Chaplin i dječak

 

Onkologijski televizor

Na njemu ručni rad

Drži prazna infuzija

 

Zažmirio sam te da te zapamtim, kaže četverogodišnjem

Dječaku, možda unuku

A ja tebe neću, odrješit je mali i na silu

Drži oči otvorene

I drži

I na silu pođu suze čekalice

 

I zapamti ga

Šaptač Hamleta

„Danas mislim da je Hamlet ipak znao da ga Horacije prati svo vrijeme, i u svaki korak, da tajno promatra svaku scenu, e da bi imao finalnu priču za Fortinbrasa što potpuniju. Svaki lik na pozornici ima zvonce, srebrno, kojim najavljuje da bi govorio.

Horacije uz Fortinbrasa na Hamletovu pokopu, nakon ispričane priče o kraljeviću.

I šta je ispričao, molit ću?

Samo ono što je vidio?

I kakav je Fortinbras sad kada je čuo Horacijevu verziju događaja, ne Shakespeareovu. Sva ta pitanja, dok iskapaju dvije infuzije.“

Tata je u provincijskom teatru ostavio život.

Sad je u bolnici imao monologe, o tome kako bi razriješio redateljski neke scene u pojedinim predstavama, kakve kostime trebaju nositi, kakva scenografija ima malu repliku u radionici teatra.

Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“ koje je maskirao tiradama i monolozima iz stotina predstava.

Tata je prelazio iz Hamleta u Polonija, iz Laerta u Ivanova, iz Galeba u Višnjik, iz Jesenje sonate u Buđenje proljeća, iz Tri sestre u Kavkaski krug kredom, i dvoje mladih stažista ponekad su ga strpljivo slušali, čekajući toplomjer ispod tatinog pazuha.

Jednom mu je toplomjer ispao, jer se zamahao rukama kao Lir, i prstom upro u sina kao Abraham.

Vezali su ga, vrlo ubrzo, kada je potrgao gaze s operacijske rane ili počupao cjevčice iz vena i venaca.

Tada je mirno govorio Beckettove monologe Krappa, ili svega par rečenica iz Malone umire. Budeš samo svoja usta.

„Šestdeset godina odrezanih noktiju, a Hamlet isti.

Dosta, sine.“

Psi kriju kosti za poslije

 

Na fotografiji:

Beuys ogrnut filcom kao molitvenim šalom, s proročkim tirzosom u rukama, bos, i pored pravcati vuk. Fotka je na zidu sobe godinama, pomislio sam. Tako imaju riječi, koje još uvijek ništa ne znače, a ne zna se ni hoće li, ima ih ali niti na jednom jeziku ništa ne znače. Kao pauze. Niti ih tko traži, niti one koga sreću. Kao nebootvori. Onaj koji je otišao, prejedren s vjetra na vjetar, svukao se već.

 

Rekoh rukavica pobijedi krilavicu, jer krilavicu uvijek moraš objašnjavati – što se navuče na krilo, da krilu bude toplije.

 

Fotka Beuysa je zapravo tatina, a ja sam je samo nalijepio na zid, pomislim. Tuga glumaca u nijemim filmovima – osuše se dok riječi budu same u kadru.

Dakle Beuysa sam tražio, crno trodnevno štene, koje sam dobio na dan sahrane.

 

Nije me videla. Mislila je da je sama, bila je sigurna da je sama. Udarala se šakama po licu, čupala kosu i bez ijednog glasa jecala, samo su se čuli piskovi, kao da svijet upravo ostaje bez ptica – pa malaksava i čuju se tiha kapljousta pjevanja. Udarala se, tukla se po ustima, po ustima najviše. Nešto nije dospjela reći ocu ili on nije rekao njoj.

 

Nisam disao, onijemljivao sam, davio sam se u medu, u svijetu koji se kompletan zaustavi. I stoji. Majka je klečala i na pod se bacala. Samo se ona još pomjerala u svijetu koji je ostao bez zraka.

Samo čavli.

Smrt koja se prestala držati.

Polako se smirila i ustala. Još tren i vidjet će me, i naglo sam ušao u kuhinju iz sobe.

 

Trodnevni crni Beuys nije ni pisnuo cijelo vrijeme. Mama, vidi ga, rekoh, tri dana ima, uzmi ga. Beuys je treptao prelazeći s dlana na dlan, noseći moj dlanski znoj na šapicama.

Mamin je bio vruć.

Tu je Beuys legao.

Kao crno toplo tijelo, preostalo od nečijeg govorenja.

Prst, dama, kralj, prozor

 

1.

 

Luka Evađelista, Antiohijski, rekoh, nikada nije vidio Isusa.

Ali je naslikao prvu ikonu – Carigradska Bogorodica. Zaštitnik slikara, sirijski izbjeglica Luka, koji je napravio prvi PROZOR u nebo, pod kojim anđeli čuvarkuće drijemaju i jedan drugome govore – layla tov/laku noć.

 

2.

 

Nikola Šop jest bosanski hrvatski pjesnik rođen u – Jajcu. Lik mu ukrašava novčanicu od 100 konvertibilnih maraka.

Mama kaže – dobra penzija – četiri Šopa!

 

Bio je preko trideset godina invalid. Ležao je nepokretan i supruzi recitirao pjesme o Isusu. Zakovan za krevet, kao za križ, nije mogao ni mrdnuti. A počelo je tako što je bio student književnosti u Beogradu, 1941.

 

Beograd su Nijemci bombardirali, on je nezgodno iskočio kroz PROZOR.

I stupanj invaliditeta samo sa postupno uvećavao do potpune oduzetosti i smrti 1982.

 

3.

 

Ove su me godine, 2018. pozvali na „Šopove dane na Plivi“ u organizaciji hrvatskog kulturnog društva Napredak. U podrumu samostana svetog Luke, vodili su, nas pjesnike, da vidimo posmrtne ostatke, mošti, moći, kostur posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, kojega su Osmanlije surovo pogubili, odrali mu živome kožu s tijela i odrubili mu glavu.

 

Kralj je bio svega dvije godine od 1461. do 1463., od svoje 23. do 25. godine života.

Kraljevo tijelo s odsječenom glavom položenom na grudi, nađen je pod drvetom, kraj PROZORA, „kako i pišu svete knjige“, kaže mladi fra Marko.

Kraj basne. Kralj Bosne.

Kostur u staklenome lijesu, kao Snjeguljica, već 555 godina!

Fotografiramo se, usprkos hladnoći samostanskog podruma i žedne neonske rasvjete.

 

4.

 

Srpska vojska ušla je u Jajce 1992. Zapalila je samostan svetoga Luke i crkvu.

Kralja u staklenome lijesu nisu ni tražili, prst svetoga Luke pred rat franjevci prenijeli u Dubrovnik, ali za njega nisu ni pitali, nego su kroz PROZOR Muzeja AVNOJ-a iznijeli Titovu bistu, medalje za hrabrost koje su proleteri ostavili za spomen sobu.

 

Zapalili i kuću gdje je spavao Lola.

 

5.

 

U porti samostana, među pjesnicima okupljenima u Šopovu čast 2018. upoznajem pjesnikinju A.M., pjesnikinju i vojnikinju Hrvatske vojske koja je s istom ušla 1995. u Jajce. Zapalili su Muzej AVNOJ-a i srpsku crkvu, „dečki iz njene jedinice“ našli su u podrumu zapaljene kuće stakleni lijes kralja, sakriven pod posteljinom.

Iznijeli su ga kroz PROZOR zapaljene kuće.

Tako je dama spasila kralja.

 

Iz podruma zapaljene kuće u kojoj je spavao „Stari“, u kojoj je spavao Tito.

 

6.

 

I nitko od nas pjesnika, Šopovih ljudi, ne pokazuje nikakav sentiment, za kosti uvezane žicom, u staklenome lijesu, za mladim kraljem koji je unutra već 555 godina, nakežen, svezub i uspavan, s nanovo uvezanom lubanjom za kičmu.

 

Kroz PROZOR samostana gledam okrajak neba.

 

Fotkamo se vojnikinja-pjesnikinja-dama, kralj mladi u staklu i ja, umorni bradati srpski borac-pjesnik, počasno pozvan u grad zakovanog Šopa, novopokrenutog vodopada, obnovljenog Muzeja AVNOJ-a, prsta svetoga Luke i „Pozorišno/kazališnih Igara.“

 

7.

 

Prst svetoga Luke Evanđeliste, navodno je kupio Đurađ Branković, srpski despot, i to za 30.000 zlatnih dukata od turskog vladara Epira. (oko 70 kg zlata).

 

Upravo taj prst (možda baš onaj kojim je slikao), u miraz će donijeti njegova kćerka Jelena i udati za upravo ovog mladog kralja Stjepana Tomaševića (i uzeti ime Mara), koji u staklu leži 555 godina kao Trnoružica.

Tako je prst svetoga Luke, Antiohijskog, preko srpske kneginjice došao u Jajce kralju Tomaševiću.

 

Prst kojim je slikan PROZOR, došao je nošen ručicom kneginjice.

 

8.

 

Fotkamo se ispred samostana svetoga Luke.

U njemu prst Lukin (vraćen nakon rata iz Dubrovnika u Jajce) i kosti kraljeve, stare 555 godina.

U Muzeju AVNOJ-a nova Titova bista, replika, i replike medalja za hrabrost..

Obnovljena kuća u kojoj je spavao Lola a i ona u kojoj je boravio Stari u doba AVNOJ-a.

 

Zagrljeni pjesnikinja-vojnikinja hrvatske vojske, dama što je spasila kralja i ja, iz suparničke srpske vojske, koji nije spasio nikog.

 

Kažem joj da sam igrao Raskoljnikova u Jajcu na Pozorišnim/Kazališnim Igrama, poslije rata, a ona kaže da je imala baku u Jajcu koju je ubio netko, za vrijeme rata.

 

Fra Marko nas fotografira kroz PROZOR župnog dvora.

„Nasmijte se, na okidaču mi je prst!“ veselo dovikuje.

Tri kratke priče Pierrea Menarda

/„(…) tako Salomon izriče svoju izreku

Da je sva novost tek zaborav.“

 

Francis Bacon, Ogledi LVIII /

 

1.

A TO JE TREBALO OSTATI

 

K. Franz je pred smrt prestao govoriti. Komunicirao je još samo ceduljicama.

Sve je to Maks Brod spalio, papir po papirić:

„Korak ima koru“

„Grbljar portretira sokola, u olovci“

„Dobro je da te zaborave, da im šećeš po sjećanju a da ne znaju.“

 

Sve je spalio:

„I da su na pokopu oca pucketale vlažne svijeće.“

 

2.

 

VIŠE GRADOVA

 

Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.

Za Dragom i Aleksandrom.

Nijedno.

Ni klepetalo monaško.

Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.

Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.

 

U njoj dvoglav mlad bijel orao

Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.

 

3.

 

ANDRIĆGRAD

 

Palo puno kiše.

Nabujali potok odnio nišane s mezarja.

 

Zorom hodža u gumenim čizmama,

Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.

 

I jedan se odazvao

Što je pred poplavu bio pri dnu brda

Odazvao se –

Kao da je s mezarom otišao uzvodno.

 

Učenje plivanja

foto – Zlatko Javor

UČENJE PLIVANJA

Teško je misliti na našim jezicima, duže od devet riječi.

Pjevati je još teže, jer je jezik sakaćen i sječen, surovo siromašen sustavnim umaranjem.

Mladi Slaveni odlaze.

U više vjera, viševjerni mladi Slaveni odlaze.

Stari Slaveni postaju od Južnih Slavena. Uskoro će Južni Slaveni, postajući Stari Slaveni i progovoriti i propisati staroslavjanski.

 

Ono ostarjelih Slavena, što ostane od Južnih Slavena, vrtit će Praslovan od Lačnog Franca CD, na noćnom bolničkom ormariću, ukradenom iz hotela Jugoslavija.

 

Južni Slaveni jedu svoje jezičiće, i još samo malo, pa će ih pojesti, i početi govoriti engleski i njemački i švedski i danski, sve sa 577 riječi, i imat će google prevoditelje oko vrata, kao Pekić diktafone s Uspenjem i sunovratom Ikara Gubelkijana.

 

Odslavenit će se i progermaniti, i frizure će imati miteleuropske.

A Stari Slaveni, preostali, obilazit će Groblja heroja i zidati sve mlađe crkve i sve bjelje, i sve teže, a u bolnice će sami i dalje nositi supice i gazu.

I tako desetljećima.

Preslavenili se.

Ojužilo Slavenima. Hoće tako pred buru, kaže Arsen, kad sivilo podavi otoke.

Ojužilo, preslavenili se …

 

A šta je Dnjepru falilo?

Ili vatrama pod mrtvima?

Isus ne bi znao za nas, i freskama bi nedostajao, naročito zimi. Ni Muhamed ne bi znao za nas. Nitko nas po pustinjama ne pamti.

 

Ništa Dnjepru nije falilo, ništa.

Šta smo ovdje tražili, zašto smo dolazili, nitko se više ne sjeća, niti ima jezika na kojem bi se sjećao, nitko više i ne zna, i nikome više nije ni važno.

 

A tamo, kod kuće, žene nas još čekaju, i kao pred svake neuspješne lovce, stavljaju mlake čorbe i tješe ih znojnim dahtanjima.

Solmizacije i Paul Klee

Klee, Die Zwitscher-Maschine, 1922. (detalj)

SOLMIZACIJE

Vidiš, rekoh, u ovoj zgradi, evo tu dolje u prizemlju, bila je muzička škola, i baš ovdje smo išli na solfeggio, ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Negdje pred sam rat, muzičku su preselili u zgradu Specijalne škole, a u prostoriju gdje smo učili note uselio se Savez gluhonijemih.

Plaši me što je tu sada mesnica, dovršim.
Šta te tu ima plašiti, pita.
Po toj logici, jednom kasnije, tu će biti rađaonica.
Da, ubijedio sam ga dok veli – ili barutana, minoodlagalište…

PAUL KLEE: STROJ KOJI CVRKUĆE, 1922.

Najstrašnija soba u Auschwitzu, u spomen kompleksu, jest ona s kosom, s tonama kose u staklu, kaže.

Nije meni, odmahnem, i sin me gleda u bore nad očima kao u tamninu oblaka nad jezerom, meni je strašnija soba s ortopedskim pomagalima, s protezama, čeličnim korsetima, drvenim nogama i rukama, vještačkim zubalima i kliker-očima, polugumenim prstima.

Sve bi to bilo spaljeno, kažem mu, da je bilo meso ili ono za šta se već predstavlja da jeste. Odsustvo spaljenog mesa jest ono što sobu projezivi.

Ili ovako: ostanak onoga, što u dim otišavši jesu smatrali dijelom sebe, jezivo je u svoj svojoj ostanini.

Uz ovo staklo, između onoga kojeg nema u dimu, i tužnog ovog svijeta.

 

Gnijezdo od krune

foto – Ivana Obrenov

 

“Pinon reče: Sad si na cilju. Sada je na tebe red. Dao mi je pero iz ptičjeg krila. Nagnuo sam se napred i ugledao kako lagano, gore u vazduhu lebdi ptica čije se konture ocrtavaju na ledu. Nagnuo sam se k ledu, gotovo dodirujući ledenu koprenu, do sam istovremeno prevlačio perom po njoj. Ptica na ledu iščeznu a namesto nje pojavi se lice. To sam bio ja.”

/PER OLOV ENQUIST,  PALI ANĐEO/

 

Neilu Armstrongu je pred let na Mjesec umrla kćerkica od raka.

Pa su se mimoišli.

Kraljičin gatar

Produži joj liniju života

Skalperom kroz rukavicu.

Zvonolivci od golubara

Nauče kačiti poštu

Za nožice.

Prvo je sterala veš,

pa mi smežuranim jagodicama ogulila jaje. Brzodišuća kao premorena lasta. Svako jutro učim sunce na svoje oči, rekla je, čuvaj ovu riječ u teglici, kao zimnicu.

Usta treba malo vratiti jedenju a manje govorenju – žvakanje, a ne pjevanje, mljackanje i mišljenje.

A pjesnike u tube krvi. Da se uče istiskati, svijetom hodati s kesom posjetnih bolničkih jabuka.

 

Beznožan ružonoša i dalje je onaj koji je trgao.

Anamnezica

 

Danilo Borisovič Novski, Danja,

Sin Zinaide Mihajlovne Majsner i

Borisa Davidoviča Novskog, starac, rođen 1921.

Primio kisik, popodne sjedio uz prozor, šaptao o

 

Željeznici i gvozdenoj očevoj vilici kojom je

Mozgiće drobio orasima.

Po tijelo došla sedamdesetpetogodišnja kćer

Hana Danilovna Novska,

Lica boje neba isisanog iz ptice.

Danima je ista pokojnom govorila o dječaku

Koji na štoku vrata provjerava da li raste,

 

I o mliječnom zubu koji se sprema ispasti

I pokvariti mu osmjeh.

Samo da ga jednom rodi, samo da ga rodi.

Šopovi dani na Plivi, 2018.

Program će početi u ponedjeljak, 1. listopada u rodnoj kući Nikole Šopa u 18.00 sati Jajačkom pjesničkom večeri gdje će se predstaviti domaći pjesnici. Poslije predstavljanja pjesnika bit će prikazana predstava Izborna smutnja u dvorani Domu kulture s početkom 19.30 sati.

Središnja pjesnička večer održat će se u petak, 5. listopada 2018. godine u salonu Doma kulture u Jajcu u 19.00 sati na kojoj će se predstaviti središnji gost Darko Cvijetić. Na središnjoj pjesničkoj večeri bit će dodijeljene nagrade učenicima za najuspješnije literarne radove.

U subotu, 6. 10. 2018. godine u rodnoj kući Nikole Šopa u 11.00 održat će se Jutarnja pjesnička druženja gdje će se predstaviti ostali gosti pjesnici. U 13.00 sati u Domu kulture u Jajcu bit će održano predavanje Darka Cvijetića na temu: O kazalištu i poeziji danas.

Važnu ulogu u Šopovim danima na Plivi zauzimaju i jajačke škole u kojima će gost Darko Cvijetić prezentirati svoju poeziju. Završnica natjecanja u čitanju za učenike osnovnih škola održat će se u OŠ 13. rujan, 9. listopada, dok će u srijedu, 10. 10. 2018. u 11.00 u središtu grada biti održana likovna kolonija za učenike jajačkih osnovnih škola.

Završnica natjecanja kviza Upoznajmo Šopa biti će 15. listopada u SSŠ Jajce. Zatvaranje 17. Šopovih dana na Plivi bit će nakon performansa Tražim ulicu za svoje ime 20. 10. 2017. koji će se održat u Domu kulture s početkom u 19.00 sati.