Svitac, svitak, svijetak

 

Petrolej je u svica ukapan

(brižljivo, pažljivo kao da netko na obrazima ima prazne suzobrane)

I noću potrošen

Na zapis i svitkovanje.

 

Angeo odjeven u strehovski lišaj vlage,

Hranjen đačkim kruhom,

Podmetao krilo,

Pirio u mastilo.

 

Poslije kora na rukopisu –

Posječena nečijim nedostojnim pogledom,

Ispari petrolej.

 

I mrak obuzme krošnju svijeta,

Dragocjenost poteza

Nošenog iz krvi u krv.

Tijelo, goluba u letu, 1974.

417

Kliker u oku preparirane ptice

ne može više ni trun utreptati

Kao zamukao glas, provučen

kroz dugomjesečno šutanje

Kao žmirenje sina, u kojem se odmara

davno bačen kamen

I smije se, i smije se, i smije se

maska masna od lica

Iz mrtvog oca mravinjaju mi

nesanice, jahačkom mržnjom

Vrt mi buja,

pod kapilarima kad žmiriš

sve što si vidjela zacrveni se

Ono što s Petrom čeka zoru

 

Iz one sobe od zimus, kad ste posjećivali oca, svi su mrtvi, kaže sestra Nina.

 

Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa.

 

I među Izbavljenima zabavila se tišina.

Pa je nikako odande.

 

Znam tipa, kad već govorimo o tijelima, koji prodaje balone i vrlo je nesretan, kao da se može prodavati balone u Prijedoru, i biti sretan.

 

Pa da, brazgotinice, kamenčići iz džepa.

Cijelo ljeto čuvani za biti oči snješka bijelića.

 

I zacjeljivanje rana opet ide na brdo odustati.

Krhotina djeteta blaćena, blaćena… do bivanja starcem.

 

Križ za dvoje (kako dobar naslov, kaže Danja), s obje strane po Isus, i šaka eksera više.

 

Riječ koja ne zna za zarez za sobom, pa svakim okretom glave siječe sve okolo.

Smiriš je, pritisneš krajeve rečenice kamenjem, da je vjetar ne povuče.

 

Elegiji ulegnu rime, zamalaksa, zamalaksa i ne kuca, kao srce u toploj vodi.

 

Nad pilićima u kutiji čuči curica.

Koje će pile biti pijetao, pitam je?

Ona tri drhćuća, što s Petrom čekaju zoru.

Pasolini, srce po Mateju

 

I budeš mrtav, i srce u tebi smežurava, pa okorava.

Ovdje su dječaci u ratu ginuli za komade brda. Da bi im djeca odlazila autobusima.

Ovdje su komandanti brigada bili skladištari, sad im djeca odlaze da budu skladištari, što dalje.

 

Vidio ženu čija mater nema obje noge. Ni dojke nema. Nosi žena majku – kao djevojčica lutku – i tepa joj – sad će tebe majčica presvući, srce moje okapano.

 

Na obalu Save, kod Sajma u Beogradu, doplivao labud kojem su odsjekli oba krila.

U zatvorske ćelije čedomorki, pogašena svjetla nose miris pelena.

Pelenji miris.

 

Ili ultrazvučni snimci fetusa, koje mlada trudnica viberom šalje nekome u crnini, na groblje, vibriraju na mramoru.

 

Tukli ih po zarobljavanju. Mikija, Galeta, Macuru, Timarca…

Piše u optužnici za Dudakovića. Morali sebi grobove kopati.

Pa ih pobili.

Razmijenjeni ’96. „mrtvi za mrtve“; bili devet mjeseci u samoiskopanim grobovima, kao u utrobama bez vode, da bi došli na svijet bez sebe.

 

Pelenji miris, okoreno srce, napušteno brdo za koje se ratovalo, bez ljudi.

Zalijeva se zemljom, kantu po kantu svijeta.