Mjesečne arhive: Mart 2019.

ПЕТГОДИШНАТА ХАНА СЕ ВРАЌА ОД ГРАДИНКА

TRAVNJAK LJETI
Во чаша покриена со дланката ја заробила пчелата зафатена со остатоците од црвеното вино
Долго и посветено ја тресе чашата.
Не им е лесно.
На виното кое остана, на испрсканата дланка, недомеѓеното улиште…

Со должината на брезите шумата си ги покажа белите заби, тука крај пругата.
Се вкопуваш во својата издишана вдлабнатина во светот, те има онолку колку што си се надишал,
Педесет години на јагленмоноксидна дупка.
Бледото раче на кнегињата со крвта – ја поплавува белината, гледај – ниту облаче.

Во зрната испитачен
Се придвижувам во сеќавањето на Хана, си ја поправам косата
Од истиот ветер на врбата ѝ затрепери мантијата

Мевот на птицата – нема папок
Корите сѐ уште ги омекнуваат со плунка
Низ баричката зашушка сенката на јастребот, вели ловецот.

(Na makedonski prepjevala – Seida Beganović)

56. Goranovo proljeće, 2019.

goran

foto – Dalibor Urukalović

Pjesnička manifestacija Goranovo proljeće u svom se 56. izdanju otvara 20. ožujka u 20 sati u Sceni F22 u Zagrebu, kada će čitati ovogodišnji gosti, 40 pjesnika iz 14 zemalja svijeta

Od autorica i autora iz Hrvatske nastupaju ovogodišnji dobitnici nagrada,Martina Vidaić, koja je za zbirku ‘Mehanika peluda’ dobila Nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu te Denis Ćosić, koji je dobio Gorana za mlade pjesnike. Tu su i Dorta Jagić, Sonja Manojlović, Vlado Martek, Branko Čegec, Dinko Telećan, Krešimir Bagić, Goran Čolakhodžić, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Ivan Rogić Nehajev, Nikola Petković, potom Kemal Mujičić Artnam, Evelina Rudan, Lidija Deduš, Alen Brlek, Lucija Butković, Marija Dejanović, Frida Šarar i Darko Šeparović. Iz BiH dolaze Darko Cvijetić i Marko Tomaš.

Iz Slovenije gostuje Jana Putrle Srdić, iz Makedonije Lidija Dimkovska iVladimir Martinovski, iz Rumunjske Tiberiu Neacșu, a iz Grčke Yorgos Alisanoglou i Georgia Trouli. Udo Kawasser dolazi iz Austrije, Baptiste Gaillard iz Švicarske, Florence Pazzottu, Jean-Pascal Dubost i Lou Raoul iz Francuske, Krystyna Dąbrowska iz Poljske, Laurence Vielle iz Belgije, Mischa Andriessen iz Nizozemske, Ida Linde iz Švedske, Indrė Valantinaitė iz Litve iTara Skurtu iz SAD-a.

Strani gosti čitat će na vlastitim jezicima, uz osigurane prijevode na hrvatski. Čitanja će pratiti Ivan Grobenski i grupa Šumski.

Novu Nagradu Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu osvojila je Martina Vidaić za zbirku “Mehanika peluda”, a Gorana za mlade pjesnike Denis Ćosić.

Pjesnička karavana 21. ožujka ide u Lukovdol, gdje će se u Kulturnom centru u 12 sati održati svečana dodjela nagrada. Nakon toga pjesnikinje i pjesnici putuju u Rijeku. Tamo će se u 20 sati u Palachu predstaviti Martina Vidaić i Denis Ćosić te gosti Yorgos Alisanoglou, Lidija Dimkovska, Vlado Martek, Lou Raoul, Nikola Petković, Goran Čolakhodžić, Tiberiu Neacsu, Frida Šarar, Laurence Vielle, Baptiste Gaillard, Vanda Mikšić i Udo Kawasser.

U Book Caffeu Dnevni Boravak, također u Rijeci, 22. ožujka u 12 sati predstavlja se europska platforma za mlade pjesnike Versopolis, posvećenu većoj mobilnosti i vidljivosti mlađih evropskih pjesnika, koje je Goranovo proljeće dio.

Autorice i autori 23. ožujka posjetit će i Pulu gdje će njih 13 čitati u Klubu Kotač u 19 i 30 sati.

Festival se zatvara istog dana u Zagrebu u MM centru u 20 sati.

 

Na jednogodišnji po(i)men ocu

ime boga 1

Što s imenom kada nas nema više, kada odemo?
Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni?
Ime nam daju, ime nam pre-daju.
I mi onda nosimo.
I mi se onda odazivamo na poziv, kada nas se poziva imenom, kada nas se imenuje datim imenom, što ga nosimo kada dođemo.
 
Ali to nije naše ime.
Naše ime nije ono koje nam je dato, nego ono koje smo.
Time što nam je pre-dato, ono nije ni bilo naše, mi smo ga pre-uzeli.
Uzeli smo ime.
I zovemo se.
I nosimo tako dato nam ime, uzeto ime, nekome uzeto ime.
Jer naše da bi bilo, nekome je uzeto.
Dlanu zemlje uzeto.
 
Ono ime koje smo – ne znamo.
Dato ime pre-uzimamo a da svoje ne saznamo.
Dakle nam je bivanje pod imenom – procjep.
Između imena koje smo a ne znamo ga, i imena koje znamo, koje nam ja dato na odzivanje.
 
Koje svoje ime više nismo?
Na koje ime ćemo biti pozvani?
Tvorac zna naše ime, i mi moramo sići u smrt, ime svoje saznati i uzeti ga, pre-uzeti ga.
 
Dakle se u smrt ide po ime…?
U zemlji zaboravljeno, dlanu zemlje, tako da se procjep kratkotrajan zatvori.
 
Kako ćemo znati da nas se poziva?
Ime prije nas i ime poslije nas, naše je ime.
Ime za ustajanje.
Post-smrtno i pred-rodno ime.
Adam je zemlja. Odazvana na poziv.
Odazvati se, znati je da si pozvan na ime. Zato je ime tekuće a nosi se.
Svojim se imenom odlazi i primiče.
Ime se sebi vraća umirući, izdisanjem napušta nas dato nam ime.
Vraća se svojem jeziku.
 
A mi svojem pred-rodnom jeziku. Ako se ne vratimo po ime,
Onaj, čije se ime ne izgovara ni uzalud, uzalud će nas zazivati.
 
Uvijek će mu se javljati bezmenica, po bezmenica, po bez-imenica, dlan zemlje s tajnom pod noktima.
 
Tako dođemo po svoje ime za nositi.
Otkrijemo svoje ime, svoju pripravu za proziv.
Jer to je ime na koje ćemo se odazvati, i to je proziv koji imenu udahne zrak.
 
Proziv na koji smo svi prozvanici.
Odazvanici.
 
Onaj koji zna svoje ime.
Odazvani.
Onaj koji čuva i svoje dato ime, da bi ga vratio onome kojemu je oduzeto.
 
Onaj koji se vratio prevalio je bezmenicu.
Prevalio je put prije nas i poslije nas – ne izgubivši ime.
Onaj koji se vraća, onaj koji je ja.
 
Onaj koji je moj otac.
Koji me prozvao, i otišao sebi po ime.

Abdulah Sidran -“Schindlerov lift” Darka Cvijetića – “Prokleta avlija” naše epohe!

lift

ABDULAH SIDRAN

Jučer sam knjigu donio u kuću, noćas pročitao pa se ujutru odmah javio piscu:

“Darko, dobro jutro !
Almin je upravu, napisao si remek-djelo !
Mnogo je u njemu blistavih dionica, rasuta dramaturgija ‘radi’ bez greške…polazna strukturna ideja nije te nigdje ‘izdala’, nigdje zakazala…to što u cjelini i u detaljima izaziva jezu čini je sposobnom da udara i po grubljim senzibilitetima…Veoma mudro, nenametjivo a dosljedno, provukao si ideju o kauzalitetima. (Ono što smo nekad zvali ‘koincidencijama’ danas se imenuje ‘sinhronicitetom’.)
Sve je više nego odlično, a važnost knjige prekoračuje granice književnosti i kulture. “Prokleta avlija”, da je danas napisana, tako bi izgledala. Nadajmo se da će se neki od profesorskih autoriteta dosjetiti pa kazati kako je velika Andrićeva novela ovih dana dobila sestru bliznakinju.(Onamo Stambol, u tebe Prijedor.)
Hvala ti, donio si mi veliku radost !
Živ i zdrav bio, dragocjeno je tvoje postojanje.”

Utopljenica i utopljenik

drina

UTOPLJENICA

Svježe izblanjane tabutne daske
Prislonjene uz zid kuće – trokutaju svoju sjenku
Ili to angeo obara glavu bradom na rame
Kao da pridržava violinu

Izrez na ružinoj jutarnjoj haljini
Ištrikan skalperom
Ili da iz neba bane pahulja, kao pljuvačkom u ustima ukruglan kruh

Ili na ciperak oko bebinog vrata
Da same se penju mliječne fleke
Koje okoravaju

Nabrane jabuke, nabrane zavjese, mahom košćurija
U naklonski se aplauz zagubio njezin šapat – gledaj me, gledaj, bože

 

UTOPLJENIK

Zamisli, kazao je pred vodom
Kada bi ubojice, kada bi svi Kaini svijeta,
Morali za kaznu
Do svoje smrti
Nositi sa sobom kosti onoga koga su ubili

I kada bi
Morali se brinuti o njima, kostima aveljenim,
Grijati ih i čuvati, paziti na njih
Kao na blago, kao na cvijeće koje oteli
Od zemlje celofan i prsti