Mjesečne arhive: Februar 2019.

Kratki vodič kroz mali format velikog romana

prometej

Schindlerov lift, Darko Cvijetić, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018.

ZORAN  LjUBIČIĆ

Prolog, trideset i dvije glave i epilog.

Pročitam glavu, dvije i odložim knjigu. Mučim. Ostavim je na stolu da odstoji preko noći, rasklopljenu. Na dvadeset četvrtoj glavi zaplačem. Sve nadam se da će Esko Sejfin, jedinac sin, bagerist na površinskom kopu rudnika Omarska, vratiti se kući živ i sjesti s materom za stol na večeri spremljenoj za dvoje.

Sejfa umrla za stolom od čekanja. Sama.

Priče iz Schindlerova lifta kao da zapisivao je Darko Cvijetić po motivima jezivih naslada iz Boschova slikarskog vrta, a koje oživljavao je u ambijentu bosanskog mikrosvijeta jedne prijedorske zgrade sa trinaest katova. Pripovjedač u pjesniku dešifrirao je demonski jezik “smrtolike prilike” i dosljedno pratio njen krvavi trag po katovima oglednog zdanja socijalističke arhitekture kao živim krugovima pakla, jezovitijim utoliko što su prerasli okvire alegorije.

Formom, stilom i jezikom autor uvodi čitatelja u izravan odnos s užasom, tako da ni onaj najneviniji iz proteklog rata nakon čitanja ove knjige neće moći usnuti a da se ne probudi “prestrašen u zoru”.

 

via http://www.prometej.ba/clanak/kultura/kratki-vodic-kroz-mali-format-velikog-romana-3794?fbclid=IwAR1K6kuAFjvhM-tPzg_iwZiUfx–mAT1ac0scWHGo3j28-zDeCzuRQNntHE

 

Svi ovdje nosimo sanjalice od skaja

motl darko crveni

Književnik Darko Cvijetić za Oslobođenje govori o nedavno objavljenom romanu “Schindlerov lift”, o šutnji o ratnim zločinima i odbijanju da se suočimo sa prošlošću

Razgovarao – Đorđe Krajišnik

 

Pisac Darko Cvijetić u recentnoj je bosanskohercegovačkoj, ali i široj postjugoslovenskoj književnosti po mnogo čemu autentična i rijetka literarna pojava. Ako bismo ga kao pjesnika posmatrali u navedenom okviru, onda bi se, bez sumnje, moglo kazati da je posrijedi autor koji je našu apokalipsu devedesetih, ali i ono što je nakon nje uslijedilo, u svojoj poeziji mikrohirurški secirao i predočio nam je u svom njenom užasu i krvoločnosti.

Nova Cvijetićeva knjiga nije zbirka pjesama nego roman (“Schindlerov lift”, Buybook, Sarajevo, 2019.), ali u njoj nalazimo Cvijetićev gotovo opsesivni i prepoznatljivi hronotop. Oni koji su čitali Cvijetićeve pjesme primijetiće da se u ovoj proznoj knjizi iznova refrenično vraćaju neke slike. Kada to kažem, mislim da ova knjiga jasno pokazuje da je pisana rukom pjesnika, što svjedoče i karakteristične inverzije kojima Cvijetić svijet svoje književnosti često dovodi na granicu užasa, a koje su u romanu “Schindlerov lift” jednako prisutne u organizaciji teksta. Cvijetićeva priča, konačno, donosi potpuno narušen, iščezao život i zid šutnje o zločinima koji su se, u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara, dogodili u Prijedoru.

 

Šok od ludila zla

 

Osim o romanu “Schindlerov lift” sa Cvijetićem smo razgovarali i o statusu poezije i položaju pjesnika u savremenom bh. društvu, o šutnji o ratnim zločinima i odbijanju da se suočimo sa prošlošću, o Prijedoru kao hronotopu bh. tragedije, o Cvijetićevim angažmanima u pozorištu te o novoj generaciji pisaca.

Nakon pjesničkih knjiga koje su duboko uranjale u tragediju ovih prostora i apokalipsu koja nam se devedesetih dogodila, u svojoj novoj knjizi iznova se vraćate tim, rekao bih, opsesivnim slikama Vašeg opusa. Ovoga puta riječ je o romanu „Schindlerov lift“, zašto ste se odlučili za prozu?

– Ostarjeli slavuji razrađuju opsesivne teme svojeg pjevanja. Kao slikari ili muzičari, tako i pjesnici bivaju očarani nekom bojom, glazbenom frazom ili rečenicom. Rat mi je isporučio temu kao granatu, koja može svakoga časa da mi eksplodira u lice i čiju tempiranost ne znam. Da bih kazao isto, s tom granatom u rukama, više i ne znam razaznati svlakove i forme – od režije u kazalištu, glume, dramaturgije, poezije, eseja, kratke priče, autorskih projekata… Ipak, čini se da se utišavam. Roman je strah da neću biti saslušan. Četrdeset i više godina pišem poeziju i gotovo sam utreniran u tzv. sažimanje. Opširnost je ono što me dugo držalo na distanci od romanesknosti.

Budući da ste pjesnik, koliko je ulazak u romaneskni prostor za Vas bio izazov, te kako ono što su čvorišna mjesta Vaše poezije vidite u tom okviru?

– Strah me natjerao da rečenici priđem posve drugačije. Nisam razumio izazov, ali sam čuo ritam. I sad “Schindlerov lift” mislim kao pjesmu, uopće ne kao roman/prozu. Čvorišna mjesta ostala su ista (žrtva/progonitelj, uniženi/sakatost pobjednika) i u novom prostoru. Sada funkcioniraju kao karusel brzih slika, koje nemaju vremena da se samokomentiraju, nego se samo odvijaju u vrtoglavoj izmjeni strašnih i komičnih fremova. Dakle, pričanje iste priče drukčijim usnama, drukčijim licem glumca koji govori. Pričanje priče pored vatre. I vatra i slušatelji su isti. Izmjenjuju se 1.001 noć. Kao trinaest katova bilo kojeg solitera na Balkanu, Crvenog, Plavog, Sivog ili onoga pored tržnice…

Još od Vaše pjesničke knjige “Masovne razglednice iz Bosne” artikulisali ste jedan osoben, rekao bih gotovo zauman, poetički pogled na zločine i razvaline koje su ovdje nakon njih ostale. Kako vidite poziciju pjesnika u ovakvom društvu?

– Mislim da je nemoguć ikakav poetički pogled na zločin bez velikog udjela zaumnosti – kod mene zapanjenosti i šokiranosti ludilom zla koje je čovjek u stanju odnjegovati u sebi. I kako to ne prestaje odijevanjem civilne odjeće. Zaumnost kao potreba da se osmisli čitav jezički novi instrumentarij, na kojem je moguće ispričati ili reći dogođeno. Celan je govorio o “nagnječenom njemačkom jeziku”, kako to napominje Semezdin Mehmedinović. Dakle, jezik koji sam zatekao, bio mi je nedovoljan, jezik nije poznavao toliko zlo i nije imao imena za varijacije.

 

Mrak je neistjeriv

 

Kod Tarkovskog čitav jedan film počinje mucanjem dječaka. E da bi slijedila pjesma. Svaka udarna igla čeka pravu riječ u svojem uhu. Svojoj ušici. Tad opaljuje. Ista je stvar s pjesnikom u svakom društvu. Loša riječ u njegovom uhu/ušici i udarna igla postat će igra manevarskom municijom.

Nakon svih tih godina, šta književnost može protiv barbarskog mraka koji je, mora se priznati, sada brutalnije nego u neposredno postratno vrijeme ušao u svaku poru naših života?

– Ništa ne može. Nikada nije ni mogla. Sada kad imam godine kada je Kiš već počeo odlaziti, sve mi jasnije. “Glupost je neuništiva kao plastična boca.” Mrak je neistjeriv. Revnosno smo se postarali da je baš svuda. Našim je ranama, izgleda, sasvim dobro. I cijeljenje zaobilazi rane koje vole svoje krvarenje. Takva smo mi rana na svijetu i takva nezacijeljenost.

Zauvijek. Svi ovdje nosimo sanjalice od skaja na očima. Kao užegle dame da lakše zaspu. I pripitomljeni orlovi, dakako!

Svijet, doima se, iznova skreće na mnogim svojim krakovima u mračnjaštvo, mislite li da još važi ona rečenica koju je Kiš ponavljao da bi smrt jednog djeteta bez književnosti bila jednaka kao smrt neke životinje u klaonici?

– Krakovi mračnjaštva doveli su smrt jedne životinje u klaonici na statistički viši nivo, nego je smrt jednog djeteta danas tretirana u književnosti. Danas je smrt umiruće djece u humanitarnim SMS-ovima i to je danas brutalna književnost, po kojoj će ovo doba sigurno biti pamćeno, kao imena mesnica koje dajemo po rođenoj djeci. Dakle, Danilova rečenica jedino i važi. Sve dugo je već srušeno. Na takvim rečenicama stoji svijet.

Radnja romana „Schindlerov lift“ smještena je u jedan prijedorski soliter, čini se da je u Crvenom soliteru sakupljeno sve ono što je inventar naše tragedije, no doima se da je najstrašnije, ono što se kao provalija ispostavlja danas, odsustvo katarze i šutnja koja sve pokriva. Ima li nade da se jednog dana možemo suočiti sa onim što je ostalo na zgarištima koja još tinjaju?

– Kao da ljudi misle da je moguće šutnjom svijet držati neizgovoriv, neizgovoren. Svijet se ubrzano kreće po vertikali (kao lift u Crvenom) i ljudi žele što brže premostiti jaz između zemlje i visine. Provalija je svuda oko vertikale. Zemlja će progovoriti čim odemo u nju, a mi vjerujemo da ćemo biti tema. Katarza se događa našoj djeci, ona se mire i pomiruju, ali u Njemačkoj ili Sloveniji, Austriji ili Australiji. Oni su shvatili obim igre i njezino pogubno trajanje, i to jest katarza. Idete svjesno biti građanin drugog reda da bi potomstvo vašeg potomstva – možda bilo građanin Europe jednoga dana. Tamo, naravno.

 

Pustoš u ljudima

 

Ovdje se događa Potop. Fascinantno je gledanje Potopa kroz prozore audija. Ostat će zastave na zgarištima koja još tinjaju.

Vaša knjiga sadrži neke slike koje su poznate iz Vaših ranijih pjesničkih knjiga, doima se da su one svojevrsni refreni Vaše književnosti. Koliko je teško stvarati sa tim bremenom nužnosti neprestanog vraćanja na te slike?

– To ste vrlo lijepo okarakterizirali – “refreni”! Moj se roman iscrpljuje u distopijskoj slici sirijske djevojčice koja crta Crveni soliter. Ponavljanje u igri fakcije i fikcije ima opetovanu moć refrenskog upamćivanja. Moguće je da se plašim svoje nerazgovijetnosti, da me se u mrmljanju neće razumjeti. A možda i ne. Moguće da drugu pjesmu i ne znam. Nisam pokušao, suviše sam opožaren tragedijom. Ima veliki dvostih Jehude Amihaja – “Na mjestu na kojem sam u pravu, cvijeće neće cvjetati u proljeće.”

Vaš književni i teatarski rad vezan je za Prijedor kao važan hronotop naše tragedije, kako danas gledate na ovaj grad, imamo li na umu da Vaša knjiga, koliko god donosila prizore stradanja, ipak pokazuje i da je zajednički život, koji mnogi čini mi se pogrešno nazivaju suživot, danas moguć?

– Da, “suživot” je prostituirana riječ, sasvim rasutog značenja. Ništa se neće zaustaviti da bi nas saslušalo. Za posljednjih pedeset godina – Prijedor i ja smo srasli, u njemu sam bio i dječak i Raskoljnikov i radnik u Rudniku i Boris Davidovič u psetarniku… Kao u svim gradovima Najjužnijih Slavena – pustoš nastanjuje ljude, smrt brzo uzima izgorjele ratom, mladi nastoje postati njemački bolničari prije Sirijaca ili Afganistanaca, sve da ne bi bili u buktinji rata. Novostvorena elita u vilama se komodira i prodaje sve što je još preostalo. Naše će ostati periferijske kavane i zagrobni životi. Zajednički je život moguć – na kursevima njemačkog i u polupraznim soliterskim santama, nasukanim na priobalju feudalizma.

Šta biste kazali mladim piscima danas i ovdje, kako opstati i kako se sačuvati od bilo kakvih konformističnih zabluda u razobličavanju svega onoga što guši naš normalan život?

– Pčele su gluhe i mora ih se uzimljavati. Ali zato njuh ima 170 receptora mirisa. Mozak je pčele veličine susama. Svaka pčela ima poseban miris. Snajperista je nišanio, ali ga je pčela ubola u ruku. Pčela je spasila nanišanjenog. I umrla. U mukama raspadanja pluća jer je ubola. Tako opstati. Kao onaj koji je bio nanišanjen. I koji vjeruje da na svijetu postoji pčela koja se žrtvuje za nas a da oboje ne znamo.

Kiš, prokišnjavanja

 
 
Idemo ponovno pročitati:
Ići ću na Goranovo proljeće, kao strani pjesnik.
 
Zimnica
Iz zagrobnog života vjeverice.
 
Dvije prošlozimske
Poruke viberom –
Da kupim M1 pelene za odrasle,
 
I iz Kaknja, da će mi pjesmu
Na bilbord za prvi dan proljeća.
 
Rukave
Ostavljene košulje na stolici,
Vjetar raspleše –
 
Bio je to plan svijeta za danas,
Poremećen
Tvojim ramenima.

Krik životinje moje ljudskosti

strašnog fotka

 

foto – Milomir Kovačević Strašni
ĐORĐE KRAJIŠNIK
KRIK ŽIVOTINJE MOJE LJUDSKOSTI
/prikaz romana “Schindlerov lift” Darka Cvijetića, Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2018./
Pisac Darko Cvijetić u recentnoj je bosanskohercegovačkoj, ali i široj postjugoslovenskoj književnosti po mnogo čemu autentična i rijetka literarna pojava. Ako bismo Cvijetića kao pjesnika posmatrali u navedenom okviru, onda bi se, bez sumnje, moglo kazati da je posrijedi autor koji je našu apokalipsu devedesetih, ali i ono što je nakon nje uslijedilo, u svojoj poeziji mikrohirurški secirao i predočio nam je u svom njenom užasu i krvoločnosti. Cvijetićeva knjiga “Masovne razglednice iz Bosne” bila je i ostala jedan od najvažnijih događaja ovdašnje književnosti. S prva nedovoljno primijećena u našoj kulturi, ona je svojim kasnijim odjecima kroz druge Cvijetićeve pjesničke knjige silovito pokazala kako zapravo čovjek može da pjeva poslije rata. Pomenutom knjigom Cvijetić je kao malo koji drugi pisac na ovim prostorima stravične činjenice ratnih zločina, masovnih grobnica, progona i logora, koje su se baš u njegovom Prijedoru pokazale u najstravičnijim razmjerama, pretočio u stihove koji vrište i suočavaju sa najbolnijim razdobljima naše prošlosti. Ovaj je pisac snažno svoju književnost pobunio protiv preogromnog zida šutnje koji zločine nakon rata pokušava pod krinkom amnezije skriti. Ostavljajući tako nezacijeljene rane i brazgotine u koje se uvlači i u njima ključa nova mržnja za buduća pokoljenja krvoločnih čovjekolikih zvijeri.

Nužno otrežnjenje

Cvijetićeva poezija stoga je bila tako nužno potrebno otrežnjenje, koje, usljed opšteg konformizma i nastojanja da se slike etničke bezgrešnosti tokom rata kao neupitne očuvaju, pruža mogućnost bar za prvi korak ka kakvoj-takvoj katarzi. Bio je to, konstantinovićevski govoreći, krik životinje pjesnikove ljudskosti koji nas je konačno doveo pred ni najmanje ugodne prizore koji stoje kao ogromni crni monoliti nad našim glavama. Ono što je ovaj autor u “Masovnim razglednicama iz Bosne”, ali i u kasnijim svojim knjigama, pokazao bila je prije svega snažna potreba pjesnika da svojim riječima probije tu tvrdu ovojnicu barbarogenijske baruštine, da u opšti mrak unese iskru svjetlosti koja neće pristati na jednodimenzionalnu nacionalističku paraistinu kao svevažeće pravilo ponašanja. Imajući na umu da Cvijetić progovara iz Prijedora, u kojem i danas hodaju mučitelji iz logora kao slobodni i uzorni građani, njegova ljudska i intelektualna hrabrost time postaju još važnija. Iako, a bitno je to kazati u ovom kontekstu, Darko Cvijetić nije još jedan po svaku cijenu angažovani pjesnik. Tačnije, ovaj autor svoj angažman, koji dolazi iz nužnosti da se progovori o onome što se već dvije decenije sistematski negira, ne uzima kao jedini princip vlastite poetike. Naprotiv, Cvijetić je pjesnik koji celanovski dosljedno rudari u prostoru (ne)jezika, trgajući i iznova sastavljajući tu okrvavljenu košuljicu našeg sredstva komunikacije. Tragajući za odgovorom kako je moguće nakon apokalipse koja nam se desila uopšte pjevati, ovaj pjesnik najprije siječe mrtvouzice srasle uz jezik. Njegovi stihovi su često bolne konvulzije. Jezik se opire pojmiti pakao na zemlji, pa stihovi ovog pjesnika postaju bajanja i vraćaju jezik u prvotnu nijemost.
Nova Cvijetićeva knjiga, ovoga puta romaneskna, “Schindlerov lift” u svojim osnovnim linijama iznova nas vraća na taj gotovo opsesivni i prepoznatljivi hronotop Cvijetićev. Takođe, raniji čitaoci ovog autora primijetiće da se u ovoj proznoj knjizi iznova refrenično vraćaju neke slike poznate iz autorovih prethodnih pjesničkih knjiga. Kada to kažem, mislim da ova knjiga jasno pokazuje da je pisana rukom pjesnika. Što svjedoče i karakteristične inverzije kojima Cvijetić svijet svoje književnosti često dovodi na granicu užasa, a koje su u romanu “Schindlerov lift” jednako prisutne u organizaciji teksta. Ono što, međutim, daje jasne romaneskne konture ovoj knjizi, jeste prije svega to što je njena sižejna linija organizovana oko dva prijedorska solitera Crvenog i Plavog. Stoga pripovijedanje u ovoj knjizi cijelim njenim tokom ima polifonijski karakter. Česta promjena registara, ulazak u različite junake koji iz svoje perspektive pričaju priču o životu u soliterima stvara dinamičnu romanesknu strukturu. Soliteri se pred čitaocem otvaraju, nestaju njihovi čeoni zidovi i započinje priča o radničkom gradu Prijedoru kojeg više nema. U tom pogledu, kada je u pitanju kompoziciona organizacija, “Schindlerov lift” podsjeća na roman iranskog pisca Mustafe Mastura “Svinjska kost u leproznoj ruci”. Oba autora filmskim jezikom govoreći kadriraju i pred čitaocem ogoljavaju jednu iznimno složenu dinamiku života unutar mikroprostora kakav je soliter. Sa razlikom što Cvijetićeva priča donosi potpuno narušen, iščezao život i zid šutnje na zločine koji su se, u nekad dobrosusjedskom soliteru radnika i prosvjetara, dogodili u Prijedoru.

Crveni i Plavi soliter

Doima se da je temeljna Cvijetićeva pozicija pripovijedanja u ovoj knjizi postapokaliptična. Sve se već davno desilo, ali sve je još tako jezivo prisutno i blizu. Pitanje raspada jednog života na primjerima sudbina iz prijedorskih solitera u ovoj knjizi uzdiže se kao metafora cijelog ovog prostora, poglavito Bosne i Hercegovine. “Schindlerov lift” do mučnosti precizno svjedoči dubinu našeg ambisa i opšteg poraza koji je pokazao šta biva kad zlodjelo prevagne nad ljudskošću. Cvijetićeva knjiga tužna je himna o nestanku jedne kulture, jednog načina života. Sve što se može uzeti kao paradigmatičan primjer onoga što se dogodilo na razvalinama Jugoslavije, sabrano je u živote junaka romana “Schindlerov lift”. Nekad uspješan radnički grad pretvoren je najprije u klanicu etnički drugih, a potom zabetoniran šutnjom o zločinima kao trajnim stanjem. Kao takav, on je grad fantom, stanište ispražnjeno od sveg ljudskog sadržaja. U mnogim pričama koje ova knjiga donosi taj se procjep itekako vidi. Crveni i Plavi soliter stoje kao dva u prazno nebo zagledana starca. To ne znači da je grad prestao da živi, ali on je izgubio svoju suštinu. Jer tim odbijanjem da se osvrne na ono što je ostalo iza nacionalističkog divljanja, da sebi to objasni, sve veze sa budućnošću su pokidane.
Darko Cvijetić ispisujući pripovijesti iz različitih registara kroz svoje junake stvara čudesnu dinamiku vremena. Prošlost i sadašnjost su neodvojivo isprepletene. Jedna su drugom zakačene i uslovljene. Taj sinkretizam različitih vremenskih odrednica daje iznimno uspjela kontrastiranja, koja pokazuju šta je grad bio i šta je od njega danas ostalo. Evo jednog dojmljivog primjera: “A zgrada puna radnika i nastavnika, i svi izmiješani – na svakom katu osam stanova – pa dva srpska, dva muslimanska/bošnjačka, pa dva jugoslovenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji”; ili sa druge strane: “Sada je sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati Snješko (…)” Cvijetić pak u ovom romanu ne ide tek za nužnom polarizacijom na ono prije i ovo sada. Autor priču o prijedorskim soliterima izdiže izvan razine tog ambigviteta, dajući umjetnički iznimno složenu emociju koja krv koja je među dojučerašnjim prijateljima i komšijama pala propituje na mnogo dubljem nivou. Ono što je ostalo je praznina koja se ne može ispuniti. Taibova bašta neće nići, ne može joj pomoći ni kartonski Tito, niti je može lažima rascvjetati Čedo Lažov. Duh djevojčice kojoj je lift marke Schindler otkinuo glavu i figure starica Suphe i Milosave tihi su glas nade. Sve drugo je apokalipsa. Ili iz romana: “Kiša po Prijedoru pada mrtva. Dugo se na to sumnjalo, i da najviše mrtva pada po soliteru, čak je i zagrebačka Arena pred rat pisala da sa Crvenim soliterom u Prijedoru nešto nije u redu. ‘Vertikalno selo’, gromobranjeni grobovnik, ikarevski visok, s liftovima kao Minotaurima u stepeničkom labirintu.”
Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća. Ali, riječima iz knjige: “Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.”

Jeled

Dok je odlazio, tata je iz postelje stalno govorio da otjeram ptice iz prozorskih zavjesa.
Evo je godina, od mojeg sarajevskog predstavljanja u Centru za međureligijski dijalog, gdje su doktorica Lajtman i doktor Bašović govorili o smrti u mojim pjesmama, a ona mirno sjedila u publici amfiteatra sarajevske općine Centar, i gledala me, i bezglasno mi usnama šaptala s distance od sedam do deset metara – s ocem sam ti, a ti tu…
Ptico, prozor je zatvoren.

I ne pada nikome kiša, to ja onako

ne pada kiša gerald bloncourt

foto – Gerald Bloncourt, Paris, 1960.

 

bila sam uz tebe kad si umirao.
bila sam i kad si umro, rekla je.
 
čudno si umro, kao da ti disanje više ne treba, kao da je suvišno. naglo odlijepljeno.
komorice u saću meda, tako su ti se stisli udisaji, jedan uz drugog. rasprostrta košulja po zemlji, eto koliko te tad bilo.
 
i zvukove sam čula:
 
prvi, kao da netko ispaljuje
krpene granate iz vašarskih haubica, pa padaju na pleksiglasnu metu,
i drugi, kao da na leđa napokon padne zvrk,
snažno zavrnut na podu između trojice dječaka.
 
eto kako si umro.
 
kao oni koji znaju kamo odlazi utažena žeđ.
i da ugniježđene ose u zidu iza goblena,
nemaju od koga kriti
da su s neizbavljenima.

Intervju s Darkom Cvijetićem

pen cvele

Krajem godine, izdavačka kuća Buybook je objavila roman „Schindlerov lift“, Darka Cvijetića. I prije nego što se našao na policama, roman je privukao pažnju.

„Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji“- pita se, pa odgovara urednica Kristina Ljevak.

Sa Darkom Cvijetićem o ratu, ljubavi, ljepoti, pozorištu i jeziku.

 

Razgovarala: Vanja Šunjić

 

Kako je u gradu poput Prijedora biti veliki umjetnik, pjesnik, redatelj i dramaturg i otvarati neugodne teme za taj grad poput onih o logorima, genocidu, zločinima? Koja od ovih uloga Vas najviše upotpunjuje? Ponekad imam osjećaj da Vi živite ono o čemu je Kiš svojevremeno pisao.

Pjesnik radi svoj posao. Ošumljava slike sjećanja naknadnim zvukovima, pokušava zadržati barem vremenom prosijano. Nekako mislim da su sve teme neugodne, i svako otvaranje teme dogođenog jest svojevrsna trauma i put u višeslojnost. Prevashodno kao pjesnik pratim put koji je Kiš prokrčio, tako da se ponekad i meni čini kao da me Danilo zapravo zapisuje, pa sam kao krik Hane Kšiževske, zakrkljan u vodi…

Kad Vas pitaju ko ste i čime se bavite, kažete da ste vrtlar. Prvo sam se pitala zašto baš vrtlar, ali sam onda shvatila da se iza Vašeg stvaralaštva krije toliko rada, rudarenje, kopanje, istraživanje…

Nacisti su vrtlare često koristili kao metaforu za etničko čišćenje. Njihovi vrtlari su uklanjali “korov” i nepoćudne elemente kako bi ostavljali dovoljno vazduha, sunca, vode i svega onim “pravima”, kako ih ovi ne bi gušili. U Vašem slučaju, vi ste vrtlar koji vodi drugačiju borbu, koji ponovo sadi tu klicu raznolikosti i želi da je održi.

U mojem svijetu Vrtlarenje je višestruk pojam i grana se u nekoliko značenja – počevši od ovog koji navodite, rudarenje, prekopavanje, istraživanje, ali i sadnja, pljevljenje, obrađivanje, potraga za rijetkom vrstom riječi, pa je čuvati, zagrijavati joj zemlju…Klica je ključna riječ, kao i brinjenje za nju, za isklijavanje, njegovanje svijeta u povoju. Na drugoj strani, vrtlarenje ima putrefakcijsku snagu razaranja i truljenja e da bi se ponovno vraćalo, i na neki način vrtlarenje jest ispraćaj truležnog koliko i briga za klicu svijeta.

Kroz Vaš opus se bavite konstruktima ličnosti i urušavanju ljudskih struktura, o pojavljivanju i raskrinkavanju dobrote; tvrdeći da su teme i motivi izabrali Vas, a ne Vi njih. „Bol je natjerala jezik da progovori.“

Da, duboko mislim da jest tako. Da sam od teme/tame odabran, obzirom da sam usred nje. Konstrukti ljudi i svijeta čijem urušavanju prisustvujemo već trideset godina, navode na pomisao o konstanti zla u čovjeku, koja je samoubojstvena. Bol može poput mraza onesposobiti jezik, ali može ga i pritisnuti do progovora baš zbog nagomilane šutnje.

Jedan ste od prvih koji je progovorio o stradanju nesrpskog stanovništa u Prijedoru. Kakva je to bila odluka i jeste li imali problema zbog nje?

Govorim i pišem o stradanju Čovjeka, progonjenog, poniženog, izvrijeđanog, tučenog, prebijanog, samog, bolesnog, uplakanog, i nikada tu nisam vidio nacijom ili vjerom ili bojom kože obilježenog Čovjeka. Uvijek samo napušteno biće bez ljudske ljubavi. Zagrlite uplakanog, utješite staricu…Tu imate samo problem sa sobom. Adorno je svašta rekao. Pa i da mrzi jazz (džez) jer je to primitivna muzika za primitivne. Možda je nebeska pravda da bude obilježen tim Auschwitz – pitanjem. Da, i jazz je moguć nakon Adorna. Nitko ne može privoljeti nekog na suočavanje s prošlošću. Pogledajte to isto pitanje u gotovo svim postsovjetskim zemljama i vidjet ćete da je duboko u prirodi čovjeka da svoju prošlost otvori tek kada alzhajmerovski shvati da nema budućnosti, kada dođe do zida. Umjetnost ne liječi, ne pomaže i ne olakšava, upravo suprotno – umjetnost načinje ranu, povezuje u svojoj mudrosti sve sa svime, i tjera nas na dublje viđenje stvari. Zato je ima tako malo. Ponovimo, sentimentalizmom se neprekidno zamjenjuje tragizam, i zato nemate velike umjetnosti. Sve to znamo od Konstantinovića, ali nitko ne čita ništa. Pa možete li zamisliti Ivu Andrića u šetnji Andrićgradom….Ja mislim da bi skočio s mosta ne vadeći ruke iz džepova.

Theodor Adorno kaže da nakon Aušvica nema poezije. Vaš rad to demantuje.
Živimo u eri izama; sve je više  fašizma, šovinizma, sexizma… kako se boriti protiv toga? Sve te riječi olako koristimo i baratamo njima, a s druge strane „ljubav“, „oprost“… su zapostavljeni termini koje ne umijemo koristiti. Je li jezik posljedica, ili oružje?

Jezik je posljedica svojih govornika. Sada ne možete čuti nikoga da govori a da u tri rečenice dvaput ne kaže „znači“…..Ta poštapalica je vrlo znakovita, i upotrebljavaju je od Varaždina do Vranja.  Kao da njome želite pojasniti što govorite – znači ovo, znači ono….Slušajte ljude kako govore, poslušajte šta oni misle da je muzika. Adorno bi zaplakao….jer jezik jest oružje.

Koliko smo danas spremni suočiti se sa sobom, poštovati drugoga i drugačijega? Tvrdite da bez velikog uznemirenja nema pomirenja. Da li smo dovoljno uznemireni?

Bez velikog uznemirenja, nema pomirenja, govorio je Camus.  Očito nismo još uznemireni. Sve nas je manje, mirimo se po njemačkim bolničkim hodnicima. Upropastili smo sve što smo dotakli. Nema više uznemirivača, mi sebe sa sobom pomiriti ne možemo…

U novembru je zbirka poezije „Ježene kožice“ ušla u uži izbor za nagradu „Pjesnik slobode“. To je velika potvrda Vašeg dugogodišnjeg rada i borbe. Kako ste se osjećali, je li to prava potvrda rada?

Naravno, bio sam vrlo iznenađen, no „tamo“ za razliku od „ovdje“, umjetnost još uvijek nije dovedena u stadij krajnje nebitnosti, i vrlo ozbiljni ljudi su vrednovali radove prispjele na natječaj za Europskog Pjesnika Slobode, u Gdanjsku, 2020. Biti pjevan na jeziku tolikih poljskih pjesničkih nobelovaca za mene jest praznik i jedva čekam Ježene kožice na poljskom jeziku već ove godine. Ulazak među osam nominiranih za nagradu već je otvorilo nekoliko vrata, a iza svakih je novi jezik.

Krajem godine izašao je roman Schindlerov lift. Čitalačka publika se obraduje svaki put kada pjesnik napiše roman.

Da, koliko jučer kratki roman Schindlerov lift, pojavio se na policama izdavačke kuće Buybook, Sarajevo – Zagreb, i to je za mene korak koji sam pažljivo pripremao duže vremena. Naime, romaneskna forma za mene jest potpuni novum, i vrlo sam se bojao pripovjedačkog terena. Roman je pokušaj da se okretom dohvatite traga koji ste ostavili. Jedno vrijeme, jedno zajedničko fotkanje za uspomenu „ispred zgrade“…

 

http://penbih.ba/2019/02/intervju-sa-darkom-cvijeticem/?fbclid=IwAR3C4F_xRIWkW3SrzR29mcKVnBVToS9KBCFywSgrdYZLNePN1OlAvw8FL14