Mjesečne arhive: Maj 2018.
Tijelo, goluba u letu, 1974.
417
Ono što s Petrom čeka zoru
Pasolini, srce po Mateju
I budeš mrtav, i srce u tebi smežurava, pa okorava.
Ovdje su dječaci u ratu ginuli za komade brda. Da bi im djeca odlazila autobusima.
Ovdje su komandanti brigada bili skladištari, sad im djeca odlaze da budu skladištari, što dalje.
Vidio ženu čija mater nema obje noge. Ni dojke nema. Nosi žena majku – kao djevojčica lutku – i tepa joj – sad će tebe majčica presvući, srce moje okapano.
Na obalu Save, kod Sajma u Beogradu, doplivao labud kojem su odsjekli oba krila.
U zatvorske ćelije čedomorki, pogašena svjetla nose miris pelena.
Pelenji miris.
Ili ultrazvučni snimci fetusa, koje mlada trudnica viberom šalje nekome u crnini, na groblje, vibriraju na mramoru.
Tukli ih po zarobljavanju. Mikija, Galeta, Macuru, Timarca…
Piše u optužnici za Dudakovića. Morali sebi grobove kopati.
Pa ih pobili.
Razmijenjeni ’96. „mrtvi za mrtve“; bili devet mjeseci u samoiskopanim grobovima, kao u utrobama bez vode, da bi došli na svijet bez sebe.
Pelenji miris, okoreno srce, napušteno brdo za koje se ratovalo, bez ljudi.
Zalijeva se zemljom, kantu po kantu svijeta.