Mjesečne arhive: Juli 2019.

Tri priče

tihanina 2

SRAMAC
 
Amalija skuplja leševe osa u čaši oivičenoj crvenim ružem. Na mansardi, sama.
Pod strehu joj dolazi četa ptičadije.
Otkad ima Alzheimera muca i mokri noću u krevet.
Priča s poginulim sinom i kaže mu da je u kostoprimljivoj zemlji.
 
Kažiprsnim jagodicama naježuje vrhove dojki i tako namoli boga da joj se osmjehne.
Rekla je bogu i da ga treba biti sram što je preživio smrt svojega sina.
Bolničarima u autu objasnila da ima dušu s koje je otrešen snijeg.
Pahulju po pahulju.
 
 
PACOLOVKA
 
Mongoli su ovako mučili zarobljenika: Ošišaju ga i obriju do glave, potom glavu oblijepe katranom, pa čvrsto uvežu kamiljom kožom.
Kroz nekih sat, kosa počinje rasti, no kako ne može van, rasti počinje ka unutra, u lubanju, kroz moždanu vodu.Takav izokrenut Samson, govori nam o dlaci u jajetu i njezinom zamoru, o vremenu stada sa smjenjivanjem striženja i pokoljice, o draganinoj kosi vezanoj u ostarjelu kiku, o vjetru bola čuvanom u moždanoj ovojnici, o Dalilinoj namjeri da prozbori napokon o svemu.
 
 
SRCE
 
 
Iva ima petaest godina i trudna je osmi mjesec.
Ima mačku i s njom sjedi pored prozora u Domu.
Mačka ima dlaku boje vlažnog pijeska i zna sve mišinjake oko Doma, sva mišinja gnijezda.
Ivu u Domu više ne posjećuje nitko.
Noću, ponekad, kapljom znoja dosoli sebi oko.
 
Otac Ivinog djeteta je svećenik S.
Iva nije rekla nikome, samo snjegorodnom nebu.
S. je Ivi govorio o „nespašenom srcu“. „Kardia ametanoetos, rekao je sveti Pavle“.
 
U šestom mjesecu Ivine trudnoće, Domom se pronio glas da je Ivin otac ubio svećanika S.
I da je rekao – „naša satara, našem panju!“
 
Danas se Iva vratila u školu.

Štampa / Agnec

tko je od vas

 

ŠTAMPA

 

Naslovi

 

  • „Nema citostatika za djecu oboljelu od leukemije.“
  • „Pjevač ostavio maloumnog sina u manastiru i otišao na turneju.“
  • „Ubila sestru i tijelo držala dvadesetpet godina u frižideru, pod stepenicama.“
  • „Majku ubio i otišao na iftar.“
  • „Šaban uz Kiša i Andrića u Aleji velikana.“
  • „Rukometaš ostao bez ruku u prometnom udesu.“
  • „Bacio svoje troje djece s balkona u poznatom ljetovalištu.“
  • „Zadavila majku na spavanju i objesila se.“
  • „Vjeroučitelj silovao štićenika doma za djecu ometenu u razvoju.“
  • „Odbojkašice donirale kosu za perike oboljelima od raka.“
  • „Krijumčarili petsto mrtvih ptica selica.“

 

Antrfile (entrefilet, fr. umetak)

 

  • Da bi Ofelija legla u grob treba izbaciti lubanju šaljivdžije.
  • Lift u kretanju doslovce uprizoruje Heraklitov izrijek – isti je put ka gore, kao i ka dolje.
  • Slegnuti krilima isto je što i slegnuti ramenima. Ipak, angeo ne slegnjuje.
  • Osjećanje koje obuzima bajke nakon ispričanosti.
  • Slikar je tuba krvi, izrečeno vraćeno očima.
  • Šegrtovanje kod klauna, obučilo ga da u svakoj spužvici vidi priliku za crven nos.
  • Origen veli da Isus ostaje na križu dok zlo ne siđe sa svakog čovjeka.
  • Ima i mangup angeo, koji ukrade molitvu onom koji se kanio moliti, i čuva je „za poslije“.
  • Kad svi odu iz Bosne, ostat će nerazminirana polja i nove napuštene bogomolje.
  • U apokrifnim spisima piše da je Isus bio nestašno dijete, i da su neka djeca umrla, jer je on to poželio ne znajući da je Sin.
  • Kafka je pisao o krletkama koje kreću u potragu za pticama.

 

 

AGNEC

 

Čika Svetozar je zaradio mirovinu u klaonici industrije mesa „IMPRO“.

Prije rata. Danas je na tom prostoru slična tvornica, puno manja, koja proizvodi halal hranu za tursko tržište. Vjerojatno, čika Svetozar ni sam ne bi nikako mogao kazati koliko je pobio teladi, jaganjaca, kokošiju ili svinja. Rekao bi – puno.

Uredno zarađena penzija, preko četrdeset godina staža.

S ponosom, rekao bi, da je svega dvaput bio na bolovanju.

Nosi plišano jagnje unuci za rođendan. Kaže da ga je malo stid. Jer ljudi ga čudno gledaju u gradskom autobusu zbog velike plišane igračke koju nosi pod miškom. „Vjerojatno im izgledam smiješan.“

Zato radije ide pješke. Ima i pas koji ga slijedi. Kao Argus Odiseja.

A možda samo zbog mirisa, ne znam.

Vanja Šušnjar Čanković: Šindlerov lift

liftić

Roman „Schindlerov lift“ (u nastavku teksta koristiću fonetsku transkripciju Šindlerov) pjesnika Darka Cvijetića težak je kao sveta zemlja, surov i bespoštedan kao sam rat, nemilosrdan kao i sam život u ratu, posebno ovom našem, nesrećnom, bosanskohercegovačkom. Prošlo je već nekoliko dana kako sam pročitala ovo, obimom neveliko štivo (tek nekih 90-ak stranica) i dala sam sebi vremena da ga oćutim, da zaustavim krvarenje iz načetih rana. I sad se doslovno mučim da nađem riječi kojima bih ga predstavila. Jedan od glavnih razloga je taj što sam sigurna da je ovdje malo šta fikcija i što me zastrašujuće slike, posebno ona uznemirujuće smrti djevojčice Stojanke i dalje pohode. Opisujući sudbine stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru, Cvijetić je, isporučujući hirurški precizne i pjesnički neumoljive slike u malim pakovanjima, predstavio sve strahote i užase stradanja tokom besmislenog ratovanja dojučerašnjih komšija.

Cvijetić predstavlja ono vrijeme, kako sam u nekoliko navrata ističe, kad su radnici preko noći postali ratnici i samo kratko nas podsjeća na neka srećnija vremena kada je „buljuk djece galamio na livadi između dva solitera, dvije rudničke građevine. Pravili su snješka od četiri metra visine, od prljavih ostataka snijega.“ I kako je „Vijeko svoj rad u snijegu oplemenio dodajući Snješku pozamašan falus, kristalno saliven, da je izlazeće radnike iz Celuloze bilo sramota pogledati u pravcu ogromnog, kuratog Snješka.“ To vrijeme kada su se radnice Borca domunđavale krišom pogledajući u obdarenog Snješka, Cvijetić ubacuje sporadično, bez nostalgične sentimentalnosti, taman toliko da nas više zapeče kad shvatimo u šta se tako naprasno pretvorilo i kako smo od ljudi postali Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali.

I u ovom djelu (nisam pristalica kojekakvih kvalifikacija književnih djela, ali jednom sam negdje naišla na izraz stvarnosna proza koji bi u ovom slučaju, vjerujem, bio primjeren), iako svom prvom proznom, Cvijetić ostaje vjeran svojim najvećim književnim preokupacijama, ratu i smrti i servira nam ih direktno, bez okolišanja i prethodne najave, oštro i vjerodostojno, u svim njihovim oblicima ma koliko teško padali na želudac. I za razliku od teško svarljive hrane koja nam u glavi napravi tunel, Cvijetićev uglavnom dokumentaristički i taksativni postupak pripovijedanja ima sasvim drugačiji efekat. On rovari po najskrivenijim dijelovima naše psihe kopajući duboko kao prijeratni rudar iz Ljubije kojeg ne možeš obmanuti jer savršeno vidi u mraku. Boli, kao da neko pokušava da ti prereže vene i poslije svake dvije stranice (kolika je prosječna dužina poglavlja) i svake priče moraš napraviti pauzu da se oporaviš, da se zakrpiš, da nađeš tračak svjetlosti i nečeg lijepog u ruinama koje su nam ostavljene u nasljeđe.

Ne znam koliko se Cvijetić svjesno bavi onim što se u indijskoj filozofiji i uopšte istočnjačkim religijama naziva zakon karme, odnosno (pojednostavljujem) onim da svaki čovjek snosi posljedice sopstvenih djela, ali da, Cvijetić definitivno namjerno naglašava izvjesne povezanosti, odnosno sinhronicitete. Tako, na primjer, Taibovu kćerku autom je pregazio prvi komšija Hamdija Kurtović, vlasnik automehaničarske radnje kojeg će kasnije ubiti policajac s uviđaja autom ubijene curice. Kad Šime dobije osamnaest godina mlađeg brata jedna komšinica će drugoj dati do znanja da to nije dobar znak, što će se ubrzo i potvrditi kao tačno. Zatim, majstor koji će senzore za poziv lifta (marke Šindler) namjestiti na četrdeset kilograma, poletjeće u vazduh nagazivši na minu, nakon sile pritiska od tek nekoliko kilograma. Pa, Branko koji će dobiti beznogo dijete kada i nakon rata ne dolazi da obiđe oca invalida,.. Prenaglašenost ovakvih i sličnih bizarnosti nije slučajna i potvrđuje da ništa od navedenog nisu slučajnosti, te treba da nam služi kao opomena i nauk. Nauk da se moramo suočiti sa prošlošću ma koliko mukotrpna bila i preuzeti odgovornost za sva naša zlodjela.

U završnici jedna lična nota. Kao dijete sam od oca često slušala preuveličane dogodovštine, tzv. lovačke priče i viceve o Čedi Lažovu ne znajući (štaviše uopšte ne pomišljajući) da Čedo, možda, nije bio tek izmišljeni lik. „Šindlerov lift“ će mi otkriti jednu sasvim drugu istinu o Čedi Lažovu koji će postati „sve ozbiljniji, sve istinitiji, sve samlji, stari celulozni lažov, papirnat kao gnjili Tito kod Taiba“. Da privedem kraju. Zbog svojih uvjerljivih zapisa i vrlo autentičnog tona, „Šindlerov lift“ nas ostavlja zabezeknute od užasa. Nakon posljednjeg paragrafa, od kojeg vam se gubi dno pod nogama, imala sam samo jednu želju. Da zagrlim Darka Cvijetića.

liftboy

Dvije kratke priče

borka

 

SNIJEG

 

Edo je bio jedini Bošnjak u našoj jedinici srpske vojske.

„Gurao je glavu, gdje drugi nisu nogu“ rekao je jednom Max.

S izviđačima je išao u proboje linija, prošao najgora sranja u dvije godine rata. Jedne večeri, rekao mi je da ne može više. Da će prvu priliku iskoristiti i pobjeći – ne s ratišta, nego iz ove jebene, užasne zemlje.

Snijeg je gust padao kada su nas u ranu zoru napali. Izviđački vod Armije BiH. Okršaj je bio žestok, trajao je oko četrdeset minuta.

Tek nakon doručka, shvatili smo da Ede nema. Jedino njega nije bilo. Svi smo bili na broju, i svi čitavi.

Zoks i Miler, odmah su rekli da im je Edo otpočetka bio sumnjiv, i jebali mu balijsku mamu.

Ništa nisam rekao.

Prošla su dvadesetri dana. Nije se pucalo, i počelo je prigrijavati. Snijeg se naglo topio.

Između linija, tamo gdje je prije tri tjedna napad bio najžešći, ispod snijega – ukazalo se Edino tijelo.

Zoks i Miler su šutjeli.

U tišini su stavili opremu na sebe i uzeli puške. Pošli su u izvlačenje tijela.

Kad su mu prišli i okrenuli ga, raznijela ih je eksplozija. Pod Edu je bila postavljena rasprskavajuća mina. Puno nakon rata, Max je na groblju bacio opušak cigarete kraj spomenika trojici.

„Nije on bio balija, bio je snješko bijelić“

 

 

TATOO

 

Hana je nastavnica u školi za gluhonijemu djecu.

Ima duge prste trošene slovima i hrđajuće usne od riječi koje ijekaviče jedna o drugu.

Hana nije gluhonijema ali jest šutljiva i đakometijevski mršava.

 

Djeci predaje antički mit o Narcisu i Eho.

Rubom košulje briše globus, mokar od gledanja do klokotanja vode.

Biti normalan kad sječivo leti oko vas je gotovo nemoguće

tihanina

foto – Tihana Čuljak

 

Razgovarao – Dejan Kožul

Malo je ljudi koji toliko intenzivno, a ujedno i kvalitetno opisuju tragediju kraja u kom žive. Oni koji su to radili ili su digli ruke, shvatajući valjda, da se bore sa vjetrenjačama, ili su napustili tu sredinu, shvatajući valjda da je borba izgubila smisao. Darko Cvijetić nije jedan od njih. Svojim kratkim pričama, poezijom, pa i glumom u prijedorskom kazalištu, Darko nas redovno opominje na zlo u našim redovima. To je uradio i sa romanom “Schindlerov lift”, u izdanju Buybooka. Darko je samo sakupio priče iz crvenog solitera u kom živi, a koji je svjedočio vjenčanjima, proslavama velikih praznika nekadašnje države, ali i brutalnim ubojstvima. Priče koje je napisao nastale su za 23 dana, a 23 godine su mu stajale u grlu.

Nisam vjerovao da to ičemu vrijedi jer mi i danas djeluje kao da sam samo zabilježio ono što se dešavalo da bih tek naknadno shvatio da je to literatura. Što više inzistirate na iskrenosti to je više literatura.

Jasna je veza u naslovu između filma “Schindlerova lista” i vašeg romana. Međutim, u filmu i tom događaju ipak imamo i pozitivnih elemenata. U vašem romanu toga nema i lift je svjedok jedne tragedija kojoj ni danas ne vidimo kraj?

Na neki način si u pravu. Iskoristio sam simbolički potencijal opće poznatog filma pa iako u mom soliteru postoji lift, on nije marke Schindler ali liftovi danas većinom jesu te marke. Kako se Schindlerov lift spominje u svakoj drugoj priči taj naslov mi je sugerirao Selvedin Avdić, pisac iz Zenice. A tragizam tog solitera je oličen u stravičnoj nesreći koja se dogodila 1992. godine u samo proljeće rata, kada se tada šestogodišnja djevojčica Stojanka Kobas igrala u liftu. Tek doselivši se, pošto nije bilo struje danima, mislila je da je to mjesto za igru. Igrala se u liftu danima. Toga dana je struja iznenada došla na neko vrijeme, na sat ili dva i netko je pozvao lift. Tog momenta ona je glavu proturila kroz otvor vrata pozivajući druge djevojčice i lift je krenuo. To je bila tragedija koja je, tad u općem užasu koji se događao u Prijedoru tih dana, prošla gotovo nezapažena. Ja sam je tad samo notirao pomislivši da je to toliko strašno da jednog dana to mora biti zapisano. Danas, 27 godina kasnije, između prvog i drugog kata još uvijek postoje brazgotine krvi te djevojčice koju danas više niko ne tumači kao krv nego misle da je to ostatak farbe. To je tragedija koja svoje činove ima iz dana u dan jer se svaki dan svi mi vozimo tim liftom i svakog dana vidimo krv tog djeteta koja bi danas bila žena od isusovskih 33 godine.

kupek slika

Ta priča i sama krv bi u nekom paralelnom univerzumu bile stravična opomena na jedno vrijeme. Da li u tom soliteru, ali i Prijedoru ona to i je?

To je krucijalna metafora općeg zbivanja. Igrom slučaja pišem o soliteru u kom živim ali mogli smo govoriti o bilo kom soliteru u toj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Vrtili bi se oko iste točke, istog problema a to je da su sela bila etnički čista, dok su soliteri, odnosno “vertikalna sela” bili namjerno mješoviti. Na svakom spratu su postojali nominalno Srbi, Hrvati, Bošnjaci pa kad je sam pakao nastao to je bila dodatna otežavajuća okolnost. Bukvalno su susjedi izvlačili susjede i vršili egzekucije pred zgradom. Ta krv je doista još živa, još je neispričana i vapi za tim da se izgovori, da je se kaže i da pređe iz grla nekazanosti u sferu općeg govora, da shvatimo da smo svi bili saučesnici jedne kataklizme koja je još uvijek neopjevana. Mogli bismo ići i dalje jer u soliteru srećemo ljude koji su jedni drugima svašta radili. Dvije bake koje svakoga dana sada piju kafu. Jedna je izgubila muža u toku rata, ubili su ga, a drugoj je sin pobjegao u Australiju vršeći takve stvari. One godinama nisu komunicirale jer su bile prirodni neprijatelji. Kako se bliže godinama kad su jednom nogom sa one strane rampe počele su se družiti, dolaziti jedna drugoj na kafu, na sarmu pa su počele da gledaju seriju “Ubojstva u Midsomeru”, pa ova jedna drugoj kaže: “Pa vidi kako malo mjesto a toliko ubojstava”. Mi još nismo ono što nam je u podsvijesti prebacili u svijest .

Crveni soliter o kom pišeš i u kom se nalazi lift je savršena metafora Jugoslavije, od trenutka nastanka, pa sve do raspada?

Da, ti moji susjedi su bili ljudi koji su zajedno slavili Prvi maj, koji su dočekivali limenu glazbu koja je svirala ispred zgrade. Zajedno su se ženili, ljudi su odlazili u vojsku, zajedno smo iznosili mrtve kad su umirali. Živjeli smo do 1992. godine normalno, možemo reći i nesvjesni onoga što će se dogoditi. U tom crvenom soliteru se vidi Jugoslavija koja postoji a onda i Jugoslavija koja počinje da tone kat po kat. Taj lift biva giljotinom krećući se po vertikali i skida glave barem metaforički.

Metafora je i ne samo u tom nacionalnom smislu već i u socijalnom jer su ga naseljavali različiti slojevi – radnici u fabrikama, nastavnici, rudari čiji su rudnici na kraju postajali logori ili masovne grobnice?

– Namjerno su naseljavali soliter da bude više nacionalnosti i da budu različite socijalne kategorije. Taj oblik simbioze će postati otežavajuća okolnost. Odjedanput su ljudi počeli bježali u sopstvene torove, nalazili ste se na brisanom protsoru zbog imena. Biti normalan kad sječivo leti oko vas je gotovo nemoguće, koliko god pokušavate da ostanete prisebni. Oko solitera je bilo nekoliko fabrika u kojima su svi ti ljudi radili. Posebno ističem rudnike i rudare iz Tomašice, Omarske, Ljubije… Nitko nije mogao ni sanjati da će ti rudnici postati logori. Sjetim se da je Danilo Kiš 1986. godine bio u Prijedoru i dobio je nagradu “Skender Kulenović”. Pošto rudari dodjeljuju tu nagradu odveli su ga na kopove Tomašice gdje su ga fotografirali sa šljemom. Zamislite! Da mu je neko rekao da će šest godina kasnije tu biti masovna grobnica mislim da bi skočio u te kopove. Kao da je postojala jedna primisao svega što će se dogoditi, kao da je postojao jedan talog umišljaja u svemu što će se poslije odvijati. Da se vratim još malo u nazad. Bio sam 1990. godine na Balkanskim borskim susretima. Tad sam bio 22 godišnjak. Smestili su nas u hotel abecednim redom i ja sam kao “C” bio u sobi sa onim koji je “Ć”, Dobricom Ćosićem. On će dvije godine kasnije biti predsjednik Jugoslavije a ja srpski vojnik u rovu. To nikad neću moći zaboraviti kao što neću moći zaboraviti da me jednog momenta pozvao da pogledam kroz prozor. Ujutru je Aleksandar Tišma šetao pored borskog jezera i tu mi je rekao: “Vidi, pogledaj. On ti je iz Dahaua i ima problem, ne može da spava. “Ja ni danas ne mogu da procjenim da li je to bi sarkazam ili predumišljaj o kom sam maloprije govorio.

Ovo je posebno interesantno jer nedavno smo objavili intervju sa Aleksandrom Zografom, koji je pravio strip priču o mađarskom pjesniku Miklošu Radnotiju, koji je završio u borskom logoru, a čije pjesme je opet prevodio Danilo Kiš, a po njegovom romanu “Grobinca za Borisa Davidoviča” na 20-godišnjicu njegove smrti u prijedorskom kazalištu igrali ste predstavu. Krug se zatvorio?

Uradili smo predstavu koja nije možda toliko dobra koliko znakovita, na kom mjestu se događa. Sjećam se da sam sa g. Mirjanom Miočnović, suprugom Danila Kiša, pregovarao za autorska prava oko predstave pa me pitala: “Čekajte, mislite u Prijepolju?” Rekoh: “Ne, ne… U Prijedoru.” Pitala je opet: “U Prnjavoru?” “Ne, ne, ne… U Prijedoru”. “Čekajte, onom Prijedoru?” “Da, onom Prijedoru.” Taj zadah mog grada se na žalost širio i proći će dosta vremena da mi koji smo bili tu na neki način ostavimo to iza sebe, da se pogledamo u oči i da kažemo da je bilo tako, da je bilo prestrašno.

Prijedor svakako ima posebnu težinu baš zbog tih preobražaja rudnika u logore ili grobnice. Ali prije toga su se radnici morali prebraziti u ratnike. Jedna od priča govori baš o tome, a tu je rakija bila osnovni anestetik?

Da, rakija je bila anestetik. Način da zaboravite sebe u svemu što vam se odvija pred očima. Mnogi ljudi koji su popili po časicu će postati oni koji su se u toj rakiji utopili zajedno sa svim onim što su znali. Te kafane oko solitera: “Agava”, “Opcija”, “Zadnja šansa”, “Predah”… To su bila benigna radnička okupljališta koja će postati mjesta koja će odnositi kao virovi ljude koji su pristali da ih se zbriše sa lica zemlje.

Puno je metafora vezano za sami crveni soliter. Ona koja je meni posebno upečatljiva je ta sa tragičnom generacijom 1971 – 1975. godišta, generacijom koja je posebno stradala i čiji fakultet i najbolje godine su bile uglavnom na ratištu. I sam soliter baš spada u tu generaciju jer je useljen 1975. godine.

I moj brat je 1973. godište. Otišao je u redovnu vojsku 1992. godine. Bio je zarobljen u kasarni, izašao je sa rukama iznad glave. Sarajka mu je pljunula u lice i rekla mu da mu jebe majku srbočetničku. Onda je on rekao da mu je mama Hrvatica i izazvao smijeh onoga ko je uperio pušku u njega. Do 1993. nismo ništa znali. Ni da li je živ, mrtav, ranjen. Ništa. Pokušavali smo na sve moguće načine da saznamo a onda se pojavio polulud, skrhan od svega što je doživio i, naravno, odmah su ga pokupili i do kraja rata je prošao gotovo sva ratišta Bosne. Nema gdje nije bio. On je danas čovjek od 46 godina ali ratom sažvakan, potpuno sažvakan i ispljunut. On će do kraja svoga života da se sastavlja, da pokušava da tkivo sebe koje je preživilo ponovo porodi, ponovo spoji. Generacija koju si spomenuo, a slobodno stavljam i svoju generaciju u to, jer sam imao 24 godine kad je počeo rat, je najviše stradala. Imao sam dovoljno godina da pamtim Jugoslaviju u onom najljepšem svjetlu i dovoljno star da vidim kako ta zemlja klizi kroz prste i ništa ne možeš učiniti da je zadržiš. Ali, dok je mene i moje biologije na ovom nesretnom svijetu ta zemlja će ostati ona koju ću mrviti u ruci kao zemlju.

Indikativna mi je ona priča u kojoj dva prijatelja koji su nekad razmjenjivali sličice nogometaša danas razmjenjuju mrtve. Kako smo došli od razmjene sličica dogurali do razmjene mrtvih?

Ne znam. Ne znam. I danas sretnem sve te svoje prijatelje i gledamo se u oči. Znamo svi sve. Skoro sam čitao Maxa Bergholza, Amerikanca koji je doktorirao na nama. Napisao je knjigu “Nasilje kao generativna sila”. Zadesio se u Kulen Vakufu i tu su mu pričali o svim ljepotama tog kraja, a onda su mu počeli govoriti svašta pa je krenuo da istražuje po arhivama NDH, Istorijskog muzeja Jugoslavije… Fokusirao se samo na Kulen Vakuf i došao je do zapanujućih podataka o tome šta su ljudi sve činili jedni drugima, ljudi koji su prije tog Drugog svjetskog rata kumovali jedni drugima, ženili se međusobno… On to zove “ulaskom u tunel”, jer uđete u tunel iz kog ne možete izaći. Odjednom počinjete činiti stvari koje su očito zatamnjene. Doktorirao je na tome i opet mu ništa nije jasno. Stalno nas upoređuje sa Somalijom i mi smo doista uporedivi samo s njima. Količina ludila koje smo radili i koje radimo jedni drugima je nevjerojatna. “Schindlerov lift”u odnosu na studiju Maxa Bergholza djeluje kao crtić. Našao je pored Kulen Vakufa jamu u kojoj su se tadašnji ustanici, ljudi koji su bježali od ustaškog noža, okupili i izvršili masakr nad Hrvatima i Muslimanima i tako napravili još strašniji masakr od onog kog su i sami doživjeli a svi leševi zatrpani su u jamu koja se zove Golubnjača. Tu su se skupljali golubovi i oni su vjerovali da su to duše tih ljudi koji su u tu jamu pobacani. U ranom septembru jedni bacaju druge u tu jamu, a u kasnom septembru drugi bacaju prve u tu istu jamu. Kako sad da dođe neko na tu jamu da oplakuje samo jedne? To je nemoguće. Nad tom jamom možete da oplakujete samo golubove.

Neki koji su se gledali preko nišana danas čak i surađuju na raznim mirovnim inicijativama. Meni je ipak nekako najbliži srcu slučaj Ramiza Huremagića i Dragana Bursaća, autora knjige “PTSP spomenar” koju je objavio upravo Ramiz.

Igrom slučaja znam obojicu i znam genezu tog problema jednog i drugog i dosista je tako bilo. Oni su ratovali jedan protiv drugoga da bi jedan bio izdavač drugome. To je potpuno suludo ali to nam ne govori ništa o sutra. Samo promjenom konstalacija već mogu jedan drugoga ganjati nožem. Zapanjujuće je koliko ne poznajemo sebe. Zapanjujuće koliko malo ljudi shvaća. “Ja sam onaj koji jesam”, to su Isusove riječi. Doista ne možete biti nitko drugi nego onaj koji jeste. Možete biti onaj koji jeste i možete u drugome vidjeti njega koji jest. “Mi” je već već poraz. “Mi” smo poraz. Vi ste dobrovoljno svoje “ja” dali u “mi” i vas nema. Ni ribolovci kad se udružuju to nije dobro. Samo možete svjedočiti sebe i samo ćete vi otići dolje ili gore. Nitko s vama i nitko za vas. Kad bi doista čovjek osvjestio ove Isusove riječi mislim da bi se manje dohvatali noža ali ponavljam da je biti “mi” jako primamljivo.

Već si govorio da je taj uplit teatra u stvarnost strašan, ali šta je stvarnošću i teatrom, uplivom stvarnosti koja je dovoljno strašna da je problem umjetnika da je svari i da je tako probavljenu ponudi javnosti?

Gotovo je to nemoguće. Literatura se isprepada, ustukne pred stvarnošću. Ipak, Kiš je govorio da je smrt nekog djeteta samo statistika u klaonici bez literature. Literatura toj smrti daje smisao koji nadrasta brojku u klaonici.

Intervju sa Darkom Cvijetićem rađen je tokom beogradske i novosadske promocije knjige “Schindlerov lift” koju je organizovao KUPEK.

Objavljen je u Novostima.

Plazma

plazma

 

Predstavu SRPSKA DRAMA, po tekstu Siniše Kovačevića, postavili smo na scenu Pozorišta Prijedor 1995. godine. Trajao je rat.

Pa smo išli na turneju u Srbiju.

U sva četiri grada gdje smo gostovali, nismo predstavu igrali za novac, nego za krvnu plazmu za ranjenike i materijal za uniforme vojnika na ratištima. Cijela predstava izvođena je na pravoj, pravcatoj zemlji, koju smo sa sobom vozili u crnim najlonskim vrećama i posipali po bijelom platnu postavljenom na pozornicu.

Zemlja je igrala srpsku zemlju.

Za koju se vodio sveti rat.

Na granici sa Srbijom okružili su nas graničari. Nismo mogli objasniti zašto i kuda vozimo zemlju u trapu autobusa. Ništa nam nisu vjerovali – „sveta zemlja, pozorišni šaptač koji nije na ratištu nego šapće na pozornici – koga vi zajebavate sunce vam jebem!?“ siktao je ogroman brko s kalašnjikovim, postavljen da komanduje momčinama na prelazu Rača.

Vozili smo i školski kostur, koji je u predstavi SRPSKA DRAMA glumio kostur mrtvonađenog vojnika. „Školski kostur? Jeste li vi normalni, bog vas jebo!“ govorio je i bajonetom bušio vreće sa zemljom, i pipkao kostur, bojeći se da je pravi.

„Ljudi, idemo u Srbiju igrati predstavu, dovest ćemo krv i uniforme za vojsku, to nam je ratni zadatak“, govorili smo u panici da će nas još vratiti natrag, ili pak sve pohapsiti i odvesti na frontu. Bili smo vojna jedinica, formacijski zavedeni kao „KULTURNO OPERATIVNA GRUPA“!

Pustili su nas, nakon nekoliko sati ubjeđivanja, iako su šaptača provjeravali nekoliko puta, pa im je čak morao demonstrirati kako on to, zapravo, glumcima šapće tekst.

U Srbiji su nam, pak, aplaudirali.

Još dok bi predstava trajala, domaćini su dovozili krv iz bolnica u mali autobusni frižider, tako i materijal za maskirne uniforme koji smo slagali na sjedišta, uz scenografiju.

U prve redove, dovodili su prave ranjene borce iz bolnica, koji su bili na liječenju a doveženi iz bosanskih rovova bez nogu i ruku.

Glavni lik u našoj predstavi SRPSKA DRAMA, zvao se Obrad Srećković.

Tekst kazuje da taj stari čovjek čitavom dužinom predstave traži sina izgubljenog na slavonskom ratištu. Pred kraj, saznaje da mu je sin poginuo – i sin, i on, i da se mrtvi sreću na nebu. Pred prvu večer igranja predstave u Srbiji – deda Rade S. glumac, koji je tumačio lik Obrada Srećkovića, dobio je vijest, da je njegov stvarni sin – Dragan, s jedinicom nestao na bosanskom ratištu!

Ali, ipak je igrao – oca koji traži mrtvog sina na ratištu.

Stvarnost je ušla u predstavu i sve je dobilo posve novo i strašno značenje.

Igrao je Rade Obrada na pravoj zemlji, pravo je i plakao, a da publika niti pomisliti nije mogla – da mu je stvarni sin nestao, baš kao u predstavi. Tek nakon predstave (u kojoj pronađe sina mrtvog), saznao je da mu je pravi sin na ratištu – nađen živ. Tada smo u garderobi pozorišta u kojem smo gostovali, svi plakali od sreće.

I šaptač.

Ubrzo nakon rata, predstavu SRPSKA DRAMA prestali smo igrati.

Zemlja na kojoj smo igrali osušila se, i vratili smo je svu u prašini – pravoj zemlji.

Školski kostur vratili smo u učionicu, i ponovno je bio samo kostur za satove biologije, a ne više kostur poginulog vojnika. Vojna formacija je raspuštena, uniforme složene u regale a glumac Rade S. koji je tumačio starog Obrada Srećkovića – umro.

Šta je bilo s onolikom krvi, nemam pojma.

Rat je autoispit ljudskosti

books

Razovarao – Mirza Abaz

“Schindlerov lift” Darka Cvijetića je specifično djelo zbog sljubljenosti lirskih i proznih elemenata, a pisac u njemu vješto opisuje predratna i ratna zbivanja u Prijedoru. No, interesantno je kako autor sva dešavanja u romanu povezuje s crvenim liftom u jednom od prijedorskih solitera.

Cvijetić smatra da se u svakom književniku nalaze skrivene renesansne forme, ali da ih nedovoljno isprobava. Ističe kako mu se dramska umjetnost sama nametnula pošto je profesionalno angažiran u teatru, ali napominje da je neumorno istraživao određene puteve koji su bili neprođeni te hodajući po tim zaraslim stazama u jednom momentu kaže da je naišao na prostore koji su neosvojeni i koji se pri osvajanju čine potpuno drugačijim, a to su poezija i proza.

“Ja smatram da je pjesnički govor vrhunski govor i da je to najveći mogući govorni izazov. Zapravo, pjesnički govoriti je najviše govoriti. Moj ‘silazak’ u prozu je pokušaj da se ta jezička materija kojom vlada isključivo poezija proširi. Proza zahtijeva određenu priču, dok pjesma zahtijeva jezičku dubinu tako da sam u romanu ‘Schindlerov lift’ to dvoje pokušao da pomirim i da ispričam priču koja u svojoj nutrini ima i pjesnički govor. Kroz takvu vrstu govora imao sam namjeru da priču najdublje ispričam jer me se najdublje tiče. S obzirom na to da je ovaj moj roman zapravo jedan moj unutarnji doživljaj onoga što sam u stvarnosti preživio, ta gomila naslaganog u meni pokušala je pronaći put da izađe iz mene. Poezija je bila nedovoljna da sva ta nagomilana struktura izađe vani tako mi se čim sam se uhvatio za olovku rečenica počela širiti i ulaziti u jedno drugačije poimanje svijeta”, priča nam Darko Cvijetić.

Jugoslavija je bila satni mehanizam koji je čekao eksploziju

“Pojam ‘Schindlerovog lifta’ naravno da je povezan sa ‘Schindlerovom listom’. Zapravo, mijenjanjem predznaka Schindlerove liste dobijate Schindlerov lift. Priča mog romana mogla je biti vezana za bilo koje mjesto, bilo koji lift, ali ja sam se vezao za ono što mi je najbliže ili nejprepoznatljivije. U tom liftu u Prijedoru postoji jedna giljotina u kojoj je poginula djevojčica 1992. godine, na samom početku rata. Ona je u jednom trenutku igrajući se gurnula glavu kroz razbijeno staklo lifta, a pošto je neko pozvao lift mehanizam je djevojčicu dekapitirao. To je bio okidač koji se pojavio u meni odjedanput, bez najave, tj. shvatio sam da u tom soliteru postoji jedan satni mehanizam koji ‘tika-taka’ i koji će jednog dana eksplodirati. Od trenutka kada je Jugoslavija stvarana kao da je u njoj postojao satni mehanizam koji će ju jednog dana raznijeti”, govori on.

Objašnjava kako je priča o prijedorskom soliteru i njegovom crvenom liftu priča o Jugoslaviji, zemlji u kojoj je rođen, te priča o ljudima koji su živjeli u toj zgradi koji su na kraju skončali kao žrtve ili u najboljem slučaju kao svjedoci krvavog urušavanja jednog sistema.

“Pisanje o ratu je ispit empatije. Prvo djelo s kojim dramska književnost stupa na pozornicu su Eshilovi ‘Perzijanci’. Ta prva drama je u osnovi empatijska priča koju priča Eshil, grčki ratnik, koji je ratovao protiv Perzijanaca, a djelo temelji na opisivanju plača njihovih majki. Dakle, već ta prva drama u svom nukleusu problematizira pitanje rata i na identičan način ispituje našu empatijsku ravan. Ja mislim da je ratna tematika, posebno u našem društvu, autoispit ljudskosti. Čak je i sam rat testiranje ljudskosti, pokušaj da se reanimira ljudskost u nama”, približava nam zašto se u njegovoj književnosti stalno pojavljuje rat kao tema.

Prijedor će se još dugo nositi s teretom

Kada smo Cvijetića pitali kakvo je trenutno stanje u Prijedoru uzmemo li u obzir njegovu stravičnu historiju, on nam najprije kaže kako ne bi ovaj grad izdvajao od drugih gradova u BiH, pa čak i regiji.

“Bez obzira da li živite u Čačku ili Prijedoru, problem je isti. Taj problem je egzodus stanovništva, izlazak ljudi. Odavde se više ne odlazi, jer odlazak znači potencijalni povratak, odavde se izlazi. Ukoliko ja sanjam da vidim svoju djecu ili unuke negdje vani, to je znak da i ja želim izaći. Taj izlazak nije samo vezan za Prijedor, već i za ostale gradove. Prijedor će se sam sa sobom još dugo nositi s teretom koji mu je nametnut 90-ih godina i koji će neki novi ljudi učiniti ljudskijim, približnijim. Jednostavno, neki će biti primorani da se duboko suoče s onim što se dešavalo u Prijedoru, ali isto tako i u već pomenutom Čačku, Mostaru i drugim gradovima”, odgovara Cvijetić.

Pitanje prošlosti je, kaže Darko Cvijetić, pitanje koje bi svaki čovjek trebao postaviti sam sebi. Kaže kako svaki čovjek, bez obzira koji se historijski događaj razmatra, treba sam sebi reći: “Da, to se dogodilo i ja sam u stanju da pogledam istini u oči”.

“Ne postoje kolektivne krivice, ali postoji kolektivan odgovor na datu krivicu. Proći će još dosta vode dok mi shvatimo koja se količina zla desila na ovim prostorima i kolika količina zla mora biti prevarena u budućim ljudima. Moja djeca i djeca moje djece će biti primorana da se s tim suoče i da odgovore na to pitanje. Što se tiče odgovora Prijedorčana na moje stavove i moju književnost, moram reći da mi živimo u jednom antiumjetničkom vremenu i niko nju i mene zapravo i ne uzima za ozbiljno, što je još strašnija činjenica”, priča nam ovaj Prijedorčanin.

Kultura je jedini model koji savjest “poziva na večeru”

Darko Cvijetić govori kako je kultura možda i jedini model koji nas “uljuđuje” i koji poziva savjest “na večeru”, tj. koji poziva savjest da pogleda samu sebe u ogledalu i da kaže ono što bi morala sebi kazati.

“Jedan od glavnih nauma kulture i umjetnosti jeste da miri i povezuje ljude. Nažalost, mi se više mirimo po kojekakvim ‘njemačkama’, gdje smo svi primorani da budemo građani drugog reda. Tamo niko ne primjećuje međusobne razlike, odjednom svi govore istim jezikom jer su svi poniženi i jer su svi prinuđeni raditi ono što domicilno stanovništvo neće. Tamo se i ne bunimo što smo ‘robovi’. To je nonsens. Još je nevjerovatnije da se povratkom u ove krajeve opet vraćamo mržnji i starim navikama. Može se kazati da je našim ljudima sloboda kazna na jedan uvrnut način”, stava je on.

Zanimljivo je kako Darko Cvijetić sa sigurnošću tvrdi da se od svih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije najbolja književnost piše u BiH. Kaže da to ne govori iz razloga što je i sam iz BiH, već naglašava kako se kvalitet može prepoznati u djelima mnoštva domaćih autora.

“Odjedanput dolazi neka nova generacija koja ima štošta da kaže i to glasno. Ta generacija je puno hrabrija i puno slobodnija od generacije koja je bila sudionikom nemilih zbivanja s kraja prošlog vijeka. Na drugoj strani, u srbijanskoj i hrvatskoj književnosti mi se čini da se još uvijek nije dogodio taj klik mladih ljudi koji bi se stameno suočili s onim što su njihovi očevi pisali ili činili. U BiH se suočavaju mladi ljudi s onim što nam je napravljeno i niotkuda se pojavljuje književnost koja je vrlo rječita, slobodna i vrlo hrabra, možda i najhrabrija u zadnjih stotinjak godina”, kategoričan je Cvijetić.

Od silne angažiranosti umjetnika, on govori kako larpurlartizam u svom čistom obliku gotovo da i ne vidi. Gotovo da je sve postalo angažirano na ovaj ili onaj način u pokušaju da budi ljude. Cvijetić govori kako je Srđan Popović jednom rekao da je nemoguće probuditi nekoga ko se pravi da spava, ali kaže da književnost ovih prostora ima tendenciju ne samo da budi one koji spavaju, već nastoji nadljudskim naporima probuditi i one koji se prave da spavaju.

via – https://www.klix.ba/magazin/kultura/darko-cvijetic-rat-je-autoispit-ljudskosti-a-pisanje-o-ratu-testiranje-empatije/190704119?fbclid=IwAR1D4PSutaf_PQmIV0NyLhmu6HwCKMCUJvlmW2_y6f8wMZ2wk4bgaAhAX3o

sa Doli

kristina

bora

hića

most

nomadi