutove očiju.

Poludjela je kada je gledala kako joj ubijaju brata ‘92.

Pred pokojnom majkom. Ona bila pod stolom.

Sad tako luta gradom. I sjednemo na klupu, par metara od mjesta gdje je obješena Mira Cikota.

Skupljam izgorjele šibice, kaže mi, i dala bih svome sinu ime Vuk ili Lav, Leon.

 

“Znaš li ti da se Cigani boje zečeva?

Samo vikneš ŠOŠOJ, to na romskom znači zec, i svi ovi prosjačići s trga pobjegnu…..Ozbiljno, probaj….”

 

Naglas se smije.

Pitam je što se smije.

 

“Pa ja se prezivam Zec.

Još zamisli sina – Vuk Zec!”

 

A da imaš kćerku, pitam je…..Pa Ptica Zec, smije se –

“Ptice se mogu zavući pod stol tražeći mrvice.”

Kajdanka duži sevdalinku

 

Ruža presjedi noć u orasima

Šinjeli s cvrčaka, svečani, oprani, koncertni, još neosušeni, podijeljeni jutros svicima

Bog je došao iz usta djece koja ne znaju izgovoriti jagorčevina

Pet plus sedam plus pet :

Vodnikova haiku mapa s poteznim granatama uz trešnju

 

Zato je leptir, jer se kao larva izgladnjivao

Možda se na finskom jezero i ne kaže bez onog koji je plivao

Košnica s iskustvom utrobe

Kao dječija soba pred granatu

 

Otkud ti tako smežurane jagodice a nema veša

Otkud ti tako brzo pobrončava mjesto gdje zagrizeš jabuku

 

Pravi snajperista nema trepavica na nišanskom oku

Umočim prste u svoj rukopis kao u ohlađenu limfu

I pravi zvonolivac čuje prvo golubove zavučene u zvono, tek poslije dindonanje bez ikakvog perja

 

Pčele prenoćile u majici samoubojice punoj slatkasta znoja

U proljeće, šume ne dopiru pticama do koljena

Oplakotina

 

riječi su ostale da vise u zraku

jedva sam ih skupio

da bih imao čime disati

 

pa šapćem:

kako je bogu dok je od mene vjerovan

a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?

 

kad mu se vjerovanost umanji za mene

dovjeruje se mojom sjenom

mojim dahtanjem u mraku

 

kad je od mene vjerovan

ja se smanjim za njega

on dahće u bezvjetarju

 

udebljavan mojom vjerom

Filigranski pločnik

 

Išli zorom u akciju.

Mene ostavili iza, nekih dvjestapedeset metara. Nakon samo desetak minuta bitke, donose B-a u šatorskom krilu, sav mu trbuh prazan, nema ga, nema ga odozdo…Gledamo se. Moli me da ga ubijem. Moli me, krklja. Pucam gdje sam mislio da mu je srce.

 

Puno poslije, dvadeset i pet godina poslije, operisali me i sav mi stomak orezali, zalijevali, čistili i sjekli, palili stare grane, krečili jabuke do koljena.

I B. mi nad krevetom lebdi, smije se –

donio sam ti svoj stomak, veli.

A evo ti i zrno, srce moje.

Derrida o Celanu

 

“Svijet je otišao, moram te nositi” jest stih P. Celana (Paul Ancel) iz pjesme Veliki užareni svod, koji će biti uklesan na grobnicu Cvijetića u Prijedoru.

Tako dogovaram s majstorom.

Kamenorezac počinje brojati Celanova slova. “Plaćate po broju slova…” veli mi, dok užasnut prošapćem – o, zaboga zaokružujte, zaokružujte, nemojte Celanu brojati slova!

 

Bogogrđe prodavca jabuka. Oblaci isišu i osuše ptice. U milosti sklonjene sjekire cvjeta bagrem, miris mu već osjenčen.

Tata je bio biljka.

Cvijetić cvjetić. Cvjetić Cvijetić. Gladiola s kateterom.

Grobar je rekao – znao sam ti oca – hladnjača gratis.

 

Celanovo slovo sedam maraka, hladnjača gratis.

 

Veliki Petak i pravoslavno soliter miriše na svježu ribu.

Moj sin i ja

igramo se dozivanja angela.

 

Meni sav grkljanik ispjevan i suh

a on mrtav u utrobi moje žene, pa se ne čuje.

Vrata mogu snijegu s obje strane škripiti

zgrada “Momačka”, u Ljubiji, 2.travnja 2018….u sobu na katu, krajnje desno, donijeli su me po rođenju….
a drvo? ne ono desno – neolistalo i stvarno, već …
obzirom da je iza “Momačke” – škola, aktivna škola, nacrtano drvo se probilo u pogled kroz cijelu “Momačku”….i cvjeta.