Naježivanje tišine, Andrijana Kos Lajtman o “Ježenim kožicama” Darka Cvijetića

foto za snijeg - naslovnica

ANDRIJANA KOS LAJTMAN

Naježivanje tišine

(Darko Cvijetić: Ježene kožice, Vrijeme, Zenica, 2017.)

          Pjesničko-pripovjedna zbirka Darka Cvijetića, Ježene kožice, koja je početkom godine objavljena u zeničkoj nakladničkoj kući Vrijeme, prije svega je nastavak jednog sasvim izvanserijskog opusa koji već treće desetljeće egzistira u prostoru bosanskohercegovačke, ali i šire južnoslavenske književnosti. Pisanje Darka Cvijetića osebujno je na mnogim razinama i po brojnim svojim karakteristikama i ta mu je osebujnost, čini se, s jedne strane osigurala oboje – kvalitativni elitizam koji ne preže ni pred čim, pa ni pred hipotetičkim zahtjevom za čitateljskom lagodnošću, baš kao i povremenu nedovoljnu vidljivost, interpretibilnost u kontekstu kulturnog prostora kojemu pripada. Cvijetićev opus umjetnički je drzak i samosvojan, jedinstvenog pogleda koji uspostavlja iznutra, u načinu kako sam sebe poetički oblikuje, ali i izvana, u načinu kako ispisuje svoju referencijalnost prema zbilji koje je uvijek duboko, tragično svjestan. Prve Cvijetićeve zbirke (Noćni Gorbačov, 1990.; Himenica, 1996.; Manifest mlade Bosne, 2000.) presudno su obilježene (post)avangardnim poetičkim postupcima koji povremeno dodiruju polje zaumnosti, što posebice eskalira u zbirci Himenica u kojoj su najhermetičniji pjesnički tekstovi ovoga autora, a povremeno prelazi u performativnu gestu, u zanos za konkretnim činom angažiranog djelovanja u postratnoj balkanskoj stvarnosti i njezinim prevrednovanjem putem jezika i/ili tijela. Potonji impuls snažno korespondira s Cvijetićevim kazališnim angažmanima i o njemu maestralno svjedoči prozna zbirkaManifest mlade Bosne, programatska kako u idejnom, tako i u estetskom smislu, zbirka koja nosi potencijal događaja u poetičko-svjetonazorskom prostoru u kojem je nastala i od kojeg tako začudno, gotovo mesijanski odudara. U zbirkama koje su slijedile (Passport for Sforland, 2004.; Masovne razglednice iz Bosne, 2012.; Konopci s otiskom vrata, 2013.; Mali ekshumatorski eseji, 2015.) Cvijetićeva poetička gesta postaje nešto smirenija, prigušenija, otvarajući se potrazi za samim ekstraktom lirskoga – osobito u izvanrednoj, opsežnoj pjesničkoj zbirci Masovne razglednice iz Bosne – ili pak narativnim zahvatima u maniri vrhunskih konceptualnih poema kakve su, primjerice, neke iz zbirke Mali ekshumatorski eseji. Nešto drugačiji pristup donosi zbirka Emotikoni u Viberu (2016) okrenuta simbiozi pjesničkog i proznog u vidu stiliziranih poetskih ulomaka s faktografskom potkom, koje autorski glas naziva ‘slikomislima’ ili ‘kaleidoskopinama’, a koje surovost stvarnosti arhiviraju na način da je transformiraju u lirski memento. Svjetonazorski bunt i hrabrost, čiji je fenomenološki korijen u poetikama povijesnih avangardi, udružen s poetikom redukcionizma i jezičnim iskazom začudnosti ostaje, međutim, zajedničko mjesto cijeloga Cvijetićeva opusa, baš kao i neka semantička uporišta koja meandriraju od zbirke do zbirke – prije svega, motivi ranjavanja i smrti, zvjerskih poriva u čovjeku i nemogućnost ljudske punine, osobito u shizofrenim ratnim, predratnim i postratnim stvarnostima.

          Ježene kožice u tom su smislu prije svega logični nastavak navedenoga opusa, njegova bitna egzistencijalna sastavnica koja u sebi sabire upravo ključne osobine ove autorske poetike – jezičnu neobičnost, ludizam pa i zaumnost (vidljive već u samom naslovu), shvaćanje jezika kao (ne)probojne opne između pomišljivog i stvarnog čija se tvarnost osjeća ispisivanjem svake riječi, stiha ili slike, minimalistički odmjeren iskaz, tematiziranje traumatičnih iskustava koja devalviraju samu esenciju ljudskoga (ratna stradanja, postratna iskapanja, invalidnosti, suočavanja s nemogućnosti prevladavanja traume – kako one osobne, tako i kolektivne), bipolarno inkliniranje stihovanom i proznom obliku (zbirka ima dva dijela, od kojih je prvi pjesnički, a drugi prozni). S druge strane, ona je i više od toga – nepomična i binarna, mračna u osjećanju i tonu, teška i odmjerena u jeziku ona je, zapravo, najtamnija Cvijetićeva zbirka, doima se kao jedini preostao okular kojim je još moguće sagledati najbitnije, uputiti na tamnost svijeta kao na njegovo konačno, elementarno stanje.

          Prvi dio zbirke naslovljen je Zakopavanje sestre i u njemu se nalaze pjesnički, stihovani tekstovi, njih dvadeset i pet. Kod nekih je pjesama – primjerice, „Zakopavanje sestre“, „Koštana dok pleše srž“, „Zapisi s razmjene ‘93“ – već i pogled na naslov dovoljan da se uvidi semantički fokus pjesme, uglavnom smješten u postratnim, grotesknim situacijama preživjelih, nerijetko  obilježenim dubokim osjećanjem apsurda. Takva je naslovna, možda i ključna pjesma ciklusa, o uzastopnom pronalaženju bratovih kostiju po jamama, o iterativnosti obiteljske traume. Takva, za pojedinca maksimalno bolna situacija, međutim, prezentirana je suhim, golim jezikom, iskazom očišćenim od bilo kakvih naplavina patosa – svedena je, praktički, na osnovni jezični skelet koji u ovom slučaju svoje sržno mjesto ima u zavšnom pitanju upućenom iskaznom subjektu apelativno, u drugom licu: „Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? / A meni pun mezar“. Sličan motiv pronalaženja raspršenih kostiju istoga tijela u više masovnih grobnica donosi i pjesma „Koštana dok pleše srž“, ali na drugačiji, jezično razigraniji, ludičan način: „Kost nosi kostim / Kost Mićun kost Mirso kost Mate / Kost mijenja kostime time – / Mesa se zovu, kosti se traže / Koštanina je naplata u kostima / Kostarina košta ime / Koštana dok pleše srž /“. Jezični ludizam ovdje višestruko zahvaća gotovo sve slojeve jezika, od fonemskog do tvorbenog, a na razini cjeline pjesme tvori potpunu opoziciju sa situacijom, pričom koju pjesma želi predočiti – o Faruku F. kojeg je, jednonogog i golog, logorski šmrk prvo promašivao, da bi potom ipak, već isto popodne, bio strijeljan, a kosti mu završile na različitim mjestima. Bolnost takve priče, njezina ljudska tragičnost kontrapuntira se rasplesanom jeziku (pjesma i završava stihom: „Koštana dok pleše srž“) koji je, međutim, samo prividno relativizira – u smislu otklona koji spečava naplavine sentimentalizma, i u smislu jezičnog oneobičenja, pogleda na konkretne sudbine kroz specifičan, upravo njima pogodan jezik. Na razini temeljne sematike iskaza, međutim, relativizacije nema, kao što je i inače nema kod ovoga autora – potpuno je jasna devijatnost svijeta koji ga motivski trajno provocira, i osuda koja je toliko očita da ju je zbog estetske uvjerljivosti pjesme zasigurno bolje ne eksplicirati. Cvijetić je, između ostaloga, i zbog toga velik i beskrajno zanimljiv pjesnik – jer mu je jezik potrebno odljepljivati u slojevima, jer ga potrebno čitati cirkularno, krećući se zbirkama kao rukavcima, u uvijek gustom fluidu jezika koji se opredmećuje kroz opnu svoje neiskazivosti. Govor je za Cvijetića čin verbalnog (samo)ranjavanja, ali i čin promišljenog, jedinstvenoga izbora.

          I ostale pjesme ciklusa pune su uspjelih, dojmljivih slika u kojima se najčešće u kvantitativno malom opsegu donosi tako puno – kako u semantičkom, tako i u zvukovno-asocijativnom smislu. Pritom, zapravo, svjedočimo rekvizitariju koji će precizniji čitatelji ovoga opusa prepoznati kao trajna mjesta autorske poetike – prije svega, neobične novotvorenice koje mreškaju jezik na granici zaumnosti, ali je nikada ne prelaze već ostaju nivelirati na rascjepima poznatog i nepoznatog, usidrene u ono tek slutljivo, pomišljivo. Takvi su, recimo, brojni oneobičeni glagolski oblici (npr. izdahtat će iz pjesme „Sjevdalinka“, zabršljanio iz pjesme „Ljuda i ljudi“, nadtiktakuje iz pjesme „Drondriver“ itd.), ali i ništa manje česti imenički ili pridjevski, uglavnom još neobičniji, zatamnjeniji (npr. kaplana iz pjesme „Kaplani“, babeljanje iz pjesme „Babeljanje“,mravinjanje iz pjesme „Ivo Lola je sam“, zasrnjena iz pjesme „Jugoslaveni“, toploutrobica iz pjesme „Druga omča“, itd.). Bitno mjesto Cvijetićeve poezije jesu i neobične, efektne metafore (npr. šav na mlijeku, blato sebe, sjever nota, usna je stidni dio vode, itd.); antropomorfni prikazi neživog ili životinja, također u metaforičkim, ali iščašenim vizurama (Opis nečijeg umiranja / U posuđenoj knjizi / Neotvoren grize koricePacovi / Pokrivaju kuće / Daruju se košuljama; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje u šibici; Oteti pepelu pidžamu za večeras itd.) te, osobito, nešto što bih nazvala ”obrnutim perspektivama’, a čemu je ovaj pjesnik izrazito sklon i na temelju čega nerijetko gradi svoje pomaknute vizure. Riječ je, naime, o perspektivi koja se prikazuje na način suprotan od uobičajenog ili očekivanog, o pridavanju točke gledišta onome što je u nekoj situaciji/slici/označitelju minorizirano, sporedno, neuočljivo ili potpuno neuvriježeno. Takve su neobične perspektive (a koje su, dakako, kontekstualno povezane sa semantičkim nabojem određenog stiha, slike ili izraza), primjerice, neke od sljedećih izvanrednih slika: Strah ljuske / Nakon što ptica istetura; Djevojčica bez ruku sama u plićaku licem je umila more; Svaki se dim osvrne / Na svoje tiktakanje u šibici /Svaki u zavjetrini / Iza ugljonosne zemlje / Okopava svoju vatru. Također, one uranjanju vizure u pomalo nadrealno ozračje, što je pak poetička komponenta koju možemo pratiti u Cvijetićevoj poeziji od samih njezinih početaka, uz veća ili manja doziranja. Činjenica jest, međutim, da izlomljen, začudan, nadrealnim jezikom konstruiran svijet koje pjesme ovoga autora naznačuju nije sam sebi svrha, ne iscrpljuje se unutar sebe samoga, već mu je težište potrebno pronalaziti na podlozi stvarnog, izvanjezičnog konteksta – točnije, same zbilje koja za Cvijetića nikada nije nevina niti jednoobrazna. Inače, generalni dojam jest da hermetičnost zbirke raste prema kraju prvoga ciklusa gdje ćemo pronaći nekoliko pjesama čiji naslovi na prvi pogled djeluju sasvim nemotivirano („Oko“, „Ježene kožice“, „Jugoslaveni“), no nakon čitanja i poniranja njihovu motivaciju, ako je i ne možemo sasvim objasniti, zasigurno možemo osjetiti – upravo na onoj granici svjesnog i nesvjesnog, racionalnog i osjetilnog na kojoj se tako često zadržava Cvijetićev jezik, mreškajući nas iznutra, ljuljajući neke tektonske podloge u nama. Takav je, nesumnjivo, i naslov cijele zbirke koji na prvi dojam djeluje nekako poznato, blisko, kao da dodiruje neko naše svakodnevo iskustvo (kožica ima puno vrsta, svatko bez problema može predočiti neke kože, neke deminutivne komade nečega, neke krpice ili okrajke), no nakon toga početnog, varljivog dojma, ubrzo slijedi uvid da nešto što se konkretno zove ježene kožice zapravo ne postoji. Pritom, dakako, nije manje važna ni prva riječ u sintagmi, gdje ‘ježeno’ u prvom redu povlači zvukovno-semantički paralelizam s pridjevom ‘naježen’ i glagolom ‘naježiti’, pri čemu su obje riječi etimološki ukorijenjene u imenici ‘jež’, odnosno ‘ježurac’. Upravo onaj osjećaj naježenosti, čak i fizičke, mislim da je ključan za ovaj naslov, ali i za tolike druge riječi ili sintagme u Cvijetićevu autorstvu – one kao da svjesno izmiču dokučivom, definiranju kroz jedno označeno, ne prestajući titrati u semantičkom polju nekoliko pojmovnih kombinacija.

          Drugi ciklus unutar zbirke naslovljen je Charlie Hebdo i u njemu je petnaest kraćih proznih tekstova. Tekstovi bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik mini-eseja, pri čemu neki od njih ujedno imaju i karakteristike pjesničkih proza. Motivske okosnice slične su kao i u pjesmama te su, prije svega, usmjerene osvješćivanju agresivnosti kao nenadvladive komponente čovjeka i svijeta. Forme ovih tekstova kratke su i odmjerene, pravilne u strukturi, tonu i ritmu, te se ponekad čini da je riječ o malim spomenicima isklesanima u jezičnoj tvarnosti, o odlomcima čija je tekstura toliko elegantna, izbrušena i samodostatna da ostavlja dojam kao da se to jezik sam odlomio u pravilan oblik, kako bi svjedočio tragičnost ili apsurd zbilje – kako bi je, ujedno, zapačatio u nekoj metafizičkoj dimenziji koju Cvijetićevi tekstovi ne prenaglašavaju, ali je se i ne odriču, već, upravo suprotno, kao da su joj prešutno skloni. Ovi su tekstovi osobito puni kulturnih referenci s čijim čitateljskim poznavanjem autor računa i koji su, zapravo, preduvjet i okosnica njihova razumijevanja – počevši od toposa klasične kulture, kakva je, recimo, priča o Narcisu (višeslojno problematizirana u poetsko-esejističkom tekstu „Odjekivanje u vazi“), preko nekih općih, ključnih motiva zapadne civilizacije (primjerice, motivi Michelangela i njegova djela, Lenjina, Trockog, Grimmovih bajki i sl.) ili popularnokulturnih referenci (recimo, pozivanje na pjesmu „Across the Universe“ grupe The Beatles), pa do manje poznatih, ponekad i sasvim ekskluzivnih intertekstualnih momenata. Upravo potonje jest ključno i prepoznatljivo mjesto pisanja Darka Cvijetića, ono mu s jedne strane osigurava elitizam recepcije, dok s druge, čini mi se, dobro iscrtava bibliografiju njegovih vlastitih čitanja, a time i intertekstualnu i interkulturalnu geografiju ovih tekstova – drugim riječima, nerijetko i njihovu autoreferencijalnu opremu. Takvi su, svakako, mnogobrojni signali na vitalna mjesta avangardne kulture, primjerice, na Jeana Cocteaua ili pak Isaka Babelja (potonji se ujedno ludičko-ironijski prevrednuje u pjesmi „Babeljanje“), na paradigmatska mjesta srednjovjekovne umjetnosti kao što je lik i djelo Andreja Rubljova, slikara ikona i kasnijeg sveca („Lov, Rubljov“) ili intertekstualni dodiri sa suvremenom dokumentarnom kulturom. U posljednoj kategoriji nalazimo nekoliko vrhunskih mjesta gdje se pjesnički ili pripovjedni glas poziva na ulomke iz novina, ili stručne literature – štoviše, donosi ih eksplicitno, kao izravne citate, podvlačeći njihovo dokumentarno porijeklo – te na podlozi značenja koje takvi nefikcionalni iskazi otvaraju utemeljuje svoje pjesničko-pripovjedne minijature. Takav je, recimo, završetak teksta „Prelasci“, gdje Cvijetić na podlozi novinskoga ulomka Ivana Ivanjija iz nedjeljnika Vreme (u kojem  ovaj, opisujući doček Nove godine 1945. u logoru Buchenwald, objašnjava kako su se nekih sat-dva prije umiranja logoraša uši redovito razbježale, napuštale svog nositelja), povlači paralelu s jezikom, sa svijetom riječi, o kojemu, između ostaloga, kroz cijeli tekst govori: „Vaške znaju kad je dosta. I riječi to nauče, čekaju samo svoje dozivanje“. Sličnim dokumentarističkim interpolacijama kao elementarnim sastavnicama svojih poetskih konstrukcija autor se koristi i u drugim tekstovima, primjerice, u maestralnom tekstu „Brzina oslobađanja bića“, možda i najupečatljivijem tekstu cijeloga ciklusa, gdje se poziva na formulu o brzini oslobađanja tijela u fizici, i objašnjenje pojave koje nudi Laurent Derobert, a na temelju koje ispisuje priču o potresnoj sudbini tridesetogodišnje Sare G. koja, zbog međuetničke mržnje, biva zakinuta čak i za elementarni spokoj u preranoj smrti

Još bi se puno moglo pisati o Ježenim kožicama, kao i o Cvijetićevu opusu generalno, koji, čini mi se, još uvijek egzistira u nedovoljno rasvijetljenom prostoru vidljivosti. Tako i ova, najnovija zbirka, nije drugo nego prilika da sami sebi podarimo užitak dodira s autentičnim, hrabrim, nesvakidašnjim tekstovima – s magnetizmom književnosti koja tako ustrajno mreška i nadražuje jezik da kao u nekoj lijepoj, začudnoj groznici naježuje tišinu u nama.

časopis za književnost i kulturu ŽIVOT, Sarajevo, 2018.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s