Walterisanje zida
” Na mjestu na kojem sam u pravu, cvijeće neće cvjetati u proljeće”
Jehuda Amihaj
Mjesečne arhive: Septembar 2018.
Osamnaest godina samoće
Za osamnaest godina u Matičnoj biblioteci, u Prijedoru, knjigu nitko nije podigao.
Punoljetnost.
Urnani pepeo Tomila Šalamuna
jabuku obrončaš ugrizom. i jagodice smežuraš, držeći prste dugo u mlijeku. prstom mokrim upratiš odakle vjetar, pa mu u prsa rastreseš medu s kredenca. i stigneš se i vijavice igrati oslobođenom spužvom.
kao potezna granata oko trešnje ili snješko čekač čizme na kraju snijega.
okoravao, smežuravao, mršao kao nekazan. izgorio tomaž šalamun i zubi mu vještački na stolu kao sezanove jabuke.dobro već ošućene na vjetru, u redu jedna za drugom stoje riječi koje nije stigao kazati. ostale, postale kašikom preurnan pepeo među koricama.
Kirurgija, liturgija
Tatina posljednja medicinska njegovateljica, s trećeg kata,
Sada ima hidrocefalusnu bolest i u glavi joj se stvara voda kao tati
Što se stvaralo masno tkivo glioblastom.
Voda i mast u lubanjama ne sleđuju se tek tako.
Njegovateljica se moli u crkvi svakoga dana,
Prstima dodirne čelo puno vode i kaže – u ime
Oca, i za moga oca, sada praznog čela i lubanje.
Ruka iza slova, ledena kao zimnička jabuka u špajzu.
Posna čorba na zadušnom ručku, sat nakon pokopa oca,
Riblja, u sali za ručavanje Doma penzionera.
Pop mlad, voli vino kaže, dalmatinske pjesme,
Blago se osmjehuje dok mu u kašiku upada riblje oko
Iz čorbe, posne i zadušne, mlake i podgrijavane.
I progutaše se. Najprije pogledom.
Mladi se pop opet blago osmjehnu već dobro izvježbanom
Neutralnom maskom.
Oko mu se taman smjestilo u želudac,
Kad naglo ustade na popadijin udar laktom, i reče:
„Braćo i sestre,
U praznoj stravi budi mi se ledenost.
Zavjet smrti uzgajam u svim svojim slovima i
Gledam vas.“
* * *
Tetka Anka je izvukla tatu bebu iz zapaljene kuće u kozarskoj ofanzivi 1942. Imala trinaestipol godina.
Sada devedestdvogodišnjakinja oplakuje tatinih šest mjeseci u smrti i loži vatru, iako je vani 29 stupnjeva.
“Pazi, mama”, kaže joj sedamdesetogodišnji sin, “da ne zapališ kuću, da nas sve ne zapališ, mama!”
Onda ona plače, tiho kao beba, i ne loži.
