Mjesečne arhive: Novembar 2018.

Naježivanje tišine, Andrijana Kos Lajtman o “Ježenim kožicama” Darka Cvijetića

foto za snijeg - naslovnica

ANDRIJANA KOS LAJTMAN

Naježivanje tišine

(Darko Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme, Zenica, 2017.)

          Pjesničko-pripovjedna zbirka Darka Cvijetića, Ježene kožice, koja je početkom godine objavljena u zeničkoj nakladničkoj kući Vrijeme, prije svega je nastavak jednog sasvim izvanserijskog opusa koji već treće desetljeće egzistira u prostoru bosanskohercegovačke, ali i šire južnoslavenske književnosti. Pisanje Darka Cvijetića osebujno je na mnogim razinama i po brojnim svojim karakteristikama i ta mu je osebujnost, čini se, s jedne strane osigurala oboje – kvalitativni elitizam koji ne preže ni pred čim, pa ni pred hipotetičkim zahtjevom za čitateljskom lagodnošću, baš kao i povremenu nedovoljnu vidljivost, interpretibilnost u kontekstu kulturnog prostora kojemu pripada. Cvijetićev opus umjetnički je drzak i samosvojan, jedinstvenog pogleda koji uspostavlja iznutra, u načinu kako sam sebe poetički oblikuje, ali i izvana, u načinu kako ispisuje svoju referencijalnost prema zbilji koje je uvijek duboko, tragično svjestan. Prve Cvijetićeve zbirke (Noćni Gorbačov, 1990.; Himenica, 1996.; Manifest mlade Bosne, 2000.) presudno su obilježene (post)avangardnim poetičkim postupcima koji povremeno dodiruju polje zaumnosti, što posebice eskalira u zbirci Himenica u kojoj su najhermetičniji pjesnički tekstovi ovoga autora, a povremeno prelazi u performativnu gestu, u zanos za konkretnim činom angažiranog djelovanja u postratnoj balkanskoj stvarnosti i njezinim prevrednovanjem putem jezika i/ili tijela. Potonji impuls snažno korespondira s Cvijetićevim kazališnim angažmanima i o njemu maestralno svjedoči prozna zbirkaManifest mlade Bosne, programatska kako u idejnom, tako i u estetskom smislu, zbirka koja nosi potencijal događaja u poetičko-svjetonazorskom prostoru u kojem je nastala i od kojeg tako začudno, gotovo mesijanski odudara. U zbirkama koje su slijedile (Passport for Sforland, 2004.; Masovne razglednice iz Bosne, 2012.; Konopci s otiskom vrata, 2013.; Mali ekshumatorski eseji, 2015.) Cvijetićeva poetička gesta postaje nešto smirenija, prigušenija, otvarajući se potrazi za samim ekstraktom lirskoga – osobito u izvanrednoj, opsežnoj pjesničkoj zbirci Masovne razglednice iz Bosne – ili pak narativnim zahvatima u maniri vrhunskih konceptualnih poema kakve su, primjerice, neke iz zbirke Mali ekshumatorski eseji. Nešto drugačiji pristup donosi zbirka Emotikoni u Viberu (2016) okrenuta simbiozi pjesničkog i proznog u vidu stiliziranih poetskih ulomaka s faktografskom potkom, koje autorski glas naziva ‘slikomislima’ ili ‘kaleidoskopinama’, a koje surovost stvarnosti arhiviraju na način da je transformiraju u lirski memento. Svjetonazorski bunt i hrabrost, čiji je fenomenološki korijen u poetikama povijesnih avangardi, udružen s poetikom redukcionizma i jezičnim iskazom začudnosti ostaje, međutim, zajedničko mjesto cijeloga Cvijetićeva opusa, baš kao i neka semantička uporišta koja meandriraju od zbirke do zbirke – prije svega, motivi ranjavanja i smrti, zvjerskih poriva u čovjeku i nemogućnost ljudske punine, osobito u shizofrenim ratnim, predratnim i postratnim stvarnostima.

          Ježene kožice u tom su smislu prije svega logični nastavak navedenoga opusa, njegova bitna egzistencijalna sastavnica koja u sebi sabire upravo ključne osobine ove autorske poetike – jezičnu neobičnost, ludizam pa i zaumnost (vidljive već u samom naslovu), shvaćanje jezika kao (ne)probojne opne između pomišljivog i stvarnog čija se tvarnost osjeća ispisivanjem svake riječi, stiha ili slike, minimalistički odmjeren iskaz, tematiziranje traumatičnih iskustava koja devalviraju samu esenciju ljudskoga (ratna stradanja, postratna iskapanja, invalidnosti, suočavanja s nemogućnosti prevladavanja traume – kako one osobne, tako i kolektivne), bipolarno inkliniranje stihovanom i proznom obliku (zbirka ima dva dijela, od kojih je prvi pjesnički, a drugi prozni). S druge strane, ona je i više od toga – nepomična i binarna, mračna u osjećanju i tonu, teška i odmjerena u jeziku ona je, zapravo, najtamnija Cvijetićeva zbirka, doima se kao jedini preostao okular kojim je još moguće sagledati najbitnije, uputiti na tamnost svijeta kao na njegovo konačno, elementarno stanje.

          Prvi dio zbirke naslovljen je Zakopavanje sestre i u njemu se nalaze pjesnički, stihovani tekstovi, njih dvadeset i pet. Kod nekih je pjesama – primjerice, „Zakopavanje sestre“, „Koštana dok pleše srž“, „Zapisi s razmjene ‘93“ – već i pogled na naslov dovoljan da se uvidi semantički fokus pjesme, uglavnom smješten u postratnim, grotesknim situacijama preživjelih, nerijetko  obilježenim dubokim osjećanjem apsurda. Takva je naslovna, možda i ključna pjesma ciklusa, o uzastopnom pronalaženju bratovih kostiju po jamama, o iterativnosti obiteljske traume. Takva, za pojedinca maksimalno bolna situacija, međutim, prezentirana je suhim, golim jezikom, iskazom očišćenim od bilo kakvih naplavina patosa – svedena je, praktički, na osnovni jezični skelet koji u ovom slučaju svoje sržno mjesto ima u zavšnom pitanju upućenom iskaznom subjektu apelativno, u drugom licu: „Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? / A meni pun mezar“. Sličan motiv pronalaženja raspršenih kostiju istoga tijela u više masovnih grobnica donosi i pjesma „Koštana dok pleše srž“, ali na drugačiji, jezično razigraniji, ludičan način: „Kost nosi kostim / Kost Mićun kost Mirso kost Mate / Kost mijenja kostime time – / Mesa se zovu, kosti se traže / Koštanina je naplata u kostima / Kostarina košta ime / Koštana dok pleše srž /“. Jezični ludizam ovdje višestruko zahvaća gotovo sve slojeve jezika, od fonemskog do tvorbenog, a na razini cjeline pjesme tvori potpunu opoziciju sa situacijom, pričom koju pjesma želi predočiti – o Faruku F. kojeg je, jednonogog i golog, logorski šmrk prvo promašivao, da bi potom ipak, već isto popodne, bio strijeljan, a kosti mu završile na različitim mjestima. Bolnost takve priče, njezina ljudska tragičnost kontrapuntira se rasplesanom jeziku (pjesma i završava stihom: „Koštana dok pleše srž“) koji je, međutim, samo prividno relativizira – u smislu otklona koji spečava naplavine sentimentalizma, i u smislu jezičnog oneobičenja, pogleda na konkretne sudbine kroz specifičan, upravo njima pogodan jezik. Na razini temeljne sematike iskaza, međutim, relativizacije nema, kao što je i inače nema kod ovoga autora – potpuno je jasna devijatnost svijeta koji ga motivski trajno provocira, i osuda koja je toliko očita da ju je zbog estetske uvjerljivosti pjesme zasigurno bolje ne eksplicirati. Cvijetić je, između ostaloga, i zbog toga velik i beskrajno zanimljiv pjesnik – jer mu je jezik potrebno odljepljivati u slojevima, jer ga potrebno čitati cirkularno, krećući se zbirkama kao rukavcima, u uvijek gustom fluidu jezika koji se opredmećuje kroz opnu svoje neiskazivosti. Govor je za Cvijetića čin verbalnog (samo)ranjavanja, ali i čin promišljenog, jedinstvenoga izbora.

          I ostale pjesme ciklusa pune su uspjelih, dojmljivih slika u kojima se najčešće u kvantitativno malom opsegu donosi tako puno – kako u semantičkom, tako i u zvukovno-asocijativnom smislu. Pritom, zapravo, svjedočimo rekvizitariju koji će precizniji čitatelji ovoga opusa prepoznati kao trajna mjesta autorske poetike – prije svega, neobične novotvorenice koje mreškaju jezik na granici zaumnosti, ali je nikada ne prelaze već ostaju nivelirati na rascjepima poznatog i nepoznatog, usidrene u ono tek slutljivo, pomišljivo. Takvi su, recimo, brojni oneobičeni glagolski oblici (npr. izdahtat će iz pjesme „Sjevdalinka“, zabršljanio iz pjesme „Ljuda i ljudi“, nadtiktakuje iz pjesme „Drondriver“ itd.), ali i ništa manje česti imenički ili pridjevski, uglavnom još neobičniji, zatamnjeniji (npr. kaplana iz pjesme „Kaplani“, babeljanje iz pjesme „Babeljanje“,mravinjanje iz pjesme „Ivo Lola je sam“, zasrnjena iz pjesme „Jugoslaveni“, toploutrobica iz pjesme „Druga omča“, itd.). Bitno mjesto Cvijetićeve poezije jesu i neobične, efektne metafore (npr. šav na mlijeku, blato sebe, sjever nota, usna je stidni dio vode, itd.); antropomorfni prikazi neživog ili životinja, također u metaforičkim, ali iščašenim vizurama (Opis nečijeg umiranja / U posuđenoj knjizi / Neotvoren grize koricePacovi / Pokrivaju kuće / Daruju se košuljama; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje u šibici; Oteti pepelu pidžamu za večeras itd.) te, osobito, nešto što bih nazvala ”obrnutim perspektivama’, a čemu je ovaj pjesnik izrazito sklon i na temelju čega nerijetko gradi svoje pomaknute vizure. Riječ je, naime, o perspektivi koja se prikazuje na način suprotan od uobičajenog ili očekivanog, o pridavanju točke gledišta onome što je u nekoj situaciji/slici/označitelju minorizirano, sporedno, neuočljivo ili potpuno neuvriježeno. Takve su neobične perspektive (a koje su, dakako, kontekstualno povezane sa semantičkim nabojem određenog stiha, slike ili izraza), primjerice, neke od sljedećih izvanrednih slika: Strah ljuske / Nakon što ptica istetura; Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je umila more; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje u šibici /Svaki u zavjetrini / Iza ugljonosne zemlje / Okopava svoju vatru. Također, one uranjanju vizure u pomalo nadrealno ozračje, što je pak poetička komponenta koju možemo pratiti u Cvijetićevoj poeziji od samih njezinih početaka, uz veća ili manja doziranja. Činjenica jest, međutim, da izlomljen, začudan, nadrealnim jezikom konstruiran svijet koje pjesme ovoga autora naznačuju nije sam sebi svrha, ne iscrpljuje se unutar sebe samoga, već mu je težište potrebno pronalaziti na podlozi stvarnog, izvanjezičnog konteksta – točnije, same zbilje koja za Cvijetića nikada nije nevina niti jednoobrazna. Inače, generalni dojam jest da hermetičnost zbirke raste prema kraju prvoga ciklusa gdje ćemo pronaći nekoliko pjesama čiji naslovi na prvi pogled djeluju sasvim nemotivirano („Oko“, „Ježene kožice“, „Jugoslaveni“), no nakon čitanja i poniranja njihovu motivaciju, ako je i ne možemo sasvim objasniti, zasigurno možemo osjetiti – upravo na onoj granici svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i osjetilnog na kojoj se tako često zadržava Cvijetićev jezik, mreškajući nas iznutra, ljuljajući neke tektonske podloge u nama. Takav je, nesumnjivo, i naslov cijele zbirke koji na prvi dojam djeluje nekako poznato, blisko, kao da dodiruje neko naše svakodnevo iskustvo (kožica ima puno vrsta, svatko bez problema može predočiti neke kože, neke deminutivne komade nečega, neke krpice ili okrajke), no nakon toga početnog, varljivog dojma, ubrzo slijedi uvid da nešto što se konkretno zove ježene kožice zapravo ne postoji. Pritom, dakako, nije manje važna ni prva riječ u sintagmi, gdje ‘ježeno’ u prvom redu povlači zvukovno-semantički paralelizam s pridjevom ‘naježen’ i glagolom ‘naježiti’, pri čemu su obje riječi etimološki ukorijenjene u imenici ‘jež’, odnosno ‘ježurac’. Upravo onaj osjećaj naježenosti, čak i fizičke, mislim da je ključan za ovaj naslov, ali i za tolike druge riječi ili sintagme u Cvijetićevu autorstvu – one kao da svjesno izmiču dokučivom, definiranju kroz jedno označeno, ne prestajući titrati u semantičkom polju nekoliko pojmovnih kombinacija.

          Drugi ciklus unutar zbirke naslovljen je Charlie Hebdo i u njemu je petnaest kraćih proznih tekstova. Tekstovi bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik mini-eseja, pri čemu neki od njih ujedno imaju i karakteristike pjesničkih proza. Motivske okosnice slične su kao i u pjesmama te su, prije svega, usmjerene osvješćivanju agresivnosti kao nenadvladive komponente čovjeka i svijeta. Forme ovih tekstova kratke su i odmjerene, pravilne u strukturi, tonu i ritmu, te se ponekad čini da je riječ o malim spomenicima isklesanima u jezičnoj tvarnosti, o odlomcima čija je tekstura toliko elegantna, izbrušena i samodostatna da ostavlja dojam kao da se to jezik sam odlomio u pravilan oblik, kako bi svjedočio tragičnost ili apsurd zbilje – kako bi je, ujedno, zapačatio u nekoj metafizičkoj dimenziji koju Cvijetićevi tekstovi ne prenaglašavaju, ali je se i ne odriču, već, upravo suprotno, kao da su joj prešutno skloni. Ovi su tekstovi osobito puni kulturnih referenci s čijim čitateljskim poznavanjem autor računa i koji su, zapravo, preduvjet i okosnica njihova razumijevanja – počevši od toposa klasične kulture, kakva je, recimo, priča o Narcisu (višeslojno problematizirana u poetsko-esejističkom tekstu „Odjekivanje u vazi“), preko nekih općih, ključnih motiva zapadne civilizacije (primjerice, motivi Michelangela i njegova djela, Lenjina, Trockog, Grimmovih bajki i sl.) ili popularnokulturnih referenci (recimo, pozivanje na pjesmu „Across the Universe“ grupe The Beatles), pa do manje poznatih, ponekad i sasvim ekskluzivnih intertekstualnih momenata. Upravo potonje jest ključno i prepoznatljivo mjesto pisanja Darka Cvijetića, ono mu s jedne strane osigurava elitizam recepcije, dok s druge, čini mi se, dobro iscrtava bibliografiju njegovih vlastitih čitanja, a time i intertekstualnu i interkulturalnu geografiju ovih tekstova – drugim riječima, nerijetko i njihovu autoreferencijalnu opremu. Takvi su, svakako, mnogobrojni signali na vitalna mjesta avangardne kulture, primjerice, na Jeana Cocteaua ili pak Isaka Babelja (potonji se ujedno ludičko-ironijski prevrednuje u pjesmi „Babeljanje“), na paradigmatska mjesta srednjovjekovne umjetnosti kao što je lik i djelo Andreja Rubljova, slikara ikona i kasnijeg sveca („Lov, Rubljov“) ili intertekstualni dodiri sa suvremenom dokumentarnom kulturom. U posljednoj kategoriji nalazimo nekoliko vrhunskih mjesta gdje se pjesnički ili pripovjedni glas poziva na ulomke iz novina, ili stručne literature – štoviše, donosi ih eksplicitno, kao izravne citate, podvlačeći njihovo dokumentarno porijeklo – te na podlozi značenja koje takvi nefikcionalni iskazi otvaraju utemeljuje svoje pjesničko-pripovjedne minijature. Takav je, recimo, završetak teksta „Prelasci“, gdje Cvijetić na podlozi novinskoga ulomka Ivana Ivanjija iz nedjeljnika Vreme (u kojem  ovaj, opisujući doček Nove godine 1945. u logoru Buchenwald, objašnjava kako su se nekih sat-dva prije umiranja logoraša uši redovito razbježale, napuštale svog nositelja), povlači paralelu s jezikom, sa svijetom riječi, o kojemu, između ostaloga, kroz cijeli tekst govori: „Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje“. Sličnim dokumentarističkim interpolacijama kao elementarnim sastavnicama svojih poetskih konstrukcija autor se koristi i u drugim tekstovima, primjerice, u maestralnom tekstu „Brzina oslobađanja bića“, možda i najupečatljivijem tekstu cijeloga ciklusa, gdje se poziva na formulu o brzini oslobađanja tijela u fizici, i objašnjenje pojave koje nudi Laurent Derobert, a na temelju koje ispisuje priču o potresnoj sudbini tridesetogodišnje Sare G. koja, zbog međuetničke mržnje, biva zakinuta čak i za elementarni spokoj u preranoj smrti

Još bi se puno moglo pisati o Ježenim kožicama, kao i o Cvijetićevu opusu generalno, koji, čini mi se, još uvijek egzistira u nedovoljno rasvijetljenom prostoru vidljivosti. Tako i ova, najnovija zbirka, nije drugo nego prilika da sami sebi podarimo užitak dodira s autentičnim, hrabrim, nesvakidašnjim tekstovima – s magnetizmom književnosti koja tako ustrajno mreška i nadražuje jezik da kao u nekoj lijepoj, začudnoj groznici naježuje tišinu u nama.

časopis za književnost i kulturu ŽIVOT, Sarajevo, 2018.

Darko Cvijetić u užem izboru za evropsku nagradu

Zbirka Ježene kožice, objavljena prošle godine za zeničko Vrijeme, nominirana je za nagradu Europejski Poeta Wolności.

“Nad rastvorenim grobnicama Darko Cvijetić rastvara sudbine ljudi, onih sahranjenih i onih koji sahranjuju. Način na koji to čini neusporediv je u svim našim književnostima. Bez ikakve sumnje, on je najvažniji pjesnik toga nesahranjenog i nesahranjivog svijeta. Boris Dežulović opjevao je koncentracijski logor – i to iz perspektive zločinca – a Cvijetić opjevava one koji nisu preživjeli. Obojica pjesnika poveli su računa o tome da sebe i svoj rod oslobode pogube samosažaljenja. Zato obojica i jesu tako neusporedivi s ostatkom pjesničke vrste, i pripadaju antologiji ratne poezije od samo dva imena. Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom. Bez toga neće se nastaviti život nad masovnim grobnicama. Poezija Darka Cvijetića u stotinama varijacija i inkantacija zaziva nastavak čovjekova života.” (Miljenko Jergović)

Bosanskohercegovački pjesnik Darko Cvijetić i njegova zbirka Ježene kožice u užem su izboru za evropsku književnu nagradu Europejski Poeta Wolności (Evropski pjesnik slobode) koju dodjeljuje Međunarodni književni festival u Gdanjsku.

Ježene kožice, objavljene prošle godine za zeničko Vrijeme, među osam su nominiranih za prestižnu nagradu koja će biti dodijeljena naredne godine. Sama nominacija znači da će ova Cvijetićeva zbirka 2019. godine biti objavljena na poljskom jeziku.

Osim Cvijetića, među nominiranim za nagradu čiji finansijski dio iznosi 100.000 zlota ili 25.000 EUR, su i Balša Brković (Crna Gora), Zviad Ratiani (Gruzija), Sinéad Morrissey (Irska), Agnė Žagrakalytė (Litvanija), Jean Portante (Luksemburg), Inga Gaile (Latvija) i Antoine Cassar (Malta). Prevoditelj Cvijetićeve poezije na poljski je Miłosz Waligórski.

Darko Cvijetić živi u Prijedoru, gdje radi kao pozorišni reditelj i dramaturg. Osim poezije piše i kratke priče, redovito objavljuje za NOMAD, a Ježene kožice njegova je deseta objavljena knjiga. Njegove pjesme prevođene su na različite jezike a književna kritika ne štedi riječi hvale za ovog umjetnika.

Ističu ga kao važnog antiratnog pjesnika južnoslavenskog područja, a za Cvijetićevu zbirku Ježene kožice jedan je kritičar napisao: “Štivo za ratne veterane, za ljubitelje slikovite i opore poezije, za suosjećajne, za one koji ne žele zatvoriti oči pred tuđom nevoljom.” (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

Poznat i kao reditelj, dramaturg i glumac objavio je dosad deset knjiga, a već iduće godine iz štampe izlaze zbirka pjesničkih eseja “Snijeg je dobro pazio da ne padne” kod VBZ Zagreb, i kratki roman “Schindlerov lift” u izdanju sarajevskog “Buybooka”.

Klanac

mišo 18

foto – Mišo Mirković – Dekodiranje predrasude”

 

 

Vraćam se autom iz Dubice.

Prvi sam put bio u očevom selu Bjelajci, nakon njegove smrti.

 

(Što rade svici zorom, s viškom petroleja u kanticama.

Puste ga da se otvrdne i smežura, kao posjetna bolnička jabuka.)

 

Nailazim na zaustavljen promet, rotacija, policija, kolona vozila…Naišao sam među prvima od strane Dubice, i jasno vidim što se dogodilo – da je kamion udario dvije ovce!Prvo sam pomislio da je kamion udario u dvije vreće pijeska, koje su se nekim čudom našle na kolovozu.

Onda shvatim, onda vidim – jedna je ovca već mrtva, pod desnim prednjim točkom, i tanki potočić krvi ide niz cestu, a druga, pod lijevim točkom –  još živa, podiže glavu, očito polomljenih nogu ili nagnječene kičme…Žurio sam, brzo sam i prošao pored, na znak prometnog policajca, i još stigao vidjeti očajnog pastira, kako sjedi uz cestu, s neupaljenom cigaretom među prstima ruke u kosi.

Žurio sam da dam izjavu – ta ušao sam u uži krug za pjesničku nagradu Europski pjesnik slobode u Gdanjsku, u Poljskoj 2020….

Pričam mladom novinaru, pred samo snimanje, o nesreći na putu i pregaženim ovcama, o gotovo uplakanom pastiru.

Novinar s osmjehom kaže da su poslije uviđaja sigurno ovce završile na ražnju, samo je onu živu trebalo malko DOKLATI, veli.

Smije se i snimatelj, dok me pomiče u sjenku radi kadra.

Kratka pauza, potom njegovo prvo pitanje iza kamere – „šta zapravo znači naslov Vaše knjige Ježene kožice, i otkud toliko neobičnih riječi?“

(Ili posjetna bolnička jabuka već ima,

Svu noć od svjetla čuvanu svitačku smrt.)

Tamne cipele koje su ostale na ulazu u sjenku

monasi

)foto – Wayne Pearson)

/U mojoj kazališnoj predstavi o ocu
Veliki četvorometarni krst od leda
Istopio bi se u bočicu infuzije
I prelio je./

Novčići s očiju pokojnika težinom pridržavaju zjenice
Pa se pismo i glava smjenjuju
nad sklopljenom vodom

I kako se vrijeme u blizini smrti promijeni, kao da se zastidi i obori pogled
Ciperak na operiranoj ćelavoj baki, s medom umrljanim kašicom
U ustima, kao u djetetu koje drhti, uzdasi ovlaže blato
Prsti mirišu na pelene s oca
Muhe ne vide u mraku, i lopta bez dječaka oslanja se samo na svoj trup

Tako zaleđena infuzija – zapijeskana u svoj vjetar
Riječima je toplo u tekstu, kao očima u lubanji –
preparirana ptica, bogokućica

Na neurokirurgiji svi zaboravljaju, i misli tek pomišljene, ostaju same i zalijepljene na prozore
Tako valjda elegijama odumiru rime
Suše se, pritruljuju, stvrdnjavaju se, uruše, za-misle se, odu iza misli, iza zida

(Gustav Gruđinjski piše da nijedan jezik na svijetu ne opisuje više čovjekovu iscrpljenost od italijanskoga, na kome se izraz „un povero cristo“ /jadni Krist/, piše malim slovima)

Do vrha pune tišine, umorene rime mirišu na dijete zaspalo u autu, a elegije same, napuštene, iscrpljene un povero cristo, nestaju u prarimovanju
Jer ruke od zemlje ne mogu se obrisati
Pa ostaje prerušavanje jabuka platnom, da se popnu Cezanneu na stol

Krojač Ivanova

„Stigao sam, izgleda, na mesto sa kojega nikad nije trebalo polaziti.
Nije ni strašno, ni veličanstveno. Dobro mi je, zlo ne može biti.
Nije nikako i nije ništa.“

(Ivo Andrić, bilješke pred smrt)

1.
Kažem M. kako Radenko nije pušio.
Kako mi je u rovu uvijek davao i svoje sljedovanje duhana.
A umro je od raka koji je s pluća metastazirao.

Vidiš da je to pravo nešto od njih, preko linije, kaže M.

2.
Iz pozorišta, u ratu kao vojnik, poginuo jedan čovjek.
Majstor pozorišne rasvjete Pavle P.
Ima u pozorištu, u službenom hodniku i mramorna spomen ploča, podignuta
od strane kolektiva Pozorišta 2004. na desetogodišnjicu pogibije.

Na ploči piše: „U jednoj sobi zauvijek je mrak.
Osvjetljivaču scene“

Na bihaćkom ratištu dojavili mu, da su u obližnje hrvatsko selo upale pijane bitange
u uniformi srpske vojske, koju je i on nosio, i pobili selo, djecu njegovog brata među njima. Paja Jugoslaven, Paja Hrvat u srpskoj vojsci.
I Paja namjerno odšetao u minsko polje, prve noći po dobitku zle vijesti.

Eksplozija osvjetlila scenu.
Djeca u publici.

3.
Moj prijatelj Alen, svake godine svome sinu je pisao pismo koje šalje Djed Mraz.
Tako je vjerovao njegov sin.
Već godinama, pismo napiše Alen, na sedam ili osam stranica, i nakon podjele paketića, on sinu u sobi, dugo i s pažnjom čita pismo.
O tome kako je bio dobar, kako ga je Djed Mraz posebno ove godine pratio, njegova zalaganja i požrtvovnost…
Sada je njegov sin veliki momak.

„Dragi Alene“, čitao je Alenov sin pismo Djeda Mraza napisano ovaj put ocu.
„Danas sam svome sinu čitao tvoja pisma zahvale.

Smrznuo se.“

4.
Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on
nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.

Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.
A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu prodali višnjik.

Oliver Frljić

frljićeva

 
U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:
ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša prepozna svoje kosti, i prosi li duša svoje kosti od zemlje
I, što radi s isprošenim?
 
Prosije prošeno
Kroz dušino sito
Limene dušine kvadratiće
I sve što prosije bude višnjik
 
Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje
Upamti: što zaboraviš ne može umrijeti
Nerazumno je to kao zarez u muzici – upao u pauzu, u sobu s ogledalima
I nikome te nema
 
Konac po konac
Rastka se sva košulja
Kao ruža nakon odlaska pčele
Zatečena u starenju