Mjesečne arhive: August 2018.

Kojima ne treba Medeja

morija

 
1.
 
Djeca.
Sama se ubijaju.
Desetogodišnja djeca na otoku Lezbos, u Grčkoj.
U izbjegličkom imigrantskom kampu – Morija.
 
Na Lezbosu ubijaju se djeca.
 
Ljudski roditelji, nisu samo pozvali svoju djecu u život,
nego su ih uključili u svijet, pisala je Hanah Arendt.
Ubijaju se Kurdi i Arapi, Suniti i Šiiti, Afganistanci i Arapi, Sirijci i Kurdi, a sve ih mlati i s psima čuva – europska policija, snabdjevena sunčanim naočalama, žiletžicom i mržnjom.
 
„Gledala sam kako se E.
ubila tukući se ciglom u trbuh.“
 
2.
 
U našim jezicima, Morija je, kako je već poznato, haranje smrti – nekim gradom, ili nekom zemljom (npr.kuga, npr. Sarajevo, npr. Jugoslavija) ili regijom, dolinom ili obalom.
 
Opjevana je –
„kad Morija Bosnom morijaše“
 
Kuga (prije svega), kolera, boginje, tifus…
Ona koji mori, ona koja umorava, umara, premara, zamori, zamori u srcu.
 
3.
 
Moria je ime
(u izmišljenoj trilogiji J.R.R.Tolkiena)
koje su Eldari dali prekrasnome podzemnome svijetu, spletu tunela, rudnika, ulaza, izlaza, rupa, sve na sjeverozapadu „Međuzemlja.“
 
Tu borave patuljci. Dugobradi, poput vrtnih.
U tranšejama i rovovima.
U – moreni. Boravište nenađenih mrtvih.
 
Možda Šejkino Đubrište ili ime Smrti u Sedmom pečatu Bergmana.
 
4.
 
Na brdu Moriji
dogodilo se ukazanje Jahvino, tu je trebao biti žrtvovan Ishak.
 
Na tom je mjestu bio Salomonov hram.
 
5.
 
Morija (u medicini, u psihijatriji)
Jeste upala frontalnog moždanog režnja. Iz oblasti demencija.
 
(parijetalni režnjevi – depresija, temporalni režnjevi – paranoja)
 
Jedna od osobenih simptomskih oznaka jeste da
„osoba naglo postaje sklona crnom humoru“ !
 
Ona koja djecousmrćujuće ne diše.
Čuva ciglu u njedrima, na Lezbosu,
 
Ona koja sanja pticu, lice Jahvino, patuljke i „ne jednu, nego dvije Barbyke.“

Koji je ispričao priču

crveni

 
 
Roditelj može donijeti dijete na ovaj svijet,
no dijete može odvesti roditelja u budući svijet“
(Pirke Avot, Talmud)
 
 
1.
 
Pjesnik Nikola Živanović ovako pjeva :
 
„…Da sam ja pisao Bibliju
To bi bila knjiga za decu
I Isus bi se na krstu
Spuštao niz snežne nizbrdice“
 
2.
 
Te 1999. imao sam tridesetjednu godinu. U devetom mjesecu trudnoće, u Žutoj Ruži, naš sin se neobjašnjivo zadavio pupkovinom.
 
Pčele su gluhe.
Imaju dva želuca.
Umiru gadnom smrću kad ubodu čovjeka.
Svaka ima posve poseban miris i mozak veličine susama.
Nemaju pupkovinu.
 
 
3.
 
Napravili crkvicu.
Mirišljava, tijesna, tiha, freskomirisna.
Napravili je parama od prodaje jagnjadi, kaže monah.
Isključivo od prodaje jagnjadi, naglašava, ubjeđuje, pojašnjava.
Pa zar od mesnice crkvicu, brate?
Od zaklane jagnjadi?
 
Istjerao me iz crkvice.
 
Kroz pupkovinu.
 
Iz crkvice Gospe od drvenih vrata.
 
 
4.
 
Dva dječaka u igri postaju psi.
Jedan kaže da ne može ujesti drugog, od tuge.
 
 
5.
 
Pjesnik Almin Kaplan piše – kako je dan prije nego će poginuti,
Esko dao nekom klincu praznu pušku da se igra.
Mali ga nanišanio i rekao:
„Ovako će te sutra ubiti!“
 
Poslije rata mali postao hodža.
Sutra, među nišanima.
 
 
6.
 
 
Što misliš, rekao joj je,
 
tko je u to ljeto 1992. kad je struja došla na dva sata u soliter 101, u ulici Save Kovačevića 15.
pozvao lift u kojem se igrala šestogodišnja Stojanka Kobas?
(Igrala se, i glavu gurnula van lifta kroz razbijeno staklo ulaznih vrata na drugom katu.)
 
Što misliš, kazao joj je, tko je sačekao lift u prizemlju oslonjen na pušku, umoran, otvorio vrata i vidio trzajuće tijelo djeteta bez glave kako udovima mlatara kao marioneta, dok iz otvorenog vrata šikljaju mlazevi po zidovima lifta i podu?
 
Što misliš, izmucao joj je, tko je čučnuo
i držao za ruke djevojčicu bez glave?
 
 
7.
 
A ti me iz crkvice istjeraš, brate.

Bijela ruka

Na bolnici noćas osvanuo grafit:
„Mala, volim te i bez sise“
Cijeli odjel sišao gledati
mala u sobi krišom trpa vatu u grudnjak
Sokolarev dreser pokriva mu oči
skajnom sanjalicom.
Saksofon pucketa. Urezuje se u vinil.
Enes Čengić bilježi Krležine riječi od 3.srpnja 1975.:
„Priča se kako je neka kiparica u Sarajevu pokušala napraviti
Posmrtne maske Ferdinanda i Sofije (odmah nakon atentata 1914.) te je u nervozi stavila direktno bez premaza gips na obraze, a kad je skinula maske, oboje su bili skalpirani.“
Djeca eto jedu lubenice
Teške od bajpasa.

W.Blake, šamanova kćer

 
Plakar je mjesto gdje košulje plaču, znaš.
I lopta se osloni na svoj trup, da odmori dječake bez nogu. Muhe ne vide u mraku, pa miruju, pa miruju.
 
Smijala bi se i rekla da više voliš križ, ali tako da ga se gnijezda ne boje.
Ruža, već tri ramena netetovirana, puna plavih žilica pobjeglih ti s dojke.
 
Kad si došla na svijet, otac te od nakita nije prepoznao – kazivačeva noć puna zažmirenih starica i kazališnog snježenja stiroporom – takve mrazarije po ničijim očima nije vidio.
 
Sneseš stopala s neba u hladovinu, u već napravljene tragove.
Doneseš i nož, boli ga,
da poljubim, poljubim, pa da brže prođe.

Fibroza/Kćerka

dijete

FIBROZA
 
 
U razgovoru za televiziju, pred rat, Ivo Pogorelić ispričao je kako mu je pčela sletjela na ruku upravo dok je svirao vrlo složen prelaz u Beethovenovoj sonati broj 2.
I, ostala je na prstu, gotovo je uskliknuo oduševljeno slavni pijanist.
 
„Nije uzmakla pred veličanstvom muzike“, rekao je.
 
Tako i snajperist, Šone. Jednom nišanio, a pčela mu sletjela na ruku. Onu ruku koja vuče obarač. Gotovo uz lice.. I nanišanio, kad – ubod. Tiho je opsovao, puška mu ispala, klonula. Pčela spasila nekog lika u trku.
 
Uzmakla, pred veličanstvom muzike.
 
I to, drhtanje ruku. To je samo navikavanje orla na pedeset stupnjeva, na stalnu temperaturu ptice. Proći će, prvim samoćenjem po tminama.
Hajde, jebo ga ti, nećeš svirati harfu, rekao mu doktor neki dan.
 
 
 
KĆERKA
 
 
 
 
I, moje ostarjelo lice s naočalama, kao napuhan dvodnevni utopljenik, iznenadno
iskoči na površinu prljave vode njegovog sjećanja.
 
Ti si.
 
S Drvosječom sam bio u rovu, u zimu 1992. Cigarete nije ispuštao iz prstiju. Jedne ledene noći mi je ispričao da je imao dijete, curicu, koju je u devetoj godini ubio auto.
 
„Žena mi otada leži bolesna. Od tuge. I ja sam od tuge otišao u rat. Vozač bio njihov.“
 
Šutjeli smo. Bilo je preledeno. Snijeg se zavlačio ispod potkošulje. Nisam imao riječi,
a i da sam imao, samo bi ih mrtve izvlačio iz usne šupljine, prstima, već negovorivo ukočene.
 
Popodne smo ušli u već spaljeno selo.
Pored tijela neke djevojčice prošao je posve mirno, ravnodušno, zatim je tako prekoračio i tijela tri vojnika i dvije žene.
 
Sve čisto. Naslonili smo se na zid plave kuće.
Drvosječa veli za tijela da su k’o klade. Pružam mu cigaretu.
Neće.
„Mali, boli te kurac, nemaš djece , nemaš pojma o čemu sam pričao“
 
Prošlo je 26 godina.
 
„Ti si.
 
Žena mi još bolesna leži.“

Psi kod Tarkovskog

tarkovski

“Tarkovsky's dogs”

My little chick in a dyed egg
Of meet
Knock Easter knock Easter
With coffin shells
Chick my little chick
Leak my yolk off the meat
So that with wing so that with feathers
I salt your heavens.

“Psi kod Tarkovskog”

Pile moje u šarenom jajetu
Od mesa
Kucni uskrs kucni uskrs
Ljuskicama lijesa
Pile moje pile
Moje iscuri žumanjce s mesa
Da ti krilom da ti perjem
Nasolim nebesa.

(na engleski Jugoslava Ilanković)

Koji nije ispričao priču

 
 
1.
 
U ljude koji su ubijali, kao u sobi na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.
Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži.
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.
 
Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
Horacije mu priđe i čučne kraj njega.
Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka.
On šuti.
Ide vlaga oljuštivati zid.
 
 
2.
 
Krila mu prodrhte.
Čim ima imalo krvi u cipelama.
Mirno je gleda.
Dama je, čini se, pijana.
 
Naručila je – srneća krila.
Konobar se pak na trenutak okrenuo….“Nema toga.“
 
 
3.
 
 
Svaki je šinjel napustio moga oca.
Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice.
Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića.
 
U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s rasporedom Đokovićevih teniskih
mečeva.
Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.
 
 
4.
 
 
U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua ( ritualnog harikirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav.
Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega.
 
Oplođena.
Nikad razvezan herbarij.
Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica.
 
 
5.
 
 
Daytonski mir tu noć potpisan.
Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.
Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak.
Mi se zgledamo isprepadani.
 
Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.
 
E, taj.
 
Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.

Zvonce

 

amra arslanagić

foto – Amra Arslanagić

 

 
Izumitelj utrobe zna
Da Trojanski konj ne galopira
Iznutra se zajahuje i
Osedlavaju se iznutrice
 
Smrtolik
Izumitelj utrobe zna
(Rašlje mu uz vratnice
Stare već pedeset bunara)
 
Da svakome zapaljena
Svijeća stoji između plućnih krila
I ništa je ne njiše
 
Niti se od toliko vrućine
Ima gdje sakriti
Oznojen putnik iz limfe

 

Esej o zvonu punom vode

 
Za Borgesom – moje riječi ne znaju da ja postojim. Tko me mrtav kaže – ponesem mu svijet.
Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja.
 
Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – toaletika.
Kao i izmet, tako i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života.
Izmet je odbojan, jer približava smrt na opasnu blizinu.
 
Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo.
Dakle, možemo govoriti smrt.
Ispraznim govorom približenu smrt.
Sebi ne govorimo naglas.
Sebi smo uvijek psalm.
 
Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti.
I konačno – taj izraz – “ne kenjaj”, “nemoj srati” – ili još konačnije – “nemoj mi filozofirati”.
Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Još Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu.
 
U Mediteranskom brevijaru, Matvejević piše kako cvrčci cvrče od jutra do večeri, a zrikavci od večeri do jutra.
Cvrčci umiru u sumrak, hor po hor, zrikavci u zoru, oprani rosom.
 
Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom.
Može samo zinuti na nebo, kao napušten rukav minerove košulje, darovane za nov krov.
 
P.S.
 
“Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ:
htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova:
 
od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao.
I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga naime takoreći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano.”
 
/L. Wittgenstein, iz pisma 1919./

Iz one sobe od zimus, rekla je sestra Nina, nema više nikog

raskoljnikov

foto iz predstave ZLOČIN I KAZNA, Pozorište Prijedor, režija G.Gojer, 2008.

 
Imam u sebi dovoljno puta
da mi više ne treba putovanje.
Čak je i cijeljenje rana otišlo s brda, bez ikog.
 
Popijeno mlijeko opet će jednom
kipjeti i ne moram se zbog toga vraćati iz pustinje.
 
Podvezuješ nekoj ruži rame,
bez šestokrakice –
bebe iza predrhtane noći.
 
Rekao sam da je ćuk selica i da voli
raskomadavati cvrčke
i da pod krovom na kojem ćuče
smrt već zapodijeva vodu s nekim.
 
Riječni se galeb obrušava u malo magle,
jedva nahvatane u korito Sane
 
Čim je tata umro i knjigu su mi odbili i čuvar
angeo po nebu se počeo skrivati minut po
minut po minut.
 
I kao da sam nekome nanešena rana,
nema me tko sašiti
nema me tko spriječiti da ga bolim