Mjesečne arhive: Januar 2019.

Čehovski dug

1. PJESMA

Na mladici se višnje, kažu, zadržavaju tek ispuštene duše umrlih.

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

 

2. URNICA

Pjesmu sam napisao 2015. a objavio 2017. u knjizi JEŽENE KOŽICE.

Aidu sam sreo na startu 2019. godine.
S kćerkom i unukom sjedila je u holu hotela. U pjesmi – ona ima “nekoliko” kćerki – u tzv. stvarnosti – kćerku i sina.

Muž ju je ostavio prije dvije godine, i kćerka je ostala s njom a sin s ocem.
Pijemo čaj. Prima kemoterapije, ali to joj drugi rak, pa se smješka i kaže da je od raka naučila ići unatraške.

Šutimo dugo.
“Pa o pjesmi pisao i Jergović.
Prije sam mogla, a sad ne mogu nad njom zaplakati.
Sin nam se prošle godine ubio.
Po holandski ga spalili.

Pola pepela je kod oca, a pola kod mene u regalu, s pjesmom o komadima brata.” 

 

3. VIŠNJIK

– Kada je slikar Veso S. tražio pedest krstova po gradu, crnih grobljanskih krstova za instalaciju na izložbi u Beogradu, ja sam mu odmah donio svoj.

To je jedini krst koji mi ne treba, rekao sam mu, treba ti još četrdesetdevet ničijih. 

E, od tih bi jedan mogao biti moj.

– Već od starta 2019. vlada Republike Srpske prodaje Rudnik željezne rude Ljubija. Početna cijena je 69.020.547 konvertibilnih maraka.

Novi će vlasnik kupiti i četiri masovne grobnice, koje kriju još preko šestotina nestalih u ljeto 1992.

Sadašnja uprava Rudnika već je prekopala put do masovne Tomašica, tako da se do nje više ne može vozilima.

Po putu je i veliki, baš veliki višnjev sad.

Ahmatova vrat dug imala

modiljanijeva muza

1.
 
Zašto su im oči prazne?
Vidi to nemanje očiju na Modiglianievim portretima, rekla je.
Vidi nemanje ramena, vidi kako su utonula, kako se povlače, pogledaj odebljale umorne ruke, i kao kod sova zakrivljene glave kod svih portretiranih.
Zategnute kose i mirna lica, odlučna da šute i bezočno nas promotre, rekla je.
Pa i na jedinom portretu Jeanne Hebuterne s malom Jeanne Modigliani, koju pietski nosi u naručju, onu koje će pre-ostati i biti slikarica, rekla je.
Vidi, ni mala Jeanne nema očiju. Ili ima, ali su lutkarski prazne.
Velika Jeanne ima oči, i to plave, ona, koja će se strmoglaviti iz slike kroz ram pa na asfalt.
Jer sove zakrive glave.
Gledaju nas iz mraka, rekla je, samo noću, rekla je, samo noću.
I to zato, što su sove jedine ptice koje plavu boju vide.
 
2.
 
Iza Modigliania ostalo je 365 slika.
Po slika na dan.
Svaki dan jedan minut gledam nebo, rekla je.
To je 365 minuta, nekih šest sati neba.
 
Tako se pune oči plavom bojom.
 
3.
 
Znojem u grlu
S dlanova onog koji u tebi šuti
 
Spremi svoje krstonošje.

Labirint s Minotaurom, Zlatko Jelisavac o romanu D.Cvijetića “Schindlerov lift” (Buybook, Sarajevo – Zagreb)

dimnjak

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: “Crni su im konji, crne potkovice.” (Branko Ćopić – Bašta sljezoove boje)
 
Danilo Kiš je pisao da se oduvek plašio fikcije u svom književnom radu… Zato je Kiš, kao i Andrić, voleo da se poziva na stvarna dokumenta, realne ličnosti, istinite događaje i sl. Sama književnost kao takva, predstavlja transcendenciju od stvarnog i zato je ne treba dodatno odvajati i postavljati iznad realnosti, što opet ne znači da književnost ne prevazilazi ono stvarno ili se pak ne izdiže iznad onog što je banalno, svakodnevno, životno. Sa “lirskim” skokovima u književnosti valja biti oprezan, umeren i disciplinovan kako se ne bi ovaj skok pretvorio u stilske vežbe ili pak u “pulp fiction”. No, i ovo izvorno pozivanje na realne događaje ili ličnosti mogu biti predmet fikcije i namernog izvrgavanja stvrnosti, kao što je to radio Borhes ili Umberto Eko, ili kod nas Basara, koji su se namerno pozivali na “apokrifne” spise i nepostojeće izvore, što ne predstavlja samo puku potrebu da se obesmisli ono stvarno već, pre svega, znači slobodan umetnički čin, delo Tathandlunga ili one Fihteove slobodne delatnosti koja ne želi da se obaveže na Tatsache – ćinjenice svesti i stalno se trudi da probije granice realnog. No, ima i one književnosti koja se drži krvavo-realnih događaja i predstavlja se više kao neka umetnička fenomenologija(Babelj, Čehov), ako tako može da se kaže, nego što bi to bio realizam ili naturalizam. Književnici ovog “modela” trude se da opišu događaje a da ne učestvuje u njima, žele da se piščeva prisutnost što više potisne u pozadinu a da sami događaji progovore sopstvenim jezikom. Da, ovakvi pisci su kao “foto reporteri” čija dela govore za sebe, to jeste progovaraju iz događajnosti i daju joj pečat fenomena ili onoga što se po-javljuje u samim događajima. Upravo na tragu ove umetničke fenomenologije se našao pesnik Darko Cvijetić koji je napisao roman Schindlerov lift…
 
Ako ste čitali pesme Darka Cvijetića sigurno ste se uverili da on uvek piše o stvarnim događajima. Ma koliko to čudno izgledalo, Darko, jednostavno, tako piše – njegova poezija je svojevrsna faktografija ratnog zla ogoljenog do kostiju. Nije naš pesnik poratni pisac, a ni predstavnik tzv. izgubljene generacije koja progovora “između dve bitke”, ne, on se sa ratom nosi predstavljajući nam zlo iz prve ruke, iz rova, sa fronta, iz rana i ludila. Ništa pesnik ne izmišlja, on sa ratom živi kao sa prisustvom od kojeg ne može i ne želi pobeći. Tako je i njegov roman Schindlerov lift svojevrsan dnevnik zla koje se stvarno desilo u jednom gradu, u kome pesnik živi, kome je i posvetio ovaj roman, od naslova do poslednje reči. Radnja romana je svedena na mikrosvet jedne zgrade – Crvenog solitera u Prijedoru,a glavni akter romana je lift u zgradi. Sudbine svih stanara u soliteru su nerskidivo vezane za njihovog “Schindlera” i upravo ove sudbine Darko upliće, u svom romanu, u jedan čudesan svet gde je rat epicentar svih zbivanja, bilo da su ovi događaji vezani za predratnu prošlost, samo vreme ratovanja ili pak za postratno doba. I pesnik živi u Crvenom soliteru tako da je i njegova “priča” neraskidivo vezana za ostale u ovom dnevniku događaja ili doživljaja jednog lifta. Dok čitate Darkov roman i sami postajete deo ove priče, kao da ste i vi ušli u Šindlera – osetite onaj otužni vonj starih liftova, pritiskate dugme i krećete na nezamislivo putovanje. Šindler je ponekada samo običan lift u kome se prevoze ljudi i stvari, a onda postaje svedok tragičnih sudbina, zločina, ratnog očaja, pa i direktni izvođač zločina jer je odgovoran za smrt jedne devojčice… I opet, ponavljam, pesnik nije ništa izmislio, sve se događa upravo onako kako je i opisao u svom romanu. Vozite se u liftu i Darko vam priča Šindlerove priče, a onda stanete na nekome spratu gde vam pesnik objasni ko tu sve živi ili je živeo i kakav je događaj vezan za taj deo solitera. I šta tu sve nema… Samoubica, ratnih zločinaca, običnih ljudi koji beže od užasa, ostavljenih i usamljenih ljudi, zaboravljenih i onih koji bi voleli da ih zaborave, ratnih invalida, majki koje čekaju svoju decu ubijene u ratu… Svi akteri romana su ljudi sa imenom i prezimenom, to jeste stanovnici su Crvenog solitera, i ovaj deo pesnikove faktografije je možda najautentičniji – to su stvarni ljudi od kojih dobar deo i sam poznajem jer sam odrastao u istom gradu kao i Darko. Nikog pesnik nije izmislio, kao što je svaka priča istinita tako su i akteri ovih priča stvarni, od krvi i mesa i ne pripadaju samo “mašti”pisca – toga kod Darka nema. Pesnikova fenomenologija događaja je ubitačno jasna i tu nema mesta patetici i weltschmerzu, samo što morate naći načina da se izborite sa ovom navalom po-java inače se može desiti da zalutate u Crvenom soliteru i da vam se škripa i zujanje starog lifta zauvek presade u dušu. Takav je Schindlerov lift… Takav je naš pesnik koji je napisao roman-svedočanstvo o ratu kakav još niko nije napisao, ja ga barem nisam pročitao. Nije to velik roman obimom, pročita se za jedno popodne – tako mi rekao pesnik… Čitao sam ga dve nedelje i ne znam da li bi se opet usudio. I nije to toliko zbog strašnih događaja koje nam Darko opisuje u romanu ili stvarnih ljudi koji su akteri ovih događaja, više “poražava” pesnikova iskrenost, hrabrost i istinitoljubivost koja je stvarni fenomen i vrednost za sebe. Ovako pišu samo oni koji se ničega i nikoga ne boje… Ovako pišu oni koji ne predstavljaju samo savest svog vremena ili mesta već koji se ne plaše da plate cenu iskupljenja –i za žrtve i za zločince. Teško je to i neshvatljivo breme koje je Darko delom opisao i u svom romanu Schindlerov lift… Kažem delom jer ne smemo zaboraviti na njegovu poeziju bez koje ne bi ni bilo ovog romana.
P.S.
 
Strašno je važno da ostane trag, snažan i dubok, za one ljude koji dolaze, koji će gledati u ovu santu leda od zgrade… Labirint s Minotaurom, čiji povratak uz klupko void izravno u grob.
 
(Darko Cvijetić)

Danjina obrva ušivana u psalm

obrva

Curi jučerašnja kiša
Iz napuštena osinjaka
I kako se zaigrala a noć pala prebrzo
 
Pa srce tuče u pčeli
Dok ustrašena zanoćava u ruži
I ruži ustrašen sok
To mi se zbiva u vrtu, to je mojeg košmara raskoš
 
Ili jaje, signal smrti da se krugu opet
Nešto dogodilo
I kako je tamno i izloženoj strani višanja
I šumi
Zamazanoj tubom mjesečine
 
A sve je počelo pronalaskom tvoje tanke obrve
U mojem molitveniku
Lice si dakle uranjala u riječi, koje od mojeg
Govorenja naglas imaju posolicu, korastu
Kao na jedrima
 
Nauljenoj pastrmki
Mačka sakrila glavu
Za kasnije
 
Na rebra potonulih čamaca
Alge navuku djedovu košulju
 
Licem si u psalme, licem si u psalme
Sve govoreno u sebi
Iz rječnika u rječnik
Nosila

 

 

 

 

Književna čitanja povodom dana sjećanja na Holokaust

tamara deuel

rad Tamare Deuel

Hrvatsko društvo pisaca  i Hrvatski P. E. N. centar povodom Dana sjećanja na žrtve njemačkog nacionalsocijalizma
pozivaju na večer čitanja poetskih i proznih tekstova na temu Holokausta.
Tekstove Paula Celana, Darka Cvijetića, Errija De Luce, Daše Drndić, Irene Klepfisz, Prima Levija, Miklósa Radnótija , Jorgea Sempruna i drugih
čitat će Nancy Abdel Sakhi, Vilim Matula i Urša Raukar.
Program moderiraju Tomica Bajsić, Zoran Ferić, Miroslav Kirin i Tvrtko Klarić.
Pridružite nam se u nedjelju, 27. siječnja 2019. u 18 sati,
u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, Zagreb.

via https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/novosti/knjizevna-citanja-povodom-dana-sjecanja-na-holokaust?fbclid=IwAR1H1-vXcFhrlQW7CYd1LTZ-529JpA5_tdsMmQf5pLIllNS_Q-aAVTt05GI

 

Djed

Kao da ošumljava nijemi film
glas mu kasni jedan snijeg za slikom –
u kojoj dva galeba
zatežu nebo pred noć.
 
Zažmirujem da te zapamtim, rekao je starac možda petogodišnjoj unuci.
 
A ja tebe neću, plazi se malecka, i na silu drži oči otvorene.
I suze joj pođu, na silu.
 
I zapamti ga.

Sin

 
Biti u odlaženju, kako već govore o ispisanom.
Kad bi da ugine ostarjela vjeverica –
Debla joj nude prazne utrobe.
 
Kosti su mi iznošenije od košulja,
U kojima se dahtalo,
Šapću joj
 
Kao kukavica živim u zidnome satu.
Imam nategnutu uigranu rutu:
 
Svakosatno
Napuštenom stazom
Pjevam
Negutavim kljunom bez grla.
 
Ali ura zidna,
Sporednoj u sebi poje stazi,
Onoj kojom i kolebana kazaljka
Dođe na vrijeme.