Mjesečne arhive: Juni 2019.

Minut

crtež

 

Počelo je tako što sam kćerki Danji za osamnaesti rođendan poklonio zvijezdu na nebu. Pravu, pravcatu zvijezdu. Izabrala je jednu na nebu, zapamtila joj položaj i rekla – „evo je, ova je moja!“ Dakle, dok bude mene i nje, ta će zvijezda biti – „naša zvijezda“. Potom je Danja rekla kako će svome djetetu također pokloniti zvijezdu za osamnaesti rođendan. Možda ne tu, dakako, ali jednu će njezino dijete, moje unuče, svakako odabrati, baš kao ona. I tako ćemo zvijezdu po zvijezdu. Dok ne ispoklanjamo što više neba. Prenosit ćemo tajnu poklona.

Danju se Danji poklon ne vidi, niti kada je oblačno noćno nebo. Ali, mi znamo da je poklon tamo. Ako je zvijezda odavno mrtva, onda ne zna da je i mrtva poklonjena. (Jer, eto, informacije o smrti zvijezda do nas prilično kasne). Vidimo ih, ali baš i ne vjerujemo da ih nema više. Tako i one za nas – baš i ne vjeruju da nas ima toliko poslije njih.
Zato sam kćerki kazao da jedan minut svakoga dana gleda nebo. I to bez obzira vidi li „našu zvijezdu“ ili ne. Jedan minut dnevno. Dakle, tristotinešezdesetpet minuta godišnje – više od šest sati. Zvijezda, „naša zvijezda“ počet će se već vrpoljiti od zagledanja u sebe.
Nije to malo za mrtvu stvar, za mrtvu poklonjenu stvar – toliko gledanja, ničim zasluženog. A nebo nije kasnorotkinja, pa da više brine o kasno ugledanim zvijezdama.

Danja sad već ima dvadesttri godine.

To znači da već pet godina , svaki dan, jedan minut gleda u pravcu „naše zvijezde“. Nekad je vidi, nekad ne. Pet godina puta tristotinešezdestpet minuta, pet puta šest sati. Opa, preko trideset sati! „To već nije malo“, kaže Danja. Ali nije ni puno, šta je to za jedno nebo ili za mrtvovanje jedne zvijezde – kap s ptičjeg kljuna u krošnjici lipe.
Jednom, kada i mi umremo, „naša“ će zvijezda promrtvovati zastalno. Ali, poklon je poklon.

Kada njezin prapraunuk pogleda jedan minut u svoju poklonjenu zvijezdu, koju je dobio od njezina praunuka – ugledat ćemo se!
Tako svaki krvlju natopljen uložak zdrobi nebo, po nebo ugledanoj zvijezdi.

Ovdje je očajan tko god ima gram mozga

pivo s schindlerom

Razgovarao – Faruk Vele

Boriti se protiv sile destrukcije olovkom, znači biti krajnje surov, kaže u razgovoru za Radiosarajevo.ba pisac, pjesnik, reditelj i dramaturg Darko Cvijetić, autor desetak knjiga poezije i priča, reditelj koji je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona…, autor čija djela su prevođena na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, mađarski, poljski, albanski, makedonski i jidiš.

Njegova nova knjiga “Schindlerov lift” brzo je privukla interes šire javnosti, a nisu rijetki oni koji smatraju da je riječ o istinskom remek-djelu naše književnosti. U obimom omalenom romanu, kako zapisa Selvedin Avdić, sakupljeno je deset tomova najbolje literature.

“Schindlerov lift” bit će predstavljen naredne sedmice u Sarajevu, u okviru Bookstana, a Cvijetić za naš portal govori o svojem novom djelu, o našem očaju i potrebi za istinom, o radnicima koji su utopili u nacije i ostali “punih pluća na dnu”, o njihovoj djeci koja odlaze, nesuočavanju s prošlošću, razočaranim ratnicima…

Radiosarajevo.ba: Gospodine Cvijetić, počekom jula Vaše novo djelo “Schindlerov lift” bit će predstavljeno u sklopu sarajevskog Bookstana. Koliko je za Vas osobno značajno da ćete se predstaviti u Sarajevu, i to upravo na Internacionalnom festivalu književnosti na kojem će gostovati imena poput Abdolaha Kadera, Arnona Grunberga, Andrea Marcolongoa, Mayram Madjidi, Katje Petrowskaje, Aminatta Forna, ali i brojnih kolega, značajnih književnika iz regiona? Do nas dolaze vijesti o velikom interesu za Vaše djelo ovdje…

CVIJETIĆ: Prije svega, beskrajno sam ponosan što ću imati prilike predstaviti svoj roman u sklopu izvanrednog Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, uz to i pored tako velikih najprominentnijih imena svjetske i regionalne književne scene. Bookstan je izrastao u veliki svjetski festival literarnih autora, a posebnu težinu nosi što je taj rast bio tako brz i što se dogodio u jednom malom vrtu kakav je bosanskohercegovački spisateljski prostor.

Na Bookstanu sam prije dvije godine predstavio zbirku pjesama „Ježene kožice“, koja je odmah potom prevedena na poljski jezik kao jedna od osam pjesničkih knjiga nominiranih za europsku književnu nagradu „Europejski Poeta Wolnosci“ (Europski pjesnik slobode) koju dodjeljuje Međunarodni književni festival u Gdanjsku 2020. Tako da ću Bosnu i Hercegovinu predstavljati na tom festivalu u martu naredne godine u Poljskoj. Predstaviti, ovaj put roman, „Schindlerov lift“ na Bookstanu, samo po sebi znači već dodatnu afirmaciju a interes koji pominjete predstavlja mi već veliku nagradu!

Istina nam je potrebna

Radiosarajevo.ba: Kakvi su utisci koji do Vas stižu nakon izlaska “Schindlerovog lifta”? Ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo smatraju da je riječ o remek-djelu naše književnosti.

CVIJETIĆ: Meni nije jednostavno odgovoriti na to pitanje, ali posve ste u pravu – ljudi do čijeg književnog mišljenja držim smatraju da je roman vrlo dobar, odnosno do mene stižu vrlo dobre reakcije čitatelja – podjednako u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, dakle na cijelom prostoru koji objedinjuje naš zajednički jezik.

Roman je već u prevođenju na par europskih jezika, pa me zapravo još više zanima kako će reagirati čitateljska publika koja nema strašno povijesno iskustvo ratatokom devedestih godina prošloga stoljeća. Svakako, odrednica „remek djelo“ je preteška i beskrajno obvezujuća, stoga bih je izbjegao, pogotovo što je to moj prvi roman, uz zbirku priča i desetak knjiga poezije.

Radiosarajevo.ba: Vi ste u seciranju naše prošlosti, a rekao bih, i naše sadašnjosti i budućnosti, neumoljivi. No, istina je rijetko dobar gost na Balkanu. Zašto je to tako? Zašto je “Schindlerov lift” Vama osobno važan? Zašto smatrate da je važno baviti se našom “apokalipsom devedesetih”?

CVIJETIĆ: Neumoljivost je ime užasne destruktivne sile koja je poharala i posve uništila gotove sve potencijale i resurse koje smo imali kao zaostavštinu bivše zajedničke zemlje, zaostavštinu naših roditelja i djedova.

Boriti se protiv te sile olovkom, znači biti krajnje surov – prvo prema sopstvenim iluzijama, potom prema iluzijama onih koji su nas vodili kao krdo po pokoljištima. Nama je istina nasušno potrebna, prije svega kao otriježnjenje od užasnih ideologija nacionalističkih narativa.

Danas je svakome tko vidi – posve jasno da smo stvorili niz državica koje nisu u stanju samostalno da stoje na nogama bez pridržavanja. Nakon apokalipse, sada kada se pepeo slegnuo, vidimo se unakaženi – moralno, ekonomski, intelektualno, kulturno…beznadni i uplakani. Istina je rijedak gost bilo gdje, ali kada dođe, treba biti pažljiv domaćin, usrdno je ponuditi svojom milosti da se zadrži barem jedan dan, barem jednu noć….Ovdje je to čitava vječnost!

Radiosarajevo.ba: Da li Vam je dobro poznato pjesničko iskustvo pomoglo da u kratki roman sažmete “deset tomova najbolje literature”, kako zapisa Selvedin Avdić?

CVIJETIĆ: I dalje, moje mišljenje o „Schindlerovom liftu“ jest da se radi o romanu koji je duboko poetizovanog prosedea, da je gotovo poemska etida, ili višečinski kazališno djelo.

Selvedin Avdić bio je prvi kojem sam poslao rukopis, koji me ohrabrio, koji me uvjerio da se radi o dobrom štivu, i veoma sam mu zahvalan, jer bez njegove podrške teško da bih samome sebi povjerovao. Pjesničko iskustvo vidljivo je u cijeloj koncepciji, iskustvo kazivanja u što je moguće manjem broju riječi, iskustvo „sažimanja“, kako ste odlično kazali.

Također, moj ulazak u romanesknost bio je prožet strahom od promjene forme, tako da su mi sigurnost ulijevaliSemezdin Mehmedinović, Andrijana Kos-Lajtman, moji prijatelji.

Pjesništvo je moja osnovna vokacija, pričanje priče zato je i moralo biti uronjeno u višu jezičku dubinu.

Radiosarajevo.ba: Kolegica Kristina Ljevak zapisala je, također, da ste kroz Vaše djelo i dva prijedorska solitera uspjeli opisati “urušavanje svijeta kakvog smo poznavali”. Koliko je “Schindlerov lift” paradigma nesreće i stradanja cijele BiH, uzaludnosti tih stradanja u kojima su, nerijetko, komšije pogubile komšije. Koliko svako od nas ima svoj “Schindlerov lift”?

CVIJETIĆ: „Urušavanje svijeta kakvog smo poznavali“, kako je izvrsno primijetila Kristina Ljevak, događa se nama ciklično i gotovo vremenski intervalno na svakih par decenija. „Schindlerov lift“ svakako je paradigma nesretnosti cijele Bosne i Hercegovine, pa ako hoćete i šire, cijeloga regiona.

Kao što je „Schindlerova lista“ bila u svojem simboličkom potencijalu dokument spašavanja, tako je „Schindlerov lift“romenskni dokument o glavosijeku, na koji očito nitko u ovoj nesretnoj zemlji nije imun, glavosijeku kojega smo bili svjedoci na svakom metru, ili ako hoćete na svakom katu bilokojeg solitera.

Izvrsna studija Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ nedavno je objavljena upravo u Buybooku, i ona nam gotovo do fizičke zgađenosti dokumentira pomenutu cikličnost etničkog ubijanja na ovim prostorima. Naprosto, komšijska ubijanja su naša „kulturološka stečevina“, naše gotovo kodirano ponašanje.

I, to je ono što razoružava, što vas baca u očaj….Čini se da samo čovjek, kao jedinka pod nebom, jedino sam može izabrati hoće li biti na strani progonjenih ili će biti progonitelj, da parafraziram Kišovu parafrazu iz Talmuda. Da, svatko je sam u svojem liftu…

Mrtve kiše padaju

Radiosarajevo.ba: Kako je živjeti u postgenocidnom, u društvu opterećenom užasnim zločinima, gdje žrtve svakodnevno susreću svoje mučitelje, u sredinama gdje i danas “padaju mrtve kiše”, i sve to u čudnoj kombinaciji poricanja i trijumfalizma?

CVIJETIĆ: Tako, čini se, ova regija živi oduvijek. Naprosto, nakon svakog kolektivnog ubijanja prođe premalo vremena da bi se društvo oslobodilo svojeg militantnog narativa i pacifiziralo svoje osnovno osjećanje svijeta. Mi se ne uspijevamo emancipirati od svojeg ubilačkog instinkta.

Po nama neprekidno „padaju mrtve kiše“ i mi ništa gotovo ne činimo da naše bašte zaštitimo. Poricanje dogođenog, šutnja o „njihovim mrtvima“, sve je to gotovo matrično ponašanje i to je ono što nas onespokojava, što nas dodatno obezljuđuje pred rođenom djecom, koja sada više ne pitaju očeve ništa – nego bezglavo bježe odavde, što dalje, što dalje.

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas kao književnika, svjedoka užasa minulih decenija, čini očajnim činjenica da uprkos užasnom iskustvu kojeg smo prošli, “političke elite” nastavljaju voditi svoje ratne politike nešto drugačijim sredstvima, ali ne isključujući da smo “opet u bitkama i pred bitkama”?

CVIJETIĆ: Mi nemamo „političku elitu“. Ono što se kod nas samoproziva elitom ne razumije ili neće da razumije da elita postaje elitom tek kada preuzme odgovornost za budućnost i moć za imenovanje prošlosti. Elita je odgovornost, proizvođenje mogućnosti za ostvarivanje budućnosti onima kojima jest elitom, ili nije elita.

Elita nije naglo obogaćena grupa pojedinaca proizašla iz tzv. „domovinsko/otadžbinskog rata“ kakvu na sceni vidimo, bez ikakve odgovornosti, u enormnom i besramnom pustošenju onoga što su proizveli nekadašnji radnici (potom prevarom pretvoreni u ratnike koji su sami sebe opljačkali u ime iste „elite“ koja se samoprozvala „nacionalnim bastionom“).

Ovakva „elita“ nam govori da se rat nije vodio za naciju i vjeru, nego za nekretnine i zemljoposjedovanje. Sve drugo su izgovori….Elitom se postaje kada se stvore uvjeti za ravnopravno društvo. Pogledajte koliko odgovornosti ima elita u bogatim društvima, koja završava u zatvorima ili gubitkom moći – čim biva uhvaćena u laži ili pokušaju obmane ili pljačke. Dakako, ovdje je očajan tko god ima gram mozga, i tko može u mislima projicirati bar dvadeset godina unaprijed….i vidjeti besprizorno ništa.

Ima li nade?

Radiosarajevo.ba:  Slikajući te naše raspadnute živote kažete na jednom mjestu u knjizi da “nema više nikakvih radnika”. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, dok su radnici “potonuli u naciju i ostali punih pluća, na dnu”. Zašto su ljudi tako malo svjesni očaja u koji smo gurnuti? Je li zato važno jačati međusobne strahove, antagonizme, zidati mitove “iz pobjede u pobjedu – do konačnog poraza”? Je li ovdje dolazimo do one Kišove da je “Glupost je neuništiva kao plastična boca”?

CVIJETIĆ: Ta Danilova rečenica o neuništivosti gluposti poput plastične boce, trebala bi pisati na početku svakog udžbenika u školama. Prevara i prestvaranje radnika u ratnike pričom o ugroženosti nacije i vjere, jest vratolomni trik kojim smo uhvaćeni za vrat i zadavljeni kao društvena forma.

Razina vjere u naciju, podražavana historijskim strahovima i naracijama, dosegla je nacionalsocijalistički podiok i od tog trenutka traje naš pad, i ne nazire mu se kraj, ne nazire se dno. Crveni soliter iz „Schindlerova lifta“ kao metafora „crvenog društva“ urušio se u sebe, iako i dalje stoji nam pred očima.

Sada je poluprazan, u njemu su polusiromasi, nezadovoljnici, očajnici, prevareni, obeznađeni, izigrani…Voze se liftom koji se raspada, u svijetu koji više nema os oko koje bi se formirala ponovna ljudskost.Ljudskost se obezmesila u kost. Oglodanu ili pokopanu za kasnije, svejedno je.

Radiosarajevo.ba:  Pišete da djeca nekadašnjih radnika “danas trčeći odlaze odavde”, te da danas nikome nisu važne tolike kote za koje su koliko jučer ginuli toliki mladić. Svjedočimo li onom proročanstvu lika iz filma Go West Ahmeda Imamovića da ovdje treba “dovesti neki normalan svijet da zna uživati u ovoj ljepoti”? Zašto hiljade mladih ljudi odlaze?

CVIJETIĆ: Odlaze iz razloga gore pobrojanih. Resurs vremena je nenadoknadiv. Mi smo na ovom svijetu prekratko, da bi naša biologija služila nečiju ideologiju do besvijesti.

Resurs vremena je jedini nenadoknadiv! Posijedjeli ratnici danas počinju razumjeti da su izigrani. Ali, oni su posijedjeli, oni su oboljeli, oni su prerano ostarjeli, oni su svoje gubilaštvo prekasno uvidjeli, ako su uopće uvidjeli ogromnost općeg poraza.

Kada rođenu djecu od sebe tjerate, a još uvijek ne razumijete da to činite, to se ozbiljno graniči s moralnom retardacijom u koju smo dovedeni poput amorfne rulje bez ijedne misli.

Kad rođenoj djeci budućnost vidite što dalje od sebe, to znači da ste ipak priznali potpuni poraz – ali još uvijek nemate hrabrosti da to sebi kažete. Krišom plačemo, možda i u sebi, jer će nam unuci odrastati što dalje od zemlje koju smo „čistili“ u ime njih….“Konačno“ i „čistili“ – te dvije strašne riječi, iz prošlog su stoljeća, ali nismo ih uspjeli izbaciti iz dvadestprvostoljetnog rječnika.

Radiosarajevo.ba:  Mi smo odavno skrenuli, no bojite li se da i ostatak svijeta srlja prema provaliji novog mraka, fašizma, traženja novih “drugih”, ka novim užasima? Ima li ovaj svijet nadu?

CVIJETIĆ: Ovaj svijet ima nadu. Promatrajte jednu jedinu minutu nebo svakoga dana. Vidite li je?

via – https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/cvijetic-ovdje-je-ocajan-tko-god-ima-gram-mozga-unakazeni-smo-beznadni-i-uplakani/341642?fbclid=IwAR2KbuoNo2EBvNSAcxnBzT9lLNOhzl2WhacAJZnih3OkujL55PswJHErJrI

Snimak srca bebe u materinom stomaku

olovke

U zoru sam prišao krevetu na kojem je otac nepokretno već treći mjesec ležao. Bio je budan, poluotvorenih očiju. „Moram te presvući, tata“, rekao sam. Samo je rukom usporeno odmahno.
Pažljivo sam okrenuo tijelo udesno i izvukao pelene. Bile su teške, pune već ohlađene mokraće, i infuzione tekućine.

Umorno me gledao. U pogledu, o moj se lik spoticalo beznađe i stid. „Ti si moja beba“, šapnuo sam iznenada, čim sam mu otkrio zametke straha u očima. Raširio sam mu tanke, mršave noge, bez dlačica. Starenje nas udjetinjuje, posramljuje, ugnjilava. Prinio sam plastičnu šoljicu i pitao ga hoće li mokriti.
„Ne znam“, šapnuo je. Nije više imao kontrolu nad tim.

Nakon operacije tumora na mozgu, nad vrlo malo toga je imao kontrolu.
Organizam je sam, kao po stečenim navikama, obavljao većinu funkcija. Tata je samo promatrao svijet.

Ili je svijet promatrao njega. Prvi sam put oca vidio posve golog. Majka je sve do ovoga jutra radila sve oko oca, uključujući i promjenu pelena. Jasno sam vidio, po prvi put vidio – otac je bio obrezan!

Dok su živjeli u Americi imao je kiruršku intervenciju na prostati, koja je vršena kroz spolovilo, i vjerojatno su ga tada obrezali, pomislio sam.

Ipak, bio sam šokiran, i zurio sam u njegov spol. U ovoj zemlji, obrezanje je bio čin koji su naši „neprijatelji“ radili svojoj djeci. Nisam osjećao ništa. Spolovilo je visilo prislonjeno uz sivu plastičnu šoljicu, smanjeno, uvučeno u sebe. Tata je bio u polusvjesti dok sam nanosio dekubitalnu mast između njegovih izmršavjelih nogu i po trtičnoj kosti.
Poslušno je dopuštao da okrećem njegovo maleno, izmučeno tijelo.

Obrezan otac, djetešce moje malo. Nekoliko kapi mokraće nekontrolirano se ukotrljalo u sivu šoljicu. Izvukao sam je, stavio ispod kreveta i navukao pažljivo ocu nove pelene.

Dan se polako ukazivao u sobi. Vani je padao snijeg. Pahulje su utišavale svijet s kojeg je moj otac odlazio. Lagano, istom sporinom. Pokrio sam ga tankim ćebetom. „Tako“, rekao sam, „spavaj sada, tata“. Klimnuo je glavom i teško sklopio oči. Stajao sam uz krevet još nekoliko minuta, zatim se udaljio u drugu sobu.

Zapalio sam cigaretu. Da nije bilo prozora, snijeg bi mi padao u lice nošen jakim vjetrom.
Odnekud, sjetio sam se Subhana.

Godinama nakon samoubojstva svoga oca, čuvao je konopac kojim se stari objesio. Nisam to mogao razumjeti.

Kada bih došao njemu, vidio sam taj konopac složen na njegovom krevetu. Cugali smo konjak, slušali džez i nekog trenutka redovito bi dohvatio konopac. „Šta misliš“, rekao bi s nekim zluradim smješkom, „pamti li konopac njega?“ Pripisivao sam tu gestu njegovom bolu za ocem, nadahnut alkoholom.

Pušeći cigaretu uz prozor i gledajući uzvodno u snijeg, mogao sam vidjeti Subhanov lik.

Sigurno bi mi zavidio što svome ocu mijenjam pelene, a on svome ne može ni konopac. Sjetio sam se i da je oca zatekao obješenog. Bio je sav upišan.

Subhan je odvezao konopac s grede u šupi, položio oca na zemlju, zatim mu skinuo hlače. „Moj stari“, rekao je Subhan, „moj stari kojeg su proganjali jer je Musliman, Cvijeta, nije bio ni obrezan!

Eto, imao je dovoljno kože da to i dokaže…“

Zatim bi zaplakao, omotavajući konopac oko lakta desne ruke. Ništa nisam razumio, bože moj, pomislio sam. Gasio sam cigaretu, kad sam iz sobe, iza sebe, čuo očevo dozivanje – „majko, majko moja…“

Vlastimir Mijović -o Schindlerovom liftu

vreća s Schindlerom

Vlastimir Mijović

Prvi put u životu nisam u stanju da procijenim da li sam neku knjigu trebao pročitati ili nisam. “Schindlerov lift” Darka Cvijetića i mentalno najjače baca u očaj. Pa procijenite sami, da li da se s njom suočite, i po cijenu depresije, ili da propustite čitanje nečega s čim se teško može uporediti bilo šta u povijesti pisanja. To što je Markez izmišljao, Cvijetić je pronašao u svom najbližem životnom okruženju (sve do djeteta rođenog sa svinjskim repom, odnosno – bez obje noge)! Ko odluči da ne čita, slobodno mi može vjerovati da je propustio remek-djelo naše književnosti.

Tobogan

tobogan

 

Edinu srećem u dvorištu restorana „Papa Joe“.

Vratila se iz Švedske prije par godina. Ćaskamo o sve vrelijim ljetima. Naručujemo sladoled. Kao nekad „Kod Rame“, kad smo bili djeca.

„Sjećaš se da su kod Sarajeva prije godinu dana našli masovnu grobnicu? Čovječe, dvadest tri godine nakon rata“, kaže nervozno udarajući kašičicom o staklene zidove čoljice sa sladoledom.

„S dvadeset i tri nekompletna tijela“, dodaje.

„Da, gledao sam na nekoj televiziji. Nema ovome kraja“ kažem joj što mirnije.

„Nekima se noge bile vezane vojničkim opasačima, ruke žicom. Na TV BiH su odmah rekli da se radi o bošnjačkim civilima. Na RTRS su izvjestili da se radi o ostacima zarobljenih srpskih vojnika. A HRT je uvečer javio da su sigurno hrvatski civili, jer je u blizini hrvatsko selo u kojem nedostaje dvadest i troje mještana. Uzeli su DNA kostiju. I nakon tri mjeseca – ništa. Nitko više ne pominje grobnicu i jesu li otkrili tko su pobijeni ljudi. Vijest se izgubila u gomili vijesti. I- ništa. Mene to izluđuje“, dovršava sladoled.

„Svi se nadaju da su njihove kosti“, kažem.

Pogleda me izravno u oči. Potom pratimo kako se terasa restorana ispunjava djecom, i kako se utrkuju podvriskujući. Pokušam se nasmijati. Ona ne.

„Znaš li da sam u Švedskoj pokušala usvojiti dijete?“ iznenada kaže, kao da utišava klince ispod terase kako se spuštaju niz tobogan.

„Nisu ti dozvolili?“ pitam na uncu šutnje dodajući nemir.

„Ne, nisu, rekli su da bi djetetu nedostajao otac. Imalo bi manjak samopouzdanja. Čak su me pitali imam li možda partnerku, da bi to išlo u prilog…“

„Žao mi je, bila bi dobra majka, toliko te poznajem“.

Gleda me dugo.

„Svi se nadaju da su kosti njihove“, preformulira mi skorašnju rečenicu.

Jesamoće

nacrtani zec

Goran je dvije godine na Televiziji titlovao sapunice. Potom pozajmljivao glas u crtanim filmovima.
Dvaput bio zec, pa srna. I ptica, mogao je letjeti.
Kod kuće imao psića na baterije. Zatim je sreo Anu. Imala je na oba očna kapka istetoviranu po suzu.
Ana je plakala svana.
Goran iscrtan iznutra.

LOVAC

 

Popodne sam sreo Danka. Iz mojeg romana “Schindlerov lift”. U knjizi sam pisao kako je proveo čitav rat sakriven u stanu, kako je na kraju rata izašao sijed u 29-toj godini. I danas je posve sam, novih 24 godine. Kosu je ofarbao u crno, mršav poput sjenke leptira. Ne zna da mi je i u romanu sav rat bio samozaključan u stanu. Nemam snage reći mu. Brzo diše, kratkim udisajima. Time ne bi ni smrzlu pticu uspio prigrijati. Šutimo sjedeći na klupi pored solitera. Pored stablo brezice. Pod njim strpljuju se buduće hladovine i naguravaju se u nas.

„Pišeš?“ pita me. „Pomalo“, kažem. “I najveća zdanja počinju jednom lopatom”, kaže. Valjda sam se osmjehnuo. “Od ovoga svijeta, bog se izmaknuo i gleda nas iz daljine. Mi smo mu gubitak, izostanak. Kao neuspjelo nišanjenje” dodaje.

Na klupi do nas mlada majka s četvorogodišnjom curicom. Djevojčica tepa gumenoj bebi u naručju i češlja je sporim potezima. Žena miluje tetovažu na listu lijeve noge. Danko me tiho pita šta mislim zašto je istetovirala jednouhog kunića? “Valjda da kunić ne čuje lovca”, još tiše mu odgovaram. Nasmije se.

“U tvom romanu mi je toplo”, iznenada kaže. “Čitao si?” jedva prozborim skamenjen. “Ne, ne, sestra mi je pričala. Zgodno ti je to da čitav rat nisam izašao iz stana i da sam potpuno posijedio za tri i pol godine.”

“Zar si izlazio?”, pitam ga šokiran. “Nisam, ne, ja sam gumena lutka ovog djeteta, crno počešljan, a ti tatoo majstor bez tinte, koji zečeve ostavlja gluhe.“ kaže.